Zlo kao dio distopije
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 02 Srpanj 2026 18:15
U taj stari svijet prožet u najčišćem i najjasnijem obliku kršćanskim moralom, koji se nekako održavao u životu sve do završetka Drugoga svjetskoga rata, spadali su među ostalima briga za djecu i starije osobe. Ideja obitelji bila je čvrsti temelj na kojem se održavao život i polazište iz kojega je izvirala snaga pojedinca
„Kada iz ovog ili onog razloga ono što je dobro u društvu prestane funkcionirati, društvo počinje propadati…“, reče G. K. Chesterton u svojoj vječnoj knjizi o Vječnom čovjeku. Auktor se ubraja među one velike umove koji su postali bezgranični kamenolomi od kojih se svaki časak otkida dio kamena i koristi u razne svrhe, a oni se ne smanjuju.Nevenka Nekic2 Tako će i meni ovaj srodnik po poimanju svijeta i vijeka oprostiti što mi se ova misao sama nametnula u trenutku osjećaja potpunog kaosa koji vlada u duhovnom ozračju domovine nam Hrvatske, a osobito u Zagrebu gradu.
U taj stari svijet prožet u najčišćem i najjasnijem obliku kršćanskim moralom, koji se nekako održavao u životu sve do završetka Drugoga svjetskoga rata, spadali su među ostalima briga za djecu i starije osobe. (Ovdje ne namjeravamo govoriti o ratovima i diktaturama!) Ideja obitelji bila je čvrsti temelj na kojem se održavao život i polazište iz kojega je izvirala snaga pojedinca – upravo u megaronu stare Grčke što se imenuje i proteže do ognjišta i ognjištara novijega doba. Opstanak obitelji brani najranjivije i najmanje, jer zlo se oduvijek šulja a krajnje zlo često uzima lik nevinosti nudeći praktično i lagodno kao ideju olakšanja života, kao recept dobroga i raskošnoga opstanka.
Taj se recept ne odnosi samo na materijalno, nego i duhovno rasterećenje od starih spona koje su članove obitelji vezivale obvezama i odgovornošću, častima i ponosom, mlade članove obitelji da se brinu za najmanje i najstarije. Zlo je lukavo i prijetvorno, pa postoji kao ideja, po Platonu vrlo živahna i moguća da zavara dječje glave koje ne prepoznaju krajnje zlo jer na sve gledaju nevino. A zlo uzima i likove osoba koje žive vrlo civilizirano, vrlo praktično, trgovačkim odnosima nadomještajući religiju korisnim surogatima i nudeći svijet slobode lišen starih religijskih strahova u kojima je Božje oko vidjelo svaki čin zla, pa čak i svaku misao zla. Taj Božji strah od kršenja moralnih zabrana sačuvao je mnogi život i mnogu dušu.
U raznim oblicima zla koje se pojavljivalo u povijesti ljudskoga društva uočljivo je da posvuda u njemu postoji mistična mržnja prema ideji djeteta. Također postoje periodi u životu nekih narodnosnih zajednica koji su svoje onemoćale i ostarjele članove obitelji odnosili na planine i ostavljali divljim zvijerima, kao primjerice u Japanu. Od davnih obreda žrtvovanja djece pa do današnjih pokolja nerođene pa čak i rođene djece vodio je put „napretka“ čim su dokinuti kršćanski moralni postulati. Likovi bogova u starim civilizacijama koje su prinosile ljudske žrtve bili su izrađeni zastrašujuće, demonskoga izgleda, često s elementima životinjskoga tijela, kao sraslim simbolima misterioznoga zloduha izraženoga iscerenom i izbuljenom maskom koja poziva na teror i mučenje. A sve to iskazano bestidnošću. Kako bismo prepoznali tu mržnju prema djeci i majkama? Možda po odlukama vlasti da se ukine status majke-odgojiteljice?
