Meter: Sueska kriza je detronizirala Britaniju i Francusku, a Iran bi mogao SAD
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 25 Travanj 2026 15:07
Ne toliko zbog dinamike, već puno više zbog karaktera događaja na međunarodnoj pozornici nemoguće je bilo što sa sigurnošću prognozirati.
Naime, za preciznu prosudbu nužan je logički slijed stvari i prethodna sveobuhvatna analiza lišena emocija i navijačkih strasti. Međutim, kao u svijetu poludjelih političara logika više ne egzistira, jednako kao i međunarodno pravo (pri čemu se emocijama ljudi u propagandne svrhe manipulira u nikad viđenim razmjerima uglavnom preko kontroliranih medija) – donošenje bilo kakvih čvrstih zaključaka a kamoli dugoročnijih prosudbi jednostavno nije moguće. U takvim okolnostima, ukoliko to ipak pokuša činiti, i ozbiljni analitičar riskira ispasti smiješan, dok zlobnici – koji po pitanju geopolitike najčešće ne znaju zbrojiti 2 i 2, upravo to i čekaju kako bi se mogli izrugivati tuđem znanju i zadovoljiti svoje niske strasti i još niže intelektualne kapacitete, vidike i dosege.
Međutim, kako smo ovdje (u medijima) zato da čitateljima pokušamo prikazati (barem bismo to trebali činiti) ključne vanjskopolitičke događaje osvijetljene iz kuta što bližeg istini (što je uopće istina pitao se i prije cca 2000 godina i Poncije Pilat kad su pred njega okovanu doveli jedinu pravu Istinu – Isusa Krista) ni u ovim, krajnje složenim uvjetima ne odustajem od svoga shvaćanja svega što se u svijetu zadnja dva desetljeća događa i zbog čega je upravo počela kulminacija, a vjerojatno i završna faza globalnog geopolitičkog obračuna bez presedana. Tj. faza koja će presuditi sudbinu svijeta u doslovnom smislu te riječi.
Sudbonosna vremena
Ovu fazu sve veći broj svjetskih analitičara već naziva i trećim svjetskim ratom. U određenom smislu ona to i je s obzirom kako dvije najveće nuklearne supersile – SAD i Rusija – sada aktivno ratuju u sukobima koje su same pokrenule i koji su ključni za definiranje buduće slike svijeta (Iran, Ukrajina), i u kojima su na međusobno suprotstavljenim stranama po pitanju interesa. Međutim, još ipak nije u punini (treći svjetski rat) zbog toga što još uvijek međusobno ne ratuju što je ključni uvjet. Štoviše! Čine sve da se to ne dogodi – itekako svjesne posljedica.
Međutim, opasnost leži u tome, da će se u svijetu nekontrolirano rastućih napetosti njihovi interesi prije ili kasnije morati sudariti na način da izbjeći sukob više neće biti moguće. U ovakvim okolnostima, kakve su sada, za to će biti dovoljan i neki manji incident koji u uvjetima veće geopolitičke stabilnosti u svijetu ne bi imao nikakve teže posljedice. Ali napeto sigurnosno stanje i otrovna politička i medijska retorika – i od malih bi incidenata vrlo brzo mogli učiniti povod ili casus belli za izbijanje rata. Nešto u tom smislu upravo se događa u zoni Baltičkog mora, kako zbog ukrajinskih napada dronovima preko zračnog prostora baltičkih republika na rusku naftnu infrastrukturu u Lenjingradskoj oblasti (administrativno središte potonje je drugi po veličini ruski grad Sankt Peterburg) tako i zbog prijetnji iskrcavanja vojnih snaga zapadnih država na ruske tankere iz tzv. flote u sjeni koji plove tim morem, kao i La Mancheom (na tu ću se temu osvrnuti detaljnije u nekoj od idućih analiza).
Sada ću se ipak primarno posvetiti onome što se događa na Bliskom istoku koji ubrzano postaje svjetska regija u kojoj će sve biti moguće – pa u krajnje negativnom scenariju čak i primjena oružja masovnog uništenja – prije svega onog nuklearnog ukoliko se ubrzo ne pronađe zadovoljavajuće rješenje za sve ključne strane uvučene u sukob.
