Pita od jabuka i čekić Arijane Lekić Fridrih
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 12 Ožujak 2026 12:59
Zajednički nazivnik poruka s one ogavne anarhomarksističke parade jest država. Država će platiti tampone, država će platiti i kontracepcijske pilule, država će platiti i abortuse. Država će dati stan, posao, novac za performanse, država će brinuti za djecu, po mogućnosti od rođenja da majčina karijera ne bi patila
Nedjeljni ručak je skoro gotov. Još pita od jabuka i to je to. Kućom se širi miris cimeta i ruma. Muž guli jabuke, pas mi se mota oko nogu. Klinci slažu stol. Arijana Lekić Fridrih sunčanu je nedjelju iskoristila drugačije od mene. Evo je s čekićem na trgu, mlati valjda simbole opresije za žene. Tanjur, sličan onom u kojem ću svojima poslužiti juhu, frca na stotine komadića. Mlati i buket cvijeća. Dohvatila se i lutke bebe ćelavice. Mlati i nju. Čekićem.
Da sam sklona performansima i javnom novcu i ja bih uzela čekić. Umlatila bih laptop, razbila bih radni stolac, fascikle, registratore, Excel tablice, printere, službena putovanja, domjenke, teambuildinge, blagajne, vrtićke jaslice i slično.
Za mene su to simboli opresije nad ženama. I djecom.
Dijabolična inverzija
Tko je i kada napravio dijaboličnu inverziju, ne znam.
Kada je rad za korporaciju i poslodavca postao vrjedniji od brige za obitelj, odgoja djece?
Kada je ideal ženskog ostvarenja postao stjecanje profita ili rad za poslodavca, a briga o djeci nešto čega se pod svaku cijenu treba riješiti?
I djece također.
Kada je majčinstvo kao intrinzična vrijednost i poslanje žene postalo, kažu, njezin vlastiti neprijatelj? Na istom mjestu je i brak, suprug, otac djece. I njega i njih simbolično treba zatući čekićem kako bi se žena oslobodila opresije i obiteljskih okova.
Kako bi radila, marširala, menstruirala, abortirala…
Djecu prepusti sustavu od prve godine života, a za muškarce? S njima lako. Lišiti ih svega onog što muževnost jest i svesti na nedefinirano biće koje plače na romantične filmove. U protivnom je nasilnik.
Nego, vratimo se na moj nedjeljni ručak.
Neplaćeni kućni rad
Ono sve što ja jesam kada ne radim za poslodavca jer za to dobivam plaću, zapravo je, prema porukama uoči i na sam Dan žena – neplaćeni rad.
Tako ja mijesim tijesto za pitu od jabuka, dok Lekić Fridrih lupa tu negdje u isto vrijeme po bebi ćelavici i razmišljam koliko ću djeci i mužu naplatiti svoj nedjeljni rad.
Ribanje jabuka, vaganje brašna, kuhanje ručka, dodavanje cimeta? Ajde, prvo neka bude 5 eura, glavno jelo 20. To je ok satnica. Cimet? Ajde, to ću im dati gratis. Mužu ću guljenje jabuka odbiti od duga.
Nadodat ću 25 posto jer je bila nedjelja.
E sad, razgrtanje veša? 10 eura. Može?
Ne peglam pa tu muž i djeca imaju trošak manje. Moram muža pitati koliko on meni naplati kad nakon posla on razgrće.
Dosta kapitalistička poruka od protivnika kapitalizma.
Monetiziraj ljubav.
Sad mi je jasno zašto mi se gura u kuhinju, a ja ga uporno tjeram. Fuš. Čovjek samo želi dodatnu zaradu.
Odlazak na informacije i roditeljski? Evo ne znam, za tu muku sigurno barem 20 eura i beneficirani staž.
Ako netko zna knjigovođu koji će sve ove moje stavke fakturirati mužu i djeci, nek mi se javi. Nisam dobra s brojkama.
Koliko naplatiti emocionalno davanje?
Novost mi je da se i emocionalno davanje u obitelji smatra neplaćenim radom.
Koliko naplatiti ljubav? Pusu prije spavanja? Slušanje novih trap hitova? Mjerenje temperature i pokušaj raspetljavanja svađe s najboljom frendicom?
Koliko naplatiti prematanje bebe, tješenje kad podere koljena, dojenje?
Kako naplatiti brisanje suza?
Trebam li naplatiti i zajednički smijeh, odlazak na more? Ušuljavanje u krevet nakon ružnog sna?
Možda i da psa uključim? Koliko košta šetnja? Češkanje?
”Dosta je rada iz ljubavi”, tako glasi jedan od transparenata s Noćnog marša. Dignut ću šaku u zrak i reći dosta radu iz ljubavi. Sve ću im fakturirati, solemnizirati, fiskalizirati i proknjižiti.
Kome da se obratim ako ne uspijem sve to naplatiti od djece, psa i muža?
Od države?
To je to.
Zajednički nazivnik poruka s one ogavne anarhomarksističke parade jest država. Država će platiti tampone, država će platiti i kontracepcijske pilule, država će platiti i abortuse.
Država će dati stan, posao, novac za performanse, država će brinuti za djecu, po mogućnosti od rođenja da majčina karijera ne bi patila i da uspije postati CEO nečega i podebljati nam statistiku žena na liderskim pozicijama.
To što će njezin dom i obitelj ostati bez ove najvažnije kućne liderske pozicije, djecu odgajati sustav, nema veze.
Obitelj – otpor tiraniji
Genijalni Chesterton odavno je vidio napad totalitarizama na osnovnu ćeliju – obitelj, a obitelj je vidio kao otpor tiraniji. Kao malu autonomnu zajednicu koja ograničava moć države.
Opskurna ekipa koja podržava i organizira Noćni marš i naivci koji dolaze zbog tobožnje dobrobiti žena, biološki i ontološki žele izbrisati ono što žena jest.
Noćni marš je marš protiv žena i marš protiv obitelji, protiv – da citiram Chestertona – ”najneobičnije stvari na svijetu: običnog muškarca i obične žene i njihove obične djece”.
Ljubav je davanje, davanje, davanje i još davanja. Bez da očekuješ nešto zauzvrat.
Bez vaganja jesam li ja ili je on više napravio.
A Onaj koji daje i daje, ima milosti i ljubavi i za mene, i njega i za one s Noćnog marša koji žele ”pobaciti i Crkvu i državu”.
Katolički Dan žena
Na sam taj famozni Međunarodni dan žena prošle nedjelje u Evanđelje nam govori o susretu Isusa i Samarijanke. Rabini se u to doba nisu obraćali ženama niti su s njima razgovarali nasamo, a Samarijanci su za Židove bili vjerski nečisti, a pravovjerni Židovi nisu s njima htjeli imati posla.
Uz to, ova Samarijanka bila je u svojem šestom braku, obilježena moralno upitnom prošlošću.
Isus baš njoj pristupa nasamo, na zdencu pokazujući da dostojanstvo žene ne dolazi iz ideološkog marša ni društvene borbe, nego iz Istine da je svaka osoba nositelj Božje slike i pozvana na susret s Bogom.
Vlatka Polšak Palatinuš/narod.hr
