Vrlo bogati dio Kanade naglo se želi pripojiti SAD-u: Trump izvan sebe, prijeti rascjep koji će odjeknuti
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 31 Kolovoz 2026 15:02
Dok se Danska, ali i ostatak svijeta, snebivala nad najavama američkog predsjednika Donalda Trumpa da će jednostavno uzeti Grenland, pa je NATO onamo hitno poslao i svoje vojnike, uključujući i – nek’ se zna – dva slovenska, na drugom kraju svijeta stanovnici su sami poželjeli doći pod Trumpovu vladavinu ili se barem za početak odcijepiti od države koje su trenutno dio.
I nije riječ pritom o nekoj nedođiji, nego o razvijenoj i bogatoj Alberti, jednoj od deset kanadskih provincija, koja ima oko četiri milijuna stanovnika. Njihovo je geslo “Fortis et liber”, odnosno “Snažni i slobodni”, ali sada se javlja novo: “Učinimo Albertu ponovno snažnom”, po uzoru na Trumpov slogan i temeljno geslo pokreta MAGA.
Ne treba ni objašnjavati da je Trump više nego oduševljen idejom, pogotovo zato što je Alberta jedan od najvećih proizvođača kanadske nafte, a Trump, kao i svaki američki predsjednik, ima “simpatije” prema naftnim poljima. Ova tema obilježit će tako nadolazeći listopad, i to dvjema paralelnim krizama: u Alberti bi se trebao održati referendum o pripajanju SAD-u, dok i u frankofonom Quebecu ankete daju prednost suverenističkom pokretu, pa se može bez zadrške reći da je Kanada postala novo, zanimljivo žarište geopolitike. Utoliko više što je ta zemlja, doduše, samo formalno i ceremonijalno, još pod britanskom krunom te joj je aktualni kralj Charles III. službeni vladar.
Ovih dana američki je politički magazin Politico objavio opsežnu reportažu novinarke Mickey Djuric posvećenu ljudima koji bi donedavno bili tretirani kao marginalni kuriozitet kanadske politike: albertanskim separatistima. Po svemu sudeći, pokret koji se još prije desetak godina smatrao rubnom pojavom danas je u središtu jedne od najozbiljnijih kriza suvremene Kanade jer prijeti cijepanjem zemlje. U reportaži se opisuje prizor s okupljanja pod nazivom “Albertans’ Day” u Whistle Stop Cafeu, lokalu koji je za vrijeme pandemije stekao slavu kršenjem covid-mjera, a bivši ga premijer Alberte Jason Kenney naziva “nultom točkom” rastućeg separatističkog pokreta. Ondje su se ljudi omatali albertanskom zastavom, mahali transparentima “Gotovo je” i nosili kape s natpisom “Make Alberta Great Again” – parafrazom Trumpova slogana. Jedan je novinarima rekao: “Trump je jedini koji nas može spasiti.”
Taj citat, koliko god zvučao kao usputna izjava frustriranog pojedinca, otkriva nešto mnogo šire. Prvi put u modernoj povijesti sjevernoameričkog kontinenta jedna administracija otvoreno, makar i uz službena poricanja, koketira s idejom da bi se dio susjedne, savezničke države mogao odcijepiti, i to uz prešutno ili eksplicitno ohrabrenje iz Washingtona.
Ironija sudbine
Nezadovoljstvo Alberte nije nastalo s Donaldom Trumpom. Provincija bogata naftom, čiji su katranski pijesci odgovorni za gotovo 80 posto ukupne kanadske proizvodnje sirove nafte, otkad se 1905. pridružila Konfederaciji, smatra da je tretiraju kao unutarnju koloniju bogatog istoka. Ta se percepcija još produbila 1980., kada je savezna vlada Pierrea Trudeaua uvela Nacionalni energetski program, mjeru koja je regulirala cijene nafte i preraspodjeljivala prihode u korist istočnih pokrajina, a u Alberti se do danas pamti kao gospodarska pljačka. Prva stranka koja je otvoreno zagovarala odcjepljenje, Western Canada Concept, nastala je upravo kao reakcija na taj program i uspjela je 1982. izboriti jedno mjesto u pokrajinskoj skupštini. No onda je utihnula.
