Igor Vukić u Beogradu istražio i pročitao Zbirku svjedočenja bivših zatočenika Srba- Zatočenici su izjave dali Nedićevoj Vladi 1942. u Beogradu
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 25 Ožujak 2024 13:15
ISKAZI ZATOČENIKA JASENOVCA U BEOGRADU 1942. GODINE RASKRINKAVAJU VELIKOSRPSKI MIT (1)
U JASENOVCU 1941. I 1942. BILO NAS JE OKO 1100, IMALI SMO SLOBODU KRETANJA, UPRAVLJALI SMO BARAKAMA, HRANA JE BILA DOBRA, LIJEČENI SMO, A NIKAKVA MASOVNA UBIJANJA NISMO VIDJELI
Kako je moguće da današnja Uprava JU SP Jasenovac tvrdi bez ijednoga dokaza da ih je samo 1941. ubijeno deset puta više nego što ih je bilo – 10462 . i to plaća hrvatska vlast
Da su još živi jasenovački zatočenici koji su dali izjave u Beogradu, danas bi bili proglašeni revizionistima i njihovo bi zatvaranje tražili Goldstein, Klasić, Pupovac, bivša pučka pravobraniteljica Lora Vidović i ostali jugonostalgičarski političari i manipulatori
Piše IGOR VUKIĆ
„U Jasenovcu postoje tri vrste zatočenika – slobodnjaci, poluslobodnjaci i obični zatočenici. Zatočenik-slobodnjak ima puno povjerenje ustaša te se on može slobodno kretati ne samo unutar logora i mjesta Jasenovca, nego odlazi sam bez pratnje i na službena putovanja radi nabave robe u druga mjesta u Hrvatskoj. Zatočenik-poluslobodnjak može se slobodno kretati unutar logora i po selu Jasenovcu gdje mahom odlazi radi nabave ili prijema robe. Obični zatočenici smiju se kretati danju po logoru s tim da žici-ogradi ne smiju prići bliže od pet metara.“
Ove bi rečenice mnogi u Hrvatskoj proglasili „revizionističkim“. Zatočenici-slobodnjaci koji sami izlaze iz Jasenovca te putuju po Hrvatskoj i nabavljaju robu za logor? Zar je to moguće!? Pučka pravobraniteljica Lora Vidović radi takvih je rečenica prije par godina tražila reakciju državnog odvjetništva!
Ali ovdje je riječ dijelu izjave bivšeg jasenovačkog zatočenika Vojislava Prnjatovića, koju je dao u travnju 1942. godine u Beogradu, u Komesarijatu za izbjeglice i preseljenike vlade generala Milana Nedića. Prnjatović je u logoru proveo tri mjeseca, od 25. prosinca 1941. do 30. ožujka 1942., kada je zajedno s još 12 zatočenika Srba pušten iz Jasenovca i vlakom upućen u Beograd.
Zatočenici upravljali jer su ustaše morali na bojište
Izjave ukupno 54 bivša srpska zatočenika Jasenovca objavio je dr. Veljko Đurić Mišina, bivši ravnatelj beogradskog Muzeja žrtava genocida, u knjizi „Jasenovački logor, saslušanja srpskih izbjeglica“. Knjiga je izašla 2020., ima 224 stranice, a objavljene su izjave zatočenika koji su u jasenovačkom logoru proveli od tri do šest mjeseci. Tu su i izjave stanovnika Jasenovca pravoslavne vjere, koji su do 8. svibnja 1942. živjeli u tom mjestu. Tada su iseljeni iz kuća, u logoru su proveli tjedan dana te su vlakom odvezeni u Zemun. Odatle su uglavnom upućeni na rad u Njemačku, a neki su prešli u Beograd gdje su i dali svoje izjave.
