Nikad sluge ne stvaraju povijest – Damir Markuš – Kutina: “58”
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 21 Siječanj 2019 13:54
Vukovar, Bogdanovce, Sajmište... branile su i to punih 87 krvavih dana postrojbe fajtera HOS-a, pod tenkovskim zrnima, užarenim gvožđem iz haubica, granatama i krmačama iz zrakoplova, pod napalm bombama, kišom markušpješadijskih i snajperskih metaka... pod ručnim bombama i šaroliko posijanim minama. Među izdajnicima, koji su dojavljivali njihove položaje. Bez oružja, bez hrane i s oskudnim količinama vode, neispavani, ostavljeni sami... Vukovar i Bogdanovce branili su HOS-ovi junaci
Kad se želi izlistati prozom jednu državno-političku a ratnu godinu, to je iznimno zahtjevno. Kada se pisac pak upušta u oslikavanje početka jednog kiklopskoga zla te želi oslikati, donijeti, učiniti uvjerljivim krešendo cijelog jednog niza zločina nad Gradom, nad hrvatskim narodom, to je i teška zadaća i ona zahtjevna i jedan vrlo, vrlo rizičan spisateljski pothvat. Za iskusna književnika. Ovu knjigu, međutim, nije pisao takav auktor, ma ni blizu.
Pisao ju je obiteljski čovjek, koji jednostavno mora govoriti (i) pismom, bojovnik koji ne može otrpjeti hrvatske (ne)prilike danas, jučer, stalno, kao i onda, krvave jeseni 1991. u Vukovaru. Na Sajmištu. U Bogdanovcima. Koji ne želi sudjelovati u hrvatskom zaboravu, u toj krasti danas, jučer, kao i u svim godinama dvijetisućitima. Pisao je to čovjek koji s ponosom i uzorito pamti svoje prijatelje, junačke borce, HOS-e heroje, svoje izgubljene i poginule koji su u njemu živi. A živi su, ovom strahovito izravnom i uvjerljivom knjigom (zasluženo) i u nama.
Žrtvovani i zaboravljeni
U tako kompliciranu poslu, nije drugačija mogla biti ni struktura, okosnica ili kralješnica ove knjige. Njome, g. Damir MarkušMarkuš veristički želi, prije svega opisati, dočarati, sagraditi objašnjavajuću cjelinu nama, komotnim i zaboravnim civilima. Ostavimo polutane, koji pozivaju zakretanje u budućnost, mimo prošlosti... po mogućnosti bez nje. Mi drugi... i mi zaboravljamo. I nama je to davno bilo, jel’ da?
Auktor nastoji pokazati vojnu logistiku kakva je bila, u zadanu patogenom vremenu, kada su hrvatski dragovoljci zaboravljeni, ostavljeni bez oružja, bez potpore... Auktor zato želi pokazati suštinsko stanje, ma kako gadno ono bilo i kontekstualizira nam te istinski grozne, ratne i mučne, događaje. Donosi ih oslikane sa svih strana i u tome cjelovito uspijeva, uz lucidna ratnička pražnjenja pride. Uz humor čak i u takvim, krvavim (malo je reći) gabulama.
Prešućivanje iz kukavičluka
Što dakle znamo o hrabrim dragovoljcima MUP-a, pa Hrvatske vojske, pa o Samostalnoj satniji HOS-a Vukovar -a, što odista znamo o njima? Da su nosili crne uniforme? Da su neki od njih bili dio mrskog, zločinačkog HSP-a? Da su mrko gledali? Da je Paraga zazivao Hrvatsku do Drine? Ponajviše i najzločinačkije, onako potpuno fašistički, da su vikali: Za dom spremni! Strašno! Sve neke presudne stvari. Sve sami verbalizmi!
A kako su se borili, smijemo li o tome?! Kako ih je i sam neprijatelj doživljavao? Koliko ih se bojao? Smijemo li o tome da ih je od 58 čak 25 izginulo... A gdje su ranjeni, gdje nestali hrvatski junaci HOS-a? Kad ste čuli njihova imena i prezimena? Kad se HOS-ovsko duboko ratništvo i gdje cijenilo? Kada se ta krucijalna i u danom vremenu presudna žrtva medijski valorizirala? Kada ste ju javno i pošteno, potpuno upoznali? Jer istine nema ako nije u cjelini. Za dom spremni! Hrvatsku su izgleda obranili i stvorili izvanzemaljci.