Pokret se ugasio na gotovo četiri desetljeća, ali se ponovno rasplamsao 2019., kada je pod imenom “Wexit” (igra riječi s britanskim Brexitom) ponovno izašao na ulice Calgaryja, gdje se okupilo 1700 ljudi s kapama “Make Alberta Great Again”. Uzrok je opet bila energetska politika Ottawe, ovaj put politika Justina Trudeaua i njegov otpor naftovodima poput Energy Easta. Ako vam mozak odmah razmišlja o istom prezimenu, to je u redu, jer apsolutnom ironijom sudbine Justin Trudeau kao 23. premijer suočavao se s istom krizom s kojom se prije četrdesetak godina suočavao njegov otac Pierre, koji je bio 15. kanadski premijer. Krizu je naslijedio aktualni premijer Mark Carney, no sve se svodi na prilično slične argumente. Bila je to i ostala, dakle, uvijek ista priča, u kojoj je Alberta pokrajina koja proizvodi bogatstvo, a osjeća da njime ne može slobodno raspolagati.
Takvih je primjera mnogo, čak i u Europskoj uniji, primjerice u Kraljevini Španjolskoj. Katalonsko nezadovoljstvo pretežito je uzrokovano činjenicom da ta bogata i turistički najrazvijenija španjolska regija uplaćuje najviše u proračun, a često dobiva najmanje. Pritom su se, za razliku od žestokih baskijskih separatista, mentalitetom drugačiji, manje radikalni i uglavnom pacifistički nastrojeni Katalonci izborili za mnogo manju razinu autonomije od Baskije, što ih posebno “žulja”.
Formalna poricanja
No vratimo se Kanadi i Alberti, koja, za razliku od osamdesetih, sad ima moćnog saveznika na svom separatističkom putu. Prema izvještaju Financial Timesa, koji su potom prenijeli gotovo svi veći sjevernoamerički mediji, predstavnici Alberta Prosperity Projecta, organizacije koja predvodi kampanju za referendum o neovisnosti, sastali su se s dužnosnicima američkog State Departmenta u Washingtonu najmanje tri puta, počevši od travnja 2025. Razgovaralo se, prema tim izvorima, i o logistici mogućeg odcjepljenja, prelasku na američku valutu i pitanjima granične sigurnosti. Bijela kuća je, komentirajući za portal Axios, izbjegla dati izravan odgovor, Trumpova je administracija ustvrdila da američki dužnosnici “susreću brojne skupine civilnog društva” te da nikakve “podrške ili obveze nisu izrečene”, a slično je za CTV News rekao i visoki dužnosnik State Departmenta.
Ipak, formalna poricanja teško je uskladiti s onim što su američki dužnosnici govorili javno. Potkraj siječnja, u razgovoru s desničarskim podkasterom Jackom Posobiecom na marginama Svjetskog gospodarskog foruma u Davosu, američki ministar financija Scott Bessent opisao je Albertu kao “prirodnog partnera za SAD”, hvaleći njezina “velika bogatstva” i “neovisni duh” njezinih stanovnika. Kada ga je Posobiec upitao zna li nešto o mogućem referendumu, Bessent je odgovorio kratko: “Ljudi pričaju. Ljudi žele suverenitet. Žele ono što ima Amerika.”
Njegov je istup potaknuo i republikanskog kongresnika iz Tennesseeja Andyja Oglesa da u BBC-jevoj emisiji izjavi kako bi stanovnici Alberte “radije bili dio Sjedinjenih Američkih Država nego Kanade, jer mi svakodnevno pobjeđujemo”, što je, doduše, izjava od koje se čelnik separatista Jeffrey Rath iz nekog razloga distancirao, dok je Bessentove riječi otvoreno pohvalio.