Evolucija
Nijedan američki predsjednik od Islamske revolucije 1979. godine nije se usudio vojno napasti Iran iako je SAD prema njemu istoga trena zauzeo neprijateljsku poziciju kao jasan znak kako mu nove teokratske vlasti u Teheranu nikako nisu po volji i da predstavljaju ozbiljnu prijetnju američkim regionalnim interesima. O tome svjedoči i američki promptni prekid diplomatskih odnosa s Iranom, zamrzavanje 50-ak milijardi dolara iranske imovine u SAD-u, kao i uvođenje vrlo oštrih gospodarskih sankcija, koje je, kao obvezujuće, Washington vrlo brzo izdigao i na međunarodnu razinu posredstvom rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a i koje traju već skoro pola stoljeća.
Dakle, usprkos gotovo opipljivom međusobnom neprijateljstvu, koje se moglo „rezati nožem“ – SAD se nikada nije usudio pokrenuti vojnu kampanju protiv Irana, neovisno što su se vojni planovi o tome svako toliko kovali, razvijali, nadopunjivali – što je uostalom i logično u odnosu na državu prema kojoj gajiš neprijateljstvo takvoga stupnja.
Razlog suzdržanosti i opreza svih administracija bio je samo jedan: potpuna nepredvidljivost posljedica od pokretanja rata u smislu iranskog odgovora odnosno zajamčene eskalacije na regionalnoj razini. U geografskom središtu svijeta – Bliskom istoku, toj žili kucavici globalnog energetskog krvotoka, zbog čega je ukupne negativne posljedice takvog rata jednostavno nemoguće predvidjeti u punom obujmu – uključujući i po samog pokretača rata tj. Sjedinjene Države.
Ali svemu jednom dođe kraj, pa tako i nužnom oprezu! Dana 28. veljače administracija Donalda Trumpa u kooperaciji s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom odlučila je ipak napasti Iran. Očito, bez bilo kakve vizije o tome u što bi se taj rat mogao pretvoriti (u što se uostalom vrlo brzo pretvorio), ili, preciznije – s uvjerenjem da će se iranska eskalacija uspjeti spriječiti kombinacijom paralizirajućeg straha od Trumpove ratničke retorike i taktike njegove nepredvidljivosti s jedne, i nedvojbene ogromne moći američkih oružanih snaga, koje, k tome, imaju i 20-ak svojih baza diljem Bliskog istoka, najviše upravo u okružju Irana i što je samo trebalo pojačati strah Teherana i smanjiti njegovu želju za otporom.
Naravno, stvar je bila dijametralno suprotna, pa je jasno kako se kod strateških planera američke operacije „Epski bijes“ nije vodilo dovoljno računa o činjenici nepoznavanja stvarne snage iranske raketne vojske, a još manje o iranskoj povijesti i mentalitetu odnosno osjećaju nacionalnog ponosa na svoju višetisućljetnu civilizaciju i spremnosti na žrtvu.
Moguće dvije opcije daljnjeg razvoja događaja
Prva opcija je da stranke uspiju postići kompromise koji će dovesti do dugoročnog sporazuma i potpunog deblokiranja Hormuza. Teoretski je to moguće, na primjer, uz posredovanje Kine, koja navodno aktivno, iako neslužbeno, sudjeluje u pregovorima. Rusija bi također mogla pomoći s praćenjem obogaćivanja urana u Iranu (ona je izgradila i jedinu iransku nuklearku Bushehr u kojoj rade ruski stručnjaci) ili pohranjivanjem već obogaćenog urana u na svom teritoriju što je Moskva već ranije ponudila Washingtonu prije pokretanja rata ali je ovaj odbio.
Ova je opcija povoljna po Trumpa s obzirom na teške domaće političke posljedice po njega zbog rata koji je izrazito nepopularan u SAD-u i koji je doveo do velikog povećanja tamošnjih cijena goriva. Nastavak sukoba iziskivao bi i odobrenje Kongresa za povećanje vojnih troškova, ali i odobrenje za njegovo produženje s obzirom kako predsjednik to prethodno od Kongresa nije zatražio (po ustavu nije ni trebao jer može odobriti rat samostalno ali samo do 60 dana trajanja). Osim toga, produžetak rata vjerojatno bi iziskivao i neki, barem ograničeni oblik kopnene intervencije što povećava rizik u dva smjera: od mogućeg neuspjeha, do povećanja žrtava među vojnicima što bi bilo politički pogubno ukoliko bi bio psihološki neprihvatljiv američkim građanima.
Međutim, opcija s ulogom Rusije i Kine po Trumpa je nepovoljna zbog priznanja jačanja uloge i utjecaja dviju Americi konkurentskih sila, umjesto planiranog smanjivanja istih upravo kroz pokretanje rata s Iranom.