Preskočit ćemo u ovom kratkom zapisu razne oblike propadanja kršćanskih moralnih zasada tijekom posljednja dva stoljeća kada se čovjek osjetio ponajprije ekonomskim bićem, potom industrijaliziranim titanom i konačno digitaliziranim nadčovjekom koji kormilari umjetnom inteligencijom. Danas se više ne pišu pastirske ekloge, tajanstvene sudbine ne postoje kao ni motivi koji se ne bi dali znanstveno analizirati i likvidirati pitanje postojanja uopće.
Tako razmišljaju suhoparni pedanti, većina robova vlastite zarade u našem morbidnom suvremenom industrijalizmu koji svojom grozotom i neljudskošću gura uvijek praktično i ekonomsko u prvi plan. Oni više ne pitaju zašto živjeti, koja je svrha i smisao života, a ako se i zapitaju u jednom trenutku, pa možda odluče da sve to nema smisla i stoga kane počiniti samoubojstvo, ipak sumnjamo da će pozvati kakvog profesora političkih znanosti ili ekonomije da im objasni takav odlazak kao dobar ili loš.
Današnji urbani stanovnik ponesen mišlju o brzini koja doseže nezamislive mogućnosti u onom malom tutafonu što ga gnječi u ruci, više se obraća praktičnom i ekonomski održivom pa i po cijenu isključivanja slabih i malenih. Djece i staraca. Oni smetaju ovom društvu. Osobito našim urbanim velikanima-upravljačima gradskoga organizma koji već dugo diše pretrpan i zagađen, išaran i prljav (pogledati Ilicu od Trga Franje Tuđmana do Črnomerca!), kašljuca i povremeno ozbiljno kašlje, to velikanima koji su se odmetnuli od običnih ljudskih navika jedva da smeta jer oni su zaboravili što znači: biti malen, biti bolestan, biti ovisan o drugome, biti nepokretan, biti željan pogleda na staro dvorište gdje si odrastao, htjeti poći u kazalište ili na jezero, ambulantu, bolnicu i slično. Sada vladari urbanoga preferiraju ono što je dostupno samo mladima i zdravima: bajs. Mislim reći bicikl.
Bajs se pojavio kao spasitelj modernoga urbanoga funkcioniranja. On je tih, ne zagađuje, može juriti dovoljno brzo da zadovolji dnevne potrebe, služi održavanju mišića i uopće zdravlja kao i nizu drugih korisnih čovjekovih potreba. Bajs nova usluga javnog prijevoza 1On je spasitelj od prometnih zastoja što ih uzrokuje automobil, divan a oholi izum kojim se čovjek okružuje sa svoja mala četiri zida, individualizira i prkosi ponekad svim zabranama. Bajs pripada mladima i zdravima, urbanim osviještenim stanovnicima koji su shvatili da će čovječanstvo biti ugodnije mjesto za život, ako se uvede taj boemski „zeleni“ nadomjestak zagađivača – automobila.
Njime bismo mogli, eh… posjećivati Zagreb našega djetinjstva, protekli život koji je zamaknuo za ugao Maksimirske u pomalo sivom danu blažene oskudice i tihom jutarnjem pjevu ptica u granama kestenova, ili onaj na visokom katu Gundulićeve kroz čije je prozore ulazio pjev glazbenika i klavirski odlomci nečijega života, dok je davni dječak Sven odlazio s ocem na tenis, odjeven u bijelo i noseći u ruci nedostižni reket, ispraćen našim čežnjivim pogledima nestašice. Bajsom bismo ušli i u hladovito dvorište gdje su ostale naše kazališne predstave u kojima se dječje srce oblikovalo kao snoviti tragač za ljepotom i dramom života. Pa onda i na šetališta Zrinjevca, Tuškanca i Gornjega grada, tragajući za ostatcima misterija Zagorkinih priča bez kojih bi Zagreb bio puno siromašniji i bez mašte. Zastali bi pred kućom Zrinskih, pa onda u Visokoj ulici pred Zajčevom gdje je diktirao u pero svom suplentu Široli posljednju kompoziciju… Život je tako naglo projurio da bi ga bajs jedva stigao obići, ali mnogo ljepše negoli automobil. Najbolje bi bilo pomicati stopala po otiscima dječjih skakutavih tragova dok otac i majka sjede pod platanama oko zrinjevačkoga paviljona. Bogatstvo blaženoga siromaštva koje sanja raskošne snove.