Knjigu, odnosno zbirku izjava iz arhive Komesarijata, zajedno su izdali Muzej žrtava genocida i Odbor za Jasenovac Srpske pravoslavne crkve. Uz Đurića, kao predstavnik izdavača potpisan je i Jovan (Ćulibrk), episkop pakračko-slavonski. Evo kako Prnjatović opisuje svrhu Jasenovca: „Namjera ustaša je da od Jasenovca naprave ne samo sabirni nego i jedan radni industrijski logor, budući da on već ima veće i dobre tvorničke radionice za izradu lanaca, kovačnicu, bravariju, radionicu za izradu kliješta, limariju, tapeciraj, automehaničarsku radionicu, stolariju, kolariju, elektro-instalatersku radionicu, ciglanu, parnu pilanu te parnu električnu centralu koja podjednako daje svjetlo i samome mjestu Jasenovcu.“
Objašnjava kako su do kraja 1941. ukinuti svi drugi dotadašnji logori (Gospić, Danica kod Koprivnice) i da uz Jasenovac postoji kao podružnica još Stara Gradiška, u kojoj se također nalazi niz „važnih i dobro uređenih radionica“. „Posebna se pažnja poklanja krojačkoj i postolarskoj radionici. Te dvije radionice danas rade s velikim brojem zatvorenika, mahom Židova, a za potrebe ustaške, hrvatske vojske i slično“, izjavio je Prnjatović.
Opisao je i logorsku upravu. Sastoji se od ustaške uprave i zatočeničke uprave. „Do ove podjele došlo je stoga što ustaše zbog velikih zadataka na drugim mjestima trebaju ljudstvo pa su nastojali sebe u Jasenovcu što više rasteretiti te tako što veći broj ustaša poslati u borbu protiv četnika i partizana“, objasnio je Prnjatović, koji je do uhićenja u prosincu 1941. radio kao tajnik Trgovačke komore u Sarajevu. Optužen je, vjerojatno krivo, na nečiju prijavu, da je „četnički jatak i financijer“. Iako se za njega zalagao i sarajevski odvjetnik dr. Savo Besarović, kasnije ministar u Vladi NDH, Prnjatović je ipak poslan u logor. Ondje je zatekao i „samoupravu zatočenika koja se sastoji u tome da sami zatočenici upravljaju životom i radom u logoru prema nalozima i intencijama ustaša. Tako zatočenici sami upravljaju ishranom, stanovanjem, radom i čistoćom u logoru.“
Na čelu zatočeničke hijerarhije stoji tzv. logornik (Židov Bruno Dijamantstein), a zatim njegov zamjenik (Wiener) te šef ekonomije (Feldbauer), a na čelu pisarne grupnik Židov Begović. Grupnici ravnaju pojedinim grupama rada (kovačima, limarima, zidarima, ciglanom, itd.), a zapovjednici baraka zapovijedaju podređenim im barakama, kojih ima šest. Grupnika i zapovjednika baraka ima 25 od kojih su tri Srbina (Slobodan Micić, zamjenik zapovjednika nastambi, Vlado Glušac zapovjednik barake 5 i Branko Cvjetinović, grupnik vanjskog rada). Zatim svaka baraka ima svoga narednika i četiri redara koji se brinu o čistoći i uređenju baraka. Grupnici dobivaju „grupničku hranu“ koja je „dobra i ukusna“.
Godine 1042. oko 1500 zatočenika iz raznih logora premješteno u Srbiju
Prnjatović je opisao i dolazak međunarodne komisije u logor 6. veljače 1942. godine. Uoči njena dolaska u logor su stigle „moderne barake njemačkog sistema na sklapanje“: šest baraka za stanovanje zatočenika, jedna za bolnicu, jedna za ambulantu i jedna za kuhinju. Prnjatović je opisao i kako su se u ožujku za vrijeme velike poplave i te barake napunile vodom pa je dio zatočenika (njih oko 500) bio privremeno premješten u Staru Gradišku dok se voda nije povukla.
Zbog pojave ušiju, koje su prelazile i na ustašku stražu, dovezena su dva dezinfekcijska uređaja, a iskopan je i drugi bunar radi opskrbe pitkom vodom. Prema podatcima koji su pokazani međunarodnoj komisiji u logoru je bilo 1500 zatočenika, dok Prnjatović govori o 1000 do 1100 logoraša. Moguće je da službeni broj obuhvaća i premještene u Staru Gradišku. Iako to Prnjatović ne navodi, iz Jasenovca je početkom siječnja upućeno oko 500 zatočenika na uređenje i rad u logoru u Staroj Gradiški, koji je u to vrijeme od ranije kaznionice za klasične kriminalce pretvaran u logor jasenovačkog tipa. Ispočetka je i zapovjedništvo bilo zajedničko pa otuda vjerojatno i taj službeni broj od 1500 zatočenika.
