Postjugoslaveni žive među nama i dobro im je, makar su nervozni
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 16 Srpanj 2026 17:12
Ne znam kakve svrhe još ima nogometno svjetsko nakon što je ispala Hrvatska. Ima i dalje dobrih utakmica, ali to nije to. Nije čak ni ono. Banalno. Pa ni ona stara o nogometu kao igri u kojoj na kraju pobjeđuje Njemačka. Sada ju je zamijenila Francuska.
Doduše, dok ovo pišem, ništa još nije gotovo. Sve se svodi na dobre pripreme, eto francuski izbornik prije svjetskog vodi igrače na plaže, bez suncobrana, pa lijepo potamne.
U međuvremenu se Dalić zahvalio na dužnosti izbornika hrvatske nogometne reprezentacije. Njegov je odlazak uglavnom popraćen poštovanjem prema svemu što je učinio, a učinio je čudo teško ponovljivo, te će njegovo selektiranje ostati zapisano kao zlatno doba hrvatskoga nogometa. Oni koji ga nisu šmekali, popratili su odlazak porugama, kao što se od njih i očekivalo, bio im je prehrvatski i preduhovan, obraćao se nebesima i od tamo dobivao potporu, ali ni to nije trajalo vječno. Jer uz naklonost odozgo treba imati i malo sreće, a sreća je nestalna. Samo sreća, ništa drugo, bilo je geslo najvećega hrvatskog državnika u 17. stoljeću, bana Nikole VII. Zrinskog. A glede kose i našega ispadanja, preostaje samo Matoševa pjesma Utjeha kose.
Život ide dalje. Uvijek dramatičan, zahvaljujući vitalnom čovječanstvu, koje bi bez ratova bilo nesretno. Tako Mak čita nekidan novine i dotrči do mene, govoreći da su nedavno raketirani Banski dvori, a on tek sada saznaje. „Kakvi Banski dvori?“, pitam, „misliš u Zagrebu?“ „Pa da,“, veli Mak, „evo čitam da je počelo suđenje odgovornima za raketiranje Banskih dvora. Munjevita reakcija hrvatskoga pravosuđa!“ Pa ja pogledam bolje, i jest. Prošlo je samo 35 godina od raketiranja, a već se sudi raketašima. To je kao da se za ubojstvo Ferdinanda i supruge sudilo početkom pedesetih, u doba jugokomunizma. Da je ostao živ, Gavrilo bi bio oslobođen krivnje, ipak je on potaknuo Veliki rat, koji je doveo do prve Jugoslavije, a drugi Veliki do druge.
Eh, pravosuđe. Imam i osobnih iskustava, kao što znate ili ne, a više od mene ima hrvatska policija, koja se malo pobunila protiv blagih kazna za napade na policajce, ali i policajke. I točno je, ima pravo Milina, ma milina ga je promatrati kako se suzdržava da ne eksplodira. A počinitelji su raznovrsni, što migranti, što domaći, Marokanac pretuče trpolicajku u Zagrebu, domaći Kaljanin drugu ubode nožem, o Drnišu da ne govorim, a jedan je napad prošao gotovo neopaženo – nasilni Egipćanin slomio policajcu rebra, sud poslao nasilnika u – Ježevo. Migrantski centar.
No i policajci bi trebali biti oprezniji. Zašto u intervenciju poslati mladu policajku, kada se zna da je riječ o pomahnitalom tipu, zašto ne zatražiti potporu jednoga, dvojice, trojice policajaca? Inače, Kali poznajem u dušu, pa me sve malo čudi, Kaljani su dobri ljudi, ribari, pomorci, s njima sam često na sv. Lovru slavio blagdan. Mnogi su u Americi, u San Pedru pogotovo, ribari od zanata.
