Zadnji komentari

Anatomija zločina ili kako bezboštvo utječe na prirodu čovjeka (2.)

Pin It

Ubijeni kažiprstom – zločin u vukovarskoj bolnici I. dio – Žute Čizme –  Vukovar 1991

Ono što je bilo najstrašnije u pisanju djela, sam opis nečije smrti, može biti predan čitatelju samo piščevim slikama, ali osjećaj stanja duha i tijela žrtava, ostaje uvijek nedorečen. Samo nekolicina posvećenih mogu osjetiti, kao u tonskom zapisu kakva rekvijema, silnu bol i krkljanje priklane žrtve, ali ne i neuhvatljiv misaoni sklop u trenutku muke i smrti.

Tu se približavamo Isusovim bolima i spasonosnom mogućem pasionskom duhu Njegove kalvarije koju smo pokušavali proživjeti svakoga Velikoga petka, ali mi ne znamo što su i kako ove naše žrtve, ove žene, djeca, starci i mladići u sebi proživljavali u trenutku smrti, koliko strahova koji deformiraju misli, koliko izdržljive boli od uboda nožem, koliko rezanja udova ili pribijanja na vagone, pečenja na vatri u pekarnici kod Bećarskoga Križa, mučenja na Veleprometu, Ovčari… Tako smrt u krajnjoj liniji ostaje tajnom.

Stoga pisac pribjegava simbolikama – zmija, crni anđeo, demoni pakla Belzebub i Belial i niz drugih demona vrše ova zlodjela jer je piscu nemoguće vjerovati kako to čovjek radi! Sunce se pomračilo u umu zločinaca, prestali su biti ljudi, što se dogodilo s čovjekom u njihovoj psihi? Boje li se Boga? Boga koji ih gleda, pitao se pisac i plakao nemoćan, cijelim putem nemoćan. Onda se pisac spašavao u kontrastima koji su bili obliveni starim životom prije pojave demona: opisima predratnoga Vukovara s njegovim mirnim dvorištima, dječjom igrom, vrtovima, moćnim Dunavom koji je ušao u hrvatsku himnu, stilski ukrašenim kućama, baroknim dijelovima grada i ljepotom starinskih arkada, arkadijskom poetikom toplih ljetnih popodneva kad se sjedi pod sjenicom od vinove loze i pije kava s tim istim susjedima koji će jednoga dana postati demonima.

Pisac se pretvara u svevideće oko, kao onaj trokut Božjega znanja nad starim oltarima, on zna sve što će se dogoditi, ali ne može spriječiti. On je divljim krvnicima dao slobodu onu istu kao i žrtvama, pisac im je morao dati slobodu jer ih nije mogao spriječiti. I Bog je učinio isto. Je li to utjeha piscu? To što svi imamo istu slobodu? Ne, nije utjeha, umjetnik riječi zbog te činjenice pati u svojoj slaboj duši koja nije dovoljno široka da može prihvatiti zlo kao dio svijeta.

Stoga se spisatelj baca na traganje za dokazom koji će posvjedočiti, kako se ta bezumna rulja koja ulazi u grad Vukovar s ljudožderskom pjesmom na usnama, nikada nije zavjetovala Bogu, nikakvom bogu, nije se zavjetovala da postoje svete stvari, nedodirljive stvari poput ljudskoga života, tuđe stvari koje ne možeš otimati, tihe ulice pune staraca i djece koja se igraju u prašini a čiju nevinost gaziš u krvi. Hiroviti i nesputani pakleni osvajači palili su večernje vatre na mjestima zločina i puštali da se pijano razjareno srce raspojasa jer do prije nekoliko minuta ono je spaljivalo tuđe kuće, uništavalo nešto domaće i plodonosno; nestajalo je nešto što je bilo ljudsko pred nečim neljudskim što nadilazi samu okrutnost.

Znači, reče sebi pisac, oni nisu imali Boga. Oni nisu imali ni onih Deset zapovijedi, a možda su imali pa su odbacili? Taj soj s razbojničkom svijesti ima svoje vlastito viđenje svijeta koje u sebi sadrži brutalnu zabludu materijalizma i nerazumnu ravnodušnost prema Božjoj Misli.

Ti koji su ušli u Vukovar imali su, pomisli pisac, ludu ideju da ono što je podlo mora uvijek biti nadmoćno nad onim što je velikodušno, da njihova podlost odgovara njihovom zlu i gluposti u isti mah. Misle da su lišeni straha i stida, uzeli su srce Zvijeri, koja je u usporedbi s njima čestita jer nema svijesti o svijesti. 

