Julienne Bušić – hrvatska književnica i borkinja za nacionalnu slobodu
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 25 Lipanj 2026 12:58
Prošlo je gotovo mjesec dana od odlaska Julienne Eden Bušić s ovoga svijeta, dojmovi su se slegli, nekrologe već prašina pomalo pokrila te je možda pravo vrijeme nešto reći o Julienne kao književnici i ženi koja nije bila samo pasivni prolaznik u povijesti, nego i njezin aktivni protagonist u mjeri u kojoj su joj to okolnosti i životna ograničenja dopuštala.
Za života je Julienne Bušić djelovala kao otočić u okviru hrvatske književnosti, i to ne samo stoga što je samoprozvani arbitri hrvatskog književnog ukusa nisu pripuštali u središte književnog života, nego i zbog toga što su je i njezini poštovatelji doživljavali prije svega kao suputnicu Zvonka Bušića, uzor ženske vjernosti i srčanosti, dok su njezin književni rad shvaćali kao dobrodošao ukras velikoj priči o žrtvi za ljubav i nacionalnu slobodu. Dobrodošao, ali manje važan ukras.
Ulogu Zvonka i Julienne Bušić u borbi za hrvatsku slobodu uvijek je pratila sjena nesretne smrti američkog policajca prilikom nestručnog deaktiviranja bombe koju je Zvonko postavio u pretincu na postaji Grand Central. S druge strane na Julienne se najčešće gledalo kao na hrvatsku Penelopu, javno je hvaljena njezina odanost Zvonku i strpljivo čekanje njegova povratka iz zatvora, pri čemu se nekako ispuštalo iz vida da je ona sa svojim Odisejem plovila i borila se, a ne pasivno ga čekala doma. Dalje, Hrvate je u neku ruku fascinirala i činjenica da se ona kao rođena Amerikanka iz ugledne i visoko obrazovane obitelji upustila u opasnu pustolovinu, riskirala život i zaglavila u dugogodišnjem zavoru sve zbog ljubavi prema jednom Hrvatu koji je svoj živo posvetio borbi za slobodu. Međutim, dobro sam poznavao Julie i mogu reći da osobno držim da nju nije vodila samo ljubav prema Zvonku, nego da je upravo kroz u ljubav otkrila ideal vrijedan svake žrtve, a to je borba za dotada joj nepoznat narod kojemu se stoljećima nanosi nepravda i uskraćuje sloboda. Ima li nesebičnije borbe od te!? Hrabri se bore za slobodu svoga naroda, a samo najsnažniji i najuzvišeniji duhovi za slobodu naroda za čije postojanje prije toga nisu ni znali.
Za razumijevanje nečijih poticaja, motiva i stremljenja uvijek treba uzeti u obzir i duh vremena u kojem se ta osoba formirala i činila važne izbore u svome životu. Julienne i Zvonko prve takve izbore čine tijekom revolucionarnih šezdesetih te je u tom kontekstu njihov idealizam i radikalizam u odanosti ideji i kroz nju uspostavljenom idealu kudikamo razumljiviji. Već sam ranije u nekim tekstovima iznosio tu ideju, ali ponovit ću je opet: hrvatski šezdesetosmaši nisu, koliko god se šezdeseosmašvom busali u prsa, tipovi poput Damira Grubiše i Žarka Puhovskog, koji je tada gradio karijeru socijalističkog intelektualnog činovnika denuncirajući studente na sudu, nego su hrvatski šezdesetosmaši ljudi popu Brune i Zvonka Bušića, Julienne Bušić, Benjamina Tolića i brojnih drugih boraca za hrvatsku slobodu i slobodu općenito iz toga vremena. Upravo zbog toga je razloga Julienne Bušić kao Amerikanka mogla prepoznati Zvonkov ideal hrvatske slobode kao ideal vrijedan žrtve.
