Peternel: Zašto Plenković ne ide u Bleiburg, ali ide u Brezovicu?
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 17 Srpanj 2026 12:07
U ovoj epizodi podcasta Željka Markić & Narod.hr gost je Igor Peternel, koji otvoreno govori o odnosima unutar hrvatske političke scene, ulozi HDZ-a i Domovinskog pokreta te objašnjava zašto smatra da je HDZ preuzeo vodstvo nad Domovinskim pokretom.
U podcastu razgovaraju o tome gdje i na koje načine, prema njegovom mišljenju, curi javni novac, zašto se i danas brane komunistički zločini te kako, tvrdi Peternel, funkcioniraju modeli financiranja platforme Možemo kroz udruge i vanjske suradnike.
Dotaknuli su se i pitanja zbog čega se potomci ljudi koji su vladali bivšim sustavom toliko grčevito bore za političke pozicije i javne dotacije, kako funkcionira stranačka stega unutar HDZ-a te koliko zastupnici doista imaju slobodu odlučivanja.
Govore i o temi koje posljednjih godina sve češće dolaze u fokus javnosti – ulozi Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata, promjenama u načinu na koji se o tom razdoblju govori, poput maksime kako 1945. Zagreb nije bio oslobođen, već je pao.
Ovo je razgovor koji otvara brojna pitanja, donosi drugačiji pogled na hrvatsku politiku i povijest te potiče raspravu o temama koje rijetko ostaju bez reakcija.
Podsjećamo, “Željka Markić & Narod.hr” novi je podcast nakon dosadašnjeg formata “55 minuta sa Željkom Markić”.
munističkoj prošlosti, komunističkim zločinima i lustraciji
“Mislim da je to ključna tema i… i da samo nedobronamjerni ljudi tvrde da je to tema iz prošlosti. To uopće nije tema iz prošlosti, to je tema sadašnjosti i pogotovo budućnosti. Dok se to ne razriješi, dok imamo jedne koji su elite, koje su vječne elite, a druge koje su građani drugog i trećeg reda, neopravdano… dotle nećemo riješiti naš problem dubokog društvenog sukoba koji je u ovim okolnostima svjetskim zapravo došao do svog vrhunca. I jednostavno sada je prilika da se kaže istina. Da se ponavlja istina onako kako to treba, bez ikakvog pretjerivanja. Jednostavno, činjenice i istina. I onda će ljudi progledati. Neke stvari koje sam prvi put rekao prije pet godina na Trnjanskim kresovima su bili bogohuljenje. Kao što je to bilo da Zagreb nije oslobođen, nego okupiran”, podsjeća Peternel.
“Dakle, nešto je ušlo u mainstream, nešto je probijeno, argumentacija postoji, čak je došlo i do ušiju pametnijih lijevih komentatora, gdje recimo… Žarko Puhovski sad otvoreno na N1 u svojim svakotjednim gostovanjima govori. Čovjek je ipak intelektualac i ne želi braniti više što je i za njega neobranjivo. Govori da svi oni koji tako tvrde da imaju svoje dobre argumente i da ih se treba čuti – da ljudi koji spominju masovne zločine koji ne mogu ići u prilog bilo kakvom oslobođenju, već isključi u okupaciji, da su u pravu i da bi ljevica to konačno trebala priznati. Ali, činjenica je isto tako da dok je ovakva medijska situacija, pogotovo glavnih medija, da ne možemo očekivati veće pomake”, navodi.
Lustracija se, prema Igoru Peternelu, najprije događa priznavanjem povijesne istine: da Zagreb i Hrvatska nisu oslobođeni 1945., nego okupirani nametnutom jugoslavenskom državom koja je 45 godina kršila temeljna ljudska prava, slobode i privatno vlasništvo.
Ako se prihvati da partizanski pokret nije donio oslobođenje i napredak, nego zločine i patnju, već je učinjen značajan dio lustracije.
Lustracija osoba više nije moguća, smatra Peternel, jer većina sudionika više nije živa, ali ključna je lustracija privilegija njihovih nasljednika koji danas uživaju nezaslužene društvene i ekonomske prednosti.
Oni se zapravo ne bore za “antifašizam”, nego za očuvanje tih privilegija. Zato žestoko brane stari narativ – jer nacionalni konsenzus da je pokret bio okupacijski, a ne oslobodilački, automatski bi ukinuo njihovu društvenu ulogu i povlastice, ističe.