Narodna tuga i politička puna nemoć
Hrvatski junaci samo smetaju, njima se ne dodjeljuju državna odlikovanja. Njihovim udovicama se preporučuje da same o svom trošku posjete Vučića i sa đelatom riješe njegovo đelatstvo. Kako uspješno od predsjednice, od predsjednika Vlade, kako blistavo od ukupne “hrvatske” politike. Glavno da je saborski kokošinjac prepunio medije. To su vijesti a ne potraga za tolikim ljudima, žrtvama satrapa i divljaka, zar ne?
Hrvatska se vlast s Pantovčaka i Markova trga pretrgnula da pronađe žrtve koje su pobili neljudi jer protiv neljudi smo se i borili. Hrvatska je vlast internacionalizirala problem, nije li? Angažirala je Transparency International, sve divne Nevladine udruge, Međunarodni crveni križ, mrežu svjetskih viktimoloških organizacija, suočili su se i suočili su ih s prošlošću, nisu li? Angažirali su zatim mrežu svjetskih etičkih sudova, Hrvatski HO, Međunarodni HO, prevrnuta je zemlju i svemir... i gdje su vam rezultati politička gospodo?
Hrvatska je vlast učinila sve i sva da se pritisne tradicionalno fašističku Srbiju, nije li? Nije li? I zato smeta blistavi HOS, zato smetaju hrvatski branitelji, pogotovu dragovoljci, jer na “njihovim” pitanjima čitamo svu bijedu hrvatske politike. Koja je nosom u ‘vasioni’ a rezultatima u masnoj špajzi.
No, Vukovar, Bogdanovce, Sajmište... branile su i to punih 87 krvavih dana postrojbe fajtera HOS-a, pod tenkovskim zrnima, užarenim gvožđem iz haubica, granatama i krmačama iz zrakoplova, pod napalm bombama, kišom markušpješadijskih i snajperskih metaka... pod ručnim bombama i šaroliko posijanim minama. Među izdajnicima, koji su dojavljivali njihove položaje. Bez oružja, bez hrane i s oskudnim količinama vode, neispavani, ostavljeni sami... Vukovar i Bogdanovce branili su HOS-ovi junaci. Heroji blistavog otpora, žilavosti. I snalaženja. I žrtvovanja. Legendarni branitelji dragovoljci, mladići za svjetsku povijest!
Daa, drugovi s Markova trga, desnog i lijevog, dok ste vi ukravatljeni kokodakali, Vukovar su branile genijalne postrojbe HOS-a. Dok ste vi anemično, onda baš koliko i danas šalabazali po Briselu, Americi i Europi, Vukovar su branili moćni dečki iz svih krajeva Hrvatske. Dečki koji su bili muški jaki. I nisu se izgovarali na slabokrvnost bilo koje vrste... Bili su i ostali najbolji od najboljih. Zato ih i prešućujete. U pokušaju. Hja bljak, koalirali ste s SDSS-om i HNS-om a ne s duhom naroda i istinom o HOS-u! Prešućivali biste i dalje... u pokušaju. Ali vam ne ide. Zaboravljali, da se ne iskaže sva vaša politička bijeda. Ali, svirači... gudite zaludu.
Vukovarska bolnica
Toliko o ostavljenom Vukovaru. Toliko iz onog zaboravljenog Petog autobusa... Toliko o majoru Šljivančaninu tzv. JNA, žandaru veliko-srpskog-jugoslavenstva, koji je slobodan ali nije čovjek. Koji je čovjeku nalik ali je srpski fašist. Toliko o obiteljima koje ni dan danas, nakon punih 27 godina, još ne znaju gdje su im neljudski zatrpani, pobacani u jame, njihovi najmiliji. Kao da za onovremeno (ali i današnje svosrblje) to i nisu ljudi. Pa za ne ljude i nisu. Ono ljudsko im je potpuno nepoznato i strano...