Jednako jasan
Za razliku od dosadašnje američke politike prema Quebecu, drugoj kanadskoj provinciji u kojoj su Washington i cijela zapadna diplomacija desetljećima branili teritorijalni integritet Kanade kao stratešku vrijednost, ovakvo se pozicioniranje prema Alberti čini kao nov obrat. Analiza objavljena na stranicama vašingtonskog Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS) upozorava upravo na tu asimetriju, jer ako se pokaže točnim da je Washington doista razgovarao o mogućim jamstvima u odnosu na resurse ili o konverziji valute s kanadskog na američki dolar, riječ je o dramatičnom zaokretu u odnosu na dosadašnju američku politiku nemiješanja u unutarnja pitanja saveznika. Separatisti su tu priliku shvatili vrlo ozbiljno. Jedan od čelnika Alberta Prosperity Projecta najavio je na društvenim mrežama da će od američkog ministarstva financija zatražiti kreditnu liniju od 500 milijardi dolara kojom bi se, kako je formulirao, “podržao prijelaz prema slobodnoj i neovisnoj Alberti”. Taj zahtjev, valja naglasiti, dolazi od same organizacije i zasad nema potvrde da ga je Washington ozbiljno razmatrao.
Kanadska je politička elita na te vijesti reagirala oštro, premda ne jednoglasno. Premijer Britanske Kolumbije David Eby, obraćajući se novinarima uoči sastanka premijera pokrajina s premijerom Markom Carneyem u Ottawi, poslužio se najtežom mogućom riječi. “To je izdaja”, rekao je o sastancima albertanskih separatista s američkom administracijom, dodavši da je posve neprimjereno tražiti pomoć strane sile u razbijanju vlastite zemlje.
Kanadski premijer Mark Carney, koji je rođen i odrastao u Edmontonu, glavnom gradu Alberte, što ovoj priči daje novu dimenziju, bio je suzdržaniji, ali jednako jasan. “Očekujem da će američka administracija poštovati kanadski suverenitet”, izjavio je u Ottawi, dodajući da je to jasno dao do znanja i Trumpu. Prema Carneyevim riječima, Trump mu osobno nikada nije spominjao pitanje albertanske neovisnosti, što je razlika koju kanadski premijer očito smatra važnom jer sugerira da je riječ o inicijativi dijelova administracije, a ne o službenoj politici Bijele kuće.
Ozbiljan napad
Ontarijski premijer Doug Ford dodao je toj slici i kvebečku dimenziju, upozorivši da bi jesenski izbori u Quebecu, gdje suverenistička Parti Québécois uvjerljivo vodi u anketama, mogli donijeti još jednu separatističku vladu, ovaj put istočno, a ne zapadno od Ontarija. Premijer pokrajine Manitobe Wab Kinew unio je u inače napetu raspravu i notu humora primijetivši da bi eventualni referendum te pokrajine o ostanku u Kanadi bio izbor između “da” i “itekako da”.
Zanimljivo je da Danielle Smith, premijerka Alberte i čelnica vladajuće Ujedinjene konzervativne stranke (UCP), nikada nije javno podržala neovisnost. Naprotiv, ona dosljedno tvrdi da će na referendumu osobno glasati za ostanak u Kanadi. No njezini su kritičari, među kojima su politolozi poput Stewarta Presta sa Sveučilišta Britanske Kolumbije, upozorili da je upravo njezina vlada olakšala put separatistima snizivši prag broja potpisa potrebnih za pokretanje referenduma, a kada su sudovi zaustavili prvi pokušaj peticije, njezina je vlada izglasala zakonske izmjene kojima je taj put ponovno otvoren. Prest to opisuje kao ozbiljan napad na demokratske norme, tvrdeći da premijerka, iako formalno ne predvodi pokret, tu svakako aktivno pomaže.
