Meter: Na rubu ponora. Tko će napraviti prvi korak?
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 03 Kolovoz 2026 16:07
Od Bliskog istoka u puno boljoj situaciji nije ni Europa. Ona ista, kojoj je poznati američki geopolitičar George Friedman još 2016. g. – kada ništa ni slutila nije te je uživala u miru i gospodarskoj i socijalnoj stabilnosti – u svom čuvenom govoru na konferenciji u Chicagu najavio kraj blagostanja i dolazak razdoblja i ratova i mira. „Neće biti 100 milijuna mrtvih, ali ideja o „europskoj izuzetnosti“ će, mislim, biti prva žrtva“
Svijet se nalazi na rubu kaosa! Naravno, ako je riječ o rubu – znači kako se još uvijek radi „samo“ o pred-kaotičnom vremenu, u kojem bi stvari još trebale biti donekle upravljive. Odnosno, trebalo bi ostati dovoljno vremena i prostora barem za „kočenje“ pokrenutih, krajnje opasnih geopolitičkih procesa kako ne bi prešli rub i sunovratili se u ponor pakla, skupa s nama.
Međutim, vrijeme upravljivosti ubrzano istječe sukladno jačanju otpora suprotstavljenih sila ciljevima do kojih bi ti procesi trebali dovesti. Kako pritom ne postoji volja za nužnim kompromisima – zajamčen je put u kaos nakon kojeg više nema mogućnosti za popravni ispit.
Neću otkriti ništa novo kada kažem kako je u pozadini svega želja vrhuške, odnosno američkih elita iz „dna kace duboke države“, za zadržavanjem globalne moći koja je bila ozbiljno uzdrmana geopolitičkim procesima koji su američke stratege zatekli u snu – opijenosti hladnoratovskom pobjedom i uvjerenju o ulasku svijeta u Fukuyamin „kraj povijesti“ tj. punu i konačnu pobjedu liberalne demokracije.
Riječ je o, prvo, neočekivanom usponu starih sila – Kine i Rusije, kao i nekih novih regionalnih igrača koji žele imati ključni utjecaj u „svom dvorištu“ (Turska, Saudijska Arabija, Indija, Brazil); i drugo, dedolarizaciji, koja se, iako je od strane američkih stratega otprije smatrana kao neizbježna ali postupna i kontrolirana pojava, odvija neočekivano brzom dinamikom za koju SAD još nije do kraja pripremljen i što sada prijeti američkoj globalnoj moći (ali i unutarnjoj gospodarskoj i socijalnoj stabilnosti) više od bilo čega drugog.
Većina analitičara gore spomenutu želju američkih liberalnih elita za očuvanjem globalne moći naziva hegemonijom. Osobno sam skloniji nazivu dominacija, jer da je hegemonija postojala u praksi onda ne bi niti bilo potrebe za pokretanjem globalne destabilizacije tj. opasne „igre u mutnom“ u kojem iskusni i dobro naoružani lovci (čitaj SAD) najbolje love.
Međutim, hegemoniji se očito teži, što je pak potpuno neprihvatljivo jedinim američkim stvarnim suparnicima (Kina i Rusija) koji joj mogu, i već pružaju otpor poznajući pravila koja vrijede u takvim igrama i smatrajući da su ih svladali u dovoljnoj mjeri da se s Amerikancima mogu donekle ravnopravno natjecati. Ali čak i da ih nisu svladali, drugog izlaza osim prihvaćanja izazova „bačene rukavice“ i nemaju, jer znaju kako se sada radi o presudnim vremenima i za njihove sudbine kao suverenih država, ali i sudbinu čitavoga svijeta.
Rusija je glavni problem SAD-a, a ne Kina
Za ostvarenje hegemonije Rusija je u trenutačnoj fazi pokrenutih procesa glavni američki globalni problem jer posjeduje sličnu razornu snagu nuklearnog oružja kao i SAD, pa se metode i sredstva prinude koja se primjenjuju ili mogu primjenjivati prema drugim zemljama – protiv Rusije ne mogu (zato se primjenjuju neke druge, ali i sve rizičnije, poput onih u ukrajinskom ratu o kojem više kasnije u tekstu).
