Zagreb 8.svibnja 1945. i posljedice - 2.dio
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 10 Kolovoz 2026 11:19
KOMUNISTIČKA PROPAGANDA STVORILA JE MIT DA JE “HPC STVORENA PO ZLOČINCU PAVELIĆU“
O sudskom procesu i presudi poglavaru Hrvatske pravoslavne crkve u NDH patrijarhu Germogenu javnost je izvješćena presudom Vojnog suda Komande grada Zagreba.
U opširnom Tanjugovom izvješću o presudi Vojnog suda Komande grada Zagreba od 29. lipnja 1945. (na dan donošenje presude ali znakovito da je objavljena nekoliko sati prije prije nego što je uopće izrečena u sudnici), s popisom svih okrivljenih i svim presudama, u tekstu je naveden i poglavar HPC-a u NDH patrijarh Germogen. O njemu je, izdvojeno i navedeno kao obrazloženje presude (“Na smrt strijeljanjem, trajan gubitak građanskih prava i konfiskaciju imovine”), naglašeno sljedeće:
“Kad su uvidjeli, da se terorom vršenim nad srpskim pučanstvom Hrvatske ne može slomiti jedinstveni otpor naroda Jugoslavije, njemački imperijalisti naredili su preko zločinca Pavelića izdajničkoj grupi reakcionera oko Germogena, koja je u večem svom djelu več jedamput izdala svoj narod, da formira nakaradnu organizaciju u vidu t.zv. ‘Hrvatske pravoslavne crkve’. Ta nakaradna organizacija, koja sa crkvom nema nikakove veze imala je zadatak, da obečavši Srbima u Hrvatskoj slobodu i miran život, odvrati Srbe od aktivnog učešća u Narodnooslobodilačkoj borbi i tako oslabi jedinstveni otpor naroda Jugoslavije protiv fašističkog okupatora. Oni Srbi, koji su se dali zavesti obečanjem, da mogu mirno živjeti kod svojih kuča, krvavo su platili tu svoju lakovjernost /…/. U stvaranju te t.zv. ‘Hrvatsko-pravoslavne crkve’ i u daljnjem provođenju u život zadataka, koji su pred nju postavljeni istakli su se Germogen, Kupčevski, Mrihin, Borisov, Cvijanović, Mifka, Glavaš i Lazić.”
Činjenica je da su oni iz TANJUG otprije znali kakva će biti presuda pa su je pripremili za tisak za objavljivanje na dan donošenja presude 29. lipnja 1945. što potvrđuje da je presuda bila napisana bar dan prije suđenja. Tako je u sklopu komunističke propagandne kampanje stvorena i ugurana u presudi protiv Germogena i ostalih sintagma da je “HPC STVORENA PO ZLOČINCU PAVELIĆU“.
Presuda koja se odnosi na osuđene zbog sudjelovanja s Hrvatskom pravoslavnom crkvom pokazuje da su novi komunistički vlastodržci posebnu pažnju posvećivali hrvatskim pravoslavnim svećenicima optužujući ih zbog kršenja Ustava Srpske pravoslavne crkve (kojoj oni nisu pripadali), a kad bi to čak i bila istina, za to ne može suditi svjetovni, čak vojni sud, koji kažnjava hrvatske pravoslavne svećenike jer su se zamjerili Pravoslavnoj crkvi Srbije. Niti u Ustavu SPC ne postoji smrtna kazna za bilo koji prekršaj. Već sama činjenica da Vojni sud sudi tzv. “otpadnicima“ Pravoslavne crkve Srbije, od kojih nitko nije djelovao na teritoriju Srbije, pokazuje svu absurdnost komunističkog pravnog sustava, to više što nisu čak niti bili optuženi za ikakav ratni zločin, već se kao zločin proglašava samo postojanje kršćanske crkvene organizacije HPC i svrstava ju načelno među zločinačke organizacije jer je postojanje samostalne pravoslavne crkve dokaz za nezavisnost hrvatske države što je kao i sama hrvatska država smetalo jugoslavenskim komunistima.
Samo nekoliko sati nakon donošenje presude u noći s 29. na 30. lipnja 1945. ubijeni su Hrvatski patrijarh Germogen, sarajevski episkop Spiridon Mifka, svo svećenstvo HPC i mnoštvo pravoslavnih vjernika samo zato što su bili članovi HPC. Posmrtni ostatci onih koji su streljani u Zagrebu, spaljeni su u jednoj peći koja se tada nalazila u Palmotićevoj ulici kako ne bi ostalo nikakav fizički trag na to da je postojala Hrvatska pravoslavna crkva.
Narednih se 50 godina Hrvatska pravoslavna crkva nije smjela spominjati kako bi nestala bilo kakva uspomena da je ona ikad postojala.
