Javor Novak: „Imigranti: stvaranje američke obitelji“
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 23 Rujan 2025 13:04
(redatelj: Jakov Sedlar, scenarist: Nino Škrabe)
U subotu je u Zagrebu u CineStar Branimir centru prikazana ova zanimljiva i emocionalna, životna, filmska priča. Hrvatska priča. Nakon toga film je prikazan i u Bjelovaru, a onda će na put po američkim i drugim svjetskim kinima i festivalima.
Riječ je o znakovitoj životnoj priči obitelji Schissler iz Velike Pisanice (jugoistočno od Bjelovara). Schissleri su tzv. Dunavski Švabe koji su ostavili dubokog traga u Hrvatskoj, posebno u Slavoniji, Baranji, Srijemu i Bačkoj. Poznati po svojoj marljivosti, obrađivali su zemlju i uzgajali stoku. Njihovi su rođaci došli iz Donaueschingena u Njemačkoj, gdje se dva potoka spajaju i tvore izvor rijeke Donau (Dunav). Tako je i ova obitelj sastavnica velike zajednice poznate kao Donauschwaben.
Priča je dragocjena iz više razloga. Treba danas reći da se o sudbini Dunavskih Švaba, o njihovom ubijanju i nepravednom progonu vrlo malo govori i još manje zna. Priča Johna Schisslera tim je važnija jer razotkriva još jednu mračnu stranu Titove satrapije. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, a naročito odmah poslije njega, zločinac Tito i njegovi partizani, nametnuli su toj njemačkoj manjini kolektivnu krivnju zbog Hitlerovih zločina. Tako su počela ubojstva i masovni progoni Dunavskih Švaba. Pod Titom nisu bolje prošli ni Židovi koje se guralo u Izrael (poslije svibnja 1948.), ali se prije toga od njih zahtijevalo da se prisilno odreknu svih svojih nekretnina u tadašnjoj Jugoslaviji. Poznat je i onaj poljubac u usta (!) dvojice terorista: Tita i Jasera Arafata. Zločinac je Tito otvoreno podupirao palestinski terorizam u Izraelu te s njime nikada nije uspostavio ni diplomatske odnose.
S tzv. komunistima tako je započela i golgota obitelji Schissler iz Velike Pisanice. Iako baš ništa nisu imali s nacistima i Hitlerom bili su Nijemci i kao takvi kolektivno stigmatizirani kao neprijatelji Jugoslavije. U stvari, zločinac Tito trebao je popljačkati njihovu zemlju i imanja. Spašavajući vlastiti život Schissleri su bježali s onom najmanjom ručnom prtljagom, derutnim vlakovima prema Austriji, u najtežim uvjetima. Gladovalo se skrivalo i spavalo po štalama i podrumima, a bilo je i onog najgoreg: kad su štakori noću grizli. Za trajanja zbjega vlakovima po njima su pucali britanski zrakoplovi, u Istočnoj su Njemačkoj bili zarobljeni od Rusa i prisiljeni raditi u tresetnim močvarama… Mnogi su ostavili svoje kosti na tom putu smrti. No Schissleri su konačno ipak uspjeli pobjeći u Zapadnu Njemačku gdje su pronašli privremeni azil dok svoju golgotu nisu završili na otoku Ellis u njujorškoj luci. Od tada čekali su ih brojni drugi teški životni izazovi u tuđini.
No, mali John Schissler, rođen u mirnom selu Velikoj Pisanici, na mukotrpnom etapnom putu kroz Europu kojom su ga vodili roditelji, nije upamtio samo strah, bijedu i glad, bilo je i obitelji koje su ih primale pod svoj krov i s čijom se djecom igrao kao s prijateljima. Jer zaista oni su to i bili, bili su ljudi. Golgota je trajala sve do sjevera Njemačke do luke na Atlantiku, a zatim oceanom: na kraju i do poznatog američkog otoka Ellis u lučkim vodama New Yorka. Tamo su svi iseljenici temeljito pregledani: prvo po dokumentima, a zatim i zdravstveno. Taj otok zove se još i „Otok suza“ jer je mnogima upravo na tom rigoroznom mjestu uskraćen ulazak u SAD-e. Danas je na tom otoku „National Museum of Immigration“.
Obitelj Schissler bila je među onim sretnicima kojima je odobren ulazak na američko tle. Prebačeni su na sjever države blizu velikih jezera, pa se tako John Schissler našao u, za američke pojmove i tada i još uvijek i danas, malom gradiću Milwaukee (2024. manje od 600.000 stanovnika). Bio je to locus u državi Wisconsin njegovog trajnog naseljavanja u novoj domovini. U tom je gradu pronašao i oženio suprugu (na vjenčanju u crkvi bilo je 400 ljudi), tu se obrazovao, pronašao posao profesora u javnoj srednjoj školi, zasnovao obitelj i stekao životne prijatelje. Kako kaže prof. Schissler: „Imao sam sreću - nisam imao strani naglasak, pa sam se mogao brže uklopiti“. I zaista kad danas gledamo tu tešku ali i svjetlu životnu priču, mnogo ljudi, kolega iz škole i prijatelja, o profesoru Johnu Schissleru ima samo najljepše riječi. Predavao je njemački, služio se latinskim, bio je i nogometni trener. I ne samo to, bio je i trener ženskoj ekipi. Prvoj takvoj u Americi. O putu svoje obitelji i svome, napisao je i dvije memoarske knjige.
Treba reći da je vještom redateljskom rukom Jakova Sedlara, a po pitkom scenariju Nine Škrabea priča ispričana na zanimljiv i što je najvažnije na vrlo uvjerljiv način. Čak je u publici bilo i brisanja suza, naročito za opisivanja golgote koju je morala ni kriva ni dužna proći obitelj Schissler, čak i s malom djecom. Velika je ovo hrvatska priča, velikoga čovjeka i stvaranje jedne američke obitelji. Gdje bi Hrvatskoj danas bio kraj da su ovako veliki ljudi i sjajni i obrazovani radnici ostali u našoj domovini? Da nisu stradavali po Križnim putevima i mučki ubijani. John Schissler zasnovao je američku obitelj ali nije mogao odoljeti, a ne posjetiti svoj zavičaj. Bio je to cijeli niz vrlo intenzivnih susreta upravo na Uskrs te druženja sa susjedima koji su poznavali njegove roditelje. Kako je sam prof. Schissler kazao na predstavljanju filma u Zagrebu: Hrvatsku je morao napustiti, ali Hrvatska nikada nije napustila iz njega.
Svjetski redatelj Jakov Sedlar do sada je snimio čak 134 filma! Projekcije održava po svim kontinentima, dobiva međunarodne nagrade i još će dragocjenih filmova snimiti. Kako sam kaže: „Dobar dio filmova značajno su pomogli hrvatski iseljenici iz Amerike, Kanade, Njemačke ili Australije ali također i niz ljudi iz Hrvatske. Svi oni koji imaju osjećaj za hrvatske teme.“ A sada otvorite njegovo ime na Wikipediji i pročitajte kako se ona ispod svake kulturne ali i ljudske razine razračunava s takvom jednom blistavom svjetskom i hrvatskom karijerom. Iz žablje perspektive vrijeđaju ga (čak i utuživim) invektivama, komunjarskom komesarskom manirom baš kao iz 1948. I nikoga to ne smeta, nitko ne postavlja pitanje, kako je takva javna mržnja uopće moguća u današnjoj „demokratskoj“ Hrvatskoj. To nije govor mržnje!?
Javor Novak