Atentati na sve strane, kao u Iranu gdje je preciznim atentatima obezglavljen ali ne i uništen iranski režim, u izraelsko-američkoj izvedbi, a sada Trump poručuje da se sprema atentat na njegovu osobu. Tako mu barem dostavlja informacije zločinac Netanyahu, da ga malo uplaši, da slučajno ne odustane od napada na Iran, da se slučajno ne vrati pregovorima. Neka se bavi nogometom i Infantinom. I prijateljem Putinom, tim prekrasnim čovjekom u Kremlju, s kojim vodi duge telefonske razgovore, jedan drugom daju savjete: Trump Putinu kako se više-manje dostojanstveno povući iz rata s Ukrajinom, Putin Trumpu kako se više ili manje suptilno povući iz rata s Iranom. Nakon što je jedan od njih, Putin, od Ukrajine stvorio vojnu velesilu, a drugi, Trump, od Irana barem silu, uglavnom nimalo prestrašenu, a usput je Neron uspio unijeti kaos u svjetsku ekonomiju. Pa se sada obrušio i na Ameriku, to jest USA gdje je predsjednik, kada mu ništa na vanjskom planu nije pošlo za rukom, posvetio se unutarnjem i pronašao – komuniste. Nitko normalan nije za komunizam, naravno ni u Americi, ali dobro dođe za plašenje. Samo što nisu zapjevali onu Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska.
Pustimo to. U Hrvatskoj komunisti nemaju šanse, niti će ikada imati. Nismo u Grazu. Ali imaju šanse Jugoslaveni iliti ublaženo rečeno postjugoslaveni, kojima je gospođa Mirjana Kasapović neoprezno rekla Zbogom!, ali oni su tu, žive među nama i dobro im je, makar su nervozni. Uglavnom su jako kulturni, pa se najbolje snalaze u kulturnom polju. Eto, Svadbarecimo, u filmskom. Pulski je festival nekada davno bio jugoslavenski, zatim je postao hrvatski, pa su se postjugoslaveni prebacili u Motovun, iz protesta. Ali su podzemno radili i prikriveni postjugoslaveni pa pomalo ubacivali manjinske ili većinske srbijanske proizvode, sve dok nisu došli do svadbe sa srbijanskom kinematografijom, pa počeli snimati hrvatsko-srpske, odnosno hrvatske ili srpske filmove. Trijumf novoga bratstva i jedinstva, orkestrirano promovirana Svadba, s medijskom potporom kakvu nije imao ni jedan hrvatski film, publika navučena klasičnom postpropagandom, hrvatska politički nepismena publika čula da se to jednostavno mora vidjeti, pa podebljala rezultate na blagajnama. Usporedo, već su havcovi dali cijelo bogatstvo projektu Svadba 2, jer dvaput je dvaput. Jakovu Sedlaru za projekt filma o epopeji Vukovara – par tisuća eura, da malo razvije scenarij. Taj trik o razvoju scenarija već smo odavno prokljuvili, „smo“, kažem jer su i mene tako u nekoliko navrata odbili. Uzalud piše Davor Ivanković o tim čudima, jedan od rijetkih hrvatskih novinara koji je opstao u lijevoj medijskoj prašumi.
U toj prašumi nađe se svakojakih urođenika. Jedan od njih, A. T. (podatci poznati uredništvu) preko cijele stranice dnevnih novina ismijava hrvatsku povijest, poglavito stariju i staru, čovjek potpuno neobrazovan, što mu pomaže u idiotskoj interpretaciji Hrvatskoga kraljevstva, u čemu se poglavito bavi „mitovima“ koji su na njegovu žalost povijesne činjenice, a kralja Tomislava ne priznaje , jer nije bio Karađorđević, nego samo Trpimirović. Lijepo. Spomenut ću još jednoga iz prašume, čovjek se zove kao i svojedobni hrvatski pobjednik Wimbledona, ali ne igra tenis nego baca nazoviduhovite rečenice, nemušte loptice sirovoga protuhrvatstva. No da, ponekad je i doista duhovit, koliko uopće može biti netko obuzet stalnim užasom prisilnoga boravka među Hrvatima.