Toliko o legendarnim postrojbama HOS-a, baš zato što su bile tako upravo fantastično odane hrvatske. Savršeni su i punopravni nasljednici naše sudbe i naše bremenite povijesti, slavnih Zrinskih i Frankopana. Potpuno ante murale. Godine 1991. baš kao i 1578. u Gvozdanskom ili u Zrinu ili na bojištima od Udbine do Podravine i s tolikim drugim hrvatskima krvarenjima... Koje pamte, pamtili su i pamtit će dostojni hrvatski naraštaji. Dostojni pamćenja.
Ministarstvo, navodno hrvatsko Ministarstvo
Nekoliko rijetkih naših i istinskih braniteljskih knjiga, koje Ministarstvo kulture niti treba, niti takva biblioteka knjiga gđi ministrici Obuljen i njezinim vjećajućim vijećima išta znači, medijski nema. Financijski ih nema. Balast i učestala smetnja. Nekmoli da gđa. Obuljenova sama inicira i pokreće i financira domovinsku literaturu, kroz to “njezino”, MIn kulturenavodno hrvatsko, Ministarstvo kulture. Kamo li! Dok ona nekulturno dubrovački oteže i zateže, karavane prolaze. Pitanje je samo tko su psi, a tko kuje?
Unatoč i usprkos tom drsku prijeziru, ovo je Markušovo štivo briljantno. Vrhunsko o srčanim ratovanjima, teškim gubitcima suboraca, životā mladića, o ranjavanju bojovnika te male grupe pronicljivih, spretnih inatlija, koji ne popuštaju. Ne ćete u Slavoniju niste ni prije... Onih koji se ne daju, ne povlače se, plijene oružje jer ga nemaju dovoljno, snalaze se inventivno i brzo. Da. Tako lako. Oni krvare, umiru, primaju gelere i metke ali baš tako... kao da ih samo primaju... a njima kao da nisu pogođeni, osakaćeni, usmrćeni. Njihov stameni moral spram svega toga, pa i gadnog psihološkog rata neprijatelja, ne ruši se - tek je nagrižen - da bi izronio obnovljen i još prkosniji. G. Kutina je ranjen tri puta, dva puta u glavu... i... vratio se prijateljima, na prvu crtu. Za dom spremni!
Vratio se u nemoguću obranu... Ovo je ona od knjiga koje ne samo smetaju već i iritiraju... Iritiraju Te (od nas) namirene... Po vladama i ministarstvima. Sve te politikom nasisane.
Ratnici za povijest
Šutljiv i tih i razuđen i iseljenički i herceg bosanski hrvatski narod zna ovo... i pamti auktorovo ovo: “Preživio sam pakao rata, doživio rađanje slobodne i neovisne Hrvatske, mnogi nisu. Umrijet ću sretan i na svome, zahvaljujući njima, poginulim i nestalim herojima Vukovara, Hrvatske, Domovinskog rata:
Anđelko Sakač
Željko Delić – Švico
Ivan Brdar
Zdravko Špalj – Papundek
Nikola Bogojević
Mladen Amstrong – Grof
Dubravko Rusek
Zdravko Bezuk
Žarko Manjkas – Crvenkapa
Ante Šarić
Zoran Antunović
Robert Šilić – Robi
Dragan Peša – Šiljo
Vid Ivanić
Ivan Krajinović – Ićo
Rudolf Vuković – Senzen
Ohran Merić
Dragan Granić
Duško Smek – Bosanac
Jadranko Anić Antić – Šnicla
Pavao Spudić – Dado
Željko Herceg – Đero
Tihomir Tomašić – Tihica
Jean Michel Nicolier – Francuz
Tomislav Lesić - Dok
Te umrli nakon Domovinskog rata:
Tihomir Iveta – Piđo
Željko Špiljar – Žac
Velimir Kvesić – Velja
I 2014., udesom, Vijoleta Antolić – Viky.
Od 58 Hosovaca, koji su sudjelovali u borbama za Vukovar i Bogdanovce, 25 ih je poginulo u izravnim borbama, od posljedica ranjavanja a neki su smaknuti, iako su bili ratni zarobljenici.”