A onda je pisca još jače zabrinula ona svirepa rulja koja na snimkama što su obišle svijet ulazi u grad i pjeva ljudoždersku pjesmu. Još dramatičniji bio je trenutak kad je spisateljica saznala da je auktorica te pjesme žena. Ta je pjesma (o klanju Hrvata, bit će mesa kojem treba Miloševićeva salata), toliko nepojmljiva u svojoj bestijalnoj jednostavnosti, da oduzima dah. Takve ratničke pjesme ne poznaju ni najstariji barbari koji su razarali Europu – Vandali, Vizigoti, Mongoli, Tatari, stari Germani, Osmanlije. Svi su imali ratničke pjesme pune opasnih namjera, ali nije poznato da su napadali u nadi da će požderati pobijeđene! Mi smo, nažalost, imali tu nesreću da smo i 1945. doživjeli ljudožderstvo (dokaz je opis smrti kćeri Mile Budaka Grozdane Budak) kao i u DOR-u upravo u Vukovaru, tamo u pekarnici kraj Bećarskoga križa… O tome ni jedan pisac nije u stanju napisati umjetničko djelo. To je nespojivo s mogućnostima esencijalnih sadržaja ljudske duše, to je na granici koju običan čovjek ne može priječi ukoliko nije primio vraždu za nedjelo. 

U svemu tomu pisac je smatrao da je najstrašnija činjenica kako je auktorica toga teksta žena. Žena po ontološkoj dubini ima najveću čast da čuva počivalište života i rađa novi život. Ona je kao braniteljica djece muževa desna ruka koja će stati u obranu svega životnoga u sebi i oko sebe. U boli i mukama rađa ono najvrijednije i čuva ognjište, svoj plod srca i tijela zaklanja rukom, Gospodine čuj, pjevaju psalmi! A psalam 53. kaže: „Bezumnik reče u srcu: Nema Boga!...Ne će li se urazumiti svi što čine bezakonje, koji proždiru narod moj kao da jedu kruh?“

Dijaboličnost tih žena koje su bile nazočne ili same počinile takve zločine, veća je od one muške ruke, a pjesma je time još strašnija, još više svjedoči o raščovječenju i izopačenosti ljudskoga bića koje se vratilo u špilju, ako je ikada u njoj bilo.

To je bila krajnja točka noćnih mora spisatelja ovih Vukovarskih elegija. U tome trenu pale su u vodu sve teorije o majčinstvu i srodnosti sa svim ženama svijeta, o mojoj naivnoj ustrajnosti na praštanju i razumijevanju kao zapovijedi milosrđa Njegova.

Početkom mira tinjala je neka mala nada da će nam bar reći gdje su naši mrtvi. Tragali smo za tisućama, a i danas tragamo za gotovo dvije tisuće „nestalih“, kako se netočno govori. Nitko nije nestao, svatko je od njih ubijen. To su hrvatski sinovi poput onih rođenih iz krila Kate Šoljić, je li tako, moja Kato, nema tvojih četvorice sokolova, rekoh joj dok sam pisala o njima. Gdje je moj unuk, pitao me dragi dida Hodak iz Sotina, pitao me dok smo se držali za ruku, a ja snimala film o zločinima u Srijemu. Vani usred sela sjedile su majke u crnom kao sjene s Danteovoga puta, i molile tiho kraj velike ploče na kojoj su bile slike njihovih sinova, muževa, kćeri, unuka. Mole majke da im se posreći naći tijelo svoga djeteta, mole u nadi da će žene ubojica koje prolaze kraj njih šutke i namrgođeno, ipak pokazati mrvu suosjećanja i otkriti posljednji kutak kamo su bačeni. Jer one su majke i žene tih ubojica i sigurno znaju. Tinjala je nada da će one, žene, majke naših krvnika reći gdje baciše tijela naša, ali ne!!! To se nije dogodilo. Ni nakon trideset i šest godina. Njihova je crkva sačuvana, nitko je nije rušio ni u Drugom svjetskom ratu, a ni u ovom DOR. Naše su sve srušene i mi se pođosmo pomoliti u crkvu bez svoda: Tovarnik spava i sanja mrtve, crkva nema svoda, nebo nad nama, zidine opaljene vatrom i oguljene kišom i vjetrom ispuštaju vlagu, a u nama dišu strah i nada. Nada da ćemo naći ostatke naših žrtava, jer nisu samo ubijeni, oni su ponekad raskomadani i svaki dio tijela našao je mjesto na drugom komadiću hrvatske zemlje.