Na temelju dostupnih oskudnih informacija uspjeli smo sastaviti ovaj popis ubijenih svećenika:
1. Patrijarh Germogen Maksimov
2. Sarajevski episkop Spiridon Mifka
3. Protojerej Evgenij Jaržemskij
4. Protojerej Aleksandar Volkovskij
5. Protojerej Serafim Kupčevskij
6. Protojerej Anatolij Paradiev
7. Protojerej Cvetin Čović
8. Protojerej Risto Babunović
9. iguman Miroslav (Miron) Federer
10. jerej Joco Cvijanović
11. jerej Vasilij Jurčenko
12. jerej Pavel Kozarski
13. jerej Dmitrij Mrihin
14. jerej Sevastijan Perić
15. jeromonah Amvrosij Veselinović
16. jeromonah Rafail Stanivuković
17. jeromonah Vlasmin Pavlovskij
18. jeromonah Venjamin Radosavljić
19. jeromonah Mihail Milogradskij
20. jeromonah Dimitrij
21. jeromonah Ivan Mračkovski[1]
22. jeromonah Evgenij Pogorečkij
23. jeromonah Petar Popov
24. jeromonah Bogdan Popović
25. jeromonah Nikolaj Semčenko
26. jeromonah Petar Stefanović
27. jeromonah Sergij Selivanovskij
28. jeromonah Ljubomir Svrtilić
29. jeromonah Emilijan Šimatović
30. arhiđakon Aleksej Borisov
Puno je vjernika (laika) ubijeno samo zato što su pripadnici Hrvatske pravoslavne crkve – Petar Lazić (predsjednik zagrebačke crkvene općine), Aleksandar Kosmajenko (dirigent crkvenog zbora), S. Fjodorov, A. Dirin, V. Čižov…
Od sveukupno 132 generala u vojsci NDH bilo je 10 hrvatskih pravoslavaca i pravoslavni državljani su proporcionalno sudjelovali u hrvatskoj vojsci (domobranstvo, kasnije Hrvatske oružane snage – HOS).
Pred komunističkim „narodnim sudom” u Beogradu 16. srpnja 1945. je dr. Savo Besarović, pravoslavac, hrvatski narodni zastupnik, ministar Hrvatske Državne Vlade izjavio:
„Imao sam čast, da sam bio ministar u vladi Nezavisne Države Hrvatske. Umirem kao Hrvat za svoju Domovinu Hrvatsku”.[2]
Sličan dostojanstveni govor pred istog suda u rujnu 1945 održao je i general – poručnik Gjuro Grujić, glavar Glavnog stožera Hrvatskih Oružanih Snaga:
„Ja nisam nikada bio niti se osjećam Srbinom, već uvijek Hrvatom. Rođen sam u Sriemskoj Mitrovici od majke Hrvatice katoličke vjere i otca Hrvata pravoslavne vjere. Živila Nezavisna Država Hrvatska!”[3]
Ministar Savo Besarović i general Gjuro Grujić – zapovjednik glavnog stožera vojske NDH u Beogradu su osuđeni na smrt i strijeljani.
Ne postoji sačuvani vjerodostojni izvor s popisom imena svih svećenika HPC, niti popis ubijenih monahinja ili vjernika. Jedno je sigurno – svi su morali biti ubijeni[4]. Ako je itko od pripadnika klera HPC preživio poslijeratni komunistički teror, to je bilo slučajno.
Patrijarh Germogen jedini je poglavar jedne autokefalne crkve ubijen u doba Drugog svjetskog rata, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera i dijela vjernika.
To je pravo stradanje zbog vjere – HOLOKAUST.
Sve to što se je dogodilo Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi bilo je potpuno očekivano jer se je još 1942. godine povodom osnivanja (obnavljanja) HPC oglasio Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske: „HPC je prijevara, a svećenici, koji su je priznali su izdajice”.[5] Tako je HPC postala jedina vjerska zajednica u Hrvatskoj (Jugoslaviji), koju su komunisti osudili i uništili. Smatralo se zločinom samo postojanje Hrvatske pravoslavne crkve jer je ona vezana za hrvatsku državnu samostalnost koja je nespojiva s bilo kakvom Jugoslavijom. Ova odluka Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske iz 1942. postaje smjernica za odnos prema HPC, koji još uvijek vrijedi.
BEZBOŽNI KOMUNIZAM
Normalnim ljudima u Hrvatskoj – kršćanima – nije jasno kako netko može počiniti takav stravični zločin svom narodu kakvog su počinili jugoslavenski komunisti – dobar dio njih etnički Hrvati. Npr. Vlado Ranogajec, koji je potpisao više od 700 smrtnih presuda nije niti Srbin, niti četnik – bio je etnički Hrvat, ali komunist i ta činjenica mijenja sve jer komunist nema svoju domovinu niti svoga naroda – on se kao internacionalista bori za pobjedu svjetovnog komunizma.
Socijalizam-komunizam u načelu je antikristov. Njegov unutarnji temelj je poricanje Boga, nevjera u Njega i u čovjeka: nevjera u besmrtnost čovjeka i duha.“ Marksizam općenito vjeruje da se dobro ostvaruje kroz zlo, svjetlo kroz tamu.“[6] Otuda i razumijevanje da se kroz rat i nasilje svi problemi mogu riješiti jednom zauvijek. Zato su metode rata prenesene na društvo, na državu.