Nije meni do njih, sitne su ribe, ali načelno: takve protuhrvatske svinjarije nisu se mogle pročitati ni u doba jugokomunizma. Partija je ipak vodila računa da previše ne izaziva, pa ni staru hrvatsku povijest (za razliku od novije) nije pretjerano krivotvorila, osim tu i tamo. Čak je, napokon, u komunizmu podignut spomenik Tomislavu, doduše s popratnim tekstom da je kralj „djelovao u savezu sa Srbima, simbolično naslućujući jedinstvo jugoslavenskih naroda“. Krivotvorina, naravno. Srbi bježali pred Bugarima, pa prešli sve granice, to jest u hrvatsku Bosnu, Bugari za njima. I što je Tomislavu preostalo, nego ih otjerati…A tko je bio autor navedenoga popratnoga teksta? Miroslav Krleža, koji je priznao grijeh u ispovijedi Čengiću.
Dosta o povijesti, samo nešto još o novijoj, o Srebrenici, gdje su Srbi počinili genocid nad muslimanima. Na hrvatskoj se televiziji iz godine u godinu u najavi priloga papagajski ponavlja da je riječ o najvećem genocidu poslije Drugoga svjetskog rata, što je laž. Odnosno ne kaže se na kojim prostorima planeta, valjda se misli na Europu. Najveći je (europski) genocid poslije II. rata bio onaj nad Hrvatima, u izvedbi jugoslavenskih komunista, te sovjetski nad Kozacima. O afričkim i azijskim genocidima kao da nitko ne vodi računa, a bilo ih je mnogo, događaju se i sada u Sudanu. A na azijskom kopnu nedavno u Gazi.
Likva ili poraz hrvatskoga turizma
O nekada mirnoj, a sada bukom zagađenoj uvali Likva na Braču, nešto sam napisao u prošloj kolumni. Sada opširnije, u sklopu opće buke s ljetnih terasa, buke koja je dotaknula i kopnene Zagrepčane, pa se stali buniti, a kako tek ne bi „lokalci“ na Hvaru i na Braču u ljetnim mjesecima.
Meni bliska Likva u Sutivanu geološki je spomenik prirode, proglasila ga Županijska skupština splitsko-dalmatinska. S pravom, ne samo zato što je ondje udario asteroid prije 66 milijuna godina, nego i zato što je priroda ondje stvorila tirbožanstveni sklad. Spomenikom upravlja javna ustanova More i krš, utemeljena za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode. U dubinama uvale nađen je i potopljeni rimski brod, koji je prevozio kamene sarkofage.
Što to ima s bukom? Plodnu površinu u Likvi, gdje su domaći ljudi obrađivali zemlju, zamijenio je u dobrom dijelu beton za neku vrst restorana i parkiralište. Restoran, ili što već, isprva se zvao Modrulj, hajde de, hrvatskim nazivom, ali s uvezenim zastrašujućim zvučnicima i glazbom koja je tutnjala cijelu noć, a čula se do Splita. Pa ponešto i danju. Na nesreću, moja obitelj ima kuću od sedamdeset kvadrata u kamenjaru, nekoliko stotina metara od „restorana“. Pa sam se obraćao raznim institucijama, a one ništa, osim što mi je jedna izrazila sućut. To me je pokopalo. Nekim čudom, buka je na neko vrijeme prestala sam od sebe, valjda su bukači bankrotirali, jer se mladež više drogirala na šljunku, nego što je „konzumirala“. Relativna tišina nije dugo potrajala, mir je narušila nova akvizicija, „restoran“ s i opet zaglušujućom bukom preuzeo netko drugi, terasu nazvao hrvatski imenom Cool, a nekoliko puta tjedno dovlači i publiku koja voli cajke, te smo slušali do jutra i pjesmu More jadransko, srce balkansko. Budući da sam se dio života borio da to more bude hrvatsko, da na njemu nema opisanih zavijanja, da se poštuju hrvatski zakoni itd., naravno da ću poduzeti sve – jer se buka od koje se tresu kuće nastavlja – da u praksi zaživi Zakon o zaštiti od buke, da terase imaju rješenje o okolišnoj dozvoli i informaciju o radnom vremenu, da se provode odredbe repozitorija podataka o informativnom sustavu kojim upravlja Europska agencija za okoliš, uključujući strateške karte buke, te pravilnik o dopuštenim granicama buke, koji je sada mrtvo slovo na papiru. Uz to, buka je usputno spomenuta i u Deklaraciji o prostoru, čiji su autori najbolji hrvatski arhitekti.