Kina pak, iako je i više nego dorasla gospodarskom i visokotehnološkom suparništvu sa SAD-om, strateškom nuklearnom potencijalu dviju nuklearnih velesila još uvijek nije u stanju parirati (na tome Peking ubrzano radi, a mnogi zapadni analitičari procjenjuju kako bi to mogao postići do 2035., pri čemu bih dodao – samo ukoliko će prve dvije to promatrati prekriženih ruku i ništa neće činiti na jačanju i razvoju onih svojih).
Naime, globalni gospodarski utjecaj Kine, koliko god bio rastući – nešto je s čime se SAD još uvijek može nositi i što može kontrolirati kombinacijom svoje meke i tvrde sile prema većem dijelu „trećeg svijeta“ ili, ako hoćete – globalnog Juga. Primjer je Indija – jedna od vodećih zemalja te velike skupine kojoj Amerika – iako ne uvijek i ne u svim sferama – ipak uspijeva nametati svoja nova pravila koja New Delhi mora prihvaćati ili im se prilagođavati ukoliko želi zadržati svoj zacrtani smjer brzog gospodarskog, vojnog i tehnološkog rasta. Prema tim pravilima, grubo rečeno, indijska suradnja s Kinom mora slabiti a ne jačati – u korist SAD-a naravno.
Još je jedna važna karakteristika koju ovdje valja spomenuti. U sadašnjoj fazi pokrenutih globalnih geopolitičkih procesa pokazuje se kako gospodarska moć, koliko god velika bila (primjer Kine), ustupa mjesto pred onom vojnom koja će na kraju i trasirati put za definiranje budućih ekonomskih i trgovinskih pravila koja bi trebala važiti u svijetu nakon što su ona poslijeratna i posthladnoratovska de facto prestala postojati. To vidimo i kroz sadašnji američki rat s Iranom (prije toga i kroz svrgavanje venecuelanskog čelnika Nicolasa Madura početkom siječnja) gdje Kina ne može učiniti previše kako bi pomogla svom strateškom partneru čiju je naftu prije rata gotovo u cijelosti uvozila (isto kao i Rusija koja je potpuno zaokupljena ratom u Ukrajini kojeg i sama sve više osjeća kod sebe doma i čiji će rezultat imati golemi globalni geopolitički utjecaj), ali i kroz nametanja sankcija kome i kad se to hoće, bez ranije nužnog odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a koje im je davalo međunarodni tj. po sve zemlje obvezujući karakter. Također i kroz nametanja štetnih carina i sličnih mjera koje sve više poprimaju karakter klasičnih trgovinskih ratova iako to još uvijek nisu.
Destabilizacija regije: Saudijska Arabija u problemu
Jedna od regija – i to ona ponajvažnija, Bliski istok, nalazi se u pred opasnim vrtlogom širokog sukoba. SAD i Iran ponovo su na ratnoj nozi nakon što se ranije u srpnju mjeseca raspao lipanjski memorandum o razumijevanju koji je trebao dovesti do sporazuma o završetku rata.
Neovisno o tome tko je kriv (strane se međusobno optužuju) stanje je sada takvo da SAD vrši zračne napade po iranskoj civilnoj infrastrukturi više i ne birajući primarne ciljeve (mostovi, elektrane), a Iran po američkim bazama u regiji (čak i u Jordanu gdje su se američki vojnici i oružani sustavi zbog geografije trebali osjećati sigurnijima od onih u monarhijama Perzijskog zaljeva).
Dok SAD napada ciljeve u Iranu, potonji je, osim potpune blokade Hormuza počeo uzvraćati raketnim i udarima dronova po civilnoj infrastrukturi susjednih arapskih monarhija optužujući ih za omogućavanje korištenja njihovih teritorija za američke napade na Iran. To pak dovodi do povećanja mogućnosti da se i Saudijska Arabija, kao najveća i najsnažnija arapska zemlja, priključi američkim napadima na Iran što SAD i Izrael žele od samog početka.
