Hrvatska je to, zemlja čudesno lijepa, i uopće zemlja čudesa
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 24 Lipanj 2026 18:09
Pogodio Hrvatsku prvi od trinaest toplinskih valova. Tko preživi ovo ljeto, pričat će. Mak se uvlači u grmlje, traži hladovinu, Tor i mlada Luna drže se kuće, piju hektolitre vode. Oko ponoći nastupa smiraj, svi gledamo televiziju, Mak pita kakav je to kavez ispred Bijele kuće, ja mu objašnjavam, nema veze sa Svjetskim prvenstvom u nogometu, samo s Neronom i njegovim rabijatnim ukusom.
Inače, još smo pod dojmom utakmice s Englezima i ponovljenog jedanaesterca, koji zaudara na korupciju. Po tom nesretnom sudcu Livaković se uopće nije smio micati, ne samo s linije, nego i inače. Stajati ukočeno na mjestu, u stavu mirno, sve dok lopta ne završi u mreži. Potom se može gibati, lijevo i desno, nije važno. Fifa i njezini fifice bez komentara, HNS se pravi mrtvim. Fifi i njezinom infantilizmu važan je samo novac, koji će doći u velikim vrećama, nogomet je u drugom planu. Što više utakmica, za četiri godine bit će ih više od pet stotina, lova do krova. Zatim će se igrati na pet kontinenata, na radost navijača, koji već sada umjesto kuće ili stana koji su im potrebni, kupuju paprene ulaznice i avionske karte.
Tako je, pišem prije prolaza Hrvatske kroz Panamski kanal. S Englezima ćemo se opet sastati u polufinalu, i tu će Otočani grdno nastradati. A onda ćemo potražiti one naše bijednike, koji su odmah zlurado skočili na reprezentaciju, Dalića i Modrića, jest, oni o kojima sam pisao u prošloj kolumni. Hrvati nazbilj drže se one „u dobru i zlu“, pa ostaju vjerni i kada nije dobro. Inače, prije utakmice s Engleskom, navodno je jedna čimpanza pogodila rezultat. Korumpirana čimpanza, valjda sladoledom.
A zla ima na sve strane, ne samo u nogometu. Na žalost, Hrvatska ovisi o turizmu, a za ovisnost krivo je štošta – da smo se više posvetili ostalim granama, od poljoprivrede do industrije itd., turizam nam ne bi bio toliko važan, živjeli bismo mirnije. Ovako svakoga ljeta moramo trpjeti gužve, buku i galamu, prekomjerni turizam pretvara se u terorizam. Sve više pate otoci, prvenstveno Brač i Hvar. O Braču ću opširnije pisati, jer je desant na taj otok prevršio mjeru, a Air Serbia promptno slijeće na otok, izravna linija iz Beograda.
U sjeni turizma i toplinskih valova, koristeći gužvu, purpurni su fašisti priredili predstavu u Strasbourgu, u slavu Tita i Partije, da Europa vidi kako postkomunisti iz Hrvatske poštuju njezine rezolucije, koje traže osudu totalitarističkih komunističkih režima. No lijepo, predstava valjda uoči „blagdana“ tzv. antifašista, dana koji Hrvati preziru, ali im je ove brezgodine dobro došao za spajanje neradnih dana, pa ne dižu preveliku buku oko šake senilaca, niti ih shvaćaju ozbiljno, osim hrvatskih medija, koji su odavno skrenuli ulijevo, hraneći se na laži da je Hrvatska skrenula previše udesno, za njihov ukus, naravno, ne za ukus hrvatskoga naroda.
Rečeni narod znade svoju povijest, za razliku od klasića, znade svoje vrijednosti i svoju vjeru, ne da se zamotati u uvezene svinjarije, poput one koja se u drastičnom obliku odigrala na nekom festivalu, u Taru, blizu Poreča – zabava za cijelu obitelj s igrom istospolaca i uz to raznoraznim perverzijama, pred očima djece. A kada su u pitanju djeca, ja se narogušim, za pedofile tražim sedamdeset godina robije, nije potreba doživotna kazna. Tar? Tartar, u grčkoj mitologiji niže od Hada, ali nije kriv Tar ni njegovi žitelji, tek organizatori te blasfemije. Na moje iznenađenje, pojavila se na ekranu pravobraniteljica za djecu, odnosno njezina zamjenica, koliko sam shvatio, i kazala da nije u redu što se u Taru događalo. Hajde de, barem to pravobraniteljstvo ima točno stajalište, za razliku od drugoga, spolnoga. Ali se obrana Tara i Pitipeta mogla naći u medijima, i to je ono što o njima govorim. Čim se tko usprotivi bakanalijama u duginim bojama, odmah ga stavljaju u isti red s Orbanom i Putinom.
