Koja je to 'posthipodromska stvarnost'?
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 17 Srpanj 2026 19:07
Postoje ljudi koji su veliko okupljanje hrvatske mladosti u Zagrebu, na Hipodromu prošle godine, razumjeli kao veliku priliku za oblikovanje nove slike o dimenzijama 'hrvatske opasnosti'. Iako su se neutemeljeni prikazi o navodnom hrvatskom ekstremističkom nacionalizmu, postupno raspadali, jer je život polako rušio mnoge konstrukcije srpsko-komunističkih laži
protuhrvatstvo na različite načine nastavlja klevetati Hrvate i njihovu državu. Ne samo izvana, nego i u Hrvatskoj. „Godinu dana nakon Hipodroma svjedočimo uličnim i institucionalnim promjenama koje su ustavni poredak pretvorile u poligon za desničarsko ćudoređe, cenzuru i radikalizam. Dok ulični pritisak i mase uspješno suspendiraju zakone, institucije glume fikus.“ (P. Arbutina, Novosti, 3.7.2026.). Autorica te postavke, ovih dana pita: živimo li „godinu dana nakon Hipodroma i dalje u pravnoj državi ili u njenoj deformaciji, gdje se ustavna prava tumače isključivo kroz taj događaj?“ „Isključivo kroz taj događaj.“(?!) Dakle, je li 'još uvijek' Hrvatska pravna država, ako se u njoj ustavna prava tumače 'kroz', navodno, jedan koncert?
To pitanje ilustrira današnju narav kritike hrvatskih prilika. I pored svih rezolucija svijeta o totalitarnoj naravi komunizma, i pored znanstvenih uvida koji prikazuju više od stotinu milijuna žrtava toga protuljudskoga poretka, (tri puta više od procijenjenih žrtava nacizma i fašizma), i pored iskustva gulaga, golih otoka i lepoglava, i pored tolikih žrtava protudemokratskoga terora, svjedočenja i dokaza, ljudi komunističke političke orijentacije, odanih 'Jugoslaviji' i danas u našoj zemlji zastupaju titovska stajališta o komunizmu kao jedinom ispravnom društvenom poretku i o jugoslavenskoj državi kao jedinom prihvatljivom putu Hrvata u svijet budućnosti. S toga političkog motrišta ocjenjuju i sve ono što se u Hrvatskoj događalo nakon sloma komunizma i uspostave hrvatske slobodne države, njezine obrane i oslobođenja.
Svoje su žestoke kritike usmjerili prema nekim događajima koji, prema njihovim političkim uvjerenjima, dokazuju neprihvatljivost bilo kakvoga iskazivanja hrvatskoga patriotizma iako im je argumentacija posve besmislena i izazivačka. Među tim događajima je i veliki koncert na Hipodromu u Zagrebu (2025.). U njemu ne vide radost mladih Hrvatica i Hrvata, rođenih u slobodnoj hrvatskoj državi, nego traže znakove 'ustaštva' suvremene hrvatske države. A to se 'ustaštvo', prema medijskim prikazima, sastojalo od uzvikivanja riječi 'za dom spremni', nošenja crnih majica i zastave HOS-a. Uporno se, dakle, traži 'građa' i u veselju raspjevane mladosti, za proglašenje Hrvatske drukčijom državom od one koju svijet poznaje. Oni nude svoj doživljaj i sliku Hrvatske, a ne države koja realno postoji.
Protivljenje neistinama
U dijelu hrvatskoga javnog prostora kao da postaje sve glasniji govor pristalica onoga totalitarizma, koji je na povijesnu scenu prvi izašao (1917.) i zadnji je napustio (1990.). Odbacivanje svakoga jugoslavenstva (velikosrpstva) među Hrvatima, ostaje i dalje njihovom središnjom političkom brigom. Srpska je kraljevina započela s politikom pokoravanja Hrvata već od nastanka prve Jugoslavije (1918.). U Drugom svjetskom ratu srpski su četnici i partizani, umjesto borbe jasenovacprotiv nacista koji su okupirali Srbiju, krenuli ratovati protiv NDH, koja je isto bila pod nacističkim patronatom. Nakon Drugoga svjetskog rata, povijest su često pisali i ljudi koji su počeli ratovati kao četnici, a rat završili kao partizani i komunisti.