“Recimo, malo se čulo kada je Ivana Kekin u skupštini zagalamila, isprovocirana, kaže – što je, pokrijte se po ušima ako su vam djedovi bili ustaše.
Ona i dalje misli da će ona iz pozicije te partizanske, jugoslavenske nadmoći, da će nekoga tjerati da se pokrije po ušima”, podsjeća.
“I to je zapravo osnova tog sukoba. Oni ne daju svoje privilegije. Budemo realni. Svi oni koji su nešto značili u tom socijalističkom sustavu, Jugoslavije… koncem 80-ih i početkom 90-ih, realno, shvatili su na vrijeme što je neminovnost, shvatili su što se događa u Rumunjskoj, shvatili su što se dogodilo općenito u Europi i na vrijeme su te realnosti priznali, prebacili su se na drugu stranu s figom u džepu i sudjelovali su u pretvorbi privatizaciji i jednostavno tu ogromnu političku moć koju su imali, zadržali su ekonomsku moć“.
“I to danas imamo, imamo danas njihovu djecu, njihove unuke koji su ozbiljni ljudskopravaši, koji nam prodaju pamet o javnom moralu, društvenoj svijesti, ljudskim pravima i propisuju što mi smijemo i što ne smijemo govoriti, što je moralno, što je nemoralno, što je ustavno, što je protuustavno. Na kraju krajeva, ja sam više puta već govorio, a i dok smo bili u Helsinškom odboru, o tome smo govorili. To je jedan propust tada koji je napravljen, bio namjeran ili slučajan, ali to je propust gdje su zapravo te elite u potpunosti samo presvukle kapute i nastavile vladati, a protuelita nikada nije stvorena“.
“Govorimo o intelektualnoj, znanstvenoj protueliti kojoj nije dopušteno da se pojavi. To je ta neravnoteža koju imamo do danas i zato danas pokušavamo te nepravde ispraviti. I nećemo prestati”, poručuje.
Bleiburg i Plenković
Željka Markić ističe da se istina o Bleiburgu i Križnim putevima sve više probija u javnost.
Kad je prvi put spomenula brojku od više od 350.000 ubijenih (temeljem izračuna demografa Šterca), optuživali su je za izmišljene brojke, a danas se to više nitko ne usuđuje osporavati.
Upitala je Igora Peternela smatra li da su institucije i Vlada dovoljno učinile da se ta sustavna ubojstva nakon rata adekvatno istraže i razotkriju.
“Napravljeno je ono što se baš mora. Dakle, napravljeno je ono da se ne kaže, pa eto, isti ste kao komunisti, dakle, napravljeno je tako da se otvorilo, lagano zagreblo, ali se ne dopušta da prava istina izađe i gleda se da se to što više opstruira, da se to što stidljivije obilježava. Andrej Plenković je vrlo ozbiljan političar. Andrej Plenković nikad nije otišao na Bleiburg. To sve govori. Zašto nije otišao? On sigurno ima svoj politički razlog, zašto nije otišao. Jedan Ivo Josipović je otišao, Andrej Plenković nije bio”, ističe Peternel.
“Nikada nemate neke novinare koje bi ga na pressici, pa čak niti u tim danima pitali, dajte nam to objasnite, uvijek ste u Jasenovcu svake godine, Vlada organizira u Brezovici proslavu Dana antifašističke borbe, a nikada niste otišli u Bleiburgu. Šaljete izaslanika i to izaslanika često vrlo niskog ranga, recimo veleposlanika u Austriji ili tako nešto. Dakle, ne idete tamo. Zbog čega ne idete? Nitko to ne pita. Nitko ne pita od ozbiljnih novinara kako to da 7 dana prije održavanja Brezovice, Grad Zagreba organizira koncert partizanskih pjesama, a HDZ snažno prosvjeduje protiv održavanja koncerta partizanskih pjesama i nakon 7 dana organiziraju Brezovicu u kojoj zajedno s Možemo, pozivaju ljude da dođu u šumu u tamnim odjelima obilježavati partizanske odrede. Nikome to nije čudno?”
Peternel smatra da je takvo selektivno obilježavanje i komemoriranje neozbiljno s obzirom da se radi u stranci koje je vječno na vlasti u Hrvatskoj.
“To je stranka bez ikakve ideologije, odnosno ideologije u kojoj je jedina ideologija moć i želja za moći. Očuvanje vlasti, očuvanje kontrole tokova novca, to je jedina ideologija koja njih spaja. I sve može, može i partizanske pjesme, može i Brezovica, ali činjenica je da ne može još uvijek Bleiburg”.