Skupina svjedočanstva
Trebalo je imati auktorske snage pa svoje tvrdnje i sjećanja staviti na istu dostupnu razinu sa čak deset drugih svjedočanstava i auktora. Trebalo je imati ljudske snage i poštenja i otvorenosti istini čak i prema neprijateljskom vojniku i njegovim svjedočenjima, iz njegova Dnevnika a g. Damir Markuš-Kutina ga donosi (u većim odlomcima) na čak dvanaest mjesta. Ratna izvješća g. Siniše Glavaševića također su sastavni dio ovog memorijalnog a velikog mozaika svjedočenja i auktor ih integralno donosi na sedam mjesta. Nakon deset auktora, jedanaesti je ponosni HOS-ovac Kutina, koji uokviruje cijelu sliku i ovaj ratni, krvav ali moćan, težak a svjetlucav mural. Uostalom, o dragocjenosti ovih zapisa istupio je pohvalno i prvi predgovarač ove dragocjene knjige, dr. sc. Ante Nazor.
Treba uzeti u ruke ovu izvrsnu knjigu naturalističkih svjedočanstava o junaštvu koje je ponekad teško i pojmiti. Kad se kroz pero vrlo zanimljivog auktora g. Damira Markuša – Kutine, iz prve ruke, prođu sva ta živa svjedočanstva, svakome tko se kreće u reviru argumenata, svjedoka i događaja te se želi uvjeriti u ne samo teško nego i upravo jezivo stanje u jesen 1991. u Vukovaru te neposredno pred pad Grada i nakon toga, postaje jasno zašto se od svih Markušjedinica Hrvatske vojske upravo herojski HOS tako bučno i uporno difamira na svakome koraku. Ali HOS u narodu živi...
I kada mislite da ste sve pročitali... sve saznali... g. Kutina će vam ponuditi, na zadnjih pet stranica sjajan esej o slobodi, domoljublju i srčanosti bojovnika HOS-a, ali i ne samo njih. Ponudit će vam eklatantno prijateljstvo i punu ljubav za sve svoje suborce, životne i prekoživotne drugove. Poentirat će s isticanjem hrvatske trobojke, kao minimumom koji svi možemo dati, jer podizanje hrvatskog barjaka mnogo znači hrvatskim braniteljima. Najboljima i najhrabrijima od nas. Najvećima koje smo imali. Trobojnica, koja znači i zrači... trajno će zračiti slobodom. Ma kako u Podunavlju neka djeca, nekih čudnih... sasvim nepravedno aboliranih ljudi... ne ustaju na zvuke hrvatske himne.
Auktorov je izričaj komprimiran a potpuno dorečen. U njegovu pripovjedačkom materijalu i mimo i bez metafora, uljepšanica, bez aluzija i glorifika, ništa ne nedostaje. Pa ipak, čitajući ove bogate Markuševe zapise s ratišta HOS-ovih bojovnika, često poželite znati još... i još mnogo opširnije. I ta nam se glad nameće. U toj ratnoj apokalipsi auktor je suveren, dojmljiv, sažet a nije krt. G. Markuš je tek kratak, njegove su radnje medaljoni. Rijetko duži od pet do osam rečenica, a tako su pregnantni. To su puni pripovjedački fleševi.
Ovo je knjiga koja se čita više puta, kojoj se vrijedi vratiti i sa sinovima i s kćerima i s unucima. Sa svima koji ljube istinu i vole Hrvatsku, kao što su je HOS-ovi dečki i voljeli i vole ju. To je mogući minimum od njih nas, koji ponosno pamtimo i njihovu riječ pronosimo...
Nikad sluge ne stvaraju povijest
Bojovnike HOS-a, perfektne borce, pokušava se ogaditi i trajno optuživati baš kao i Hrvatsku vojsku i VRO Oluju i ukupni Domovinski rat e da bi se zatim, nakon tako probušenih temelja suvereniteta, moglo pokušati urušiti i ukupnu zgradu samostalne Hrvatske te napraviti od nje novog srbijanskog ili briselskog vazala i poslušnika. Svakako financijski i gospodarski isisanog, svakako integriranog a inkluzivnog na koljenima, nikada više uspravnog i samosvojnog, kao u slavnim devedesetima.