Njihovi prikazi ratnih prilika nisu se oslanjali na provjerljive činjenice, nego su usklađivani s političkim ciljevima. Najvažnije je bilo prikazati kako su, navodno, Srbi u Hrvatskoj bili jedine žrtve rata. Primjerice, Hrvatskoj je krivnji pripisan i nerazumljivo uvećan broj (1.700.000) žrtava u jednom logoru (Jasenovcu). Protivljenje takvim neistinama, tumačili su kao hrvatsko nijekanje žrtava. Ne navode tko je, kad i gdje u slobodnoj Hrvatskoj iznosio bilo kakvu dvojbu o nužnosti osude svakoga dokazivog zločina nad nedužnim ljudima, neovisno o njihovim političkim orijentacijama i nacionalnim pripadnostima?
Komunistička Jugoslavija je stvarana pod Staljinovim patronatom. S jedne su strane na kraju rata (1945.) bili partizani i četnici s petokrakama na kapama, a s druge poraženi ustaše koji su se predali Britancima, a oni ih vratili Titovim ljudima pod petokrakama. Bez suda i suđenja završili su u poznatim i nepoznatim jamama po Sloveniji i Hrvatskoj. Petokraka je i u Hrvatskoj vladala do 1990. Kad je bilo dovoljno znakova da će Hrvati u budućnost krenuti svojim putem, Srbi koji su živjeli u Hrvatskoj, uz pomoć iz Srbije, odlučili su oružjem uspostaviti stanje koje bi im bilo „jedino prihvatljivo“. Započeo je novi rat protiv Hrvatske koji su agresori izgubili.
Hrvatstvo i ustaštvo
Ali zagovornici jugoslavenskoga usmjerenja Hrvata prema budućnosti, kao 'jedino prihvatljivog', svaki drugi put označavaju putem 'ustašizacije' Hrvatske. Za njih je uvijek svaki izraz hrvatstva samo znakom ustaštva. Nasuprot takvu raspoloženju, o obrani i oslobođenju Hrvatske, ostali su mnogi prikazi ratnih prilika ispjevane mnoge pjesme ustavpobjednika. Neke od njih pjevane su i na velikom koncertu u Zagrebu prošloga ljeta. I te su pjesme postale navodnim izvorom novih 'prijepora' jer 'komunističkim jugoslavenima' nedostaje građe kojom bi pokušavali ometati europski put Hrvatske.
Sugovornik novinarke, koju smo na početku teksta spomenuli, (V. Gotovac) odgovara: „Pravna država formalno postoji, no problem je ozbiljniji jer sve češće djeluje kao scenografija bez predstave, prisutna kao okvir, ne kao sadržaj.“ Tomu dodaje da „ulica ne može suspendirati Ustav ni da (valjda 'niti', op.a.) nacionalni zanos može poništiti prava manjine.“ Pred nama je vrlo ozbiljna tvrdnja: hrvatska država formalno postoji, (samo kao scenografija). Pokušavamo razumjeti prave intencije toga razgovora. Povod mu je koncert na Hipodromu, a jedan od važnih zaključaka je da „ulica ne može suspendirati Ustav ni da nacionalni zanos može poništiti prava manjine“. Točno, prava nacionalnih manjina u našoj zemlji zaštićena su hrvatskim Ustavom.
Otkud pretpostavka da bi 'nacionalni zanos' iskazan na nekom koncertu mogao 'poništiti prava manjine' i 'suspendirati Ustav'? Je li istinita tvrdnja da hrvatska pravna država „formalno postoji“, je li istina da je jedan koncert ('duh Hipodroma') doveo do toga da „pravo izgubi tu unutarnju moralnu snagu“? Sugovornik tvrdi da postoji „simbolički pritisak mnoštva“ „kao izvor političke legitimacije i utemeljenje državne politike“. Kako bi koncert mogao biti izvorom 'političke legitimacije' i temelj državne politike?
Komunistička 'manjina' i demokratska 'većina'
Citirani V. Gotovac govori da 'većina ne može sve', misleći, valjda, da je zaboravljeno vrijeme kad je 'manjina', ideološka i nacionalna, u Hrvatskoj - mogla 'sve', a sad, kako čitamo, većina 'ne može' ono što je 'mogla' manjina. Možda su u jugatomu vremenu korijeni pokušajima da se od 'Hipodroma' napravi nešto prijeteće i pogubno, simboličko mjesto poput mnogih koja su stvarana nakon Drugoga svjetskog rata. (Ne želimo povrijediti stvarne žrtve, ali izmišljanje i enormno uvećavanje broja žrtava u jednom logoru, pokazuje 'modus operandi' u oblikovanju enormnih 'hrvatskih krivnja').
