Hrvatski nogometaši idu dalje, na užas svih puhova, krtica i žaba
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 01 Srpanj 2026 17:09
Vijest dana (nedjeljna): Mak i Tor se vratili kući, nakon bijega u Zagreb, kamo su se bili uputili na prosvjed protiv okrutnosti prema životinjama. Dva razmažena bića ne mogu pojmiti da ima ljudskih životinja koje zlostavljaju pse i mačke. „A ima ih, ovo što smo saznali iz Dvora i Učke, samo je vrh ledene sante“ velim ja, „ti isti psihopati mučili bi rado i ljude“
Uglavnom, zagrebački je skup u korist životinja sretno završio, konstatirano je da zakone imamo, ali ih nema tko provoditi, pa kao da ih i nemamo. I kada je riječ o smeću (u Gospiću aktualnom) i kada je riječ o Zakonu o zaštiti od buke, i kada se radi o Zakonu o hrvatskom jeziku. Te još mnogima. Zato su se u Hrvatskom saboru malo ohladili prema zakonima, pa se manje njima posvećuju, a više jedni drugima. Što vrijedi donošenje mogućeg zakona o zaštiti od vrućina? Ništa, vrućine će biti sve jače, a mi ostajemo na jugu Europe, koja se zagrijava više od ostalih kontinenata, pa je Grenland buduća ljetna destinacija. Nije Trump baš blesav, ima nos za biznis.
Taj pojam, zagrijavanje, vrlo je zlosutan, znači da su ove paklene vrućine samo zagrijavanje za ono što slijedi, dok se planet ne rastopi. Tužno, sve osim hrvatske nogometne reprezentacije, koja se u prvim utakmicama na svjetskim prvenstvima tek pomalo zagrijava, a ozbiljno počne igrati u tzv. nokaut fazi.
Zagrijao se i Zagreb, navodno su za Zagrepčane i turiste otvoreni klimatizirani muzeji i knjižnice, vrlo dobro, tako će mnogi prvi put ući u knjižnicu, ima nade. Ne slučajno, prisjetio sam se Ivana Pahernika i njegove knjige Još Hrvatska ni propala (po njoj snimljen sjajni film Snivaj, zlato moje). Naime, siromašni dečki Trešnjevčani zimi su se grijali u Francuskoj čitaonici. Listali knjige. Francuski nisu naučili, ali im je barem bilo toplo, u kući hladno, za drva nije bilo novaca.
U prošlom smo tjednu poradi nogometne groznice nonšalantno prešli preko činjenice da su čak dva dana nešto obilježavala, jedan zvan po tzv. antifašistima, 22. lipnja, i drugi puno važniji, 25. lipnja kada smo donijeli Deklaraciju i Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, dan kada smo priznali sami sebe i sami se od sebe vratili na zemljovide, dan kada je moja (naša) generacija ostvarila hrvatske snove. I što? Onaj lažni 22. lipnja državni je blagdan, poštovane Hrvatice i Hrvati, a drugi spomenuti samo je spomendan! Znači, u hijerarhiji blagdana za stupanj ili dva manje važan. Hrvatska, zemlja čudesa. Na spomendane nije obvezatno ni isticati hrvatske zastave. Eh, sadanji hzmoji politički patuljci, kada biste vi znali što smo mi sve prošli od prvoga javnog krika i bijesa početkom 1989. do lipnja 1991., ne biste vjerovali. Ostalo što je slijedilo ipak valjda znate, o ratu, braniteljima i međunarodnom priznanju.
Tako Hrvatska ne poštuje sebe, zemlja neobična. A koliko čujem, ni đaci previše ne uče o tim godinama, zametnutim u kurikulima, kao ni o zbivanjima u građanskom ratu u vrijeme drugoga velikog rata, jer pretežu krupni ostatci jugoslavenske historiografije preuzeti bez provjere, a i same riječi komunizam klone se kao vrag tamjana.