Novi komunistički čovjek je „sklon prenijeti vojne metode na organizaciju života, spreman je metodički koristiti nasilje, dominantan je i štuje nasilje. Novi čovjek klanja se snazi i uspjehu, prema slabima je nemilosrdan. U novom komunističkom tipu motivi moći istisnuli su stare motive ljubavi prema pravdi i suosjećanju. U ovom tipu izgrađena je tvrdoća koja se pretvorila u okrutnost.“[7] Krotkost i poniznost pretvorili su se u žestinu i ljutnju.
Komunist se hrani mržnjom, on ne može živjeti bez neprijatelja, bez negativnih osjećaja prema tom neprijatelju. Gubi i snagu i želju za život kada mu nedostaje taj neprijatelj. Ako ne postoji takav neprijatelj, rješenje je lako pronaći – jednostavno se izmišlja neprijatelja i rješenje je pronađeno.
Evo kako je sv. Patrijarh Germogen učinio nešto što nitko drugi u Hrvatskoj nije učinio na ovaj način – upozorio je o opasnosti koja svijetu prijeti od bezbožnog komunizma u svojoj Uskrsnoj poslanici 6. svibnja 1945.:
„Čuvajte se, djeco moja duhovna onih, koji vam se u svećeničkoj odjeći obraćaju umjesto sa križem – sa krvavim nožem i oružjem u rukama, jer oni ne ratuju za Hrista već za nečastivog, oni se trude da vas sablazne i da otruju duše vaše!
Čuvajte se svih onih koji govore o slobodi pod crvenom zvijezdom, jer tamo slobode nema, tamo je samo patnja i nesreća. U njihovom privremenom carstvu vlada samo jedna sloboda – huljenje na Boga Svedržitelja, Njegovog Uskrslog Sina i Duha Svetoga.”
OSUĐENA HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA
„… kao na smrt osuđene… – mi ludi poradi Krista, … mi slabi, … mi prezreni; sve do ovoga časa i gladujemo, i žeđamo, i goli smo, i pljuskaju nas, i beskućnici smo, i patimo se radeći … Kao smeće svijeta postasmo, svačiji izmet sve do sada.”(1Kor. 4 : 9-13)
O djelovanju Hrvatske pravoslavne crkve u doba NDH nikako ne postoji objektivna ocjena. O njoj se još uvijek koristi srpsko-jugoslavenska šablona prema kojoj sve ono što je postojalo u NDH bilo je zločinačko, pa tako i HPC jer je ona „stvorena po zločincu Paveliću“.
„Možemo potpuno vjerovati na sve što je sv. Patrijarh Germogen ikad govorio, jer nitko nikad nije mogao posumnjati u njegove riječi. Kao svećenika, dobio je sva moguća odlikovanja, koje može dobiti jedan svećenik. Kao poglavar HPC radio je sve u skladu s crkvenim kanonima, koje je dobro znao i ispravno primjenjivao.“ (Škarovskij, Šardt-Kupčevskij)
Postoje dvostruki kriteriji dosežno RPC, RPCZ, SPC s jedne strane i HPC s druge. Prema nekima se primjenjuju demokratski kriteriji, a drugima (HPC) – srbijanski i jugokomunistički kriteriji.
Svima su poznati stravični progoni kojima su komunisti podvrgnuli kršćane nakon ruske revolucije: ubijeno je tri milijuna ljudi, protjerano je dva milijuna, ubijeno između 100.000 i 300.000 svećenika, otrovan je Moskovski patrijarh sv. Tihon (1923). Pod kraj 30-ih godina u SSSR-u ostalo je samo 4-5 episkopa (Škarovskij, Kosik) zato i imaju razumijevanje za djelovanje RPC u Rusiji (SSSR) i kompromise, koji je morala raditi RPC da bi uopće opstala. Zna se i da su oni, koji su pobjegli od ruskog komunističkog terora, morali nekako opstati.
Čak i Rusi prepisuju izmišljenu srpsko-jugoslavensku povijest i bezuvjetno zauzimaju jugo-komunistički stav, koji je još uvijek na snazi u Hrvatskoj i u Srbiji i kojeg osuđuje Vijeće Europe[8], a nikako demokratski stav, koji primjenjuju prema svojim RPC i RPCZ – svećenici, koje su komunisti ubili u Rusiji su mučenici, a svećenici HPC (dio njih bili su Rusi), koje su komunisti ubili u Hrvatskoj su zločinci.
