Javor Novak: Treći program
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 06 Siječanj 2026 13:01
Danas, kad Radio Zagreb/Hrvatski radio slavi europski i svjetski vrlo respektabilnu stogodišnjicu, prvo čestitam djelatnicima. No, osim slavlja sebe samih, koje im još traje, hajdmo konstatirati da je najveća radost slušatelja (svakog radio programa) onaj veliki gumb (ili daljinski) na aparatu, a kojim se mijenja program. Radijski kako i televizijski.
Tako slušatelj napokon može doći do nekoliko glazbenih brojeva za redom. No, ovaj (Treći) program Hrvatskog radija vrlo je šarolik, uostalom... izgleda kao da ga probijaju, pa se malo rodoljubljuje, a malo se po Hrvatskoj pljucka. Upravo je neshvatljivo da jedan notorni Prtenjača ima na HRT 1 cijelu trosatnu emisiju, a onda ju ima i na Trećem programu. Pa onda mudar kakav je po celom telu, bez ikakva scenarija bla-blabeće sa svojim privatnim prijateljima o svemu samo ne o vrijednim temama. On radio emisiju shvaća kao svoju kvartovsku birtiju, pa u nju onda može (slučajno) ući svako. Što je tema?, još se ne zna, gost ju postavlja, neće valjda voditelj!
omiljeno zunzujalo
Njegov mot je banalan: malo drobi o žrtvi Židova, pa ima red pljuckanja po tim grozomornim nacionalistima (najveći su RH problem, nisu li?), pa slijedi tobože superiorno izrugivanje s hrvatskim jezikom, pa još malo musake od ekvidistance pri HOR-u… i eto ga, to je ta polutanska špranca koja se općedruštveno (pa i šire) notorno traži. Zadovoljio je sve, nitko mu ne može prigovoriti. Osim pristojnih, prosječnih, uobičajeno normalnih i skromnih Hrvata. Kako li je nekada osobno ime zaista i znak.
pogled preko grane
Osobno, jako me veseli blizina slovenskih radio programa jer oni bitno manje blebeću, a više sviraju. O tome kako voditi radio program bez upadanja u voditeljsku samodopadnost (naprtenjačama nepoznanica) te uz obvezno zadržavanje pozornosti slušatelja, napisane su biblioteke knjiga. No izgleda da to susjedi Slovenci razumiju daleko bolje od nas. Znaju da se voditelj može oglasiti (potreban je ljudski glas) ali nakon barem četiri glazbena broja. Sve učestalije od toga jede supstancu vrijednosti i zanimljivosti radija.
iz vlastitog trapljenja
Znam što govorim jer sam i sam prošao fazu učestalog voditeljskog blebetanja „u živo“ te time i gušenja rada i ikakvog prirodnoga razmahivanja inače vrlo vrijednih glazbenih urednika. Čak sam vodeći jednu od emisija Drugog programa Hrvatskoga radija otišao (eksperimentirajući) i u krajnost: za trajanja emisije (puni sat) dao sam tonskoj operaterki na pultu u režiji samo jedan jedini dugački instrumental. S naputkom da ga svako malo vraća i tako produljuje njegovo trajanje upravo za vrijeme dok ja pušem u mikrofon. Svo ono drugo vrijeme, iz studija sam čućeći kraj „majka“ - čitao goli tekst! Ne sjećam se više koliko sam kartica teksta tada pročitao i svario u eteru, ali bilo ih je mnogo, zaista mnogo. Trebam li reći?, emisija je bila posvećena Golome otoku, a „išla“ je krajem 80-ih.