S obzirom kako bi taj potez bio krajnje visokorizičan i mogao bi Rijad baciti desetljeća unatrag i zauvijek uništiti njegove strategije usmjerene prema stvaranju od zemlje regionalne supersile s velikim globalnim financijskim utjecajem (npr. saudijski strateški projekt razvoja Vision 2030 za potpunu diverzifikaciju gospodarstva, kulture i štošta drugo), Saudijska Arabija još oklijeva (pitanje je dokad će to moći) s ulaskom u rat na strani SAD-a i Izraela. Pritom izlaz traži u preusmjeravanju svog izvoza nafte (kao i one drugih arapskih zemalja Zaljeva) preko svog naftovoda Petroline koji se proteže od saudijske Istočne provincije do Yanbua na zapadu zemlje – na Crvenom moru. Izgrađen je još tijekom iransko-iračkog rata za nepredviđene okolnosti i ima kapacitet od oko 7 milijuna barela nafte dnevno (ne može u potpunosti kompenzirati potrebe ali može dostatno ublažiti negativne posljedice zaustavljanja plovidbe tankera kroz Hormuz). I ne samo to! Korištenje ovog naftovoda bio je glavni razlog zašto nije došlo do globalnog velikog povećanja cijena nafte nakon nastalih poznatih problema u Perzijskom zaljevu vezanih uz rat!
Iako Saudijska Arabija taj naftovod koristi već duže vrijeme otkako je sigurnosno stanje za plovidbu Hormuškim tjesnacem postalo rizično, Teheran je upravo sada odlučio provesti ono na što je dugo upozoravao i Rijad i Washington, a što se može dogoditi u slučaju nastavaka napada na Iran. Iskoristio je svoj najmoćniji regionalni proxy – jemenske hutiste, kao oružje koje je strašnije i od njegovih zračnih napada. Hutisti su, tako, prošli tjedan, bez da su ispalili ijedan hitac prema tankerima spriječili prolaz njih triju, napunjenih saudijskom naftom za Kinu, Indiju i vjerojatno Japan ili Južnu Koreju. Redom zemlje, koje, kao i veliki dio istočne i južne Azije – uvelike ovise o isporukama s Bliskog istoka.
Trump ne zna što napraviti s hutistima
Dovoljno je bilo da hutisti u ponedjeljak pošalju samo jedno jedino priopćenje osiguravajućim kućama u kojem stoji da će brodovi koji prolaze tjesnacem Bab el-Mandeb biti pod mogućim napadima.
Tankeri su, stoga, s naftom napunjenom u Yanbuu umjesto prema Bab el-Mandebu, Arapskom moru i dalje u Indijski ocean, zaokrenuli puno dužom rutom prema Sueskom kanalu, Sredozemnom moru, duž zapadne obale Afrike i Rta Dobre nade – pa kad stignu do krajnjeg odredišta stignu.
Na taj su način, Iran i hutisti (potonji otprije imaju neraščišćenih računa sa Saudijskom Arabijom (iz doba njene vojne intervencije na strani izbjegličke jemenske vlade sa sjedištem u Rijadu koje je počela 2015. i trajala do prije nekoliko godina završivši fijaskom tj. de facto pobjedom hutista koji su i dalje zadržali i glavni grad Sanu i čitav sjeverni Jemen uključujući i izlaz na Crveno more), kao slabija strana u igri (u odnosu na SAD i S. Arabiju), testirali u praksi sustav prema kojem oni, gotovo bez ikakvih troškova nanose milijunske štete svojim suparnicima. Jer i arapske monarhije, ali i azijski kupci – američki partneri, od SAD-a traže jamstvo sigurne plovidbe nakon što je ovaj sve poremetio napadom na Iran zajedno s Izraelom krajem veljače ove godine.