Godine 2000. Mihail Šardt-Kupčevskij je napisao:
“Navršilo se već 55 godina od umorstva naših ruskih i hrvatskih mučenika, svećenika i laika i evo, do današnjih dana, njihov zemni prah miruje negdje u šumi, na mjestu masovnih strijeljanja – bez pogreba, bez opijela. Samo nekim kršćanima, Svojim izabranicima, Gospod udjeljuje veliku čast da proliju krv svoju i da čak budu ubijeni za Njega, kako bi bili ovjenčani vijencem mučeništva i tako se priključili Vječnoj Pashi Kristovoj. Tko im ima pravo suditi, osim Onoga, koji im je poslao tako golemu kušnju? Duge smo godine prešućivali ovaj čudovišan zločin. Nastupilo je vrijeme za izvršenje čina kršćanske pravednosti u odnosu na sve pobijene žrtve. Dužni smo to učiniti u ime danas živućih potomaka i nadolazećih pokoljenja, u ime naše Svete Crkve, radi našega spasenja i kako se ne bismo samo pisali kao pravoslavni, nego i da to budemo!“[9]
Mihail A. Shardt Kupčevski, ruskog podrjetla, jedin preživjeli sjemeništarac HPC, slika je nastala početkom 2010-ih.
Ufamo se u milosrđe Tvoje i vapimo za vječnom istinom Tvojom koja je usredotočena u neizrecivoj tajni križa što ga je uzdigao Božanski Sin Tvoj.
KOMUNISTIČKI EPILOG – POVRATAK SRPSKE CRKVE U HRVATSKU
Crkva Srbije dolazi u Hrvatsku uvijek uz neke Jugoslavije. Ono što se je dogodilo po završetku Drugog svjetskog rata stvaranjem komunističke Jugoslavije isto je kao ono što je bilo i po završetku I. svj. rata stvaranjem monarhofašističke Jugoslavije – u Hrvatsku je uvedena Crkva Srbije.
Više puta smo naglasili da je po završetku I. svj. rata prilikom dolaska srpske crkve u Hrvatsku bila takva količina nepravilnosti da zapravo nije bilo pravilnosti. Polupismenim jugoslavenskim komunistima još manje je bilo stalo do nekih crkvenih kanona ili državnih zakona.
Evo kako se je srpska crkva „vratila” u Hrvatsku:
U pravoslavnoj crkvi Sv. Preobraženja u Zagrebu u Protokolu prijelaza srb. Pravoslavne eparhije zagrebačke stoji bilješka, napisana 10. lipnja 1945.[10]:
„Sa danom oslobođenja Zagreba (8. maja 1945.) prestala s uredovanjem Hrvatska pravoslavna crkva, a danom 10. juna 1945. god., dati ponovo otvaranje i posvećenje hrama Sv. Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu, nastavljeno sa zvaničnim uredovanjem srpsko-pravoslavne uprave Parohije zagrebačke i to sa novim brojem i pismom ćirilicom.
U Zagrebu 10. juna 1945. – Srp. prav. par. jerej Ilija Ćuk, v. d. Paroha zagrebačkog“[11]
Kratak tekst, ali znakovit zbog ogromne gluposti, koje sadrži – obični svećenik najnižeg ranga, jerej, objavljuje prestanak djelovanje jedne crkve – HPC, uvodi djelovanje druge crkve – SPC, ponovno posvećuje hram i uvodi srpsko ćirilično pismo.
Ne može svećenik po svojoj volji raditi bilo što – njemu neki episkop mora narediti da nešto učini. Znači, sveć. Iliju Ćuka mora neki episkop, koji je eparhijski arhijerej za Zagreb, imenovati za paroha zagrebačkog, pa tek nakon toga Ćuk može nešto raditi u Zagrebu. Dne 10. lipnja (juna) 1945. kad je sveć. Čuk pisao svoju bilješku, Zagrebački je mitropolit bio sv. patrijarh Germogen (čak nije bio niti osuđen), koji nije imenovao sveć. Čuka za “Paroha zagrebačkog”.
Nije ga imenovao niti neki episkop SPC, jer novog Zagrebačkog mitropolita Damaskina SPC imenovala je u svibnju 1947., tek dvije godine nakon toga.[12] Sve što je u matičnoj knjizi sveć. Ćuk naveo on radi sam – najprije sam sebe imenuje zagrebačkim parohom, a nakon toga donosi svoje osobne odluke:
Ukidanje HPC. Nema odluke nekog crkvenog ili državnog tijela za ukidanje HPC. Crkvenu odluku za ukidanje HPC mogla je donijeti sama HPC što nije učinila. Nova komunistička vlast nije donijela niti jednu odluku vezanu za HPC pa niti za ukidanje te crkve. SPC, koja nije imala nikakvu ulogu u obnavljanju HPC, odlučuje da će bar sad imati neku ulogu, stoga je Sveti arhijerejski sinod SPC u Beogradu 27. svibnja 1946. donio Odluku o tzv. Autokefalnoj Hrvatskoj Pravoslavnoj Crkvi čija je svrha ukidanje HPC, crkve koju nije osnovala, ali sad ju je morala ukinuti i osuditi.
Čak i kad bi ova odluka bila kanonska (a nije), ne bi mogao sveć. Ćuk učiniti bilo što na temelju navedene odluke jer je ona donesena godinu dana nakon što je on osobno proglasio ukidanje HPC.
