Europa ne bi trebala iz Ceute izvući pogrješne pouke
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 06 Kolovoz 2026 09:06
Ta rasprava pripada, prije svega, španjolskoj demokraciji. Njezine posljedice ne pripadaju samo njoj. Prema Schengenu, vanjske granice Španjolske ujedno su i vanjske granice Europe. Odluke donesene u Madridu neizbježno utječu na sve države članice. Imigracijska politika stoga se ne može tretirati kao isključivo unutarnje pitanje kada njezini učinci prelaze granice Unije.
Europa riskira da iz najnovije krize u Ceuti izvuče upravo pogrješne pouke. Ono što se dogodilo na španjolskoj sjevernoafričkoj granici nije bila jedna kriza, nego dvije. One su usko povezane, ali su u svojoj biti različite. Ako ih se ne razlikuje, postoji opasnost da se pogrješno shvate i jedna i druga te da se, naposljetku, ponove isti problemi.
Prva se odnosi na dugotrajnu uporabu migracije od strane Maroka kao sredstva političke prisile prema Španjolskoj. Druga se odnosi na vlastiti pristup španjolske vlade imigraciji i na šire posljedice koje takav pristup može imati za Europsku uniju. Samo razdvajanjem tih dvaju pitanja Europa se može nadati da će se uspješno suočiti s bilo kojim od njih.
Najnoviju operaciju Maroka ne bi trebalo pogrješno shvatiti kao uobičajenu migracijsku krizu. Ona je prije svega bila čin strateške prisile. Rabat već desetljećima razumije da migracija može služiti ciljevima koji daleko nadilaze humanitarnu potrebu. Kada se njome pravilno upravlja – ili kada se namjerno ostavi bez nadzora – migracija postaje iznimno učinkovito sredstvo državničke politike.
Obrazac je dobro poznat. Godine 1975. Zeleni marš omogućio je Maroku da preuzme nadzor nad Španjolskom Saharom iskorištavajući političku paralizu Španjolske tijekom posljednjih dana Francova režima. Godine 2021. Maroko je namjerno ublažio nadzor granice nakon što je Madrid primio vođu Polisarija Brahima Ghalija radi liječenja, omogućivši tisućama migranata da u roku od nekoliko sati uđu u Ceutu.
Najnoviji događaji pripadaju upravo istoj strateškoj tradiciji. Migracija nije bila cilj; ona je bila sredstvo. Više od šezdeset tisuća marokanskih civila prešlo je u španjolski grad s jedva osamdeset tisuća stanovnika, dok su marokanske sigurnosne snage promatrale bez intervencije. Takva se operacija ne može lako opisati spontanom, niti je ponajprije bila potaknuta gospodarskom nuždom.
Bila je to pomno odmjerena demonstracija političkoga utjecaja. Činjenica da se većina onih koji su prešli granicu ubrzo vratila u Maroko dodatno potvrđuje takav zaključak. Nikada nije bila namjera da to postane još jedan migracijski val prema Europi kakav se dogodio 2015. Bila je to ograničena operacija prisile osmišljena kako bi Madrid podsjetila na jednostavnu stvarnost: kad god Rabat odluči manipulirati migracijskim tokovima, Španjolska odmah osjeti posljedice.
Zato bi se Europa trebala oduprijeti iskušenju da Ceutu ponajprije tumači kroz prizmu imigracijske politike. Neposredni problem nije bila migracija. Bio je to čin prisile – prije svega bilateralni strateški instrument kojim Maroko nastoji utjecati na španjolsku vanjsku politiku.
Europa bi stoga iz Ceute trebala izvući prvu pouku: migracija više nije samo humanitarni izazov ili gospodarski fenomen. Ona je postala sredstvo geopolitičkoga nadmetanja. Ako je marokanska manipulacija migracijom prva pouka Ceute, druga se nalazi mnogo bliže domu.
Europa se ne može baviti isključivo vanjskim prijetnjama, a istodobno zanemarivati političke odluke koje se donose unutar njezinih vlastitih granica. Imigracijska politika španjolske vlade upravo pokazuje zašto.
Za razliku od postupaka Maroka, koji su namijenjeni vršenju pritiska na susjednu državu, pristup Madrida prikazuje se gotovo isključivo u humanitarnim okvirima. Ipak, imigracijska politika nikada nije samo humanitarno pitanje. Ona odražava određeno razumijevanje nacije, državljanstva i svrhe države. Upravo je tu europska rasprava postala sve zbunjenija.
U velikom dijelu političkoga spektra – a osobito na suvremenoj ljevici – imigracija se više ne promatra samo kao pojava kojom treba upravljati. Ona je postala politička vrlina sama po sebi. Otvorenost se podrazumijeva kao moralno nadmoćnija u odnosu na ograničavanje. Granice se često ne promatraju kao izraz demokratskoga suvereniteta, nego kao prepreke univerzalnim pravima. Razlika između legalne i ilegalne migracije postupno se briše pod širim jezikom uključivosti.
Dijeliti ili ne dijeliti takvu viziju, naravno, stvar je političkoga uvjerenja. Međutim, njezine strateške posljedice više nisu samo teorijske. Politička kultura koja oklijeva braniti legitimnost vlastitih granica neizbježno slabi jedno od temeljnih obilježja suvereniteta. Jednom kada se granice prestanu razumijevati kao fizički izraz političke zajednice, postaje ih sve teže braniti – i politički i praktično. Upravo je to slabost koju su autoritarni susjedi počeli iskorištavati.
Ironija je očita. Dok Europa ulaže velika sredstva u jačanje Frontexa, proširenje sustava nadzora i koordinaciju upravljanja granicama, dijelovi njezine vlastite političke klase i dalje dovode u pitanje samu legitimnost snažne kontrole granica. Rezultat je neugodna proturječnost: sofisticirani instrumenti bez zajedničke političke svrhe.
