Maršavelski prošao provjeru SOA-e, a istodobno iz sjene savjetovao politički pokret u Srbiji
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 06 Studeni 2026 15:08
Kako je moguće da osoba kojoj je Hrvatska povjerila građanski nadzor nad svojim sigurnosno-obavještajnim agencijama mjesecima anonimno sudjeluje u političkom životu susjedne države, k tome i Srbije, a da se tek nakon javnog razotkrivanja otvara pitanje njezine podobnosti za tako osjetljivu dužnost?
Slučaj Aleksandra Maršavelskog prerasta okvir akademskog angažmana i političkog komentiranja događaja u susjedstvu. On otvara ozbiljna pitanja o sigurnosnim kriterijima hrvatskih institucija, kvaliteti postupka imenovanja članova Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija te odgovornosti onih koji su mu povjerili jednu od osjetljivijih nadzornih funkcija u državi.
Prema informacijama koje smo ranije objavili, Maršavelski je javno priznao da je pod pseudonimom „Prijatelj studenata” pisao srbijanskim studentima, savjetovao ih i sudjelovao u raspravama o političkoj strategiji pokreta koji se suprotstavio vlasti Aleksandra Vučića. Njegovi tekstovi objavljivani su na beogradskom portalu Danas, a identitet autora otkriven je u pismu objavljenom nakon izbornog uspjeha Studentske liste.
Nije, dakle, riječ samo o profesoru koji je izrazio solidarnost sa studentskim prosvjedima. Prema vlastitom javnom opisu, riječ je o osobi koja je iz anonimnosti sudjelovala u političkoj komunikaciji, nudila savjete, komentirala izborne izglede i govorila o budućem ustrojstvu srbijanskih institucija.
A upravo se tu otvara pitanje koje hrvatska javnost ne bi smjela zanemariti: što je o tome znala hrvatska država, odnosno SOA?
Također, u međuvremenu smo saznali i kako je Maršavelski podnio ostavku u Vijeću. No to ne bi smjelo biti dovoljno za zaključiti priču.
Sigurnosna provjera nije administrativna formalnost
Aleksandar Maršavelski nije slučajno završio u Vijeću za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija. Hrvatski sabor imenovao ga je 15. srpnja 2026. godine, zajedno s predsjednikom i ostalim članovima Vijeća.
Pritom postoji podatak koji cijelom slučaju daje dodatnu institucionalnu težinu. Hrvatski sabor u javnom pozivu za kandidature izrijekom je naveo da se za članove Vijeća provodi temeljna sigurnosna provjera, kao i postupak izdavanja uvjerenja o obavljenoj sigurnosnoj provjeri, odnosno odgovarajućeg certifikata.
Drugim riječima, država je prije imenovanja morala provesti propisani sigurnosni postupak. Pitanje je jesu li tijekom sigurnosne provjere bile poznate njegove aktivnosti povezane sa Srbijom, jesu li procijenjene njihove moguće posljedice i jesu li nadležna tijela raspolagala svim relevantnim informacijama?
Ako je anonimno političko djelovanje bilo poznato, javnost ima pravo pitati kako je procijenjena njegova spojivost s dužnošću člana Vijeća. Ako nije bilo poznato, treba utvrditi zašto nije bilo obuhvaćeno provjerom ili odgovarajućom procjenom.
Sigurnosna provjera ne bi smjela biti puko prikupljanje dokumentacije radi zadovoljavanja procedure. Njezina je svrha procijeniti rizike koji mogu biti važni za državnu sigurnost i povjeravanje osjetljivih javnih dužnosti.
Član Vijeća koje nadzire službe, a politički se angažira u Srbiji
Vijeće za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija nije ukrasno tijelo. Njegova je zadaća nadzirati zakonitost rada SOA-e i VSOA-e, a u zakonom predviđenim okolnostima njegovi članovi mogu imati uvid u dokumentaciju sigurnosnih agencija.
To je osobito osjetljiva odgovornost u državi koja ima iskustvo agresije, obavještajnog djelovanja susjednih država i trajnih otvorenih pitanja sa Srbijom.
Naravno, Maršavelski nije zaposlenik SOA-e niti je njegovo članstvo u Vijeću značilo da je pripadnik obavještajne službe. No upravo je činjenica da je sudjelovao u građanskom nadzoru tih službi razlog zbog kojeg se od njega očekivala posebna odgovornost, nepristranost i svijest o državnim interesima.
Ovdje se ne radi o zabrani slobode govora niti o osporavanju prava hrvatskog građanina da izražava političke stavove o Srbiji. Riječ je o pitanju granica političkog angažmana osobe koja obnaša zakonom uređenu nadzornu funkciju.