Ali tada nismo imali bajs. Bila je to povlastica koju smo mogli sanjati. Danas opet nemamo bajs jer nam je na drugi način nedostižan. On traži snagu i oprez, svježinu i zdravlje, sve što smo izgubili. Mi smo izgubili, a manja djeca to još nisu stekla. I što se događa? U našem Zagrebu nestaju zone kamo bismo se mogli ponovno dovesti taksijem kao dijelom javnoga prijevoza, mi i oni kojima je javni prijevoz zbog zdravstvenih razloga nedostupan. Zabranjuju se silovito nove i nove zone za taj vid javnoga prijevoza, postavljaju stupići kao ograničenja, iscrtavaju linije bajsova za mlade i jake, odbacuje pravo da se dovezeš pred medicinsku ustanovu kojoj ne možeš prići zbog stanja tijela na drugi način; majkama s djecom nude bajs, trudnicama nude bajs, starcima nude bajs, invalidima nude bajs. Pa i vatrogascima nude bajs, ambulantnim kolima nude bajs. Ponekad ova ograničenja nalikuju onim zabranama koje su resile nacističke odluke: zabranjen ulaz Židovima, ili one iz kvartova stranih gospodara Kine: zabranjen prolaz Kinezima i psima.
Uhvatila se kao cinična plijesan, u odlukama ove rustikalne skupinice upravljača našim gradom, ravnodušnost prema slabima i preporuka nama koji spadamo u te kategorije, da se nikamo ne mičemo.stariji par Za sada je skupini upravljača najlakše s onima na Mirogoju do kojega također ne možemo doći, a oni mirno leže u grobovima, poneki razvaljeni i prekriveni stablima što su popadala još prije nekoliko godina u potresu. Nakrivile se Bolleove arkade, oštetili brojni kipovi, na toj otvorenoj i najljepšoj zagrebačkom galeriji.
Taj sve veći prometni kaos u našem Zagrebu dijelom je prouzročen zlom mišlju: što nas briga za one koji ne mogu na bajs i u javni promet! Taksi nije dio javnoga prometa, nego luksuz! (Drugim riječima treba ga ukinuti, ostaviti bez posla oko 5000 obitelji!)
Pa čak ako je i tako, taksi je nužan za one koji ne posjeduju automobil, ne mogu u javni promet, a ne mogu voziti ni bajs. Svi su u ovom tekstu već nabrojani. Oni su kao talog kojega se treba riješiti, oni ne spadaju ni u povorku njihovoga „ponosa“, ni u povorku koja hoda za život. Čak se možemovci i protiv života bore! Najbolje bi bilo nikada ne biti ni dijete ni starac! To silno podsjeća na filmove u kojima se distopija prikazuje kao oaza mladosti, koja se čak ni ne razmnožava prirodnim putem, a čim prijeđe određenu godinu života, poništavaju ga u nekom nevidljivom centru. Dakako, sve je to nalik na nenadmašnu knjigu G. Orwella koja govori ne samo o jednom aspektu ljudskoga društva, nego o cjelini o kojoj dobra knjiga uvijek mora govoriti.
Čovjekov put je nalik na vijugavu stazu kroz nepoznatu dolinu kojom čovjek ide kamo hoće i zastaje gdje mu se svidi; ide u crkvu jer ga tamo možda čeka ključ za bravu koji baš odgovara na pitanje istine o smislu ljudskoga života. Ne u samotnoj filozofskoj izolaciji, nego u društvu najdražih ljudi, uspomena i snova.
A duhoviti Chesterton bi dodao da postoji i staza kojom se vozi pijani biciklist koji pada u blatni jarak. Mi to nismo uzeli u obzir.