Uvođenje SPC. Kad bi se navedena odluka SPC smatrala odlukom za povratak SPC u Hrvatskoj ona je donesena tek 27. svibnja 1946. – godinu dana nakon što je sveć. Ćuk uveo srpsku crkvu u Hrvatsku. Znači, sveć. Ćuk 10. lipnja 1945. osobno uvodi SPC u Hrvatsku!
Ponovno posvećenje hrama. Neupitno je da hram posvećuje episkop – nije bitno prvo posvećivanje ili (kad je potrebno) ponovno. Ponovno je posvećivanje potrebno kad je hram oskvrnavljen djelovanjem nevjernika u njemu. To je možda znao sveć. Ćuk pa je htio pokazati kako su pripadnici klera SPC pravi vjernici za razliku od onih iz HPC, koji su nevjernici i kao takvi svojem su djelovanjem oskvrnavili hram koji je zbog toga morao biti ponovno posvećen. Znači jasno je zašto je to napisao, ali nismo sigurni je li sveć. Ćuk išta učinio.
Kao što je poznato iz njegovog životopisa on je završio bogosloviju u Cetinju u dobi od 21-e godine. Ne znamo zašto je tako kasno završio bogosloviju – je li zbog toga što je morao ponavljati razrede zbog slabog uspjeha ili je učio s prekidima. Bilo kako bilo, završio je bogosloviju, koja je na razini srednje strukovne škole. U 21.-oj je postao svećenik. Onomu episkopu SPC koji ga je rukopoložio, bilo je nebitno to što je on premlad jer po kanonu se to može dogoditi nakon napunjenih 25 godina. Narednih godina služio je na selu iz čega slijedi da je u životu možda par puta u živo vidio episkopa pa nije imao iskustvo susluženja s episkopom kako bi iz iskustva naučio što i kako on radi. Stoga je vrlo vjerojatno da je zbog nedostatka znanja i učinio nešto što je smatrao posvećivanjem crkve. U crkvenoj knjizi „Trebnik” koju koristi svećenik, postoji čin posvećivanja kuće, štale, njive itd. ali ne i posvećivanja crkve. Sam čin posvećivanja crkve nalazi se u crkvenoj knjizi „Činovnik” koju koristi episkop. Dakle posvećivanje crkve nije isto kao posvećivanje kuće. Iz svega toga proizlazi da je sveć. Ćuk pokušao pokazati da je učinio nešto što nije smio učiniti. Nije mogao znati da u tadašnjim okolnostima to nije smio učiniti niti episkop (pravilo br. 49 Trulskog sabora).
Uvođenje srpskog ćiriličnog pisma. Nije mogao uvesti niti srpsko ćirilično pismo ali eto, učinio je i to. Takvu odluku donosi vrhovno tijelo Crkve (npr. Sinod) i/ili Država. Znači da je sveć. Ćuk i jedno i drugo istodobno, i sinod i država.
Za vrijeme svog dolaska na vlast, komunisti su pokušavali donositi neke naizgled zakonske odluke, a te je odluke donosila Privremena narodna skupština Demokratske Federativne Jugoslavije koja je 23. kolovoza 1945. godine donijela Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji[13] te Narodni sabor Hrvatske koji je 24. studenoga 1945. godine donio Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji za područje Federalne Hrvatske[14]. Ova tijela stvorila je komunistička partija stoga oni predstavljaju samo volju partije, a ne volju naroda Jugoslavije ili hrvatske savezne jedinice.
Niti jedno državno tijelo nije donijelo nikakvu odluku o ukidanju HPC, tako da ona de jure još uvijek postoji.
VJERSKA KOMISIJA
Još prije dolaska na vlast komunisti su najavili reguliranje odnosa s vjerskim zajednicama pa je zato na trećoj sjednici Predsjedništva Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) 25. kolovoza 1944. godine osnovalo Komisiju za vjerske poslove (Vjerska komisija)[15].
Pojednostavljeno: Predsjedništvo je stvorilo Vjersku komisiju. Upravo će ona u narednim desetljećima dijelom biti kreator politike prema vjerskim zajednicama, no u punom smislu njihov nadzornik ali i glavni posrednik u rješavanju svih otvorenih pitanja između vlasti i vjerskih zajednica.[16] Prvim predsjednikom postao je katolički svećenik Svetozar Rittig. Komisiju su činili još i pravoslavni sveć. Ilija Ćuk[17] i odvjetnik Ivan Tremski.[18]
Od svega toga slijedi da je sveć. Ilija Čuk učinio sve o čemu do sada pišemo, kao član Vjerske komisije koju je stvorila Komunistička partija ali ne u ime Komisije jer se ne poziva na neku njenu odluku, nego osobno. Sve što je učinio nema nikakve veze s crkvenim kanonima, a još manje s državnim zakonima jer on je u (komunističkom) crkvenom smislu bio nadređen i Sinodu SPC i pojedinim episkopima, a u svjetovnom smislu čak i da je htio nije mogao ispunjavati državne zakone jer ih nije ni bilo.