Pustimo budalaštine, imamo mi naše putujuće kazalište u režiji dečeca Hajdaša. Ljudi već misle da je riječ o svojevrsnoj jogurt revoluciji, ali nije, jer dečec ne razlikuje jogurt od mlijeka, pa se sve razvodnilo i tako imamo mliječnu revoluciju.
Idemo na kulturu, lakšu temu. Prošastih dana u nekoliko je navrata izgovoren sklop riječi – kultura i umjetnost. Slušam to već dugo, samo sada češće, i pitam se spada li umjetnost u kulturu ili u neko drugo područje, zdravstvo, promet i slično? Isto se tako pitam spada li jezik u kulturu ili je pod znanstvenim resorom. Jer ako su jezik hrvatski i kršćanska, dotično katolička vjera, spasili hrvatski narod u najtežim stoljećima, spasili hrvatsku kulturu, onda bi jezik trebao biti u hjresoru kulture ili barem briga dvaju resora, kulturnog i znanstvenog, budući da je jezikoslovlje znanost, a jezik po sebi srž kulturnog i nacionalnog identiteta, ali i pupčanom vrpcom povezan s umjetnostima, u kojima je , ne samo u kamenu, zapisana povijest hrvatskoga jezika.
Spominjem sve rečeno zato što je pitanje jezika i odnosa prema jeziku potpuno prepušteno prosvjetnom resoru, a ondje su se događale čudne stvari, recimo kada je ljevica kratkotrajno vladala, pa ministar Jovanović, u Vladi Zokija Milanovića, ustanovio da treba isušiti dvije močvare – nogometnu i jezikoslovnu, te se mahnito bacio na posao, tražio ostavku mojega dobrog poznanika i dobroga čovjeka Vlatka Markovića, sjajnog nogometaša i u tom trenutku predsjednika Hrvatskoga nogometnog saveza. Vlatko Marković bio je čovjek emotivan, tada već ponešto bolestan, a ta je hajka pospješila njegovu smrt. Zatim se Jovanović bacio na jezikoslovlje, te je vrlo brzo ukinuto Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika, teško je uvrijeđen akademik Radoslav Katičić, zaključci Vijeća nestali su u mraku, a arbitrom je proglašen i izabran za šefa Instituta za hrvatski jezik (kako se sada zove) mlađi čovjek iz druge jezikoslovne lige, Željko Jozić, koji je i sada na toj „funkciji“, što znači da i desni centar ima prste u pekmezu, ne smeta mu ili ne zna da je naprasno izbačen Hrvatski pravopis (Babić-Finka-Moguš) iz Tuđmanova doba, i instaliran novi, istoimeni!, Institutov, na brzinu skrpan.
Sve ovo vjerojatno znate, dragi čitatelji, ali sada ću vam ispričati gotovo filmsku priču, pa zaključite sami. Možda bih i prešutio, da jedan od umješača u burne polemike na Portalu HKV, nije u obranu šefa Instituta spomenuo domoljublje. Priča ide ovako: na Filozofski fakultet u Osijeku (ili kako se već tada zvao) upisali su početkom devedesetih prošloga stoljeća slavistiku (ili kako se već zvala) poletni studenti, željni znanja, nekoliko studenata i jedna studentica, započeli studij kod profesorice Sande Ham. Tada se već valjala srpska agresija, koja će sljedeće, 1991. buknuti svom snagom. insŠto su učinili studenti slavistike kada su se Osijek, Vukovar i cijela istočna Slavonija našle pred izborom: ostati i boriti se, ili otići u sigurnija područja Hrvatske (premda uvjetno sigurnija). Student Igor Kraljević stao je na prvu crtu, teško je ranjen. Student Damir Jurela krenuo je u rat, zarobljen u Vukovaru i ubijen na Ovčari, student Hrvoje Kalea ubijen je u artiljerijskom napadu na Osijek. Studentica Kristina Oberkiš zarobljena je u Vukovaru, preživjela unatoč teškim patnjama. Što je uradio student Željko Jozić? Na brzinu se „prepisao“ na zagrebački fakultet, otišao u metropolu, iz koje su istodobno mladi ljudi kretali prema istočnoj Slavoniji, Osijeku i Vukovaru. (A kako je bilo u opkoljenom Osijeku čitajte iz prve ruke moje memoare u knjizi Lijepa moja, objavljenoj 1992. Granatiranje osobito noću, „anegdota“ za buduće povjesnike: ona granata koja je pogodila bočni portal osječke katedrale, projurila je iznad moje glave.