Pola milijuna, uglavnom mladih ljudi, na 'hipodromskom koncertu' je pjevalo, klicalo, slavilo, veselilo se. Bilo je i ima ljudi koji u svemu tomu nisu vidjeli i čuli njihove izraze radosti. Prema njihovu sudu, na prvom su mjestu bile dvojbene riječi, izgovorene ili napisane na odjeći, koje su u nekim drugim vremenima bile možda i zabranjene. „Ispada da ono što dovoljno ljudi dovoljno glasno izvikuje, ma koliko bilo neustavno, prestaje biti civilizacijski upitno.“ (V. Gotovac). Sad bi trebalo nagađati koje su to riječi, ali je nesporno da su pripisane ustaškom 'vokabularu'.
Možda bi bilo opravdano očekivati da će se i u prosudbama o onome što je ostalo iza komunizma, posebno o njegovim žrtvama, primjenjivati isti kriteriji koji se primjenjuju pri prosudbama o fašističkoj i nacističkoj ostavštini. Valjda je došlo vrijeme zazivanja 'smrt(i) fašizmu, nacizmu i komunizmu“. U vremenima vlasti komunista, m a n j i n a na vlasti je mogla sve, sad njihovi moderni zastupnici pozivaju ljude neka misle o tomu da v e ć i n a ne bi smjela postupati onako kako je postupala jučerašnja manjina. A u demokraciji se vlast uspostavlja glasovima većine. Pravna država bi, konačno, trebala biti ona moć koja, kako danas govori V. Gotovac „predstavlja civilizacijsku kulturu ograničavanja moći u društvu koja implicira da većina ne može sve.“ Vjerojatno je to posljedicom razumijevanja da je pod vlašću komunista, samo manjina smjela - sve.“ Manjina (komunistička) - da, većina (demokratska) - ne. Većina, naravno, ne može, niti bi trebala moći - 'sve'.
Narod, domovina i vjera
„Desnica se poziva na narod, domovinu i vjeru, zaboravljajući da hrvatski Ustav nije plemenski dokument.“ (V. Gotovac). Otkud tvrdnja da bi „narod, domovina i vjera“ bile značajke plemenskoga života, a ustav plemenski dokument koji ih 'štiti'? P. Arbutina se uz to raspituje o Ustavu RH - „je li on i dalje temeljni pravni akt Republike Hrvatske ili je degradiran na razinu svojevrsnog švedskog stola - priručnika za ponašanje po mjeri organizatora s Hipodroma?“ V. Gotovac odgovara: „Formalno, Ustav jest temeljni pravni akt. No, kad on u političkoj kulturi prestane biti obvezujući red vrijednosti, već postane skladište argumenata iz kojeg svatko uzima što mu u tom trenutku odgovara, bliže smo mptustavnom oportunizmu nego integritetu ustavnog poretka.“ Je li se to već dogodilo ili to samo iščekujemo, zbog koncerta na Hipodromu 2025.? Možda čovjek priziva 'političku kulturu' u kojoj nije svatko uzimao ono što mu pripada, nego samo ono što je Partija odlučila da mu pripada i tako čuvala 'integritet ustavnog poretka'.
P. Arbutina opet pita: „U toj dopuštenoj nadmoći glasnijih i jačih - od molitelja na trgovima, zabrana kulturnih događaja, prosvjeda pred privatnim stanovima, do falsifikatorskih saborskih okruglih stolova o Jasenovcu - prepoznaje li se ista, hipodromska zvučna kulisa?“ Sugovornik joj odgovara da on ne bi „sve trpao u isti koš“. Nažalost, dijelovi protuhrvatske javnosti sve su to, već 'strpali u isti koš'. (Novinarka u tom košu vidi hrvatske 'krivnje', uz 'hipodromsku zvučnu kulisu'. O 'dopuštenoj nadmoći glasnijih i jačih' svjedoče molitve i klečanja na javnom mjestu; maskirani muškarci u Splitu koji su prekinuli Dane srpske kulture; otkazan festival 'Nosi se' u Benkovcu; održan 'okrugli stol' u Saboru uz koji se ispituje je li u Jasenovcu bilo 1.700.000 žrtava ustaških zločina.). Spada li sve to, doista, u isti koš u koji su bacili i 'Hipodrom'?