Sabor je u javnom pozivu izrijekom propisao da članovi Vijeća ne smiju sudjelovati u stranačkim aktivnostima niti politički djelovati u Vijeću. Ostaje pitanje kako se u konkretnom slučaju tumači opseg te odredbe i je li njegovo djelovanje bilo predmet odgovarajuće procjene.
Poruke o Srbiji, ali i o Domovinskom ratu
Posebnu pozornost izazivaju sadržaji njegovih pisama srbijanskim studentima.
U njima se predstavlja kao osoba koja želi pomoći studentima u političkoj borbi, govori o tranzicijskoj pravdi, političkim reformama i budućnosti Srbije. Pritom vlastito iskustvo iz devedesetih opisuje kroz kritiku nacionalizma i ratne propagande. Njegovi stavovi o Domovinskom ratu bliži su srbijanskom nego hrvatskom narativu, odnosno povijesnoj istini.
U istom pismu iznosi i svoj angažman u pravnom timu inicijative usmjerene na zabranu pozdrava „Za dom spremni” u kontekstu Marka Perkovića Thompsona i pripadnika HOS-a.
Svaki građanin ima pravo na vlastito tumačenje povijesti i političke stavove. Međutim, kada osoba obnaša dužnost u tijelu koje nadzire rad hrvatskih sigurnosnih agencija, njezine javne aktivnosti postaju legitimna tema institucionalne odgovornosti.
Hrvatskoj pritom ne treba nametati lažnu dilemu između demokratske Srbije i hrvatskih nacionalnih interesa. Hrvatska može i treba željeti demokratsku, stabilnu i odgovornu Srbiju, ali to ne znači da se pitanje privatnog političkog angažmana hrvatskog dužnosnika u susjednoj državi smije zanemariti.
Tko je provjeravao provjeravatelje?
Ovdje se odgovornost ne može svesti samo na Aleksandra Maršavelskog. Članove Vijeća imenuje Hrvatski sabor, a postupak kandidiranja i predlaganja vodi saborski Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Maršavelski je imenovan u srpnju 2026., a odluka o imenovanju objavljena je u Narodnim novinama.
Zato su pitanja upućena Saboru i njegovu nadležnom odboru neizbježna. Jesu li znali za njegove anonimne političke aktivnosti u Srbiji? Jesu li znali da je pod pseudonimom savjetovao studentski pokret i sudjelovao u raspravama o političkoj budućnosti susjedne države? Jesu li te okolnosti razmatrane prilikom odlučivanja o njegovoj kandidaturi?
I, što je najvažnije, jesu li nakon javnog priznanja tih aktivnosti pokrenuli provjeru njihove spojivosti s njegovom funkcijom? Što je radio i Ranko Ostojić kao predsjednik odbora i bivši ministar unutarnjih poslova? Osim što je čestitao “studentima” i nazivao ih “dicom”?
U javnosti se pojavilo i pitanje medijskog razotkrivanja njegova identiteta u srbijanskom i regionalnom prostoru. No bez obzira na to tko je i kojim povodom objavio njegov identitet, je li on sam to odlučio, hrvatske institucije ne bi smjele čekati da ih o okolnostima koje se tiču njihovih imenovanih dužnosnika obavještavaju strani mediji.
Hrvatska ne smije imati dvostruka mjerila za vlastitu sigurnost
Ovdje je riječ o ozbiljnom pitanju institucionalne odgovornosti.
Ako je sigurnosna provjera provedena, treba objasniti je li obuhvatila relevantne okolnosti. Ako je Sabor imenovao kandidata, treba odgovoriti na pitanje je li raspolagao svim važnim informacijama. Ako su se nakon imenovanja pojavile nove činjenice, treba utvrditi zahtijevaju li one dodatnu procjenu.
Odgovornost za funkcioniranje sustava nacionalne sigurnosti ne završava potpisom odluke o imenovanju. Hrvatska država mora pokazati da sigurnosni kriteriji nisu različiti ovisno o političkim i svjetonazorskim preferencijama pojedinaca. Jednaki standardi moraju vrijediti za sve, bez obzira na akademske titule, političke veze i ideološka uvjerenja.
Zato je krajnje vrijeme da Hrvatski sabor i Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost javnosti pruže odgovore. Treba utvrditi sve relevantne činjenice.
Povjerenje u hrvatski sigurnosni sustav ne gradi se na šutnji i izbjegavanju neugodnih pitanja. Gradi se na transparentnosti, odgovornosti i jednakim pravilima. Jer ako hrvatska država ne zna što radi osoba kojoj je povjerila nadzor nad svojim sigurnosnim službama, onda problem nije samo u jednom imenovanju. Problem je u načinu na koji država štiti vlastite institucije.
