Javor Novak: Isti stari farb-majstori

Pin It

HRT-e ne odustaje

Pisao sam mnogo o HRT-ovim davno isluženim a podobnim socijalističkim kadrovima. Nisu oni naravno krivi već (trajna) rezidualna politika te kuće koja zagađuje navodno hrvatski, navodno nacionalni i navodno demokratski prostor. Zato ih toliko ljudi ni ne gleda niti sluša.

Ne možete vjerovati, ali Voje Šiljka više nema u radijskome eteru a toliko su bile slavljene te njegove samodopadne bezvezarije (od slabih stihova do anacionalnih viceva). Navodno je čovjek kupio i grobno mjesto u zagrebačkim arkadama! Naš Vojo, ništa manje nego vjeruje kako mu je mjesto upisati se uz nekolicinu stvarnih hrvatskih povijesnih velikana. Jest da nisu njegovi ali mu se mili biti među njima. Platiš raku i pripadaš najvećima, kak da ne. Čovjek očito žeđa za besmrtnošću ne znajući koliko je to vremenski sasvim uzaludno pa u Hrvatskoj i društveno efemerno.

izvršavala

Dok sam tamo još radio znao sam pred liftom u HRT-ovu prizemlju sretati dragu kolegicu s prvog, udarnog radijskog programa. Tako sam je jednom prilikom pozdravio i upitao: čuj, daj mi reci je li Ž. Puhovski u Haagu oglašen nevjerodostojnim svjedokom pri važnim svjedočenjima na suđenju hrvatskim generalima? Da, odgovorila mi je brzo, složila se. Moje je novo pitanje uslijedilo: pa zašto ga onda pozivaš u svaku drugu svoju emisiju? Brzo se ljutito i nijemo okrenula od mene te pobjegla u lift. Naravno, nisam osuđivao tu odličnu voditeljicu političkih emisija već sam shvatio da to nije ni njezin izbor niti njezino osobno uvjerenje. Vjerojatno je znala da se to jako sviđa njezinim sluganima šefićima. Po onoj tugaljivoj: veži konja tamo gdje ti gazda kaže. To je HRT-ovo neovisno i nacionalno novinarstvo? Javno dobro? Žalosno, ono je takozvano.

reciklaža

Od tada je prošlo mnogo godina i baš se ništa tu promijenilo nije a HRT-e i dalje isplaćuje honorare spomenutom Puhovskom za njegove nadasve neprocjenjive komentare. Naravno sve od naše pretplate. A onda, vidi vraga, bivše se i odavno penzionisane JRT-ove junake rehabilitira i poziva u nove emisije. Nema mlađih snaga? HRT jaši naprijed. Sve do JRT-a.

Tako sam nedavno malo pogledao novu emisiju tih nezamjenjivih a prastarih kadrova. Onih njih za koje ne postoji zakon o odlasku u mirovinu. Iii eto nama velebne Mirjane Rakić kako mudroslovi u svojoj „novoj“ tv-emisiji. Da to nije slučaj, eto nama i nezaobilaznog radijskog i televizijskog komentatora Tomislava Jakića. Već ga raznose sve radijske vijesti jer isti je očito arbitar. U mirovanju? Iako poznat po svojim sumnjičavim stajalištima o hrvatskoj državi i otvorenim simpatijama za onu bivšu, u emisiji „Dnevni ritam, ritam Prvog programa Hrvatskog radija“ eto nama još jednog tog anacionalnog korifeja. HRT-e tako baš nikako ne odustaje od osobne komunalne reciklaže svih svojih penzionisanih JRT kadrova te od promicanja propalih socijalističkih ideja. Trubi trubi i nešto će od toga i ostati. 

o sramote

Koliki je kapacitet tih tzv. političkih analitičara, ovdje čak i redovitih sveučilišnih profesora na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu (!) nedavno nam je budalasto pokazao Dražen Lalić inače redoviti prof. dr. sc. On je mudro ustvrdio da bi Barack Obama opet mogao ući u trku za predsjednika. „Analitičaru“ Laliću tako je promakao samo Ustav SAD-a koji ne dopušta kandidaturu i treći put. Gle jada. Neš ti doktora znanosti, neš ti sveučilišnog profe, neš ti političkog analitičara.

I onda po već uhodanoj špranci, u tzv. hrvatskim medijima ni a o tom grandioznom gafu, o toj dubokoj blamaži. Ni Tihomir Ladišić, koji je vodio razgovor nije reagirao. Imbex čak pokušava sanirati štetu pa mijenja naslov objavljenog članka. Sad zamislite da je tako nešto izvalio neki hrvatski domoljub, kako bi ga mediji sladostrasno rastavili vadeći mu crijeva. Normalan bi se čovjek odmah obratio javnosti s isprikom, posuo bi se pepelom, sakrio u najdublju rupu. No, ne i profesor Dražen Lalić. Idemo dalje, kao da se baš ništa dogodilo nije.

glava u torbi

Jesen je tu, a s time i bitno kraći dani te dugotrajne magle, imali smo i Martinje. Mnogi vozači još ne poštuju čak ni pravilo obveznog uključivanja kratkih svjetala i danju, da o svjetlima za maglu i ne govorimo. Policija učestalo upozorava na tri najčešća uzroka nesreća: brzina, alkohol i korištenje mobitela kod vozača a za trajanja upravljanja vozilom. Kao mjera smanjenja broja nesreća u nas se redovito primjenjuju sve veće i veće globe te one djelomično i samo kratkotrajno daju rezultate. Očito nisu rješenje. No nedovoljno se kažnjava drske recidiviste i opetovano obijesne vozače. 