Ovakva bahatost utemeljena na primitivizmu i u krajnjoj mjeri nekanonosti je moguća samo u crkvi, kojoj su crkveni kanoni nebitni kao što je SPC i u komunističkoj državi kao što je bila Jugoslavija gdje su manje-više svi u vrhu države bili na razini kvalifikacije[19] navedenog skoro pa nepismenog (u smislu teologije) svećenika komunista.
Već davno se komunistička Jugoslavija urušila u krvi i nestala je, ali osobne odluke jednog priprostog svećenika (I. Čuk), koji je klasični primjer proleterskog poluinteligenta[20] i koji je za životu prekršio sve crkvene kanone su još uvijek na snazi.
KOMUNISTIČKI EPILOG 2
CK SKH dovodi SPC u RH[21]
Za vrijeme raspada komunističke Jugoslavije i stvaranja novih država na tom teritoriju, srpski Patrijarh Pavle tražio je, kao poglavar SPC-a, da se veliki dio hrvatskog teritorija na kojem žive pravoslavci, „mora naći pod zajedničkim krovom sa sadašnjom Srbijom i svim srpskim krajinama“. U uskrsnoj poslanici 1991. godine, koja je čitana u svakoj srpskoj pravoslavnoj crkvi na svečanoj uskrsnoj liturgiji, izmislio je stotine tisuća Srba u logorima Hrvatske i poručio je Srbima da je navodno samo u logoru Jasenovac, tijekom Drugog svjetskog rata, ubijeno 700.000 Srba, „ako ne više, ne manje“. Tom je svojom poslanicom Pavle ubrzao postavljanje barikada i noćnih straža pred „srpskim” selima u Hrvatskoj svojim „strahovima“ da se Srbi u Hrvatskoj danas (1991.) nalaze „pred novim bratoubilaštvom“.[22]
Kasnije u sklopu svog huškanja na Hrvatsku je Sveti Sinod SPC 5. srpnja 1994. godine uputio svoj “Apel srpskom narodu i svetskoj javnosti” kojim poziva sve Srbe da ustanu u obranu “srpskih zemalja” jer oni imaju legitimno pravo na svoju “Republiku Srpsku Krajinu” i “Republiku Srpsku”.
Nakon svih počinjenih zločina uslijed huškanja SPC ona je 1995. osuđena za genocid i etničko čišćenje na sudu u Parizu.[23]
Za vrijeme Domovinskog rata skoro su svi pripadnici klera SPC koji su do tada bili u Hrvatskoj, otputovali u Srbiju ili u neku od Srpskih Krajina i puno je onih koji su (osim huškanja) i izravno ratovali protiv Hrvatske.
Po završetku pobjedničkog Domovinskog rata započelo su se u javnosti pojavljivati više ljudi, koji su pozivali da se u RH vrati Crkva Srbije (SPC). Nitko od njih, pa niti Ruski patrijarh koji se je za to zauzimao, nije izgovorio niti riječ o vjerskim potrebama pravoslavaca u RH, za koje se nema tko pobrinuti nego se uvijek radilo jedino i samo o imovini SPC. Republika Hrvatska nikad nije oduzela nikakvu imovinu SPC, čak i kad se ona bavila ratnim huškanjem na Hrvate, nego je SPC-u vraćala imovinu, koju joj je navodno oduzela SFRJ. U tom vremenu SPC je zauzeta popisivanjem „oduzete” imovine, kako bi zatražila njeno vraćanje.
Dok je radio na popisivanju oduzete imovine, bivši član CK SKH[24] Simo Rajić bio je zadivljen o kakvom je bogatstvu riječ – stotine stanova u urbanim sredinama, desetci tisuća hektara šuma i poljoprivrednog zemljišta, sgrade, banke, hoteli, vile, udjeli u velikim sustavima …
Taj je navodni Srbin rođen u mjestu, čiji naziv potječe iz bugarskog – Donji Štrbci[25] diplomirao je pravo u Beogradu ali se za vrijeme SFRJ nije bavio pravom jer je bio partijski funkcioner. Započeo se pravom baviti tek godine 1991. nakon što je dao ostavku kao saborski zastupnik i postao je odvjetnik. Tad mu je bilo 50 godina.
Njemu – ateistu vjera je bila apsolutno nebitna ali zaposlio se u SPC-u – komunist 15 godina advokat u SPC[26].
Rajić je jedan od autora Ugovora između Vlade Republike Hrvatske i Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj o pitanjima od zajedničkog interesa[27] u kojem se po njemu, poštivaju međunarodne konvencije u toj oblasti i na ovaj se način priznaje pravna osobnost SPC.
U ugovoru nema pozivanja na neke od međunarodnih konvencija (što nije niti moguće jer SPC nije subjekt međunarodnog prava) niti na crkvene kanone (što bi imalo smisla). Nije jasno o kakvoj je to pravnoj osobnosti SPC riječ jer ugovor ne potpisuje SPC nego „SPC u Hrvatskoj” njena izmišljena podružnica, nepostojeća u Ustavu SPC, odnosno njen „Episkopski savet” kojeg ad hoc izmišlja Sveti sinod SPC[28], ali ne na način da je on tijelo SPC po njezinom Ustavu nego tek toliko da se taj pojam koristi jedino i samo u ugovoru s RH.