“Tomo Medved ide na takve prigode, ali ne ide u Bleiburg. To znači da je odluka Vlade da se ne ide. On bi sasvim sigurno rado otišao, samo da smije. Ali ne smije. Ne smije otići. Očigledno potpredsjednik Vlade u Bleiburgu to je previsoki rang. Može ići veleposlanik. Možda ću čak ja to na idućem aktualnom satu pitati premijera Plenkovića da mi objasni na koji način određuju izaslanike za Bleiburg i zašto ne ide sam”.
Bal vampira na Dan antifašističke borbe
Za Dan antifašističke borbe i njegovo obilježavanje Peternel rabi izraz bal vampira i to su mainstream mediji prenijeli.
“To je objektivno tako. To je bal vampira. Vidjeli ste kako i koji ljudi tamo dolaze. To je jedan nevjerojatan kompot. Gdje dolaze najviši državni dužnosnici, zajedno s najgorim prostacima, poput onoga koji je psovao Domovinski rad na našoj press-konferenciji.
To je jedan kompot takvih čudnih ljudi, što je mene zapravo stvarno asociralo, s obzirom na događaj koji obilježavaju, da je to bal vampira, ali zapravo… čak i možda nekakvih lažnih vampira, zato što se povjesničari slažu da tamo nikakvih partizanskih odreda nije ni bilo.
Dakle, to je sve skupa, jedna groteska”, smatra.
Peternel kaže da je ključno pitanje danas što se uopće smatra totalitarnim režimom i pri tome podsjeća na Žarka Puhovskog koji je na N1 tvrdio da NDH nije bio totalitaran, za razliku od jugoslavenskog.
No, bit problema je drugo: vladajući (uključujući HDZ i Domovinski pokret) ne žele simbolički priznati komunističke žrtve. Peternel je više puta tražio uspostavu Dana žrtava komunističkog sustava, ali to se uporno odbija.
Umjesto toga, oni slavi se Dan antifašističke borbe i drugi datume, ali ne i Dan sjećanja na komunističke žrtve. Peternel smatra da vlast u praksi štiti komunistički narativ ocjenjujući da vladajuće elite (političke, gospodarske i medijske, nasljednici komunističkih moćnika) ne žele dirati tu temu jer bi rušenje lažnog narativa srušilo i njihovu piramidu moći i privilegija.
O svojoj baki i prabaki koje su proglašene Pravednicima među narodima
Peternel kaže da mu sve više ide na živce što se u javnim raspravama zlorabi ime njegove bake Đurđe Peternel (preminula 2005.), koja je 1941. zajedno s majkom spasila život svoje židovske prijateljice i susjede te je proglašena Pravednicom među narodima. Naglašava da je to ona učinila iz građanske i prijateljske dužnosti, a nakon rata nije pripadala komunističkoj eliti, nije se slagala s režimom i imala je problema s privatnom imovinom. Ističe da je ponosan na njezin hrabar čin i dodaje da ovo vjerojatno govori zadnji put jer ne želi da se baka koristi za političke obračune — ni za napade na njega, ni za opravdavanje tuđih stajališta.
Smatra da oni koji opravdavaju ubijanja nemaju što raspravljati s onima koji su spašavali živote. Priča je tu za njega završena.
“Ja zaista vjerujem u ono što radim. Ja sasvim sigurno neću nikada pristati na to da netko tko opravdava zločine partizana… 1945. mi danas tumači što su ljudska prava i koja su prava, homoseksualnih zajednica, transrodnih osoba, da se ustaška djeca trebaju pokriti ušima. Oni znaju da to kod mene ne prolazi, da to ne dolazi u obzir i zato me ne mogu vidjeti na nacrtanog. Ali ja s tim nemam nikakav problem”.
O podjelama, napadima i mogućem konsenzusu
“Mi smo se na kraju danas toliko jako podijelili, da… oni više svojim napadima, pogotovo recimo ti mediji, Index, Telegram,… oni ne mogu ni naškoditi našoj opciji, ako ste primijetili. Što više napadaju, to više jačamo. Taj fenomen ste vidjeli na slučaju Bartulice, taj fenomen sad vidite na slučaju Jurčevića. Što god više udaraju, čovjek ispada jači i moralniji, čak i ako možda nema razloga da ispadne, ali opet ispadne”.