Trump bi na kraju mogao pristati na neke deklarativne poteze i proglasiti kraj rata kojeg zapravo neće imati tko provesti u djelo – po primjeru rata u Pojasu Gaze. Potonji je formalno završio ali je stanje zapravo zamrznuto – bez jasne ideje i cilja kojemu se treba težiti da bi i službeno bio gotov. U Gazi sada još uvijek formalno vlada Hamas koji odbija ispuniti skoro sve zahtjeve iz svečano proglašenog „Trumpovog mirovnog plana“ za upravljanje tom palestinskom enklavom kao dijelom ukupne Palestinske samouprave (skupa sa Zapadnom obalom i njenim sjedištem Ramallahom).
Ali u slučaju Irana, ova opcija bi značila de facto američko povlačenje iz Perzijskog zaljeva, dok bi poredak u regiji uspostavile tamošnje ključne zemlje, uključujući i i iranske saveznike, Kinu i Rusiju.
Druga opcija je da će se trenutno primirje pokazati tek zatišjem pred novu oluju. Kako piše ukrajinski medij Strana, primirje bi trebalo omogućiti prebacivanje novih američkih snaga u regiju bez straha od iranskih napada kako bi se pripremili za kopnenu operaciju protiv Irana, dok bi Teheranu poslužilo za “lizanje svoje rane”, obnovu zaliha projektila, dronova i sustava protuzračne obrane, premještanje rezerve urana, mobilizaciju i popunu vojske i tako dalje.
U tom scenariju, za dva tjedna, ili čak i prije, neprijateljstva će se nastaviti s još većom snagom, a Hormuz će ponovno biti zatvoren (ako uopće i bude otvoren zbog nesuglasica oko toga ulazi li izraelska agresija na Libanon u sporazum o primirju). Ovaj scenarij podupire i činjenica da SAD ni Izrael do sada nisu postigle niti jedan prvotno proklamirani cilj pokretanja rata (niti smjenu režima, niti zaustavljanje iranskog nuklearnog programa, niti uništenje iranskog raketnog programa, niti raspad Irana prema etničkoj osnovi a da i ne govorimo o propagandnim floskulama o nekakvoj nužnoj demokratizaciji Irana i pravima njegovih žena).
Dakle, izostanak ključnih ciljeva rata moglo bi potaknuti SAD na nastavak sukoba nakon određenog vremena zatišja. To je pak ono što Teheran želi u budućnosti onemogućiti i zato je tu točku stavio na prvo mjesto u svom planu za završetak rata odaslanog SAD-u posredstvom Pakistana kao posrednika u mirovnim pregovorima.
Trumpov ultimatum Europi i neviđena kriza odnosa
Neplanirano produženi rat i iransko prebacivanje istoga u regiju, kao i njegovo ovladavanje Hormuškim prolazom što nikada u povijesti nije mogao, doveli su i do ubrzanog zaoštravanja američko-europskih odnosa u okviru NATO saveza.
Trump je tražio ali nije dobio pomoć europskih saveznika za zajedničku deblokadu Hormuza. Štoviše! Od nekih je članica dobio i zabranu preleta američkih zrakoplova koji sudjeluju u ratu preko njihovog zračnog prostora, kao i korištenje njihovih vojnih baza (prvotno Velika Britanija koja najprije nije željela dati svoju bazu Diego Garsia u središtu Indijskog oceana za američke bombardere koji napadaju Iran (kasnije je premijer Keir Starnmer ipak popustio pod snažnim Trumpovim pritiskom; a Španjolska i Francuska ne daju svoje baze niti prelete kroz svoj zračni prostor; Italija ne da svoje baze; Poljska ne da svoje dobivene američke sustave PRO Patriot za prebacivanje na Bliski istok; dok svoj teritorij za američke operacije u Iranu ne da niti Austrija – iako ona nije članica NATO-a ali je okružena zemljama koje to jesu).
Sve je to izazvalo neviđenu krizu odnosa unutar Sjevernoatlantskog saveza koja kulminira prijetnjom SAD-a za povlačenjem iz istoga. Sve su opcije otvorene, a Trump se nije smirio niti nakon razgovora kojeg je u Washingtonu prošloga tjedna po tom pitanju imao i s glavnim tajnikom NATO-a Markom Rutteom.