Za sada Washington na problem gleda u smislu da su blokirane bačve s naftom azijske a ne američke, ali je svima jasno kako to neće moći činiti još dugo. Jer cijene nafte narast će i za američke potrošače, a ne samo kineske, japanske, indijske, o Europi i da ne govorim iako se ona ponaša kao da ju nije briga – imajući pred očima samo od SAD-a joj zadanu ulogu obračuna s Rusijom kroz ukrajinski rat.
Drugim riječima svi očekuju da, ako već stradavaju od Irana, SAD barem osigura ono što je svima jamčio – osiguranje plovidbe, što podrazumijeva skupe troškove koji su u tom slučaju neizbježni zbog korištenja vojnih brodova. To je pak neugodno po Trumpa, tim više što je riječ i o tankerima američkog glavnog suparnika – Kine.
Ako to ne učini, osiguravatelji će brodarima nametnuti krajnje visoke cijene za nastale visoke rizike da će ovi biti nemotivirani za plovidbu što može dovesti do kolapsa sustava temeljenog na ponudi i potražnji, i do rasta cijena nafte iznad 150 dolara, koji je navodno gornja granica preko koje se urušava ekonomski poredak temeljen glavninom na financijskom balonu.
Zato ne čudi što je Trump u utorak, na pitanje o prijetnji hutista, u Ovalnom uredu dao odgovor – bliži hvalisanju nego obećanju: „Ako se nešto takvo dogodi, mi ćemo se pobrinuti za to. To smo već učinili s Hutima.“
Trump aludira na prošlogodišnju kampanju koja je trajala 52 dana i uključivala preko 1100 napada na hutiste i zahtijevala angažman dviju udarnih skupina nosača zrakoplova, dok je cijena tako vremenski ograničene operacije iznosila preko milijardu dolara (povremeno joj se priključivao i Izrael svojim zračnim napadima, dok je Europa glumila odlučnost slanjem njemačkog i još par brodova drugih članica u Crveno more, odakle su se, međutim, brzo povukli „podvijena repa“, shvativši kako nisu dorasli zadatku (još više – nije bilo ni stvarne političke volje za uplitanje u poslove o kojima ih „Veliki brat“ nije previše pitao za mišljenje, a tada je riječ bila još „samo“ o izraelskoj vojnoj operaciji u Pojasu Gaze, dok se Iran nije niti spominjao).
Dakle, kako znamo, navedena kampanja nije dala prevelikih rezultata, a hutisti su nakon samo mjesec dana opet počeli napadati američke ratne brodove. Uostalom, i sada su još i živi i zdravi i spremni. Stoga nije jasno što Trump misli ovoga puta novoga postići ako želi sve to isto ponoviti.
Tim više što hutisti i Iran imaju još jednu zastrašujuću kartu u rukama – presijecanje podmorskog internetskog kabela koji spaja zapad s arapskim monarhijama.
Za sada situacija ide u smjeru da Rijad okuplja koaliciju država spremnih za pomorsku blokadu Jemena duž Crvenog mora koju bi, naravno, pomagao SAD jer bez njega ništa tako nema šanse za uspjeh, a ne može se isključiti niti nova saudijska kopnena ofenziva iz sjevernog dijela Jemena koji je pod nadzorom međunarodno priznate izbjegličke vlade. Ali to bi bilo krajnje rizično po Rijad, što je pokazala njegova prva intervencija uz pomoć uglavnom UAE, dok je pomoć Jordana, Sudana, Egipta i Pakistana bila više simbolična.
Zlokobno predviđanje američkog geopolitičara
Možda ste zbog svega ovoga pomislili kako je Bliski istok regija koja najbrže teži kaosu? Možda ste i u pravu. Ali meni se čini kako prema pravom kaosu ipak najbrže klizi Europa.
Ona ista kojoj je poznati i cijenjeni američki geopolitičar George Friedman još davne 2016. g. u svom čuvenom govoru na konferenciji Chicago Council of Global Affairs najavio kraj blagostanja i dolazak razdoblja i ratova i mira. „Neće biti 100 milijuna mrtvih, ali ideja o „europskoj izuzetnosti“ će, mislim, biti prva žrtva“, rekao je, između ostalog tada Friedman u svom šokantnom javnom obraćanju kojeg sada neću prepričavati (gotovo je nagovijestio i rat u Ukrajini i štošta drugo što se dogodilo), jer ga možete pogledati i na You Tubeu pod naslovom: George Friedman, “Europe: Destined for Conflict?”
