Meter: Ukrajina nema vremena za tlapnje EU-a
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 26 Listopad 2026 14:30
Na kraju Hladnog rata, Gorbačovu je obećano da će Rusija dobiti “čvrsto sigurnosno jamstvo” – drugim riječima, da se NATO neće širiti prema istoku. Godine 1991. Rusija je priznala suverenitet Ukrajine nakon njezine deklaracije o neovisnosti. To sprječava da se deklaracija o suverenitetu zamijeni s neovisnošću. U deklaraciji je navedeno da Ukrajina “svečano izjavljuje svoju namjeru da postane trajno neutralna država, koja ne sudjeluje u vojnim blokovima”
Posljednjih dana, a nakon što je američki predsjednik Donald Trump pomakao granice i opet se približio stavovima (na koliko dugo ne znamo) ruskog čelnika Vladimira Putina oko završetka ukrajinskog rata, u zapadnim se medijima sve češće pojavljuju tekstovi i analize koje ukazuju na moguću pripremu javnosti za potencijalni konačni završetak, tog, sada već vrlo dugog rata, koji je duboko ušao u svoju petu godinu.
Međutim, više ne na način kojeg je promovirala Europa (EU+europske članice NATO saveza) i u kojem se zaklinjala – „o pomoći Ukrajini dokle to bude trebao“ – što je zapravo sintagma koju je prvi izrekao bivši američki predsjednik Joe Biden, i do „nanošenja Rusiji strateškog poraza“. Potonje također datira iz Bidenovog doba vladavine Bijelom kućom, a povremeno se povlačilo ili izdizalo na površinu političke i medijske pozornice – ovisno o željama, interpretaciji i percepciji razvoja stanja na ukrajinskim bojišnicama. Ovdje podsjećam na riječi savjetnice Bidenovog ministra obrane Lloyda Austina, Celeste Wallander, koje je izrekla u svom govoru u utjecajnom think-tanku Atlantic Council pred televizijskim kamerama:
„Zadaća SAD-a u odnosu na Rusiju, a tako i po europskoj sigurnosti i teritorijalnoj cjelovitosti Ukrajine, sastoji se u tome da ta kriza za Rusiju završi strateškom vojnom i političkom propašću. Zadaća SAD-a je izgradnja jedinstva u Europi protiv ruske agresije. Nužno je pokretati globalna pitanja o negativnom utjecaju Rusije na svjetski poredak…, a također je nužno da bi se kriza završila ruskom ekonomskom propašću, sankcijama, izvoznim zabranama koje će sve više udarati ne samo na ruski vojno-industrijski sektor, već i njenu ekonomiju…“
Dakle, najnoviji Trumpov pristup postizanja sporazuma o završetku rata, gledajući iz kuta navedenih riječi bivše visoke vladine službenice, definitivno više ide u prilog uvjetima Moskve za završetak rata, a kako to danas i tumače mnogi zapadni analitičari. Vjerujem također da je to tako, ali pritom ipak imam u vidu nešto drugo.
Za razliku od takvih tumačenja koja pritom redovito snažno kritiziraju Trumpa, smatram kako on to ne čini da bi se ulagivao Putinu ili zato što je “njegov čovjek” (vjerujete mi, SAD ima i načine i metode pomoću kojih bi to brzo i učinkovito riješio da je istinito) – kako to idiotski u medije plasiraju razni analfabeti koji o ustroju američkog političkog sustava i domaćim silnicama koje na njega presudno utječu nemaju pojma. Čini zato jer se, kao američki predsjednik ipak primarno mora rukovoditi nacionalnim interesima SAD-a, pri čemu ima dostavljen, od onih kojima je to zadaća, dubinski analitički prikaz šire slike stanja kako ukrajinskog rata, tako i geopolitičkog stanja u Europi i svijetu općenito.
Donekle se mogu razumjeti kritike kako Trump u konkretnom slučaju o kojem govorimo zanemaruje ili čak oštećuje interese svojih europskih saveznika i Ukrajine. Međutim, on se zapravo ne ponaša ništa drukčije u odnosu na druge američke vođe kada su morali donositi teške odluke po svoju zemlju i kada su se redom ponašali prema čuvenoj sintagmi “čarobnjaka” američke diplomacije Hemryja Kissingera – da je “možda opasno biti neprijatelj Amerike, ali biti prijatelj Amerike je kobno.” (Primjeri su, između ostalih, Vijetnamski rat, sirijski Kurdi i štošta drugo.)