Zašto se zato napokon ne uvedu bitne novine? Prvo: zašto se ograničenja brzine na dionicama češće ne provjeravaju i revidiraju jer, mnoge su besmislene. Drugo: zašto mislimo da je stjecanje iskustva mladih vozača završeno polaganjem vozačkog ispita? Zašto primjerice metropola nema brojne auto-poligone? Treće: zašto za opetovane izazivače nesreća nije moguće donijeti sudsku odredbu o obveznim dodatnim satima obrazovanja na poligonima? Pa da tek nakon što to (uz instruktora koji ih prati) odrade, ti vozači mogli bi ponovno na cestu. Povratak u auto-školu je promašaj, u njoj se ne vozi kao na auto-cesti. Ne vježba se naglo kočenje, pretjecanje na magistralnoj cesti, zanošenje i izravnavanje klizajućeg vozila za poledice.

Koliko znam imamo samo jedan auto-poligon u Zagrebu pa se na termin čeka mjesecima. A upravo na tim poligonima, na kojima se vozači susreću s oštrim zavojima, zavojima na nizbrdici, mokrim kolnikom, zavojima nagnutima prema van i drugim zamkama upravljanja vozilom, mogli bi učiti kako se nositi s iznenadnim opasnostima. Stjecatiiskustvo kako se ponaša upravo njihovo osobno vozilo, upravljač, sustav amortizera i kočnica, kako drže gume. Svi bi na auto-poligonima mogli učiti: kako mladi vozači tako i oni koji rijetko voze ili oni stariji. Takva iskustva mnogima bi mogla koristiti. Poligoni mogu biti i zabava uz učenje, oni mogu biti i izvor zarade ako im dodamo ugostiteljsku ponudu te gledalište uz stazu. Uvijek ima onih koji se ne će odmah odlučiti na vožnju ali žele vidjeti kako se drugi vozači nose sa zamkama na poligonu. 

Na njemu bi se mogli „ispuhivati“ i svi oni zahtjevniji vozači koji vole brzinu što bi smanjilo njihovo ispuhivanje u prometu i ugrožavanje drugih. Na njima bi se moglo organizirati legalne skupne utrke. Auto-poligoni mogli bi utjecati i na tzv. street-racere kako se pompozno naziva one mladiće i djevojke koji se noću utrkuju sa svojim nabrijanim i vrlo bučnim vozilima, često i pod prozorima stambenih zgrada. Omrežje je prepuno tih ilegalnih utrka i video clipova. Ti vozači nerijetko opasno riskiraju prevrtanje, sudare i zapaljenja svojih vozila ako ne i ono najgore.

Što dakle zaista poduzimamo da bismo stvari suštinski promijenili, broj nesreća umanjili? Što činimo da bi veći broj vozača stekao značajnije iskustvo i tako bismo, edukacijom, smanjili broj poginulih te nesreća na hrvatskim cestama? Gdje je tu Hrvatski auto-klub a gdje su hrvatski prometni stručnjaci? Gdje su auto-tv-emisije i njihovi voditelji koji bi svi među prvima trebali podići glas za popularizaciju treninga na auto-poligonima? 

ako ikada umre

Kažu mi prijatelji koji pamte da je Miroslav Ćiro Blažević još prije punih petnaest godina otpočeo svoj opširan oproštaj od života bolno i javno najavljujući svoju smrt. Od tada promjene nema: Ćiro nam svako malo umire. Eto kraj je tu ali nikako da stigne. Sad će samo što nije. Doduše Ćiro nesmetano ćiri iz tolikih reklama kao iz paštete. Jer nikada mu dosta. Nedavno nam tako objavljuje i svoje neprocjenjive epopeje s liječnicima koje je zabrinuto pitao hoće li izgubiti seks. Zaista, rođen daleke 1935. i sada u dobi od 87 godina! Seks je to poslije svih operacija, zračenja i kemoterapija. Seks u devedesetima, to mora da je nešto. Svakako vrijedi čeznuti za tim. Jer mi ovom treneru svih trenera sve dakako i odmah vjerujemo. 

Nije neumjereno kad čovjek pati jer će uskoro umrijeti, mnogo je gore kad  izgubi svaku mjeru. Kad rida izvan-obiteljski, javno. Mjeru, kako za svoje teško zdravstveno stanje koje rasprodaje kao na tezgi, tako i za uvjerljivost koju nam pokušava prodati. Sumnjam da je legendarni Ćiro čitao Beketta ali ovaj Malone zaista nam umire.