U prošlom tjednu opet Jadovno, Pupovac, gost iz Srbije Tadić, sin jednoga od autora Memoranduma SANU, okupili se oni, a HTV ih snima i plasira. Šaranova jama! Kada su se, ne znam više koje godine, u tu jamu spustili speleolozi, da napokon nađu istinu, nisu pronašli ni jednu jedinu ljudsku kost, pa ni neljudsku. Ali eto, i HTV ima prilog o Jadovnu, jer valjda ima druge informacije, beogradske, te neznalice i đaci zaključuju: Jadovno, odnosno Šaranova jama, isto je i Jazovka. Laži. I u Jazovku su se spustili speleolozi ili tko već, našli stotine i stotine kostura, žrtava komunističkih zločina. Ondje ne dolaze pupovčani i habulinci, malo im je neugodno. U sebi misle: malo je to kostura, neka Hrvatima Jazovka, da malo skrene pozornost s tisuća prikrivenih grobišta, sa stotinama tisuća pobijenih Hrvata, u slavu komunističke revolucije i Tita, u slavu Jugoslavije s ogromnim represivnim aparatom, koji će djelovati do 1990. , ali i poslije, kao vječna peta kolona. Ta, naime, postoji i danas, prikrivena kao i grobišta, a u javnost pušta samo „ugledne“ svoje pripadnike, koji se krevelje na ekranima i novinskim stupcima, razni puhovi, krtice i žabe, ugledni profesori i ugledne saborske zastupnice – svi oni i one koji medijima provlače nepatvorenu svoju mržnju prema Hrvatskoj i svemu hrvatskom, užasnuti što moraju živjeti u državi koju mrze, jadnici koji na kraju krajeva mrze i sami sebe, pa mi ih je ponekad žao. Teško je to breme, žalostan život. I još hrvatski nogometaši idu dalje, ma to je za ubit se. A zašto se ne ubiju, eh, za to je potrebna stanovita hrabrost. Zašto se ne odsele, eh, pa glupa hrvatska vlast uvijek će imati kesu novaca za njih, a tko zna kako bi prošli negdje drugdje. Ostanimo ovdje, kažu, sunce tuđega neba ne će nas grijati kao ovo hrvatsko. To jest ustaško, dodaju za svaki slučaj. Uostalom Hrvati, vele oni, to jest ustaše, čine sve da svoju državnost malo minimaliziraju, Dan neovisnosti pupproglašavaju spomendanom, kao da se srame ili tuguju, strah ih je čak nazvati ga Danom nezavisnosti, da tko ne pomisli…ah, Bože veliki, ali zato odvažno govore o američkom Danu nezavisnosti. Lingvistička mala razlika. A Amerika, to jest SAD, ponosno slavi 250. obljetnicu. Ma kako duga povijest. I Bjelovar je dvadeset godina stariji od nje, o Branimiru i Tomislavu da i ne govorimo.
Nego, u sklopu svega rečenog, vidim na jednom portalu da je netko još jednom povukao pitanje Pupovca i Šretera, što je dobro, u trenutku kada bi politički predstavnici dijela srpske manjine opet rado zasjeli na vlast, jerbo lukavo prate manje razmirice HDZ-a i Domovinskog pokreta. Naime, velika je zasluga Degoricije da je zabilježio kako je Pupovac bio u stalnoj i srdačnoj vezi sa srpskim teroristima, što se lijepo pokazalo kada je predložio Degoriciji da pusti srpske liječnike, koji su dostavljali „materijale“ teroristima, a on će, Pupovac, kao protuuslugu zatražiti da teroristi puste dr. Šretera. Degoricija je svoje obećanje ispunio, a Pupovac…taj je Degoriciju „zamajavao“ dulje vrijeme, makar znajući da Šreter više nije živ. Pa kada dan-danas idioti pušu na nagradu za najbolju hrvatsku riječ, nazvanu po Šreteru, znajte da nije riječ (samo) o jezikoslovlju, nego o glasićima iz besmrtne pete kolone. I zato , velim…a što da kažem?
Ništa, idemo dalje. Do polufinala, moguće s Engleskom, da dovršimo posao i uzvratimo im što su Hrvate izručili Panami i Gani, ali se preračunali.
Jezik naš svagdašnji
Usprkos odurnom toplinskom valu (koji će završiti vodenim valom) pratim stvari, koliko mogu. Sve je u jeziku, jezik čini hjrazliku. Recimo: slučaj Glavaš. Oduzelo mu, čitam, odlikovanja. Ali Branimir i nije svojedobno dobio odlikovanja, nego odličja, pa mu se nema što oduzeti.
Drugo: ploča ubijenim Hrvatima u Glini. Na njoj piše da su žrtve srpske agresije. Točno. Ali voditelj ili voditeljica TV uvijek će reći: velikosrpske (valjda jer je bila velika agresija, ha).
Treće: naziv države, koju je nedavnih dana pogodio katastrofalan potres. Voditelj ili voditeljica info.programa HTV reći će i kažu: Venezuela. Odmah zatim premijer Andrej izražava sućut – Venecueli. Ne z nego c. Točno. Mi smo oduvijek govorili Venecuela, pa i moj otac koji je u Venecueli živio nekoliko godina, liječio urođenike.