Elem, idemo u bitku. Da vidimo tko to tamo pjeva i je li Cool Beach Club, kako se hrvatski zove, iznad zakona. Ako jest, ako se buka potresne jačine nastavi, to će značiti novi poraz hrvatskoga turizma. Jer većina turista ipak dolazi na odmor. A kako se odmoriti ako vam se kuća trese od buke, je li, mjerodavni? Prve kuće u Sutivanu nalaze se dvadesetak metara od izvora nesnosne buke, a u nekima od njih su i apartmani za goste. Koji se iduće godine sigurno ne će vratiti, otići na druge „destinacije“. Pa za sada želim aktivirati Zakon o zaštiti od buke. Ako to ne uspije, ima drugih meinačina, o kojima ću naknadno. U svakom slučaju, pjesma More jadransko, srce balkansko, nije bila u planu kada smo sanjali Hrvatsku, za koju su se borili i Bračani, i te kako borili, po jednom od njih u Sutivanu je nazvana obilaznica, mojem poznaniku Nikoli Pajiću, koji je ratovao na Velebitu. Ne za balkansku buku, nego za dalmatinske klape na ljetnim terasama.
Luka Mišetić o davnoj aferi
Sjajan odvjetnik, zaslužan za obranu hrvatskih generala u Haagu, proučio je do u detalje zbivanja devedesetih, pa i slučaj koji neki nazivaju državnim udarom, neki saborskim pučem, a neki nikako. Sada se i Luka Mišetić pozabavio pokušajem Mesića i Manolića da usred Domovinskoga rata rade nerede, te zaključio da slučaj nema veze s Bosnom, dotično s kratkotrajnim ratom u ratu. Točno, i ja sam o tome pisao u Hrvatskim kronikama, da se radilo o sirovoj, klasičnoj borbi za vlast u Zagrebu. Bio sam, uostalom, u tom nimalo lakom trenutku novije povijesti član predsjedništva Hrvatske demokratske zajednice. Stao sam naravno na stranu Franje Tuđmana, te smo tu malu ali ne i bezopasnu aferu brzo riješili, ali je ostao gorak okus.
Pariz, 14. srpnja
Ne znam zašto Francuzi svake godine tako euforično slave moj rođendan. Nemam ama baš nikakvu vezu s frFrancuskom, a ono nešto francuskog što sam kao dječak naučio, odavno je uglavnom ishlapjelo. Pa što, ipak se lijepo vidi, kako kažu stari Zagrepčani.
Šalu na stranu, no ipak treba reći da Francuzi slave majku svih revolucija, putokaz onima što su slijedile – masovna ubojstva ne samo pripadnika plemstva, ubojstvo kralja i kraljice, pa zatim međusobna ubojstva istih tih revolucionara u borbi za vlast, na kraju se rađa car, sirotinja ostaje sirotinjom. Ma divno.
A glede mimohoda: u Hrvatskoj se odvija svakodnevno - mimohode se predsjednik i premijer, uglavnom zahvaljujući Panti s Pantovčaka. Potonji oduzima odličja odvažnim ljudima u otporu srpskoj agresiji, a ne i udbašima koji su ubijali Hrvate izvan domovine, kao što je točno podsjetio kolumnist Večernjeg. U slučaju Glavaš poziva se na sudske odluke, u udbaškom slučaju ne.
Snajperisti
Zanimljivo. Čitam da je netko potegnuo pitanje snajperista u hrvatskim urbanim centrima , u vrijeme Domovinskoga rata. Postoje tu razne dvojbe, neki čak tvrde da neprijateljskih snajperista nije bilo, da je to „mit“ (kao kralj Tomislav, valjda). Nego pitam ja tko je na mene pucao u Osijeku svršetkom listopada 1991. , na mene i ratnoga druga Zorana Šveleca, kada smo u noći izlazili iz informativnoga centra smještenog u dubini gradskoga trga. Bila je to klasična „sačekuša“, dragi moji idioti, koji i u slučaju snajperista pokušavaju krivotvoriti povijest. Uz to, pokušavaju tvrditi da uopće nije bilo pete kolone, i to smo izmislili. A tko je dostavio točne koordinate osječkoga kazališta? Valjda ja?