Kako god bilo, usprkos primirju s Iranom, Trump je Rutteu u dvosatnom razgovoru prenio poruku kako zahtijeva da se Europljani obvežu poslati ratne brodove ili druge snage u Hormuški tjesnac u idućim danima, a ovaj je to prenio europskim čelnicima (info: njemački Der Spiegel). Zapravo je riječ o klasičnom ultimatumu, pri čemu Trump prijeti povlačenjem američkih trupa iz zemalja koje su se protivile ratu s Iranom, što bi se moglo, osim spomenutih zemalja ticati i Njemačke čiji je ministar obrane Boris Pistorius izjavio kako rat s Iranom “nije naš”.
Njemačka je istodobno izrazila spremnost za zajedničku misiju u Hormuzu, ali samo uz odobrenje UN-a i pod uvjetima održivog prekida vatre ili mirovnog sporazuma, a čega još uvijek nema.
Združeni rusko-kineski udarac koji je potopio Trumpove nade u Hormuzu
Naime, prošloga se tjedna u Vijeću sigurnosti UN-a odvijala prava višednevna drama oko prijedloga rezolucije Bahreina kojom se tražila dozvola VS-a za uporabu sile od strane država regije ukoliko to zatreba za otvaranje Hormuškog tjesnaca. Iako je početno sročeni prijedlog rezolucije naknadno od predlagača bio znatno ublažen, to nije pomoglo uvjeriti Kinu i Rusiju u nepostojanje zakulisnih interesa iza kojih stoje SAD i Izrael – te su obje države uložile svoj veto.
To je od početka rata s Iranom do sada bila njihova najjača politička potpora Teheranu, prije svega njegovoj poziciji o zadržavanju svoje uspostavljene kontrole nad tim ključnim morskim prolazom. Nakon navedenog veta, već idući dan došlo je do proglašenja dvotjednog primirja između SAD-a i Irana.
S obzirom kako je SAD vojnu operaciju protiv Irana zamislio kao onu koja će mu omogućiti učvršćivanje kontrole nad Bliskim istokom i njegovim energetskim resursima nakon što je to isto početkom siječnja učinio i u Venezueli, i čime bi de facto ovladao globalnom trgovinom nafte s isključenjem Rusije koju bi pak mogao izolirati sekundarnim sankcijama na izvoz svoje nafte kao što je i učinio prije rata s Iranom a potom bio primoran „privremeno“ ukinuti te sankcije kako bi smirio podivljale cijene na globalnom naftnom tržištu uključujući i američkom – ovo što je sada Trump polučio moglo bi baciti u vodu čitav spomenuti američki koncept. Umjesto kažnjavanja i podjarmljivanja Irana i njegovih resursa, te snažnog udara na Kinu i Rusiju može se izroditi nešto potpuno suprotno.
Iran umjesto poražene i potlačene države može vrlo lako postati nova ključna regionalna sila koja kontrolira izvoz nafte i koja je demonstrirala vojnu snagu i ukupnu otpornost na vojno djelovanje najmoćnije velesile svijeta potpomognute Izraelom. Takav scenarij uopće nije neizgledan, jer ratu protiv Irana odnosno svom uključivanju u isti na strani Amerike opiru se sve ključne islamske zemlje – Turska, Saudijska Arabija, Egipat i Pakistan, kao i Malezija i Indonezija koje iskazuju neutralnost što u ovom slučaju de facto znači potpora Iranu uz želju da se ipak ne zamjere nepredvidljivom Trumpu.
Istodobno se pojavljuju i predviđanja da bi ovo što se sada događa na Bliskom istoku mogao biti početak kraja američke globalne hegemonije, slično kako je to bila velika Sueska kriza iz 1956. godine koja je rezultirala završetkom statusa velikih sila Francuske i Velike Britanije i padom njihovog utjecaja na Bliskom istoku a time i globalno.
Upravo o tome piše tekst britanskog medija New Statesman od 8. Travnja pod naslovom „The end of the American Empire“ („Kraj američkog carstva“).
Završetak američke hegemonije
Britanski medij navodi kako je iranska „vojno-teokratska diktatura započela konačni slom američke imperijalne moći“, dok bi se Iran, nakon rata, mogao transformirati iz države izopćenice u utjecajnu svjetsku silu i „odlučujuću snagu u globalnom naftnom gospodarstvu“.
„Prvog travnja, u svom predsjedničkom govoru, Trump je zaprijetio bombardiranjem Irana isti vratiti natrag u “kameno doba, gdje mu je i mjesto”. Ove su riječi gotovo doslovno odjeknule riječima generala Curtisa LeMaya, koji se u svojim memoarima “Misija s LeMayem” (1965.) prisjetio savjetovanja o bombardiranju Sjevernog Vijetnama. LeMay je želio ciljati tvornice, luke i mostove. Šestog travnja Trump je zaprijetio mostovima, elektranama i moguće opskrbi vodom. I to bi propalo – s nepopravljivim strateškim gubicima.
