Između Amerike, Kine i vlastite budućnosti
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 06 Srpanj 2026 17:16
Možda je sada došlo vrijeme za novu europsku fazu. Jer najveća opasnost za Europu možda nije ni Kina ni Rusija ni Amerika. Najveća opasnost mogla bi biti da Europa izgubi osjećaj zajedničkog cilja i povijesne svrhe. A veliki projekti rijetko propadaju naglo. Češće se polako umore.
Dugo se vjerovalo da će nakon hladnog rata geopolitika postupno slabjeti. Govorilo se o „kraju đnjpovijesti”, o svijetu trgovine, tehnologije i sve manje važnosti granica. Europa je upravo u tom razdoblju izgradila svoj najveći uspjeh: prostor mira, otvorenih granica i zajedničkog tržišta kakav kontinent nikada prije nije imao.
No posljednjih godina svijet se ponovno mijenja. Rat u Ukrajini, napetosti oko Irana, rast kineske moći, tehnološki sukob između Washingtona i Pekinga, energetske krize i rastuća nestabilnost međunarodnog poretka pokazuju da je geopolitika daleko od nestanka. Samo je promijenila oblik.
Danas više ne živimo u svijetu jednog dominantnog centra moći. Ali još uvijek ne živimo ni u potpuno multipolarnom svijetu stabilne ravnoteže. Nalazimo se negdje između: u prijelaznom razdoblju u kojem nastaju novi odnosi, novi blokovi interesa i nove zone nesigurnosti.
U Washingtonu se sve više govori o približavanju Kine, Rusije, Irana i Sjeverne Koreje. Nije riječ o formalnom savezu poput NATO-a ili nekadašnjeg Varšavskog pakta. Nema zajedničkog zapovjedništva ni jedinstvene ideologije. Ali postoji rastuća mreža suradnje.
Rusija nakon sankcija sve snažnije gravitira prema Kini. Iran i Sjeverna Koreja pomažu ruski ratni napor. Kina podupire rusku industrijsku i tehnološku bazu, ali pritom vrlo pažljivo balansira odnose sa Zapadom. To nije novi „istočni blok”, ali jest nova geopolitička realnost.
Ipak, bilo bi pogrješno iz toga automatski zaključiti da „Zapad propada” ili da „Kina pobjeđuje”. Sjedinjene Države i dalje imaju najveću vojnu moć, dolar kao dominantnu svjetsku valutu, vodeće tehnološke kompanije i golemi inovacijski geoplotikapotencijal. Ali Amerika više ne može sama organizirati svijet kao 1990-ih. Istodobno, Kina jest izrasla u industrijskog i tehnološkog diva, ali i ona ima ozbiljne izazove: demografiju, zaduženost, nekretninsku krizu i rastući vanjski pritisak.
Svijet zato ne ulazi ni u „američko stoljeće” ni u „kinesko stoljeće”. Ulazi u razdoblje konkurencije velikih sila, tehnološke fragmentacije i dugotrajnih kriza. A upravo se Europa nalazi u najosjetljivijem položaju.
Europa nije Amerika. Ne štite je oceani. Ona je zapadni dio euroazijskog kopna. Mediteran nije Pacifik. Bliski istok, Kavkaz, Balkan i sjeverna Afrika nisu daleki prostori nego neposredno europsko susjedstvo. Europa ne može dugoročno živjeti bez strategije prema svom susjedstvu.
Afrika će do sredine stoljeća imati oko dvije i pol milijarde stanovnika. U svijetu društvenih mreža i pametnih telefona razlike u standardu više nisu apstrakcija. Ljudi svakodnevno vide kako drugi žive. Zato Europa mora istodobno štititi granice, ali i graditi stabilno susjedstvo. To nije idealizam nego racionalna geopolitika kontinenta koji nema oceane kao zaštitu.
Možda upravo tu dolazimo do najvažnijeg pitanja Europe: oko čega se Europa danas uopće okuplja?
Nakon Drugog svjetskog rata odgovor je bio jasan: mir kroz međuovisnost. Ugljen i čelik povezali su nekadašnje protivnike. Kasnije dolaze zajedničko tržište, euro, Schengen, Erasmus, Airbus i veliko proširenje prema istoku. Ali stari integracijski motor danas slabi.
Mario Draghi vrlo je jasno upozorio da Europa nema problem samo s konkurentnošću, nego i s brzinom odlučivanja i euprovedbe. Europa je desetljećima bila građena za kompromis, stabilnost i proceduru. Ne za svijet AI utrke, energetskih šokova i tehnološke revolucije koja se mjeri mjesecima.
A ipak Europa i dalje ima ogromne prednosti: vrhunska sveučilišta, kvalitetu života, znanje, infrastrukturu i veliko tržište. Problem nije nedostatak potencijala. Problem je dinamika. I zato Europa danas treba novi veliki projekt. Nekad su to bili ugljen i čelik. Danas bi to mogli biti energija, umjetna inteligencija, nuklearna tehnologija, podatkovni centri, poluvodiči, obrambena industrija i obrazovanje.
Ali europsko pitanje nije samo ekonomsko ili tehnološko. Ono je i civilizacijsko. Europa je nastala na spoju grčke filozofije, rimskog prava i kršćanskih korijena. Iz te baštine razvili su se sveučilišta, znanost, demokracija, pravna država i ideja dostojanstva osobe. Ako Europa sama ne zna što je, teško može biti otvorena bez straha i sigurna bez zatvaranja.
Airbus je nastao kada je Europa odlučila da ne želi potpuno ovisiti o američkoj zrakoplovnoj industriji. Erasmus kada je shvatila da zajednički identitet ne nastaje samo zakonima nego i iskustvom mladih ljudi.
Možda je sada došlo vrijeme za novu europsku fazu. Jer najveća opasnost za Europu možda nije ni Kina ni Rusija ni Amerika. Najveća opasnost mogla bi biti da Europa izgubi osjećaj zajedničkog cilja i povijesne svrhe. A veliki projekti rijetko propadaju naglo. Češće se polako umore.