Pokojni Kissinger – svojedobni savjetnik za nacionalnu sigurnost i američki državni tajnik koji je učinio čudo i komunističku Kinu uspio trajno posvađati s njenim velikim i moćnim komunističkim susjedom SSSR-om i gurnuti je u američki zagrljaj zbog kojeg je SAD ukinuo priznanje Tajvana i konačno priznao NR Kinu kao međunarodni subjekt nakon čega je i postala stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a – posve sigurno je jako dobro znao što govori i na što pritom misli. Tako su morali znati što se može dogoditi i s ukrajinskim ratom svi oni koji sa SAD-om sada aktivno surađuju ili – narodski rečeno – prijateljuju.
Kao dokaz navedenoj tezi ovoga sam puta izdvojio zanimljivi tekst britanskog medija UnHerd od 23. listopada autora Anatola Lievena i Teda Snidera pod naslovom “Ukrajina si ne može priuštiti europske iluzije o pobjedi”.
Prvi od njih, Lieven, potomak je oca koji vuče porijeklo iz SSSR-a, vrhunski je novinar i analitičar, u stručnim krugovima poznat i kao dovoljno oštar kritičar ali i kao realist tj. objektivni analitičar problematike Ruske Federacije tj. tamošnjih političkih i društvenih zbivanja.
Evo što konkretno autori navode u spomenutom tekstu.
Hranili ih mitovima
Posljednjih dana i Rusija i Ukrajina izrazile su podršku nastavku pregovora o potencijalnom mirovnom sporazumu. Iako su detalji ograničeni, to su obećavajući signali. Ali to može biti istina samo ako su Bruxelles i Kijev spremni dati zajedničku ponudu temeljenu na razumnim uvjetima. To bi moglo potaknuti Rusiju da odustane od svojih nerazumnih uvjeta. Jedan od razloga za nepopustljivost Moskve je uvjerenje da europske vlade nisu zainteresirane za mirovni sporazum i da će učiniti sve što je moguće da ga blokiraju.
Autori smatraju kako su se zapadni zagovornici beskonačnog rata dugo podržavali mitovima o ukrajinskoj pobjedi, ali da to više nije moguće. Kao što je izjavio ukrajinski oporbeni zastupnik Oleksiy Honcharenko, njegova zemlja ne samo što “gubi rat”, već nema ni sredstava “za upravljanje državom”.
Ruska zračna kampanja protiv ukrajinske energetske i prometne infrastrukture ne samo što uništava domaću industriju, već i potkopava svaku priliku Ukrajine da se konačno pridruži Europskoj uniji – na što je Moskva u načelu pristala.
No tu su i financijski troškovi koje europske zemlje moraju uzeti u obzir, nastavlja se u tekstu i navodi kako Svjetska banka procjenjuje troškove ukrajinske obnove na 588 milijardi dolara, i da će, ako se rat nastavi, do sljedećeg proljeća biti još veći. S obzirom na akutna i rastuća proračunska ograničenja i nezadovoljstvo javnosti, mogu li europske zemlje uistinu jamčiti da će (one moći) doći do ovakvih iznosa? To je manje vjerojatno kada je favoritkinja za pobjedu na francuskim predsjedničkim izborima sljedećeg ljeta, Marine Le Pen, već izjavila da će, ako bude izabrana, prekinuti francuski doprinos.
Neraelni ideali i ukrajinsko obećanje o neutralnosti
Neće biti „pravednog“ mira koji zahtijevaju zapadne vlade – ali to je oduvijek bio nerealan ideal. Umjesto toga, cilj bi trebao biti očuvanje većeg dijela Ukrajine kao neovisne države s održivim putem prema pridruživanju EU i sposobnošću odvraćanja bilo kakvog budućeg ruskog napada. Ako se rješenjem to može postići, onda se to ne bi trebalo smatrati ukrajinskim porazom, već pobjedom – smatraju autori teksta.