Glavni ishod rata bio je smrt ideje američkog carstva. Amerika je rođena u snovima kao “grad na brdu” koji će obrisati pod sa starim europskim carstvima. Njeni osnivači navodno su odbacili sve što je mirisalo na carstvo. Ali do Prvog svjetskog rata, Sjedinjene Države su akumulirale nekoliko teritorija koji su živjeli poput klasičnih europskih kolonija: nekoliko otoka u Karibima i Tihom oceanu (1856.), Aljasci (1867.), Havajima (1898.), Filipinima (1898.) i zoni Panamskog kanala (1903.). Upravo se tom starom imperijalnom poretku Trump želi vratiti. On oživljava Monroeovu doktrinu, tvrdeći da je američki primat nad cijelom hemisferom.“ – navodi se između ostalog u tekstu britanskog medija
Što se pak tiče spomenute Sueske krize od prije okruglo 70 godina, valja podsjetiti kako je tada koalicija koju su činile Velika Britanija, Francuska i Izrael napala Egipat s ciljem ponovnog preuzimanja nadzora nad Sueskim kanalom kojeg je egipatska vlada nedugo prije nacionalizirala. Saveznici su postigli vojnu pobjedu i zauzeli teritorije uz kanal (Izrael je čak raspravljao o aneksiji), ali nisu uspjeli dovršiti operaciju: SSSR se snažno protivio djelovanju koalicije, prijeteći ulaskom u rat na strani Egipta uz korištenje nuklearnog oružja. Zanimljivo je da su ga u tome (vjerojatno s ciljem sprječavanja katastrofe a možda i zbog američkog interesa za slamanjem višestoljetne moći europskih kolonijalnih sila) podržale i Sjedinjene Države prijeteći nametanjem sankcija europskim silama i Izraelu, što je bio rijedak slučaj vanjskopolitičke suglasnosti između dvaju velikih antagonista iz hladnog rata u drugoj polovici 20. stoljeća.
Time su velike europske kolonijalne sile, koje su tada još vladale ogromnim teritorijima svijeta, dok se Bliski istok smatrao njihovom sferom utjecaja – ne samo izgubile Sueski kanal (isto kao i Izrael), već su ubrzo počele gubiti i svoje kolonije od porobljenih naroda koji su osjetili prvi dašak moguće slobode i na kraju je ostvarili, zbacivši breme tirana što u krvavim oslobodilačkim ratovima poput Alžira od francuske vlasti, bilo sporazumima kojima su dobili nezavisnost ali ostali u određenoj sferi utjecaja bivših europskih vladara (u svojevrsnom postkolonijalnom statusu u kojem su svoju nezavisnost plaćale i još neke od njih plaćaju zadržavanjem kontrole nad njihovim prirodnim resursima od strane prijašnjih vladara).
Kako god bilo, sile Staroga svijeta izgubile su moć samostalnog vladanja ili pak nametanja svojih interesa, dok se sam svijet potpuno promijenio a neke druge velesile počele krojiti njegovu sigurnosnu i ostalu arhitekturu.
Na Bliskom se istoku SAD nametnuo kao ključni jamac stabilnosti kroz pomirbu Izraela i arapskih država zahvaljujući genijalnoj diplomaciji Henryja Kissingera, dok je SSSR dobio utjecaj u pojedinim arapskim zemljama poput Iraka, Sirije, tadašnjeg Južnog Jemena koji je dobio neovisnost 1967. nakon povlačenja britanskih snaga i postao socijalistička država, te promjenjivo u Egiptu (s obzirom na tamošnje unutarnje revolucionarne promjene u režiji tradicionalno snažne vojske).
Ali Sjedinjene Države već odavno nemaju ni Richarda Nixona za predsjednika (koji je zapravo bio izvrstan predsjednik i veliki strateg čiju je izrazito pozitivnu stranu zauvijek zatamnila mrlja afere Wattergate), ni Henryja Kissingera za državnog tajnika ili pak savjetnika za nacionalnu sigurnost. Sada je tu neka druga ekipa s potpuno drugim sposobnostima i interesima, koji bi Sjedinjene Države na kraju mogli skupo koštati.
Upravo u tome i leži najveća opasnost po svijet. Nijedna sila ne pada s prijestolja bez treska i loma oko sebe.
