Ne možemo djecu prepustiti algoritmima
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 06 Listopad 2026 15:04
Psihologinja prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander podržala je prijedlog Europske komisije o znatno strožim pravilima za pristup djece društvenim mrežama, ali upozorila da sama ograničenja i zabrane neće biti dovoljni za zaštitu djece u digitalnom svijetu.
U svojoj objavi na Facebooku Buljan Flander ističe kako je krajnje vrijeme da se dio odgovornosti za sigurnost djece na internetu prebaci i na one koji stvaraju digitalne platforme, umjesto da se od djece očekuje da se sama zaštite od sustava osmišljenih upravo tako da zadrže njihovu pažnju.
„Nakon toliko godina rada s djecom, teško mi je prihvatiti da smo tako dugo očekivali upravo od djece da se sama zaštite u digitalnom svijetu koji su odrasli stvorili i učinili toliko privlačnim da mu se ponekad teško odupiremo i sami“, poručuje psihologinja.
‘Ne mogu ga odvojiti od mobitela’
Buljan Flander podsjeća na ono što, kako navodi, godinama sluša od roditelja djece i adolescenata. Roditelji joj govore da ne uspijevaju odvojiti dijete od mobitela ili igraće konzole, da zabrane često dovode do sukoba te da je teško djetetu objasniti zašto ne smije koristiti određenu društvenu mrežu kada je „svi drugi“ koriste.
„Ne mogu ga odvojiti od mobitela. Čim mu zabranim mobitel ili PlayStation nastaje rat. Svi drugi imaju TikTok, kako da samo moje dijete nema?“, prenosi njihove riječi.
Pritom naglašava kako takve roditelje ne smatra lošima ili nezainteresiranima. Naprotiv, najčešće, kaže, vidi zabrinute ljude koji pokušavaju pronaći ravnotežu u svijetu koji se mijenja brže nego što ga je moguće pratiti.
Tko zapravo treba pobijediti algoritam?
Posebno problematizira način na koji se govori o dječjoj samokontroli. Umjesto pitanja zašto dijete ne može samo ostaviti mobitel, trebalo bi, smatra, postaviti i pitanje zašto je sadržaj i način korištenja digitalnih platformi dizajniran tako da korisniku bude što teže odvojiti se od ekrana.
„Pitali smo zašto nemaju dovoljno samokontrole da ostave mobitel, umjesto da pitamo zašto je sve što se na njemu događa napravljeno tako da ga što teže ostave“, piše Buljan Flander.
Dodaje kako od dvanaestogodišnjaka zapravo očekujemo da se suprotstavi sustavu iza kojeg stoje veliki financijski resursi, istraživanja ljudskog ponašanja i čitavi timovi stručnjaka čiji je posao zadržati korisnikovu pažnju.
„Od dvanaestogodišnjaka očekujemo da pobijedi algoritam iza kojeg stoje milijuni eura, istraživanja ponašanja i cijeli timovi stručnjaka čiji je posao zadržati njegovu pažnju“, upozorava.
Zato, smatra, važnost europskog pristupa vidi upravo u tome što se odgovornost više ne stavlja isključivo na djecu i roditelje, nego i na one koji stvaraju online okruženje u kojem djeca svakodnevno provode sate.
Buljan Flander: Dječja potreba za prihvaćanjem nije slabost
Buljan Flander upozorava i na još jedan aspekt digitalnog odrastanja – činjenicu da su potreba za pripadanjem, prihvaćanjem, pažnjom i potvrdom drugih ljudi normalan dio dječjeg razvoja.
„Djetetova potreba da bude prihvaćeno, da pripada, da ga drugi vide, potvrde, pohvale nije niti slabost niti nedostatak karaktera. To su normalne, razvojne potrebe i dio su odrastanja“, ističe.
Upravo zato, dodaje, ne bi trebalo dopustiti da se te razvojne potrebe pretvore u temelj poslovnog modela čiji je cilj ostvarivanje što veće zarade.
Istodobno, psihologinja upozorava da zakonske zabrane same po sebi neće ukloniti probleme s kojima se djeca susreću na internetu.
Zakon može propisati dob u kojoj dijete smije otvoriti profil na društvenoj mreži, ali to neće automatski spriječiti svakodnevno uspoređivanje s idealiziranim prikazima tijela, ismijavanje u grupama, povlačenje iz društva, agresivno ponašanje, prijetnje, uvrede, ucjene ili druge oblike online nasilja.