Kada sam nedugo nakon toga o tom govoru pisao u svojoj kolumni u ovom istom tjedniku mnogi su me gledali u čudu jer nisu vjerovali kako je tako što moguće (bilo je to stvarno doba europskog blagostanja, rada, putovanja, a o nikakvom ratu nitko nije ni u snovima mislio, iako je krvavo „Arapsko proljeće“ mnogo toga dalo naslutiti).
Ali više-manje sve se tako zbilo, jer Friedman nije bilo tko. Kao doktor znanosti informirao je brojne vojne i vladine organizacije u Sjedinjenim Državama i inozemstvu te se redovito pojavljuje kao stručnjak za međunarodne odnose, vanjsku politiku i obavještajne poslove u vodećim medijima. Autor je brojnih stručnih knjiga, prevođenih na 20-ak jezika. Osnovao je čuveni Strategic Forecasting još 1996. godine čije se postojanje temeljilo na tada kontroverznoj, ali sada utjecajnoj pretpostavci da se geopolitički događaji mogu anticipirati, pa čak i predvidjeti na načine koji mogu koristiti akterima privatnog sektora. Upravo to piše na u međuvremenu od njega osnovanoj platformi pod nazivom Geopolitical Futures.
Europa i Rusija u sve opasnijem klinču
Kako god bilo u Europi je u međuvremenu počeo rat na njenom istoku – u Ukrajini, za koju je Friedman već tada rekao kako je sve što se tamo događa pod američkom kontrolom i da je – ni manje ni više – ukrajinska vojska američka, što je temeljio na nedugo prije završenom posjetu tadašnjeg zapovjednika američkih snaga u Europi generala Bena Hodgesa tada već novim vlastima u Kijevu i svemu što je tamo tada činio i govorio.
U međuvremenu, u prvoj godini drugog Trumpovog mandata, Sjedinjene Države su se elegantno naizgled povukle iz ukrajinskog rata (naravno, i dalje sve držeći pod svojom punom kontrolom) i njegov teret u vojnom i financijskom smislu kroz pomoć Ukrajini prebacili na Europu odnosno NATO (minus SAD).
Vrhunac „povlačenja“ se dogodio na nedavnom summitu NATO.-a u Ankari, o čemu piše i tekst američkog medija Foreign Policy od 15. srpnja pod naslovom „NATO se dijeli u dva dijela“, i gdje, između ostalih zanimljivih opservacija o kojima više nekom drugom prigodom, stoji i slijedeće:
„Otkad je preuzeo dužnost glavnog tajnika NATO-a (Mark Rutte, op.ZM.), postao je poznat kao “Trumpov šaptač”, čovjek toliko vješt u laskanju šefu Bijele kuće da je mogao eliminirati mogućnost Trumpovog povlačenja iz NATO-a. Njegovo glavno oružje u toj borbi su vojni izdaci, i za razliku od prethodnih glavnih tajnika, on ima mnogo toga za pokazati. …
Kanada i Europa obećale su potrošiti dodatnih 1,2 bilijuna dolara otkako je Rutte preuzeo dužnost; samo Njemačka planira potrošiti oko 125 milijardi dolara na obranu do 2027., dok Poljska ima za cilj potrošiti pet posto svog BDP-a na obranu. Europske zemlje konačno se ozbiljno bave razvojem vlastitih specifičnih sposobnosti, iako se još uvijek prepiru oko nabave, proračuna i zaštite vlastitih nacionalnih industrija.