Međutim, da bi se postigli bilo kakvi rezultati, Kijevu se mora uskratiti članstvo u NATO-u i dati mu se stvarni razlozi za očekivanje članstva u EU. U tom smislu, vrijedi se sjetiti kako želja Rusije da blokira pristupanje Ukrajine Sjevernoatlantskom savezu uopće nije neutemeljena.
Na kraju Hladnog rata, Mihailu Gorbačovu je obećano da će Rusija dobiti “čvrsto sigurnosno jamstvo” – drugim riječima, da se NATO neće širiti prema istoku. Godine 1991. Rusija je priznala suverenitet Ukrajine nakon njezine deklaracije o neovisnosti. To sprječava da se deklaracija o suverenitetu zamijeni s neovisnošću. U deklaraciji je navedeno da Ukrajina “svečano izjavljuje svoju namjeru da postane trajno neutralna država, koja ne sudjeluje u vojnim blokovima” – navodi se u tekstu britanskog medija.
„Izuzetno bolno“
Ako Ukrajina namjerava završiti sukob, morat će odustati od svih planova za vraćanje teritorija koji su već pod ruskom kontrolom. Ukrajina će također morati jamčiti ruskom jeziku službeni status kao manjinskog jezika – slično, na primjer, statusu švedskog u Finskoj. To bi bilo u potpunosti u skladu s pravilima i propisima EU.
Sve će to biti izuzetno bolno za Ukrajinu i njene zapadne saveznike. Ali trebali bi se zapitati hoće li uvjeti za moguće rješenje ukrajinskog pitanja biti još gori za šest mjeseci – navodi se u tekstu. A nakon još jedne godine sukoba, ukrajinsko gospodarstvo moglo bi biti potpuno uništeno.
Autori teksta na kraju postavljaju pitanje – isplati li se, dakle, doista gurati Ukrajinu prema njezinoj vjerojatnoj propasti, i je li to uistinu ono što pravi prijatelji rade?
Zaključak
Drugim riječima, rekao bih kako realisti na zapadu shvaćaju kako je došlo vrijeme za zatvaranje ukrajinskog rata, ne da bi se pomoglo Putinu i Rusiji – toga nema i ne može biti (zapad i Rusija ostat će dugoročni geopolitički suparnici, pri čemu ne trebaju biti neprijatelji i živjeti u vječnom strahu od izbijanja rata) – već zato što bi njegov nastavak doveo ne samo do još većih šteta po Ukrajinu i njen državni suverenitet, gospodarstvo, socijalno stanje, demografiju, već i do slabljenja samog zapada (ne samo u globalnom suparništvu s Kinom što je za njega najvažnije, puno više od sudbine same Ukrajine) što su već ranije shvatile američke elite.
Kad govorim o slabljenju zapada, pritom mislim poglavito na Europu koja je u taj rat duboko involvirana i koja je na sebe preuzela glavninu obveza njegovog financiranja (oko 80% u odnosu na ostale saveznike s izuzetkom SAD-a) i opskrbe Ukrajine oružjem nakon što se Trumpova Amerika prošle godine iz toga elegantno izvukla i teret rata i skrbi o Ukrajini prebacila na leđa ostarjele i problemima ionako sve bremenitije Europe.
Zna se kakve bi posljedice po Europu bile ako bi ukrajinski rat trajao unedogled tj. postao “crna rupa” za usisavanje novca europskih poreznih obveznika koji bi to vrlo brzo osjetili (već ionako osjećaju) na svojoj koži.
Europa, dakle, mora odustati od svoje diplomatske floskule koja sa stvarnom diplomacijom nema nikakve veze – da je EU odmah spremna za dogovor s Rusijom o završetku ukrajinskog rata čim se njena vojska povuče iz Ukrajine. Jasno je kako tu nije riječ o istinskoj diplomaciji, već političkom ultimatumu, na koji – to je već svima jasno – Moskva nikada neće pristati.
Da bi pristala, trebala bi prethodno biti vojno poražena na terenu nakon čega bi morala potpisati kapitulaciju. Dakle, morala bi priznati ruski poraz od Ukrajine i njoj plaćati ratne reparacije.
Koliko je takav scenarij realan za nuklearnu velesilu promislite sami. Nekako, kao kad bi SAD potpisao kapitulaciju nakon svog pokretanja rata protiv Meksika kojeg oružjem opskrbljuju Kina i Rusija.