Vrlo slično ponovio sam i 1993. u emisiji koju sam posvetio nasilnoj restauraciji Medvedgrada (gradonačelnica Marina Matulović-Dropulić). Tada nisam imao mnogo vlastitoga teksta već sam ugostio hrvatske uglednike: povjesničare umjetnosti, kipare, kulturnjake. Tu sam emisiju vodio sat i po i imala je nešto glazbe ali i ranije snimljenih priloga. Mislim da su takve teme u ta dva različita društveno-sociološka pa i juridička vremena bile važne. Konačno iako je Medvedgrad kasnije ispao prilično OK, pa čak možda i lijepo (kunsthistoričari ovo neka ne čitaju) tada 1993. držao sam bitnim javno se suprotstaviti. Je li uopće bitno reći da sam tu fazu eksperimentiranja s radijskim eterom, baš poput milijuna voditelja u Hrvatskoj i diljem engleskog govornog područja, ubrzo napustio. Posvetio sam se snimanim emisijama koja su poštovale pravilo „dajte nam glazbe“ i naravno obrađivao neku relevantnu društvenu temu (pa minuta etera je dragocjena i vrlo skupa!), a nisam bio zagledan kao Marlon Brando u vlastitu pupkovinu. Pitalo ga naime što on radi u slobodno vrijeme, to je kao imalo načisto zanimati šire gledateljstvo i slušateljstvo. Brando je kao i uvijek bio grando, grandiozan u svojim oštrim opaskama, pa je mirno odrezao „novinaru“: „Skupljam pupkovinu! To vam ja radim u slobodno vrijeme!“
smije li radio širiti veselje?
Osim što nas kao i brojni drugi mediji oneraspoložuje… Ali o čemu ja… pa radio lupetala ne obrađuju teme. Nema tema, ima samo njih. Mladi voditelji danas ne priznaju pravilo min 4. glazbena broja, max 3. min voditelja, pa tako dalje. Oni jednostavno uživaju u sebi samima. Posebno Vojo Šiljak, teško je čuti veću narcisoidnost. No Radio Celje primjerice, jedan mali lokalni radio, drži se tog prastarog pravila i da stvar bude ljepša oni pucaju samo hitove. I još: to su hitovi za zahtjevnije i starije slušatelje, pa puštaju hitiće iz 90-ih, iz 2010-ih, 2015-ih. I to je onda starijoj populaciji gala. Sve do raspjevavanja. Nije li to ono dobro i pravo, glazbom dizati raspoloženje u slušatelja? Takav program je čini mi se rijedak u dijametru od 200 km oko Zagreba. Ili ja imam preslabu antenu (na glavi). Uglavnom se „moderni“ glazbenjaci furaju na zavijajuće i repajuće ženske glasove koji visinom osobnih cvileža rastjeruju čak i mog Mikija. Odjednom mi više milo ne prede, ne će jesti, ne cupka gladan i nestrpljiv šapicama, nego me samo dugo belo i značajno gledi, a zatim se sasvim uvređeno i patetično polako odgega do kuta kuće zamičući od mene kao od nekoga s kojim nema smisla… Eto vam Guinnessova rekorda i proslave nominacije, čega molim? Ničega. Rekorda gluposti.
sličica:
Sjećam se jedne vrlo poznate radijske glazbene urednice koja je često radila na 2 programu. Nitko joj od nas u režiji ništa nije prigovarao na njenom izboru glazbe, sačuvaj Bože. No, ona je sama odjednom iz svog kuta režije glasno ispalila: „A zašto svirati staro kad imamo novo!“ Koja logika, pa valjda zato što je staro provjereno, dokazano, popularno i svjetski učestalo vrteće, a sve to novi brojevi (još?) nemaju. Tek se trebaju afirmirati. Ako! Ali, ali… „money makes the world go round…“ Može li se poslovati sa svjetskim pjevačkim zvijezdama iz male Hrvatske? Teško. Može li se „poslovati“ ispod stola s mrtvim glazbenicima, njihovim bivšim producentima? Teško. To su suhe grane. E zato ćemo svirati: čemu staro „kad imamo novo“! Nema tu glazbe, odnosno ima ali one nasumične - u kojoj zveckaju kovanice i šušte papiruše.
imbecilijada
Bilo je zaista mudro izmisliti držanje lopte za 10.000 eura. Ali nije toliko kriv Radio što je „osmislio“ takvu imbecilijadu, ljudi su ti koji rado dopuštaju da ih se pretvara u imbecile koji 14 sati drže podignutu ruku na nekakvoj lopti. Još je veća imbecilijada što se to „natjecanje“ najavljivalo danima, u svim vijestima! Stari Rimljani imali su festival Ludi Magni i bio je sto puta maštovitiji, može i sa okrutnošću, sa životinjama, na život ili smrt. Ali to je bilo tek i samo prije 2000 godina.