No Rutte je također jasno dao do znanja kako ta izdvajanja nisu namijenjena zamjeni američkih sposobnosti; naprotiv, ona su način da se osigura nastavak američkog angažmana u Europi u budućnosti. To uključuje zagovaranje „kupnje američkog“ oružja umjesto fokusiranja na razvoj vlastitih obrambenih sposobnosti Europe. Europski čelnici godinama se boje da bi veća obrambena potrošnja mogla dovesti do distanciranja Sjedinjenih Država od Europe. Rutte je, međutim, tvrdio suprotno: da su veća obrambena potrošnja način da se uvjeri američki predsjednik da ne smanjuje broj američkih vojnika, odnosno znak dobre volje europskih država. …“ – navodi se u tekstu FP-a.
Ali okrenimo se aktualnijim događajima. Europa i Rusija sada su na rubu rata.
Moskva optužuje ključne europske zemlje i Bruxelles da sudjeluju u napadima na Rusiju kroz isporuke dalekometnih dronova i raketa i potiču Kijeva da njima gađa u dubinu Rusije po, kako navode, civilnim objektima – što je terorizam. Time želi dati do znanja da se igra bliži kraju, kao i rusko strpljenje.
Međutim, Europa, ali i SAD, već više mjeseci, a to će se nastaviti i dalje, upravo računaju s takvim ukrajinskim udarima kao jedinim mogućim učinkovitim sredstvom pomoću kojeg će, kako se nadaju – primorati Vladimira Putina da sjedne za pregovarački stol – naravno – po njihovim uvjetima.
To je veliki rizik, jer je ruska reakcija potpuna nepoznanica! Bez obzira što je Putin u više navrata rekao kako Rusija neće prva napasti Europu i upotrijebiti nuklearno oružje, nikada u tom kontekstu nije rekao kako to znači da će ona beskonačno trpjeti udare (makar i posredne) suvremenog europskog oružja (raketa, dronova) po svom teritoriju i svojim strateškim objektima. Štoviše! U listopadu prošle godine ponovio je kako rat s Europom Rusija ne bi vodila konvencionalnim oružjem.
Međutim, Europa se očito pridržava samo navedenih početnih Putinovih riječi a ovo drugo apstrahira. U tome je potiče i Washington kroz otvoreno odobravanje ukrajinskih napada, što je u Ankari izjavio i sam Trump govoreći kako bi oni, iako su eskalacija, mogli dovesti do konačnog početka pregovora.
Međutim stvari su od summita u Ankari do sada otišle još dalje: Rusija je i dalje napadana ukrajinskim dronovima ali je pritom intenzivirala i pojačala svoje napade na Ukrajinu. Oni sada dovode do novih velikih problema diljem te zemlje – od Kijeva koji je izložen sustavnim balističkim raketnim napadima, do ukrajinskih crnomorskih luka koje se sustavno razaraju, pri čemu se prvi put napadaju i ukrajinski i strani trgovački brodovi koji plove prema njima ili iz njih. Pritom treba reći kako čak 80 posto ukrajinskog izvoza prolazi kroz te luke, kao i glavnina uvoza oružja. Stoga, ako se brodski promet uskoro ne oporavi, to će biti ozbiljan udarac ukrajinskom gospodarstvu i proračunu, koji već ima ogromnu rupu koju europski partneri pokrivaju vlastitim sredstvima.
Na dan pisanja ovog teksta, brodski promet prema ukrajinskim lukama i iz njih potpuno je zaustavljen zbog ruskih napada. Dana 23. srpnja drugi najveći svjetski kontejnerski i logistički brodar – danski Maersk, službeno je izvijestio o prekidu uplovljavanja u ukrajinske luka
Očekivati da će Moskva mirno gledati na ukrajinske napade na njenu energetsku i drugu civilnu infrastrukturu bilo je suludo. Štoviše! U srijedu je stigla vijest kako je Kazahstan bio primoran zaustaviti izvoz svoje nafte preko ruske crnomorske luke Novorosijsk zbog napada ukrajinskih dronova na njegove tankere u Crnom moru. Ta zemlja, veliki proizvođač nafte, nema izlaz na more i izvoz joj potpuno ovisi o toj ruskoj luci. A naftu izvozi i u SAD i u Njemačku pa „igra“ postaje još zanimljivija, poglavito u kontekstu spomenute eskalacije na Bliskom istoku.