Španjolska pruža osobito poučan primjer. Ponovljeni prijedlozi sadašnje vlade za opsežne legalizacije migrantskoga statusa i proširen pristup španjolskomu državljanstvu predstavljaju se kao činovi humanitarne odgovornosti. Međutim, oni također imaju očite političke posljedice, jer bi potencijalno mogli preoblikovati buduće biračko tijelo zemlje na načine koji pogoduju onima koji zagovaraju takvu politiku.
Ta rasprava pripada, prije svega, španjolskoj demokraciji. Njezine posljedice ne pripadaju samo njoj. Prema Schengenu, vanjske granice Španjolske ujedno su i vanjske granice Europe. Odluke donesene u Madridu neizbježno utječu na sve države članice. Imigracijska politika stoga se ne može tretirati kao isključivo unutarnje pitanje kada njezini učinci prelaze granice Unije.
No postoji još šire pitanje s kojim se Europa nerado suočava. Rasprava o migraciji postala je neodvojiva od dublje rasprave o samoj civilizaciji.
Za mnoge na europskoj ljevici, masovna imigracija nije vrijedna samo zbog humanitarnih ili gospodarskih razloga, nego i zato što se smatra sredstvom ubrzavanja nastanka postnacionalnoga, višekulturnoga društva. Tradicionalne ideje nacionalnoga identiteta, kulturnoga kontinuiteta i povijesnoga nasljeđa sve se češće promatraju sa sumnjom, dok sama raznolikost postaje politički cilj, a ne samo posljedica slobode.
Europski centar-desnica također ne može izbjeći odgovornost. Prečesto je prihvaćala masovnu imigraciju iz razloga gospodarske koristi, cijeneći pristup jeftinoj radnoj snazi, dok je postupno prepuštala širu intelektualnu raspravu o identitetu, integraciji i suverenitetu. Različite ideološke pretpostavke često su dovele do iznenađujuće sličnih politika.
Posljedica toga jest da se Europa sve teže uspijeva jasno izraziti zašto su njezine granice važne osim iz administrativne nužnosti. Ta nesigurnost postala je jedna od njezinih najvećih strateških slabosti. Europa bi se stoga trebala oduprijeti iskušenju da iz Ceute izvuče pogrješne zaključke. Događaji na južnoj granici Španjolske nisu bili samo još jedna migracijska kriza. Oni su razotkrili dvije strateške ranjivosti koje Europa više ne može zanemarivati.
Prva se nalazi izvan europskih granica. Autoritarne države sve više otkrivaju da se migracija može rabiti kao oružje. Umjesto da raspoređuju vojnike, one raspoređuju civile. Umjesto prijetnje invazijom, one stvaraju nestabilnost. Njihov cilj nije teritorijalno osvajanje, nego politički utjecaj.
Rusija je iskušala slične taktike na granicama Finske i Poljske. Bjelorusija je učinila isto prema Litvi. Maroko je više puta pokazao da razumije istu logiku na području zapadnoga Sredozemlja. Migracija je postala sredstvo državničke politike. Europa ju mora početi tako i tretirati.
Druga je ranjivost unutarnja. Ni jedan sustav zaštite vanjskih granica ne može ostati vjerodostojan ako europske vlastite političke elite postanu nesigurne u legitimnost granica koje bi trebale braniti. Ta nesigurnost nije samo administrativna. Ona je filozofska. Ona odražava rastuću nelagodu dijela elita Europske unije prema samoj ideji nacionalne države kao primarnoga okvira demokratske legitimnosti i političke odanosti.
Ipak, demokratska vlast nije moguća bez jasno određene političke zajednice, a političke zajednice ne mogu neograničeno postojati bez granica koje razlikuju članstvo od nečlanstva. Zbog toga rasprava o migraciji u konačnici nije samo pitanje gospodarstva. Nije ona ni samo pitanje humanitarnih obveza. Ona se odnosi na kulturne i političke temelje na kojima počivaju demokratska društva.
Europa bi trebala ponovno uspostaviti razliku koja je postala sve više zamagljena. Civilizacija može biti multirasna. Povijest nudi bezbrojne primjere društava sastavljenih od ljudi različitoga etničkoga podrijetla koji su ipak dijelili zajednički jezik, građansku kulturu, povijesno sjećanje i politički identitet.
Ono što ni jedna civilizacija nije dugo održala jest multikulturalizam shvaćen ne kao raznolikost unutar zajedničke javne kulture, nego kao trajno postojanje paralelnih zajednica bez zajedničkoga građanskoga identiteta. Demokracija zahtijeva neslaganje. Civilizacija zahtijeva povezanost.
Bez zajedničke građanske kulture solidarnost postupno slabi, demokratsko se povjerenje nagriza, a političke institucije gube zajedničke pretpostavke na kojima počivaju. To nije argument protiv imigracije. Nije ni argument za etničku homogenost. To je argument za kulturnu integraciju kao nužan uvjet demokratskoga kontinuiteta. Europske granice nisu samo crte na karti. One određuju političku zajednicu koja omogućuje demokratsku samoupravu.
Ceuta nije bila samo španjolska granična kriza. Bila je upozorenje. Ne samo o Maroku. Ne samo o migraciji. Nego o spremnosti Europe da brani političke i civilizacijske temelje na kojima u konačnici počiva njezina sloboda.
Povijest rijetko kažnjava narode zbog nedostatka dobrih namjera. Ona kažnjava one koji ne uspiju prepoznati prirodu izazova s kojima se suočavaju prije nego što bude prekasno.
Rafael BardajI