„moderna“ i „hrvatska“ glazba, pardon muzika
Naslovio sam tekst s Treći program, evo zašto. Moderna glazba za laike jest skup amelodičnih strugotina kao oblika ekstrovertirane avangarde u narcisoidnosti. Ona je počesto manje moderna, a više nasumična, zvuči kao da tu i nema instrumenta, još manje glazbenika koji bi ih svirali. Baš kao kod skladateljice, auktorice Mirele Ivičević, koja pod osobnom glazbom prodaje i osobni politički, a diskrepantni narativ. Pravo je pitanje tko tu prodaje koga jer očito sama glazba auktorici nije dostatno dohodovna. Svojim porazbacanim fragmentima od ostataka tuđih tonaliteta i možda gradskih štropota, stvara očito joj manjkav svijet jer ona treba pa zato i upotrebljava: šaren politički abažur. Možda obasjana tom „svjetlošću“ uspije koketirajući s auktorstvom svoje fragmente tržiti bolje. Kao navodno naturalizirana Bečanka, na mreži nam se predstavlja u vodoravnoj pozi, dok će nas s drugim svojim reklamnim fotografijama pokušati zavesti. Skladateljica Ivičević (Split, 1980.) je bogatog partikularnog opusa (kratke forme?) te je i često nagrađivana. Obrazovala se u zvučnim institucijama i još uvijek se obrazuje.
No, pogledajmo treću sastavnicu triade: glazba-manekenstvo-politika. Ili je to u skladateljice možda obrnut redoslijed? Kakvim se para-političkim otpacima koristi ova, kažu, prvorazredna skladateljica? Kad ona kaže „nacija“ taj pojam odmah veže uz izlizotinu – „brojanje krvnih zrnaca“. Inače tu je umotvorinu prvi lansirao odiozni Vladimir Bakarić, a povodom progona hrvatskih Proljećara. Zatim skadateljica Mirela Ivičević nemaštovito uz to sljepljuje „stavljanje u kutiju“. Ljudi? Tu je i nužna lažnotvoreća sintagma kao obvezni sastav: „nacionalizmi u jugoslavenskih naroda“. Tom ćuturicom u đuture sve nas kotlokrpljuje u isto jer svi smo mi isti. Agresori. Nismo li? Začudno gospođa tako jer je u radno vrijeme ljubiteljica fragmenata.
Pogled s visoka nije uvijek sam po sebi pozitivan, a i novac kvari vlasnika. S velike visine, trpeći hipoksiju, gospođa ne razlikuje konstitutivan nacionalizam kao i brojne specifičnosti naroda prisiljenih desetljećima živjeti u istome košu zajedno u bivšoj državetini. Tako podrazumjeva se, ne razlikuje ni žrtvu ni agresora, čak bez obzira što su žrtve bile iz čak četiriju naroda. Zašto su te „patvorine“ i izlizotine tako drage istočnim susjedima? Pa oni već duže od tri desetljeća venu za ekvidistancom krivnje, žele sazidati nekakvu zajedničku odgovornost za rat, baš nekako pomalo i na crti naše skladateljice. Ma što to "naše" ovdje značilo.
Što o ratnim strahotama, koje su zatekle nenoružanu Hrvatsku zna jedna nekada mlada umjetnica, nekadašnja beba, a sadašnja para-političarka? Ona koja je imala tek petnaest godina kad smo pobijedili okupatora. Gospođa uvjeren sam zna da su to potrošene frazetine o nacionalizmima kao najvećem zlu, skupa s buljucima laži kao „stavljanje u kutiju“ ili „prebrojavanje krvnih zrnaca“. Ali to su parametri, međaši koji njezinima predstavljaju obvezni sastav. „Legitimiši se!“ – vikali su brkati milicioneri čim bi vas zaustavili, a trideset i pet godina prije nego se ova naravno mentorirana skladateljica vinula put areala runolista pa i više. I naravno kao takva dezorijentirana, stekla je podršku od ve do ve. Zato je ona skladateljica ali i para-političarka koja zna kako gristi, privući pozornost i odraditi isti onaj: prepoznajem te-prepoznaješ me, ja sam vaš! Mot je to kojeg redovito „upražnjava“ i gore već notorni Prtenjača. Potražimo mentora/re?