Izjave davane pred Nedićevom Komisijom u Beogradu imale su i političko-promidžbenu svrhu kako bi poslužile za stanoviti pritisak prema Nijemcima da se srpsko-pravoslavni zatočenici oslobode iz hrvatskih zatvora i logora. Taj je pritisak kasnije i urodio plodom pa je u proljeće 1942. oko 1500 srpskih zatočenika iz različitih zatvora i logora u Hrvatskoj prebačeno u Srbiju. Stoga u izjavama ima i pretjerivanja u opisivanju represalija prema zatočenicima. Nekoliko slučajeva strijeljanja zatočenika, odnosno, osuđivanja na smrt zbog bijega ili odmazdi za partizanske napade, redovito se opisuju kao ritualna klanja ili ubijanja maljevima ili sjekirama, o čemu se pak najčešće svjedoči iz druge ruke (čuo sam, pričali su mi). Čak i tvrdnje da su takvim stvarima bili očevici djeluju nevjerodostojno. Kao i procjene da je u njihovo logoraško doba bilo ubijeno 1000, 3000 pa i 15 do 20 000 zatočenika.
Usput možemo spomenuti da današnja hrvatska ustanova JUSP Jasenovac na svom „popisu“ ima 10 462 smrtno stradale osobe samo u 1941. godini. Od toga je navodno bilo 4748 Srba, 3142 Židova, 2261 Rom, 221 Hrvat, itd. Riječ je dakle o razdoblju od kolovoza do kraja prosinca 1941. godine. Srpski, a i drugi zatočenici koji su u logoru bili od njegovih početaka, uopće ne spominju da je u to vrijeme bilo Roma (jer je njihova internacija započela u svibnju 1942.). Srbi kažu da je srpskih zatočenika tada bilo oko 450. Židova je, prema točnom popisu koji je napravila Židovska bogoštovna općina potkraj 1941., u Jasenovcu tada bilo 1454.
I tako je od 1500 do najviše 2000 zatočenika, JUSP Jasenovac dobio - 10 462 pokojnika. Koji su trebali biti pokopani samo s lijeve strane Save, jer tada logor nije prelazio preko rijeke. Prnjatović kaže kako je bio problem pokopati umrle, jer se već na pedesetak centimetara ispod zemlje pojavljivala voda na tom močvarnom terenu. Kad bi temperatura zimi pala ispod minus 30, s puno snijega, kao što je to bilo u zimi 1941/42, bilo je vrlo teško iskopati raku za pojedinačne pokojnike – pa kako onda govoriti o tisućama… Osim toga, jugoslavenska komisija pretražila je 1964. logorsko područje s lijeve strane Save. Ako je vjerovati njihovim zapisnicima, pronašli su posmrtne ostatke oko 200 ljudi.
Zatočenik Vojislav Prnjatović: Zatočenici su upravljali barakama, čistoćom, ishranom, stanovanjem i raznim poslovima. Neki su bili slobodni i odlazili ne samo u mjesto Jasenovac nego u nabavi i drugdje u Hrvatsku, hrana je bila dobra….
***
Zatočenik Vukašin Žegarac. Disciplina morala vladati i među ustašama, jer je Vjekoslav Luburić dao strijeljati skupinu od 10 ustaša optuženih zbog pljačke i sve nas pozvao da to gledamo
***
Zatočenik Stevo Simić: Dobivali smo tada jedan do dva puta dnevno dosta mesa s dosta graha tako da smo mogli biti siti
Deset strijeljanih ustaša zbog krađe
S druge strane, Prnjatović ne spominje u svojim izjavama zatočeničke bjegove ili napad na logor iz sela Donje Gradine s druge strane Save koji je započeo 28. prosinca, a puškaranja preko Save trajala su dva-tri dana. U sukobu je bilo mrtvih ustaša, a ranjeni su i neki zatočenici. Takvi slučajevi redovito su izazivali represalije prema zatočenicima. Prnjatović ne spominje ni javno strijeljanje desetorice ustaša iz logorske posade jer su pljačkali u okolici logora, a oduzimali su predmete i zatočenicima ne prijavivši to upravi.
Slučaj se doduše dogodio prije Prnjatovićeva dolaska u logor, ali zato ga spominje u svojoj izjavi drugi zatočenik, Vukašin Žegarac. Izjavio je da je disciplina morala vladati i među ustašama, jer je Vjekoslav Luburić dao strijeljati skupinu od 10 ustaša optuženih zbog pljačke „i sve nas pozvao da to gledamo“. Žegarac je točno naveo da je prijeki sud prvo oslobodio te ustaše (odnosno, dao im blaže kazne), ali je Luburić oformio časnički sud koji ih je osudio na smrt. Istodobno si je u Zagrebu priskrbio prve optužbe za samovolju.