„I dalje će biti curica koje se svakog dana uspoređuju sa ‘savršenim’ tijelima na ekranu, dječaka koji se nakon ismijavanja u grupi sve više povlače ili, obrnuto, postaju agresivni i djece koja dobivaju prijeteće ili uvredljive poruke i ne znaju kome se mogu povjeriti, a da ih ta osoba ne osuđuje“, navodi.
Prva reakcija odraslih može biti presudna
U takvim situacijama, ističe Buljan Flander, posebno je važno kako će odrasla osoba reagirati.
Djeca se mogu naći u situacijama u kojima su poslala fotografiju koju nisu trebala poslati, netko im prijeti ili ih ucjenjuje, ili su učinila nešto zbog čega osjećaju snažan sram. Upravo tada reakcija roditelja ili druge odrasle osobe može odrediti hoće li dijete sljedeći put ponovno potražiti pomoć.
„Koliko god bili prestrašeni ili ljuti, ‘Jesam li ti rekla?’ može pričekati“, poručuje.
Umjesto toga, kao prvu reakciju predlaže rečenicu: „Dobro je da si mi rekao. Tu sam. Vidjet ćemo zajedno što sada možemo učiniti.“
Poruka je, pritom, da prihvaćanje djeteta u kriznom trenutku ne znači odustajanje od granica ili posljedica, nego stvaranje odnosa u kojem dijete zna da se može obratiti odrasloj osobi i kada je pogriješilo.
Buljan Flander: ‘Djeca trebaju odrasle koji se usuđuju biti odrasli’
Buljan Flander pritom jasno naglašava da djeci granice i dalje trebaju.
„To ne znači da djeci ne trebaju granice. Upravo suprotno. Djeca trebaju odrasle koji se usuđuju biti odrasli, čak i kada ih zbog toga djeca smatraju ‘najgorim roditeljima ikad’“, piše.
Roditeljska ljubav, dodaje, ponekad znači i izdržati ljutnju vlastitog djeteta zato što odrasla osoba zna zašto je određenu granicu postavila i zašto je rekla „ne“.
Zato roditeljima savjetuje da ne čekaju donošenje novih zakona, novu aplikaciju za roditeljski nadzor ili trenutak u kojem će se dogoditi nešto ozbiljno.
Razgovor o djetetovu online životu, smatra, treba početi dok je sve u redu.
Roditelji bi djecu trebali pitati što vole gledati i raditi na internetu, imaju li uzore, čemu se smiju, koga prate i što ih uznemirava. Važno je i dogovoriti vrijeme bez mobitela, osobito tijekom noći i za obiteljskim stolom.
No pritom vrijedi isto pravilo i za odrasle.
„Ali tada i mi odrasli trebamo odložiti svoje mobitele“, podsjeća.
Buljan Flander: Odgovornost moraju preuzeti i platforme
Od europskih institucija Buljan Flander očekuje jasna pravila, dok posebno ističe odgovornost onih koji stvaraju i vode društvene mreže.
„Posebno oni koji stvaraju i vode društvene mreže trebaju preuzeti svoj dio odgovornosti za dobrobit djece koja ih koriste“, poručuje.
Ipak, upozorava da nova regulativa ne smije stvoriti lažni osjećaj sigurnosti među roditeljima i odraslima.
„Ne bih voljela da nas nova pravila zavaraju mišlju da će netko drugi sada zaštititi našu djecu“, ističe.
Nakon godina rada s djecom i razgovora s njihovim roditeljima, Buljan Flander zaključuje kako rješenje ne vidi u potpunom uklanjanju interneta iz dječjeg života.
„Sve sam uvjerenija da djeci ne treba djetinjstvo uopće bez interneta“, piše.
Umjesto toga, djeci trebaju odrasli koji će biti dovoljno blizu da primijete kada nešto nije u redu, dovoljno čvrsti da postave granicu kada je ona potrebna i dovoljno sigurni da im se dijete može vratiti čak i onda kada je napravilo veliku pogrešku.
Jer, kako zaključuje, tehnologiju i platforme moguće je regulirati, ali jedna od najvažnijih zaštita koju odrasli mogu pružiti djetetu nije tehnološka ni zakonska.
To je osjećaj sigurnosti da, bez obzira na ono što se dogodilo, postoji osoba kojoj se može obratiti.
„Što god mi se dogodi, imam kome doći.“