povijest okrutnosti
SAD je pod brojnim svojim predsjednicima uzimala sebi pravo intervenirati „u svome dvorištu“, a ono je bome dugačko: od Aljaske i Kanade do Čilea, Argentine i Ognjene zemlje. Treba se sjetiti kako je međunarodna i međuvladina organizacija Ujedinjeni narodi, ujedinjene nacije, osnovana na zasjedanju u San Franciscu travnja do lipnja daleke nam 1945. Službeni osnutak zbio se četiri mjeseca kasnije te je tako zgrada sjedišta UN-a postala jedan od amblema New Yorka. Regionalni uredi UN-a djeluju još i iz Ženeve, Beča i Nairobija. I? I jako je to lijepo zvučalo, a lijepo zvuči još i danas: „međunarodna je to organizacija osnovana radi očuvanja svjetskog mira i sigurnosti, rješavanja ekonomskih, društvenih i političkih problema međunarodnom suradnjom te promicanjem poštovanja ljudskih prava“… Što od navedenoga nije razumio predsjednik Donald Trump? „Povelja UN-a međunarodni je ugovor ustavnoga karaktera kojim je osnovan i temeljem kojega UN i djeluje.“ (prema: https://enciklopedija.hr/clanak/ujedinjeni-narodi).
1.) Američka okupacija Nikaragve (1912.-1933.) izvedena je radi sprječavanja bilo koje druge države da izgradi Nikaragvanski kanal (sjeverno od grada Costa Rica-e) osim SAD-ea. Bio je to dio većeg sukoba zvanog Bananski ratovi. (vidi: www.geopolitika.news/vojna-povijest)
2.) Invazija SAD-a na Grenadu (1983.) dogodila se kad su SAD (s tadašnjih 230 milijuna st.) napale Grenadu (koja je brojala 98 tisuća st.). Operacija je službeno nazvana „Spasilačka misija“ i stavljena u kontekst, riječ je o logičnom slijedu događaja. Naime bio je to vrijeme hladnoratovskog sukoba SAD-a i Sovjetskog Saveza u Srednjoj i Južnoj Americi početkom 80-ih. „Iako je američki napad na malu karipsku državicu uvelike razborit vanjskopolitički potez, i dalje je šokantno i začuđujuće da je najmoćnija vojna sila svijeta napala državu koja se jedva vidi na karti zapadne hemisfere.“ (Navedeno i u nastavku prema auktoru: Matiji Šeriću.) Nakon razdoblja detanta u Hladnom ratu od sredine 1960-ih do kraja 1970-ih, (do početka sovjetske invazije na Afganistan godine 1979., uslijedilo je novo razdoblje zaoštravanja odnosa između Washingtona i Moskve – tzv. Novi Hladni rat. Dolazak vatrenog konzervativnog republikanskog predsjednika Ronalda Reagana na vlast u SAD-u 1981. dodatno je naelektrizirao odnose. Reagan je konstantno napadao Sovjetski Savez kojeg je nazivao „Carstvom zla“
3.) Operacija „Pravedna stvar“ bila je američka invazija Paname (1989.-1990.) koja stoji među mnogobrojnim američkim ratovima tijekom XX stoljeća. Nalikovala je američkoj intervenciji u Grenadi 1983., a te su intervencije vodili američki predsjednici Ronald Reagan i George H. W. Bush. (imao sam to zadovoljstvo fotografirati tadašnje grafite po zapadnom Los Angelesu. Poručivali su: „Panama isn't our back yard!“
„mudrost“ održavanja na vlasti
Iako se pokušava stigmatizirati republikanske predsjednike, činjenica je da je SAD kao država vodila mnoge ratove tijekom XX stoljeća. Rat je bio i ostao njezin najvažniji izvozni proizvod, a predsjednici su tu samo da ga amenuju. Naveo sam samo tri najpoznatija primjera iako je SAD u Latinskoj Americi kadrovirao predsjednike, hunte i izbore u brojnim primjerima. Tu je dakako i dobro znana politika Tajnih službi, CIA-e i 29 drugih agencija. Što je i najlogičnije za američku politiku, ona kroz hollywoodske filmove prikazuje crne operacije, gadne dečke kako ubijaju sve što stignu i to se koristi kao probni balon… kao novo normalno… i što zatim zaista postaje i stvarnost (ako to već nije bila još od Vijetnama).