Izjave većine ovih zatočenika puštenih iz Jasenovca, a neki su i pobjegli na razne načine, vrlo su slične. Stevo Simić iz sela Cepeliša kod Petrinje, uhićen je u lipnju 1941. u skupini predratnih organizatora četničkih odreda. Odveden je prvo u Gospić, a zatim je preko Jastrebarskog 2. rujna premješten u Jasenovac. Simić je bio kuhar koji je pripremao i nosio hranu zatočenicima što su pravili nasip za zaštitu logora od poplave. Simić je u logoru radio i na ekonomiji svakodnevno muzeći krave. I on je opisao kako su dva slučaja strijeljanja zatočenika bila izazvana bijegom - prvo dvojice zatočenika, a nešto kasnije - pokušaja bijega skupine drugih zatočenika. Uoči dolaska međunarodne komisije, dok se logor uređivao i sklapale nove barake, zatočenici su dobivali pojačanu hranu. „Dobivali smo tada jedan do dva puta dnevno dosta mesa s dosta graha tako da smo mogli biti siti“, rekao je Simić.
Bivši zatočenik Đuro Medić, rodom iz Slavonskog Broda, bio je također prvo interniran u Gospiću, gdje mu je pomogao ustaša Dragutin Pudić, koji je do rata radio u Slavonskome Brodu. Iz Gospića je Medić premješten u Jastrebarsko pa u logor Danicu u Koprivnici. Odatle je premješten u Jasenovac i to 6. veljače 1942., baš na dan kad je u logor stigla međunarodna komisija. Zato su novi zatočenici zadržani u mjestu i stavljeni u tamošnji zatvor dok članovi komisije ne odu iz Jasenovca. „U ustaškom zatvoru zatekli smo dvojicu ustaša koji su rodom iz Like. Oni su nam u razgovoru pričali da su zatvoreni zato što su bez posebnog naređenja viših starješina ubili dvojicu Srba iz transporta koji je došao iz Sarajeva. Imena ove dvojice ne znam“, rekao je Medić na ispitivanju u beogradskom Komesarijatu. I članovi komisije koji su posjetili logor kasnije su u izvještajima spominjali da im je Eugen Kvaternik, zapovjednik Ustaške nadzorne službe, koji im je bio vodič kroz logor, pokazao grobove deset ustaša strijeljanih zbog zbog kršenja discipline, pljačke i ubojstava. Kvaternik im je najavio da će zbog sličnih razloga „idućeg tjedna biti strijeljana još dvojica ustaša“.
Većina zatočenika koji su davali izjave pred Nedićevim Komesrajatom dospjela je u logor zbog stvarne suradnje ili sumnjičenja da surađuju s četničkim pokretom. U svojim izjavama dali su i mnogo informacija o zbivanjima o događajima u mjestima njihova života ili ranijim zatvorima (Gospić, Jastrebarsko, Danica, itd.). Kad se kritički analiziraju očita pretjerivanja o nekoliko događaja, ta svjedočenja daju relativno realnu sliku zbivanja u jasenovačkom logoru u njegovoj prvoj fazi, u kojoj su uvjeti života zatočenika bili i najteži. Otprilike u vrijeme kada dio ovih zatočenika napušta logor (potkraj ožujka i početkom travnja 1942.) zatočenici dobivaju pravo i za dopisivanje sa svojim obiteljima i prijateljima te primanje paketa s dodatnom hranom i odjećom. Čitatelju zbirke ovih izjava, koji se o zbivanjima tog vremena može obavijestiti i iz drugih izvora, može biti jasno da ni u tom prvom, kritičnom vremenu, u Jasenovcu nije bilo serijskih, masovnih ubojstava u kojima bi broj žrtava bio mjeren u tisućama kako se to navodi u poslijeratnoj komunističkoj historiografiji ili kako to i danas tvrdi „popis“ JUSP Jasenovca, koji podržava hrvatska vlast, a plaćaju hrvatski porezni obveznici.
(Nastavak u sljedećem broju)
„Hrvatski tjednik“, 21. 3. 2024.