Srpski tjednik u Hrvatskoj, 'Novosti', pretresanjem tih koševa punih hrvatskih aktualnih 'krivnja', 'uz hipodromsku zvučnu kulisu', pokušava minorizirati koncert jednoga pjevača pred stotinama tisuća posjetitelja, stavljajući ga na razinu molitvenih rituala grupica ljudi koji se okupljaju na javnim mjestima, ili onih koje se okupljaju nedaleko od 'privatnih stanova', kako bi uputili prigovore pokojem tamošnjem stanaru. I pored tih izjednačavanja, novinarka 'Hipodromu' pripisuje prevratničke učinke, dovodeći u nekakvu vezu prava manjina s nacionalnim zanosom većine.
Ne misli valjda da bi manjina i danas trebala i mogla odlučivati o 'zanosu većine' ili da je zanos većine zbog nečega nedopustiv? Kad je i gdje u Republici Hrvatskoj 'javni prostor' prestao 'biti otvoren za pluralnost' i pretvarao se s 'u discipliniranje' drugih i drukčijih, kad se i gdje molitva pretvarala 'u politički pritisak'…? Doista, ustaški 'pozdrav' nije stvar glazbenoga ukusa kao što to nije ni komunistički pozdrav. Smrt fašizma nije donijela slobodu narodima pod komunističkom vlašću. Zašto bi trebalo razlikovati klicanje Hitleru od klicanja Staljinu kad su za obojicom ostali milijuni nedužnih žrtava?
Rođeni poslije Oluje
„S druge strane, svaka kritika posthipodromske stvarnosti se odmah proglašava “nacionalnom izdajom”? (V. Gotovac). Kakva 'izdaja', tko to spominje? Koja je to 'posthipodromska stvarnost'? Stvarnost koja pokazuje da su na sceni svijeta već mladi ljudi rođeni u posttotalitarnim vremenima i da im 'jugoslavenske' prosudbe o njihovim glazbenim ukusima ne znače ništa. Kritike 'posthipodromske stvarnosti' samo su govor s pozicija komunističkoga jugoslavenstva i protuhrvatstva, na koji se Hrvatska već dugo uopće ne osvrće, pa je ne može ni ohrabriti, ni obeshrabriti. Izdaja se hzdavno dogodila, prikazana je onakvom kakva je bila i hrvatski je život krenuo dalje u oslobođenoj, demokratskoj republici. Zamisao da bi 'postjugoslavenstvo' određivalo što će se, kad i kako pjevati u Hrvatskoj, nije vrijedna ni spomena. Hipodromska i posthipodromska stvarnost su, naprosto, 'postolujne' stvarnosti na koje ni 'Novosti' ne će moći utjecati.
„Izdaja je kad se država želi svesti na vlasništvo jedne stranke, jedne ideologije, jedne vjerske zajednice, jednog pokreta ili interpretacije povijesti.“ (V. Gotovac). Koja država? Smijemo li iz te tvrdnje zaključiti da je komunističko 'svođenje' države na jednu stranku - KPJ (SKJ) od 1945. do 1990. - izdaja? „Problem su oni koji Hrvatsku ne mogu zamisliti drukčije nego kao trajnu mobilizaciju protiv zamišljenog unutarnjeg neprijatelja.“ Doista, tako izgleda demokratska hrvatska država u oku onih koji su skloniji 'onoj' državi. Komunistička država nije trebala 'zamišljati' 'unutarnjeg neprijatelja', ona ga je čuvala u Lepoglavi i u drugim komunističkim tamnicama. Gledala ga je, vezala, fizički zlostavljala, progonila, ubijala.
Tko bi, kako i zašto u slobodnoj demokratskoj državi provodio 'trajnu mobilizaciju' protiv 'zamišljenog' neprijatelja, kad je u vremenima koje pamtimo, stvarni agresor na nju poslao svoje zrakoplove u operaciju 'Banski dvori“ - ubiti Tuđmana, ili Mladićevu vojsku u Škabrnju. Mediji, stranke, političari, vanjski utjecaji … ? Dakle, lako bi bilo zamisliti Hrvatsku bez 'unutarnjega neprijatelja', ali je teško zaboraviti 'unutarnje' snage koje su 1991. s oružjem u rukama udarili na zemlju u kojoj su rođeni i u kojoj su živjeli, a danas njihovi sljedbenici to isto čine drugim sredstvima.