Sjećam se svog pokojnog prijatelja Benjamina Tolića s kakvim je sjajem u očima citirao pjesmu poznatog ruskog barda Vladimira Visockog Я не люблю:
Я не люблю себя, когда я трушу,
Обидно мне, когда невинных бьют,
Я не люблю, когда мне лезут в душу,
Тем более, когда в нее плюют.
Ili u prijevodu Luke Paljeka: Kada sam kukavica ja ne volim sebe,/ ne trpim kada tuku nevine i psuju./Ja ne volim kad mi u dušu netko grebe,/a još manje - kada po njoj mi pljuju. Visocki je s iskustvom života u SSSR-u po tipu osjećajnosti bio bliži hrvatskim buntovnicima od američkih protestnih kantautora poput Boba Dylana i sličnih. Oni su dobro znali što to znači svakodnevno osjećati strah od represivnog sistema, strah koji je bio vrlo realan, nipošto apstraktan kao u Dylanovu slučaju, također su znali da taj strah moraju pobijediti i založiti se za nevine izložene progonu, ultimativno pri tomu čuvajući čistoću duše. Imao sam čast poznavati i Benjamina, i Zvonka, i Julie, stoga dobro znam o čemu julie i zvonmkogovorim.Julienne Bušić je usporedo s pustolovnim životom osobe od akcije živjela punokrvni književni život. Stvarajući u procjepu između američke i hrvatske književnosti, ona se nikada nije do kraja usidrila ni u jednoj ni u drugoj. Sada kada je napustila ovaj svijet i njegove sitničave računice, red je da zauzme barem u hrvatskoj književnosti mjesto koje joj pripada. Rođena 1948. Julienne Bušić po godinama pripada generaciji hrvatskih borhesovaca iliti fantastičara (P. Pavličić, S. Čuić, D. Jelačić Bužimski, G. Tribuson, V. Barbieri i dr.). S druge strane generacijski su joj bliske i neke autorice potkraj dvadesetog stoljeća vrlo popularne autobiografske proze poput Slavenke Drakulić ili Dubravke Ugrešić iako je rodonačelnica toga tipa proze nešto starija Irena Vrkljan (1930. – 2021.). Proza hrvatskih fantastičara gotovo da i nema dodirnih točaka s prozom Julienne Bušić. Dok su oni, živeći prozaične živote u opresivnom sustavu koji nije praštao književno petljanje u važne društvenopolitičke stvari, bježali fantastiku i žanrovsku prozu s napetom fabulom, ona je, pretvorivši vlastiti život u napetu fabulu, jednostavno pisala o onomu što je proživjela, o bezuvjetnoj ljubavi, borbi za slobodu potlačenog naroda, koji je postao njezin ne po rođenju nego po njezinom slobodnom izboru, i svim rizicima skopčanim s tom borbom, otmici zrakoplova životu u ženskom zatvoru, dugogodišnjoj borbi za oslobođenje utamničenog muža. Kad se u istoj osobi sretnu buran i uzbudljiv život s nadarenim piscem, nastaje upečatljiva književnost, nastaju knjige koje se ne ispuštaju iz ruke do posljednje stranice. Takav je pisac Julienne Eden Bušić, takve su njezine knjige.Što se tiče autobiografske ženske proze, jednom od dominantnih žanrova hrvatske proze s kraja dvadesetog stoljeća, kao njezina obilježja obično se ističu: naglašeni samospoznajni modus, fragmentarnost strukture i redefiniranje povijesnih zbivanja kroz prizmu osobne, privatne traume, odbacivanje velikih nacionalnih priča kako bi se dao glas potisnutom ženskom iskustvu. U toj prozi osobni prostori i preokupacije poput doma, tijela i intimnih odnosa postaju mjesta otpora prema dominantnim patrijarhalnim i društvenim strukturama.