Nekako brzo i netragom prohujaše trideset i pet godina naše potrage i njihove šutnje. Mojih osam duša koje sam našla u vukovarskoj crnoj zemlji i spoznala njihovu sudbinu kao da su povlašteni. Eto, znamo gotovo sve o njihovoj smrti pa čak i tijela smo im našli i dostojno ih pokopali. A moja je potraga tek bila počela.

Trebalo je otkriti zločine u Tovarniku i ući u život i smrt don Ivana Burika. Tu se pokazao cijeli martirij naših vjerskih vođa u kontinuitetu: u prošlom ratu i poslijeratnom dobu Križnih puteva ubijeno je 664 svećenika, odnosno 633 jer tu su pale i časne sestre, njih trideset i jedna. Kao ni u jednoj europskoj zemlji. U DOR-u je stradao don Ivan Burik, tovarnički župnik, koji nije napustio svoje vjernike. On će se naći u mom romanu istoga imena. Pišući roman proživjela sam s njim i njegovim stadom sve od Drugoga svjetskoga rata, kada je s majkom i bratom bježao s Križnoga puta, do same smrti u podrumu župnoga dvora. Dodirnula sam stari krvavi otoman na kojega je pao kad su ga strijeljali. Sve mi je sam ispripovjedio i moju gorčinu upotpunio novim strahotnim spoznajama ljudskoga zločinjenja. (Kasnije sam snimajući film Draga Gospa Ilačka ubacila u scenarij ispovijed osobe koja je posljednje dane provela u kontaktu s don Ivom Burikom.)

Ali ni tu nije kraj. Čekao me moj dragi dječak moj Jean-Michel sa svojom karmom, čekao na Ovčari gdje i danas ostajemo zajedno u knjizi Jean ili miris smrti. Zajedno smo mnogo puta došli na Ovčaru, svaki puta kad dođem u Vukovar posjetim to mjesto pakla na zemlji. Pisac nečije istinite sudbine odgovoran je za tu sudbinu na papiru, on ima obvezu čuvati sakralnost žrtvine muke, a ona ga nikada ne napušta. To nije fikcija, nije roman apsurda ni postmodernističko brbljanje o izmišljenom liku. To je duša koju je Bog poznavao prije svih vjekova, golema jedinka i odgovornost za čovjeka i čovječanstvo, meni predana na svetu dužnost čuvanja kao relikvije od kojih se sastoji razlog života; spisateljevo jedino pravo postojanje u suvremenom kaosu i propalom močvarnom globalizmu gdje nestaju posljednje iluzije o Bogu i njegovoj žrtvi koju s prijezirom odbacuju. A s Bogom odbacuju i čovjeka. Spisatelj ulazi u bitak ontološkoga razloga žrtve, nevine žrtve, mimo svih filozofija i ideologija, i u tuzi nalazi smisao naše potrage za zemnim ostatcima unatoč šutnji ubojica i njihovih danas još uvijek šutećih rođaka.    

Tako se meni spisateljici Vukovarskih elegija potvrdiše strahovi da ljudožderska pjesma govori istinu. Neron i Herod ujedinjeni u Herodijadi i ta simbioza dala je monstruma – auktoricu stihova koji su označili stupanj cijele neprijateljske duhovne gradnje: vođo, daj nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate! Nikada strašnije ispjevana himna ubojica koje se ni danas ne odriču njena sadržaja.

To je postalo znakom kraja jedne svjetske civilizacije koja je spremna propasti ili već hoda na rubu svoga zalaska. I dok se to ljudoždersko ponašanje odvijalo jasno i vidljivo pred očima svijeta, svijet je mrgodno dizao obrve jer im je taj smiješni balkanski rat ometao popodnevni čaj.

Auktoru je zadaća da predstavlja snagu i um i srce svoga naroda. Zadaća mu je govoriti istinu kako kaže papa Ivan Pavao II. – budite mi svjedoci. Književniku je zadaća da razotkriva mračne i neljudske reakcije protiv same ljudske i Božje naravi i mržnje prema svemu svetom, koje se ukazalo prije 2000 godina i neprestano se ukazuje, ne zamotava ni u kakvu novu avangardu kojoj ne smeta ulazna pjesma „osloboditelja“ Vukovara.

Nevenka Nekić/hkv.hr

(nastavlja se)