I upalilo je – Rajić piše da je samo u 2002. i 2003. odvojeno više od tri milijuna eura hrvatskog državnog novca za SPC. Ispada da je isplata državnog novca bila žurna – ugovor je potpisan 12. prosinca 2002., ali država im je odmah uplatila neki novac, unatoč tomu što u Državnom proračunu za 2002. uopće nije bio predviđen nikakav novac za SPC, jer nije niti mogao biti planiran za ugovor koji će biti potpisan više od godinu dana nakon što je Hrvatski sabor izglasovao taj državni proračun. Hrvatski sabor je čak i državni proračun za 2003. donio dva mjeseca prije potpisivanja tog nazovi ugovora.
Rajiću su puna usta zahvale u vezi s tim ugovorom, najviše tadašnjem dopredsjedniku Vlade Goranu Graniću (HSLS), koji je bio i predsjednik vladine Komisije za odnose s vjerskim zajednicama i bez kojeg taj ugovora ne bi bio sklopljen. Predsjednik Vlade Ivica Račan (zadnji predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske) kao komunist, bio je čvrsti ateist i nije imao nikakvo zanimanje za vjerska pitanja samo je bjanko potpisao ono što mu je Simo Rajić, bivši član Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske pripremio.
Na ovaj način – na temelju ništetnog ugovora s nepostojećom pravnom osobom, CK SKH opet je na velika vrata uveo Pravoslavnu crkvu Srbije u suvremenu demokratsku Hrvatsku.
OBNOVLJENA CRKVA U OBNOVLJENOJ DRŽAVI
Hrvatska pravoslavna crkva jedina je autokefalna Crkva u Hrvatskoj. Sadašnja obnovljena autokefalna HPC, koju smo mi, Hrvatski arhiepiskop Aleksandar obnovili 2. listopada 2013. ne mora tražiti priznanja od bilo koga jer ona sva priznanja ima još od početka 18. st. kao sljednica pravoslavne crkve hrvatskog kraljevstva Karlovačke arhiepiskopije. Svi su oni potvrđeni 1942. i na snazi su!
U obnovljenoj nezavisnoj hrvatskoj državi je hrvatski narod dobio svoju obnovljenu Hrvatsku pravoslavnu crkvu, koja je oduvijek postojala i bila dijelom kršćanstva u Hrvata[29].
Žalosno je da su u Hrvatskoj još uvijek pod povijest guraju jugokomunističke sintagme što je i razlog da RH već više od 10 godina apsolutno nezakonito odbija registrirati Hrvatsku pravoslavnu crkvu čak svijestno i opetovano suprotstavljajući se Visokom upravnom sudu RH.
Možda je vrijeme da se ponovno pročita ono što je pisao pokojni srbijanski akademik Dobrica Čosić, prvi predsjednik SR Jugoslavije (15. lipnja 1992. – 31. srpnja 1993).
Nije riječ o „Deobe” iz 1965. u kojima obznanjuje javnosti da je laž ključni vid srpskog patriotizma. Znao je akademik Ćosić da su jugoslavenski komunisti nadmašili svoje velikosrpske učitelje u izmišljanju povijesti pa je tridesetak godina kasnije napisao u knjizi „Promene“ (Novi Sad, 1992.) o postjugoslaveskim vremenima:
“Buduća revolucija na ovoj zemlji u kojoj su vladali komunisti, staljinisti i titovci treba da bude: paljenje papira! Paljenje svih knjiga, svih tekstova i novina napisanih od komunista i pod njihovom vlašću. Paljenje svih ‘revolucionarnih’ štampanih tekstova od Prvog svetskog rata pa nadalje.“
Jesu li u Hrvatskoj došla ta postjugoslavenska vremena?
Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar
[1] Nedavno su nas kontaktirali ljudi iz Nizozemske, koji tvrde da su potomci Mračkovskog i da on je uspio pobjeći, tj. nije ubijen.
[2] Pavelić, Ante, Hrvatska Pravoslavna crkva, Madrid, 1984, str. XI.
[3] Pavelić, Ante, Hrvatska Pravoslavna crkva, Madrid, 1984, str. XI.
[4] Nedavno su nas kontaktirali ljudi iz Nizozemske, koji tvrde da su potomci Mračkovskog i da on je uspio pobjeći, tj. nije ubijen ali za to nemamo čvrsti dokaz. Poznato je da je preživio i svećenik Vaso Šurlan, koji je pobjegao na zapad.
[5] Jure Krišto, Sukob simbola. Politika vere i ideologije u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2001., s. 170-171)
[6] Бердяев, Н. А. Истоки и смысл русского комунизма, Москва. 1990. С. 21
[7] Бердяев, Н. Типы религиозны мысли в России. Paris. 1989.