Formalni put prema referendumu počeo je krajem 2025., kada je Elections Alberta odobrila zahtjev Mitcha Sylvestrea, vođe organizacije Stay Free Alberta, za pokretanjem građanske inicijative pod nazivom “Referendum o neovisnosti Alberte”. Pitanje hoće li Alberta prestati biti dio Kanade i postati neovisna država namjerno je formulirano u skladu sa saveznim Zakonom o jasnoći (Clarity Act), koji nakon presedana Vrhovnog suda o secesiji Quebeca propisuje da bilo kakvo odcjepljenje zahtijeva nedvosmislen rezultat referenduma i potom ustavne pregovore s Ottawom, a nikako jednostrani čin.
Organizatorima je za uspjeh bilo potrebno prikupiti 177.732 potpisa, deset posto glasova danih na pokrajinskim izborima 2023. Sylvestre je u svibnju tvrdio da je prag premašen s više od 300.000 potpisa, poručivši pristašama da žele broj “prevelik da bi se mogao osporiti”. No put do potvrde bio je sve prije nego jednostavan. Sturgeon Lake Cree Nation, Athabasca Chipewyan First Nation i Blackfoot Confederacy pokrenuli su sudske postupke tvrdeći da je pokrajina prekršila ustavnu obvezu savjetovanja s autohtonim narodima prije pokretanja procesa koji bi mogao ugroziti njihova ugovorna prava iz Sporazuma 8, čiji teritorij danas obuhvaća dijelove Alberte, Saskatchewana i Sjeverozapadnih teritorija.
Poglavica Sturgeon Lake Cree Nation, Sheldon Sunshine, izjavio je novinarima pred sudnicom u Edmontonu da “Prvi narodi nikamo ne idu”, a poslije je pred parlamentarnim odborom opisao ono što naziva sumnjivo bliskim odnosom između pravnih timova pokrajinske vlade i separatističkih pravnika. Poglavica jedne od uključenih zajednica otišao je i korak dalje, usporedivši separatistički pokret sa “svojevrsnom sektom”.
Lažna imena
Sutkinja Shaina Leonard u svibnju je presudila u korist Prvih naroda, poništivši odluku glavnog izbornog dužnosnika o pokretanju peticije uz obrazloženje da savjetovanje nikada nije provedeno. Žalbeni je sud potkraj lipnja djelomično suspendirao učinke te presude, dopustivši da se provjera potpisa nastavi dok se čeka konačna odluka. Elections Alberta 24. srpnja potvrdila je 222.597 valjanih potpisa, više nego dovoljno za ispunjenje zakonskog praga, no proces je zakompliciran otkrićem da je krajem travnja procurila baza podataka gotovo 2,9 milijuna albertanskih birača, zbog čega je uveden još jedan mehanizam provjere protiv umetnutih lažnih imena, a sada je u tijeku i kolektivna tužba oštećenih građana.
Usporedno s peticijom Stay Free Alberta, protuinicijativa nazvana Forever Canada, koja traži referendum o ostanku u Kanadi, prikupila je više od 400.000 potpisa. Upravo je na te brojke Smith uputila kada je u svibnju najavila da će među devet već planiranih referendumskih pitanja dodati i deseto, o tome žele li građani Alberte započeti proces prema obvezujućem referendumu o odcjepljenju. “Kada zbrojim 400.000 ljudi koji su potpisali da žele ostati u Kanadi i 300.000 koji su potpisali suprotno, to je 700.000 ljudi, odnosno četvrtina svih punoljetnih stanovnika provincije koji jasno žele da se o ovome raspravi”, rekla je tada, braneći odluku koju su njezini kritičari dočekali s nevjericom, optuživši je da referendumom o samom pitanju odcjepljenja zapravo legitimira ono što tvrdi da ne podržava.