Proza Julienne Bušić jest zaokupljena osobnim prostorima i preokupacijama, ali to nisu dom, tijelo ili intimni odnosi, nego akcije za hrvatsku slobodu od letaka s nebodera, preko otmice zrakoplova do rada na iskopavanju masovne grobnice u Vukovaru i slanja izvješće za svijet na engleskom jeziku; njezina je proza i publicistika također zaokupljena redefiniranjem povijesnih zbivanja, ali ne kroz prizmu osobne, privatne traume, nego u cilju ispravljanja povijesnih nepravdi koje doživljava narod kojemu nije dano da piše vlastitu povijest. U tom je smislu osobito važna posljednja objavljena knjiga Julienne Bušić Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada/Croatian Dissidents and the Dissonance of the West Književni rad Julienne Bušić ugrubo možemo podijeliti na pripovjedački i publicistički dio. U pripovjedačkom juksu dijelu opusa tri romana. Ljubavnici i luđaci (1995.) njezin su prvi i najpoznatiji autobiografski roman. U njemu autorica donosi intimnu kroniku svoga podrijetla, ljubavi prema Zvonku Bušiću te sudjelovanja u otmici zrakoplova 1976. godine. Djelo progovara o gubljenju slobode, ali i o očuvanju vlastitog identiteta i integriteta kroz pisanje. Tvoja krv i moja (2008.) funkcionira kao svojevrsni nastavak prve knjige i donosi njezino viđenje višedeseljetnog čekanja da Zvonko bude pušten na slobodu. U romanu se miješaju autobiografski, filozofski i duboko ženski slojevi. Živa glava (2012.) roman je u kojemu se autorica odmiče od vlastite osobne i obiteljske povijesti, ali ostaje u sferi ženskog svjedočanstva o traumi. Knjiga je temeljena na stvarnim događajima, potresnim proživljavanjima silovane vukovarske braniteljice u Domovinskom ratu.
Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada /Croatian Dissidents and the Dissonance of the West publicističko-je djelo u kojem se analizira položaj hrvatskih političkih disidenata te kritizira nerazumijevanje i hladnokrvnost zapadne diplomacije i medija prema hrvatskom pitanju u 20. stoljeću. Mnoštvo Julienninih kolumni i drugih tekstova ostalo je rasuto po internetskim portalima i raznim tiskovinama, nadajmo se stoga da će ih poštovatelji i proučavatelji njezine ostavštine u bliskoj budućnosti ukoričiti kako bi bili dostupni čitateljima. Poznato je također da je Julienne Bušić pisala memoare te da je u tom poslu stigla do sredine devedesetih godina. Objavljivanjem neukoričenih tekstova i tih nedovršenih memoara njezin bi opus bio zaokružen i dostupan za jedno sustavnije proučavanje i primjerenije pozicioniranje Julienne Bušić u korpusu hrvatske književnosti. No ostane li hrvatska kulturna politika na zapadnobalkanskom kursu, bojim se da se ne će imati tko baviti hrvatskim piscima, pa tako ni opusom Julienne Eden Bušić. Ostat će samo pobornici Književne republike Jugoslavije da žare i pale ovim prostorima. Svaki uspješan narod stvara galeriju auratičnih, sljeđenja dostojnih osoba, često i po cijenu elegantnog uklanjanja detalja koji bi eventualno mogli pokvariti opći dojam o diviniziranoj osobi. Mi Hrvati svojim junacima i junakinjama često pak docrtavamo crte koje ih poružnjuju ili to čine drugi u naše ime, a mi drugima gotovo uvijek više vjerujemo negoli sebi samima. Čudesna priča Zvonka i Julienne Eden Bušić bogomdana je za ekranizaciju, dramatizaciju, romansiranje, a prije svega za uvrštenje u nacionalni panteon, ali u tom panteonu za njih nema mjesta dok njim vlada teški zadah ''koljača 20. stoljeća'' kako ga draga slavenska braća Bugari nazvaše. I onako usput, osjećam se pozvanim ispraviti uvaženog Stanka Lasića, nisu nama Srbi što i Bugari, puno su nam bliži, od Vlade Černozemskog do autora filma ''Tito: Koljač 20. stoljeća''. Stoga provjetrimo panteon da bi se u njemu našlo mjesta za našu svake počasti dostojne heroine Julienne Eden Bušić.
Damir Pešorda