[8] http://assembly.coe.int/Mainf.asp?link=/Documents/AdoptedText/ta06/Eres1481.htm
[9] Шардт-Купчевский М.А. Архиепископ Гермоген Екатеринославский и Новомосковский // Православная Русь. 2002. № 6. С. 7.
[10] Požar, Petar, Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budučnosti, Naklada Pavičić, Zagreb, 1996, str 363, 367.
[11] Knjiga Protokol prelaza sr. Pravoslavne eparhije zagrebačke, IV, Zagreb, crkva Sv. Preobraženja Gospodnjeg, str. 169
[12] Car, Tomislav. Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj: oduzimanje imovine i odnosi s državom od 1945. do 1967. Doktorski rad, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatski studiji, Zagreb, 2016, str. 28.
[13] M. Maticka, Agrarna reforma i kolonizacija u Hrvatskoj 1945.-1948., Zagreb 1990., 30
[14] HDA, f. 279 PV NRH (1945-1953), 19 514-16 762/45, 31. listopada 1945., kut. 209 i N.N. br. 80, Zagreb, 28. Listopada 1945., 1.-3
[15] ZAVNOH, Zbornik dokumenata, sv. III, Zagreb, 1985, 260.
[16] Car, Tomislav. Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj: oduzimanje imovine i odnosi s državom od 1945. do 1967. Doktorski rad, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatski studiji, Zagreb, 2016, str. 21.
[17] Isto, str. 40. Ilija Ćuk rođen je 14. prosinca 1912. godine u Zrmanji u činovničkoj obitelji. Bogosloviju je završio na Cetinju 1934. godine nakon čega je bio svećenik u Petrinji i Štikadi kod Gračaca. Na početku rata iskazivao je svoju privrženost partizanskom pokretu, zbog čega ga početkom 1942. godine talijanske vlasti zatvaraju u Kninu. Izlaskom iz zatvora prelazi na teritorij pod partizanskim nadzorom gdje je sudjelovao u partizanskim vojnim jedinicama, u dužnosti vojnog referenta na području Like, Banovine, Korduna i Dalmacije. Od 1944. godine bio je član IO JNF-a i vijećnik ZAVNOH-a. Zajedno sa Svetozarom Rittigom sudjeluje u organizaciji Komisije za odnose sa vjerskim za jednicama čiji je zaposlenik bio sve do umirovljenja 1960. godine. Do 1954. godine bio je zastupnik u Saboru NRH. Aktivno je sudjelovao u organizaciji Udruženja pravoslavnog svećenstva čiji je bio tajnik, a od 1960. godine do smrti i predsjednik. 157 HDA, f. 310 KOVZ, 08-223/1-59, Rješenje o umirovljenu Ilije Ćuk, od 7. listopada 1959., kut. 148
[18] Isto. Po sličnom obrascu formirane su komisije i u ostalim federalnim jedinicama, tako su i u srbijanskoj komisiji bili pravoslavni i katolički svećenici (Mirko Mihajlović iz Kukujevaca), a svima je bilo zajedničko to što su bili pripanici NOB-a. U razdoblju od osnivanja 1944. pa do 1976. godine nekoliko je puta mijenjala nazive. Međutim njena glavna funkcija nadzornika i glavnog posrednika u rješavanju svih otvorenih pitanja između vlasti i vjerskih zajednica nije se mijenjala.
[19] Vođa KP Jugoslavije Josip Broz krenuo je u školu kad mu je bilo devet godina i završio je četiri razreda. Kasnije je s prekidima pohađao strukovnu školu za bravara, koju se ne zna je li završio, ali prestao je učiti kad mu je bilo 18 godina.
[20] Osoba koja je nedovoljno obrazovana, koja ima površno znanje i nebogatu kulturu, kojeg je partija postavila na položaju iznad njegove intelektualne razine.
[21] Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske dovodi Srpsku pravoslavnu crkvu u Republiku Hrvatsku. Napisano je na način karakterističan za vrijeme komunističke vladavine.
[22] Mirko Valentić: Rat protiv Hrvatske : 1991. – 1995. : velikosrpski projekti od ideje do realizacije, Slavonski Brod : Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje; Zagreb : Hrvatski memorijalno dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2010., str. 254. – 257.
[23] Zlatko Pinter za Kamenjar https://kamenjar.com/spc-je-odgovorna-za-zlocine-genocida-i-etnickog-ciscenja/
[24] Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske(podružnica saveza komunista Jugoslavije)
[25] Štrbac( u množini štrbci) na hrvatskom ne znači ama baš ništa, kao niti na srpskom ali u bugarskom je щърб, щърбав (štrb, štrbav) onaj, koji nema zube.
[26] Simo Rajić, Između Hrvata i Srba, Profil, Zagreb, 2017, str. 249.
[27] NN 196/2003-3109
[28] Isti je to sinod pod predsjedništvom patrijarha Pavle, čiji su članovi nekoliko godina prije za vrijeme rata huškali na Hrvatsku.
[29] Obnavljanje Hrvatske pravoslavne crkve nakon prekida njenog postojanja temelji se na pravilima 37, 38 i 39 Trulskog sabora(681-682).