I tako, znači, godinama poslije ministar Jovanović, isušitelj močvara, traži i nađe pogodnu osobu za šefa Instituta, te se oni zajedno upuštaju u progon jezikoslovnih divova i njihovih djela, pa se iz hrvatskih škola izbacuje i Školski pravopis (Babić-Moguš- Ham). Posao je obavljen. Dolaze potom na vlast tzv. desni centristi, ništa im nije čudno, Institutom i dalje vlada rečeni majstor za preživljavanje.
Hrvatska je to, poštovani čitatelji, zemlja čudesno lijepa, i uopće zemlja čudesa. A Jozića ne bih opet spomenuo, da nije stao uz bok pravobraniteljici za spolove u aferi Inostvor, da nije još jednom pokazao koliko „voli“ časopis Jezik i Natječaj za najbolju novu hrvatsku riječ, nazvanu po dr. Šreteru, liječniku, mučeniku za hrvatski jezik, za razliku od drugoligaškoga jezikoslovca, Bože veliki, koji se namučio izvršavajući Jovanovićeve zapovjedi.
Ja, moćni Velebit
Prije desetak dana jutro u Kaptol centru, velika filmska dvorana, a nas samo petorica. Nije to bila projekcija za publiku, nego „pokusna“, za najuži krug. Cjelovečernji dokumentarni film Nevena Hitreca pod gornjim naslovom, na kojemu je redatelj radio niz godina, snimao u razna godišnja doba. Izniman film, u koncepciji i realizaciji, svakako najbolji film o Velebitu, moćnoj i veličanstvenoj gromadi, koja je imala utjecaj na hrvatsku povijest. Kroz kadrove „morske strane“ velVelebita probijaju se glasovi ljudi koji se prisjećaju surovoga života u planini, u vrijeme kada je na slikovitim padinama (podima) bilo života, i te kako živahnoga, pedeset naselja, a bila je ondje i škola. Ne ću duljiti, do premijere, valjda početkom jeseni. Hoće li film doći do najšire publike nisam siguran, hrvatska nacionalna televizija ne prikazuje dokumentarne filmove u produkciji HAVC-a, a zašto ne zna se. Hrvatska, čudesna zemlja.
Šibenski festival
HTV prikazao u prošlom tjednu svoj dokumentarni film o Šibenskom dječjem festivalu u ratno doba. U vrijeme kada je Šibenik svakodnevno granatiran sa srpskih položaja, odvažni su ljudi odlučili prkositi opasnosti i (ljeto 1992.) održati festival, na kojemu su nastupili i stranci. Odličan podsjetnik, znamenite osobe još u punoj snazi: Ivo Brešan, Jakša Fiamengo, Pajo Kanižaj, organizator Petar Mioč. A što je prešućeno (kao i u monografiji): da je velikom ansambl predstavom Šibenski festival 1992. dobio znatan dramski prilog, da su nesigurnim putovima u nesigurni grad doputovali glumci i osoblje zagrebačkoga Kazališta Trešnja. Zašto je to prešućeno, vrag će znati, nije valjda zato što sadanja ekipa HRT-a ne trpi ni mene ni moje „proizvode“, pa ni Smogovce ne reprizira. Naime, autor sam dramskoga komada za djecu i mladež Tomislav i Adriana, upravo toga koji je 1992. prikazan u Šibeniku, u glavnim ulogama Kruno Šarić, Izet Hajdarhodžić, Slavko Juraga i Višnja Babić. U to vrijeme bio sam ravnatelj Trešnje, već u civilu, nakon što sam skinuo odoru u kasno proljeće 1992., ali sam za svaki slučaj u autobusu na putu za Šibenik imao dugu cijev.
Pa zašto to sada ponavljam, to jest ratnu priču. Zato jer će na Šibenskom festivalu ove, 2026. godine, i opet biti Trešnjina predstava, obnovljeni Tomislav i Adriana, s novim i mladim glumcima. Kako sada to prešutjeti? Ma znaju majstori.