Referendum zakazan za 19. listopada tako će uz pitanje o pokretanju procesa prema neovisnosti sadržavati još devet drugih, od kojih se pet odnosi na imigracijsku politiku i sigurnost izbornog sustava, a četiri na ustavne zahtjeve prema Ottawi. Smith je u veljači, najavljujući referendum, obrazložila imigracijska pitanja tvrdnjom da porezni obveznici u Alberti “više ne mogu biti prisiljeni subvencionirati cijelu zemlju” kroz sustav ujednačavanja i saveznih transfera, dok istodobno savezna vlada, kako je rekla, dopušta novopridošlima pristup pretjerano velikodušnom socijalnom sustavu u zemlji. Njezina je vlada poslije precizirala da je obrazovanje djece privremenih rezidenata pokrajinu u jednoj godini koštalo oko 500 milijuna dolara, dio proračuna od 9,9 milijardi predviđenog za obrazovanje. Oporbena Nova demokratska stranka takve je procjene proglasila politički motiviranom igrom brojkama.
Dodatni kaos
Unatoč peticijama, mitinzima i medijskoj pompi, kanadska istraživačka kuća koja se bavi prikupljanjem podataka o javnom mišljenju Angus Reid Institute više je puta pokazala da većina u Alberti ipak ne želi napustiti Kanadu. Anketa provedena početkom veljače na uzorku od 979 punoljetnih Albertanaca pokazala je da bi 65 posto ispitanika glasalo za ostanak ili je tomu sklono, dok bi 29 posto glasalo za odlazak ili je tomu sklono, a od toga tek osam posto sa sigurnošću je dalo takav odgovor. Kada je potkraj svibnja ista institucija ispitanicima postavila točnu formulaciju pitanja koju je predložila Smith, rezultat je bio još jasniji. Čak 60 posto protivilo se samom pokretanju procesa prema obvezujućem referendumu o odcjepljenju, a 35 posto ga je podržalo. Podjela je, međutim, izrazito geografska. U Calgaryju se protivilo 58 posto, u Edmontonu čak 73 posto, dok je izvan dva najveća grada omjer bio gotovo izjednačen, 48 prema 48 posto. Polovica ispitanika istodobno je referendumsko pitanje ocijenila “zbunjujućim”, što unosi dodatni kaos u cijeli proces.
Iza svih političkih deklaracija stoji i neugodno prizemno pitanje bi li neovisna Alberta uopće bila gospodarski održiva ili je konačni cilj ovog poteza postupno ulaženje u Sjedinjene Američke Države. Analiza CBC-ja pokazala je da bi, unatoč tome što više od dvije trećine nafte koja se proizvodi u Alberti danas odlazi u Sjedinjene Američke Države, velika većina cjevovoda prema tom tržištu i dalje prolazila kroz teritorij drugih kanadskih pokrajina, a nijedan plinovod ne vodi izravno iz Alberte u najbližu američku Montanu. Sonya Savage, bivša albertanska ministrica energetike i nekadašnja rukovoditeljica u naftovodnoj industriji, na to je upozorila u nedavnoj izjavi. “Morali bi se sklopiti sporazumi. Ne bi to bilo jednostavno.” Ustavni stručnjak i odvjetnik te jedan od vodećih glasova separatističkog pokreta Keith Wilson na to je odgovorio da problem nikada nije bio zemljopis, nego kontrola koju nad izvozom drži Ottawa. Tu tvrdnju stručnjaci ocjenjuju pojednostavljenom, jer bi upravo ta ista, sada “strana”, Ottawa i dalje kontrolirala tranzitne rute.
Tranzicijski troškovi
Pitanje valute otvara podjednako složenu raspravu. Dio separatističke publicistike, poput bloga jednog aktivista objavljenog u srpnju, inzistira da “nijedan čin suverenosti nije potpun bez monetarne neovisnosti” te da bi Alberta morala uspostaviti vlastitu valutu kako ne bi ostala, kako se navodi, “u najkonzekventnijem gospodarskom smislu u stanju ovisnosti”. Drugi analitičari, uključujući ekonomista Sveučilišta u Calgaryju Kenta Fellowsa, koji istražuje isplativost velikih infrastrukturnih projekata, upozoravaju da bi tranzicijski troškovi od deviznih rezervi do nove financijske arhitekture bili golemi i dugotrajni, dok bi istodobno ovisnost o jedinom velikom kupcu, američkom tržištu, mogla oslabiti pregovaračku poziciju “nezavisne” Alberte, a ne ojačati je, kako separatisti tvrde.