Svjetski literarni stilisti
Ovo nije knjiga Proustovskih (1871-1922) longitudinalnih uvoda, stilistički udžbenik ni vrt opojnih metafora, nije štivo od žanra Normana Mailera “Goli i mrtvi” (The Naked and the Dead, 1948.) ovo nije ljepljivo-slatko-jeftino-krvava-komercijalna ili pučka storija o ratovanju; ovo nije knjiga patetično patnička ili auto-promovirajuća, ovo nije slaveća priča rata već oda od slobode. Ovo je tipična knjiga domaćeg, hrvatskog, ravničarskog, jednostavnog a djelatnog i VUsveotpornog mentaliteta. Naročito je u drugome dijelu koherentna, očišćena od digresija i fragmentacije da bi postala široka priča koja odnosi i teče.
Auktorova namjera oslikavanja prirode agresije iz više kutova, ostvarena je vrlo kvalitetno i ne doslovno, ne utilitarno i ne tendenciozno. G. Damir Markuš - Kutina jednostavno govori jer govori o ratovanju za Vukovar a ono nije ni jednoznačno, ni uvijek isto, niti uvijek drugačije. Dino Buzzati, u svojoj poznatoj “Tatarskoj pustinji” (Il deserto dei Tatari, 1940.) koju sam obožavao prečitavati za služenja tzv. JNA roka, oduševljavao me rasplinućem krute vojne stege - potencijom u besmisao. Nosio me u brojnim slikama koje sam sada pronašao i u Markuševim retcima opisa tzv. JNA. Buzzati se tako savršeno uklapa... bolje reći besmisleno se ratovanje tzv. JNA oficira, ročnika, četnika, budala, paravojnika, Čejena i paraljudi potpuno uklapa u Buzzatijeve izohipse, apsurde i pustinje... Od ustroja do apsurda tzv. JNA i njihove besmislene a propale ratne provale u Hrvatsku pa do neslućenih razmjera njihove ukupne više-republičke a poražene vojne. Svetosavske zatucanosti, ideološke gluposti i obveznog hrvatožderstva. I sada gutaju sav svoj poraz na onom prapočetku, zasluženo na Kosovu.
No, sva ta stilistički iznimno ispeglana, dugačka narativna štiva, kojih sam se rubom ovdje takao, nisu usporediva, nisu verističko predivo niti imaju taj značaj kao ove žrtvoslovne, proživljene i preživljene priče o HOS-u. Nemaju tu dokumentarnu vrijednost ni poopćeni, svima uvjerljiv dosegnuti značaj i svrhu žrtve za domovinu. Sukus je to i “Svrha od slobode” (pok. hrvatskog književnika Ive Kušana, akademika) jednako kao ovdje g. Kutine. Ovo je naš Domovinski rat, ovdje je riječ o istinskim ratnicima HOS-a, koji još uvijek doživljavaju lijepljenje pogrdnica, u cijelim grozdovima podvala. Svi ih znamo.
Samo... nitko od tih medijsko-političkih bljuvača nikako da kaže da od 1991. do 1995. pa od tada pa do dana današnjega - nijedan HOS-ovac nije bio optužen za ratni zločin. Ne presuđen! Nego ni optužen, nego niti osumnjičen. I sada se onda s pravom pitamo do kad će se taj fašizam protiv njih... protiv HOS-a... tako slobodno domovinom šepuriti? Dokle će Hrvatskom (i po Hrvatsku) apokaliptički štetno a kvaziantifašistički, sebi jasno vrlo lukrativno, nositelji tog suvremenog fašizma i dalje među nama jahati? Nego što... da bez lustracije nema Croacije!
Prvijenac i potencijal
Auktor je u svemu tome ratnome i mučnome držao razinu, što sudionički nije bilo nimalo lako. Sposoban je i dorastao zadaći pisanja, predstavlja auktorski potencijal, koji treba nastaviti jer kumulativno sa štivom i razvojem priče, g. Kutina postaje sve probojniji i literarniji, a pogađa i srž poslijeratnih, dan današnjih problema... (kada govori o prijateljima koji se poslije nisu snašli, a što je sukus i počelo svih problema hrvatskih branitelja):
“Hrpa ljudi jednostavnije psihološke strukture, nižeg obrazovanja, izgubila se i svoj put našla u alkoholu, ovisnostima, samoubojstvu... a da za to nitko ne odgovara. Zašto nikad nije napravljen popis boraca Vukovara? Zašto je od svega toga napravljena smijurija? Nadam se da će povijest jednoga dana pokazati istinu. Teško je naći pravu istinu što se dogodilo, ali nekakvu istinu da im djeca jednog dana uče što je bio Vukovar, zašto je Vukovar simbol obrane i borbe za slobodnu suvremenu Hrvatsku, zašto je u Vukovaru poginulo toliko ljudi.”