Sastanak Rubia i Lavrova u Manili: krah umjesto olakšanja
Stoga ne čudi što su se 22. srpnja u Manili, na summitu ASEAN-a, nakon dugo vremena ponovo sastali američki državni tajnik Marco Rubio i ruski šef diplomacije Sergej Lavrov. Iako su teme sastanka trebale biti šarolike i uključivati i Iran i štošta drugo, sav razgovor sveo se očito na ukrajinski rat. Drugo Rusiju više očito i ne zanima. Želi utvrditi konačni američki stav po tom pitanju, o čemu svjedoči i vijest da je Lavrov samo dan prije sastanka optužio SAD za nastavak naoružanja Ukrajine i to označio „neprihvatljivim“ po Moskvu.
Kako je sastanak američke i ruske delegacije u Manili trajao puno manje od očekivanog – svega 35 minuta – bilo je odmah jasno koliko su dvije strane međusobno udaljene u stavovima i daleko od postizanja bilo kakvog dogovora.
Lavrov je inzistirao na postignutom usmenom dogovoru između Trumpa i Putina prošle godine na Aljasci o uvjetima za prekid vatre i postizanju sporazuma koje je predložila sama američka strana, dok je Rubio nakon sastanka dao izjavu koja se može interpretirati kroz dvije točke – suprotne onome što je rekao ili možda očekivao Lavrov:
Prvo, uvjeti Anchoragea bili su neprihvatljivi Ukrajini prošle godine, a sada, s obzirom na uspješne udare po ruskoj pozadini, to su još i više. Drugo, na temelju toga moraju se tražiti nove ideje za mir, tj. mora se napustiti „duh Anchoragea“ na kojem Moskva od tada inzistira.
Dakle, američka strana traži okretanje nove stranice kao da se ništa nije dogodilo, dok ruska navodi kako se radilo o američkom prijedlogu a ne raspravi, i kojeg je Putin prihvatio iako je to značilo odustajanje od nekih njegovih ranijih glasnih uvjeta.
Nakon sastanka oglasio se glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov, zlokobno najavivši kako je sada svima jasno da će Rusija svoje ciljeve ostvariti na ukrajinskim bojišnicama.
Kratki zaključak
Europa se rezultatu sastanka u Manili vjerojatno raduje, ali ja na to ne bih gledao na takav način. Štoviše! Bio bih puno više i oprezan i zabrinut. Jer postaje jasno kako će se SAD od sada primarno baviti Iranom, Rusija Ukrajinom, a Europa Rusijom.
Pritom me nitko ne može uvjeriti kako će Trump u slučaju ruske eskalacije htjeti mijenjati New York za Talin, Vilnius ili čak Varšavu. Mislim da bi on Europi prije rekao nešto u smislu nudio sam vam mirovni plan, a niste ga htjeli prihvatiti ni vi ni Kijev, nego što bi krenuo ne samo u nuklearni nego i u konvencionalni rat s Rusijom. Vidimo koliko se muči i ne uspijeva nositi ni s ratom protiv Irana, a Rusija nije Iran.
Trumpove nedavne izjave kako nova ukrajinska strategija iza koje stoji Europa (naravno i SAD) pokazuje da se “rat okreće u korist Ukrajine”, i da “Rusija gubi” te stoga ova mora prestati zahtijevati da Kijev povuče svoje snage u svojoj biti ne znače ništa osim prazne retorike na koju se europski stratezi ne bi smjeli olako „lijepiti“.
Trump time želi samo jedno: nastavak kupnje američkog oružja od strane Europe i njeno čvrsto geopolitičko vezanje uz SAD, bez ikakvog soliranja.
Ono, što je spomenuti George Friedman zapravo i rekao u Chicagu kada je govorio o kraju ideje o „europskoj izuzetnosti“. Jer ta je ideja, iz pozicije Washingtona gledano, rezervirana isključivo za SAD.