Hrvatska je nedavno izgubila velikana poput Mustafe Nadarevića ali on je otišao časno i samozatajno. Hrvatska je nedavno izgubila i još mladog Lukasa Nolu ali i on je otišao časno i samozatajno. Toliki su već znali zadržati mjeru i osobno dostojanstvo. Od svoje smrti nisu radili cirkus, nisu zazivali javni lelek ali ima ljudi poput Ćire koji svoju karizmu prosipaju u prašinu i najradije bi prisustvovali vlastitome sprovodu da se osobno uvjere koliki su to velebni gubitak izazvali. Zato: nastavi Ćiro! Nemoj stati sine. Možda jednom zaista i umreš, valjda kao jedan i jedini na kugli zemaljskoj.

degutantno

Petar Grašo i dalje uspješno zarađuje na jednoj smrti, onoj velikoga Olivera Dragojevića. Ne samo da odiozno reve u Beogradu, ne samo da tamo pokušava otpjevati Oliverove hitove već se koristi čak i fotografijom samoga Olivera. 

Kao što je dobro poznato, od hrvatske estrade jedino su Mišo Kovač i Oliver uporno odbijali pjevati onamo. Nikakvi novci u tome ih nisu mogli pokolebati. I sada ovako degutantno Grašo krivotvori Olivera u istom tom Beogradu koji veliki Oliver ni smisliti nije mogao. Znamo i zašto. Grašo je tako nadmašio i Terezu koja je potrčala u Beograd pjevati „Prijatelji stari gdje ste?“. Prije toga kukala je kako su joj popljačkali i spalili kuću u Konavlima. Stvarno tko je to učinio? Nakon toga tražila je od samog tadašnjeg hrvatskog političkog vrha da joj se u Zagrebu dodijeli državni stan. Tko zna, možda preko zeta Huljića i Grašo zatraži državni stan u Beogradu? Jer tržište je tržište, lova je lova, kakvi moralni principi? Kakvo poštovanje uspomene na mrtvog Olivera? 

U sve to sljepljuje se i psovačica Vedrana Rudan. Pa ponosno ističe: „Srbija je moja zemlja.“ Nakon svega, nakon tolikih žrtava srbske  agresije!„ Tamo ne da se osjećam kao doma, nego jesam doma. A nisam Srpkinja. Ja sam tamo zvijezda.“ Dobro je rekla da je to „tamo“. No, ostaje otvoreno pitanje: zašto onda i ne živi „tamo“ gdje je „zvezda“ i gdje je doma?

ode i Petrokemijai TOZ 

Vijest je stigla: potpisivanjem kupoprodajnog ugovora s turskom grupacijom Yildirim započeo je proces „promjene vlasništva“ tvrtke Terra Mineralna Gnojiva, koja ima udjel od 54,5 posto u kutinskoj Petrokemiji, objavljeno je u zajedničkom priopćenju Ine, PPD-a i Yildirim Grupe, piše Večernji list.

Primjećujete da nigdje nema riječi Petrokemija je, kao još jedan dio Ine,  prodana, nee to je tek „promjena vlasništva“. Od sada će strani vlasnik moći znatno upravljati tako strateškim proizvodom kao što je gnojivo. A tko utječe, tko raspolaže gnojivom taj dirigira pravilima igre za cjelokupnu hrvatsku poljoprivredu.

Slijedeća je Tvornica olovaka Zagreb, poznata po svjetskom patentu Penkala. Ode i ona na bubanj s tisućama kvadrata zemljišta južno od Ilice između Kustošijanske i Vrapčanske. Što je još ostalo za rasprodaju?

dobre vijesti, napokon

Kako je objavio odvjetnik i cijenjeni kolumnist Zvonimir Hodak, njegov štićenik Marko Francišković, optužen za poticanje na terorizam, napokon će nakon godinu dana u istražnom zatvoru, danas biti pušten na slobodu. Branit će se sa slobode i time je napokon pao prijedlog državnog odvjetništva, tužiteljstva pred Županijskim sudom, da mu se istražni zatvor u Remetincu još jednom (u nizu puta) produži. Tako će se ovaj, čini se krvoločni i do zuba naoružani terorist, nastaviti boriti za istinu sa slobode. Ne znam jesu li mu već pripisali i stvaranje kampova u šumi, iznimno opasnu privatnu vojsku ali i za to još ima dovoljno vremena. Francišković, taj okorjeli verbalni državni neprijatelj velikog kalibra, koji je umalo srušio tu divnu vlast u Hrvatskoj, prijetnja je svima nama. Pa i šire. Čuvajte se zato svi, nitko pred njegovom oružanom sljedbom više nije siguran. 

Hoće li njegovo suđenje započeti u ovom ili u nekom drugom desetljeću tek ćemo vidjeti. Glavno da je bez presude već odgulio godinu dana zatvora.

Javor Novak