Ovu krizu čini posebno eksplozivnom njezino vremensko poklapanje s mogućim povratkom suverenističkog pitanja u Quebecu. Parti Québécois, predvođena Paulom St-Pierreom Plamondonom, već gotovo dvije godine uvjerljivo vodi u anketama uoči listopadskih izbora te je Plamondon obećao da će, dobije li mandat, u prvom sazivu raspisati treći referendum o kvebečkoj neovisnosti otkako je 1995. federalistička strana pobijedila tek s tijesnom razlikom glasova. Bivši premijer Quebeca i nekadašnji vođa Bloc Québécoisa Lucien Bouchard nedavno je javno savjetovao Plamondonu da “ozbiljno preispita” tu obvezu, upozorivši da bi referendumsko pitanje moglo postati “poklon” federalističkim Liberalima. Bivši kanadski dužnosnici, prema pisanju lista The Hill Times, priznaju da Ottawa mogućnost novog kvebečkog referenduma prati s “tjeskobom”, svjesna kritika upućenih vladi Jeana Chrétiena zbog nepripremljenosti uoči 1995. godine.
Instrument pritiska
Kombinacija dvaju istodobnih separatističkih pritisaka, jednog s naftom bogatog zapada i jednog s tradicionalno frankofonog istoka, test je kanadsku federaciju kakav nije proživjela desetljećima. I dok se kvebečki suverenistički pokret oslanja na jezičnu i kulturnu posebnost bez ozbiljne vanjske potpore, albertanski se, prvi put u povijesti, može osloniti na simpatije, makar i formalno poricane, američke administracije.
Građani, dakako, cijelu priču doživljavaju mnogo manje apstraktno. Kate Graham, umirovljenica iz Calgaryja koja je postala lokalna medijska zvijezda, “baka koja pjeva” na separatističkim skupovima, čvrsto stoji iza teze da njezina provincija nema budućnosti u Kanadi.
“Albertu nisu pošteno tretirali od 1905., otkad smo se pridružili Konfederaciji”, kaže raspjevana separatistica. Na skupovima se mogu čuti i građani koji vjeruju da će savezna vlada “pomahnitati” ako kola krenu nizbrdo, odnosno ako stvari počnu upućivati da bi dosad nezamislivo odcjepljenje Alberte moglo postati realnost. “Vjerujemo da će učiniti sve da nas zaustave. Poslat će na nas vojsku i policiju”, ispričali su novinarima sudionici separatističkih skupova.
Teško je, gledajući sve, izbjeći dojam da je separatistička ideja manje priča o stvarnoj volji za odcjepljenjem, a više o tome kako se jedna manjinska, no glasna politička struja može instrumentalizirati u širem geopolitičkom sukobu. Ankete to nedvosmisleno pokazuju, ostanak i dalje uvjerljivo prevladava, čak i uz doslovnu formulaciju pitanja koju je predložila premijerka. Za Trumpovu administraciju, koja istodobno prijeti Kanadi carinama te otvoreno govori o njezinu pretvaranju u “51. saveznu državu” i, prema riječima premijera Carneya, izaziva “rasap” u dosadašnjem svjetskom poretku, simpatije prema albertanskim secesionistima djeluju kao još jedan instrument pritiska na Ottawu, koliko god to poricali. U prvome mandatu Donalda Trumpa nazreli smo, a u drugome se potpuno uvjerili da američki predsjednik ne preza ni od čega što smatra američkim, ali i vlastitim interesima, jer to dvoje često izjednačava. Bogata naftna polja Alberte, kontrola nad Hormuzom, venezuelanska naftna polja ili pak posve bizarne stvari poput nenaseljenog Grenlanda ili inzistiranja na Nobelovoj nagradi za mir Trumpu jedno su te isto. Važno je samo da sve dobije – on.
Autor:Mislav Francetić/7dnevno