Peternel izražava sve veći skepticizam prema mogućnosti postizanja nacionalnog konsenzusa oko komunističke prošlosti. Oni koji brane stari narativ nisu neinformirani – oni su dovoljno pametni i znaju istinu (zna se što su jame – masovni zločini, kršenje ljudskih prava, slobode itd.) Dodaje da se svjesno prešućuju, jer brane svoje privilegije i s takvim ljudima nema smisla tražiti dogovor jer nema nikakvih zajedničkih osnova. Konsenzus prema tome nije realan jer – oni svoje privilegije ne će dragovoljno dati, a protivnici su svi koji te privilegije žele ukinuti.
“Danas se vlada tako da se novcem čuva vlast”
“Njih je moguće u današnjim vremenima pobijediti jedino na izborima. Ali kad bi došla jedna uvjerljiva opcija koja se ne bi bojala njih. Ali ne s Domovinskim pokretom i HDZ-om koji pričaju priče sa tzv. deklaracijama, a u isto vrijeme financiraju Srpsko narodno vijeće, vodič za drogiranje i slične stvari”, upozorava.
“Kad bi došla jedna opcija koja bi provela ozbiljnu kulturnu revoluciju, koja bi posložila što je ispravno što je neispravno, na jedan simboličan način pokazala, ukinula Dan antifašističke borbe, sve to svela u kolovoz ili na taj Dan antitotalitarizama, kad bi se tu postavile jasne stvari, jasne granice, što je što, onda bi to bili preduvjeti da biologija kad odradi, da ćemo stvoriti jedno normalnije društvo. Ali dok se to ne dogodi, dok imamo postkomunističku elitu kao vlasnike svega… U gospodarstvu, u medicini, u medijima. Vlada se modernije. Prije se vladalo tako da se batinom čuvala vlast, sad se vlada tako da se novcem čuva vlast.”
O Možemosima – ideološkoj katastrofi
Željka Markić pitala je Peternela gdje vidi prostor za autentičnu vlast.
Peternel je u nastavku razgovora objasnio zašto je izašao iz Domovinskog pokreta.
“Stranka je preuzeta od HDZ-a i postala ‘prodana’. Ključno je moralno ucijeniti partnera da se provode obećane politike – a to se nije dogodilo”.
Kao jedan od primjera naveo je financiranje jugoslavenskih filmova poput, prema njegovom mišljenju iznimno lošeg filma „Svadbe 2“ umjesto filmova o Vukovaru.
Za grad Zagreb smatra da HDZ namjerno postavlja slabe kandidate radi osobne sigurnosti Plenkovića.
Ocjenjuje da je bolje imati otvorenog Pupovca nego maskiranu suradnju – barem se zna s kim se ima posla. Plenkovićeva je politika maska koja zavodi birače.
“HDZ je shvatio opasnost od SDP-a udruženog s Možemo i pojačao napade, ali ideološki radi kompromise s ljevicom. Možemo je ideološka katastrofa (sorosevski model), ali discipliniraniji i opasniji od SDP-a jer ne odustaje od radikalnih promjena”, ističe Peternel.
Upozorava da je veća opasnost od Možemo na vlasti nego SDP-a jer bi oni u ključnim resorima nanijeli ogromnu štetu. Smatra da bi ulazak Možemo u vladu bio prebrutalna pedagoška kazna za HDZ – na štetu cijele Hrvatske.
Možemo i sektaški model financiranja
Peternel objašnjava ključni financijski model Možemosa:
“Nakon što su ušli u Sabor, novac više nije problem. Svaki zastupnik donosi 5000 € mjesečno za politički rad + trećina njihove plaće ide stranci (disciplinirano, kao u sekti). S desetak zastupnika to je 50.000 € mjesečno, odnosno 600.000 € godišnje – ogromna svota za četiri godine.
Tim novcem se nadoknađuje ono što su ranije dobivali kroz udruge (Soroš, Nacionalna zaklada itd.)”, ističe.
Peternel podsjeća da je ulazak u Sabor (5% prag) iznimno težak i skup, te da je Možemo taj ulazak ostvario upravo zahvaljujući tom modelu financiranja – što su oni (Domovinski pokret) upozoravali već za vrijeme Škorine kampanje za gradonačelnika, kada su ih optuživali da „vide bijele miševe“. Danas se pokazalo da je stvarnost bila još gora.