Učestalo zamatanje američkih i ruskih „intervencija“ te onih kod drugih država, redovito se pokušava prepjevati u nekakve plemenite ciljeve mira, pravde, ali to malo tko pije. Odavno se zna da se ratuje prvenstveno za rudna bogatstva, za što nižu koncesiju (ubojstvo Gadafija) za vađenje nafte i plina (ubojstvo Husseina) i sl. To se naravno ponavlja i vidi i danas s Ukrajinskim rudnim bogatstvom za koje se i prije kraja rata već otimaju i Putin i Trump i Europa. Sve sami mirotvorci, sve sami humanitarci.
pokojnik se zove međunarodno pravo
Ovolika kršenja međunarodnoga prava i rezolucija UN-a kakva sada gledamo nismo već dugo imali. Gledamo sunovrat uljudbe: već tri puta s Putinom (Čečeni, Krim, Donbas), pa četiri puta s Trumpom (hoće Kanadu, hoće i Ukrajinska bogatstva, hoće Grenland pa je lupio po Venezueli). Njihova poruka je lako čitljiva, nije ni bila zamišljena da bude tajnom: veliki mogu sve što im treba, sve što hoće, nekažnjeno, sudovi su za male, suverenitet država je izbrisan, povelje, rezolucije, Međunarodni sudovi, sastančenje u UN-u, u Europi, u NATO-u, sve je to obično izrezivanje arabeski i tigrova od papira. Veliki će (po)činiti sve što im je u interesu, a uvijek im je neka država na očnjaku. Jer, nema „bolje“ distrakcije od unutarnjih problema. I onda se Trump još hvali: „Zaustavio sam osam ratova!“ I Putin se hvali: „Spriječio sam fašizaciju Ukrajine!“ Zvuči poznato?
rezignacija, apatija ili depresija?, birajte
Može se izvući zaključak i kako nihil novi sub sole, međutim vratimo se u 1945. kad je uljuđeni svijet propisivao mirno rješavanje sukoba i izbjegavanje ratova. Međunarodne pravne norme od te su godine znatno, znatno pooštrene ali događa se suprotno: sve je više državnoga terorizma. Pa je tako predsjednik Obama progutao rusku okupaciju Krima, čime su otvorena vrata za Putinovu tzv. Specijalnu operaciju te sustavno razaranje cijele Ukrajine uz otkidanje istočnog ali znatnog dijela te velike države.
Možemo reći i da američki predsjednik Trump igra partiju šaha s Putinom i Europom. Od Putina gubi, a s Europom se igra mačke i miša: ili ćete biti za Ukrajinu ili za Dansku i Grenland. Kako god, jedno ili drugo: vi gubite. I to jest zaista prijetnja matiranjem te nesposobne Europe. EU je mislila da postoji besplatan ručak, ali se grdo prevarila i sad pere suđe. Ručno.
Uršulica se htela udat k'o naš pevalec Grašo i naglo postati prvi slavujček Europske unije, ali su je već odavno „izradili“ Britanci. Grašu tuče njegov glas, ne će pomoći ni tast. Financijski, otočani su izašli iz EU, ali su ostali na pozicijama odlučivanja. Vrijedi samo za Britance. Štoviše, oni su uz bok Njemačkoj, a ispred francuskog auto-gola degradacijom predsjedničke funkcije, izazivanjem salvi podsmjeha sa suprugom-mamom i s never ending rugalicama o izboru prve dame Francuske iz staračkoga doma. Takva konstelacija „zvijezda“ upravo je topli vjetrić u leđa bilo kojem državnom silniku danas. Vidi pod Kina.
Javor Novak