Neprofitno za istinu
Tako sve ove godine, ne vidjevši u tome nikakav svoj projekt, baš nikakav pokret, ni inicijativu, ni financijsku krušku, koju drugi tako rado sanjaju da im (s politikom) padne u krilo, g. Damir Markuš neumorno i nezaustavljivo obilazi Hrvatsku o svome trošku i održava predavanja po školama, po svim mjestima, pred svom djecom i ljudima koji ga žele slušati. Koji trebaju istinu i pomno slušaju kako su poginuli najsjajniji junaci Vukovara i Bogdanovaca. Kako su branili prvu crtu. G. Kutina tako pokazuje gdje je mjesto bojovnicima za hrvatsku slobodu danas, kako HOS-ovcima i dragovoljcima tako i svim hrvatskim braniteljima. Dokazuje svojim primjerom kako medijski rat (kako kaže V. Šeks: “Nismo dobili već smo ga izgubili”) ne ćemo izgubiti jer neprijatelji Hrvatske, kako nisu u ratu, tako ne će ni u miru – oni jednostavno ne mogu pobijediti. Radeći na osvješćivanju gdje god se nalazio i pred kime god govorio g. Kutina ostvaruje nula novčanog profita, čak štoviše... ali daje mnogo, sve, sve za hrvatsku mladež i budućnost. Uz mnogo srca, ponosa i neprofitna patriotizma.
Treba istaknuti i da je drugi predgovarač ovoj sjajnoj knjizi, kao domovinskom mementu bio i povjesničar Tomislav Šulj. Rekonstrukcija HOS-ova ratnog puta, koju je ovaj povjesničar ispisivao za magazin “Vojna povijest” o “Samostalnoj satniji HOS-a Vukovar” ne bi bila moguća bez svjedočenja Markuša i njegovih suboraca, HOS-ovih junaka.
O ovoj Damirovoj knjizi, dalo bi se govoriti i pisati tri puta duže od ovog mog teksta i zaista mi je vrlo teško izabrati (od ponuđenog mnoštva upravo perfektnih ulomaka). Za sam kraj samo još ovo... Neka auktor govori – uzmimo ovaj ulomak, kao nedovoljno kratak ali koji ilustrira ratničko srce (treba čitati cjelinu):
“Osobno, nikad nisam nekom zamjerio što nije i on išao koji put u ‘čišćenje’, jer, jednostavno, čovjek sam procijeni dokle, da tako kažem, može. Nisam ni ja znao što mogu, svaka borba, svako ‘čišćenje’ bilo je drugačije, nikad ne znaš što te čeka iza vrata, ormara, u kući, u dvorištu... ali to se moralo napraviti, utjerati im strah u kosti. U narednom napadu, bit će prisiljeni misliti o tome kako im nije uspio prošli napad te kako smo još za njima išli i rijedili ih, kao da nas ima na stotine. Svakako to treba uzeti u obzir, jer je neuobičajeno i bili su temeljno iznenađeni... Nisu mogli vjerovati da to radimo.”
Zaboravljeni i po drugi put
Iznimno skroman, na kraju knjige g. Kutina piše: “Nemam odlikovanje. Moje odlikovanje su ljudi, moji prijatelji, to je moje odlikovanje, a hvala Bogu, ima ih puno. Moja su snaga suborci, koji su kao i ja preživjeli pakao”.
Ali odlikovanje se davno moralo zbiti... Odlikovanje g. Kutini nakon toliko godina je nužno i simboličko za sve navedene, junački poginule hrvatske Hosovce. Mladiće i ljude ratničkog, hrvatskoga srca. Iznimnog. Slava poginulima!
Još 62 dana do ravnodnevnice. Dobro je, vidi se od 7,15 do 17,15 a bit će i bolje...
