U Hrvatskoj je riječ fašizam postala najjeftinija valuta političkog obračuna. Dovoljno je da netko izgovori rečenicu koja se ne uklapa u dominantni narativ — i etiketa je spremna. U zemlji koja je prošla kroz fašizam, nacizam, ustaški režim, partizanski pokret i komunističku Jugoslaviju, takva olakost nije samo neodgovorna. Ona je opasna.
Otkako je Nikola Vukobratović krajem 2024. postao novim predsjednikom Srpskog kulturnog društva (SKD) Prosvjeta, ta se tobože kulturna ustanova hrvatskih Srba sve češće pojavljuje u medijima u kontekstu velikosrpskih provokacija koje potom Milorad Pupovac relativizira i „okreće pilu naopako“ te napada „toksične domoljube“ i „ekstremnu desnicu“, odnosno (neo)fašiste i (neo)ustaše.
Charles de Meyer, predsjednik i suosnivač organizacije SOS Chrétiens d’Orient, u intervjuu za European Conservative istaknuo je kako položaj kršćana na Bliskom istoku gotovo potpuno nestaje s naslovnica medija, no to ne znači da se njihova situacija prestala pogoršavati. Nakon teritorijalnog poraza Islamske države, progon kršćana nije nestao, već je postao tiši, ali strukturalniji i u mnogim slučajevima trajniji.
Kako god bilo Ukrajina je za Europu (ali više ne za SAD) postala „sveta krava“. Ona koju Europa ne muze, ali ona koja zato itekako muze financijska sredstva iz članica EU-a odnosno NATO saveza. Trump je vrlo brzo po preuzimanju vlasti lukavo SAD izvukao iz te uloge, prebacujući čitav teret financiranja i naoružavanja Ukrajine na europski novac
U analizi objavljenoj u njemačkom tjedniku Der Spiegel iznosi se zabrinjavajuća procjena: ovisnost Europe o Sjedinjenim Američkim Državama dosegla je razinu koju se s pravom može nazvati gotovo potpunom. Ta se ovisnost ne odnosi samo na vojnu sigurnost, nego zahvaća gotovo sva ključna područja suvremenog društva, od obrane i obavještajnih kapaciteta, preko tehnologije i digitalne infrastrukture,
Prosvjedi protiv Imigracijske službe SAD-a (ICE), koji su izbili nakon smrtonosnih incidenata u Minnesoti, nisu spontani odraz građanskog nezadovoljstva. Naprotiv, organizirani su i financirani od strane mreže isključivo radikalno ljevičarskih i socijalističkih organizacija.
U hrvatskom javnom prostoru već se godinama odvija paradoksalan proces: dok zemlja objektivno bilježi jednu od najstabilnijih i najuspješnijih faza svoje novije povijesti, politički i medijski diskurs sve je zasićeniji pričama o navodnom “povratku fašizma”, “oživljavanju ustaštva” i “radikalizaciji društva”.
Uz objavu je priložen i video govora koji je Thompson održao na nastupu u Rijeci. "Ovo je prelijepo. Srce me zaboli kad vidim kako pojedini političari i još neki pokušavaju podijeliti, razbiti to zajedništvo. Ali, znaju i oni i znamo i mi da temelj ove nove hrvatske države su Domovinski rat i sve one vrednote o kojima smo i večeras pjevali. To je naša snaga, to je u našem zajedništvu",
U Hrvatskoj se danas vodi rasprava o tome smije li se jednom glazbeniku – Marku Perkoviću Thompsonu – ograničiti pravo na rad. Nekima je on drag, nekima nije. Jednima je simbol, drugima provokacija i zloćudno tkivo koje treba secirati. Za ovu priču on je samo povod, a ne tema.
"Ključni prizor koji potvrđuje profašističko ustrojstvo današnje Hrvatske nije bio nastup neonacista na dočeku rukometaša, nego trenutak kada pripadnici policije, po direktivi Vlade, rastjeruju komunalne redare i sprječavaju ih da rade svoj posao. Policija koja štiti bezakonje – to je rentabilni fašizam", napisao je Ivančić između ostalog u tekstu pod naslovom Rukometna Endehazija.
