Vinkovačke jeseni nisu samo manifestacija već kruh naš svagdašnji
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 24 Rujan 2026 14:57
Poklopilo se vremenski, a vjerujem i sudbonosno: i prošle i ove godine pripala mi je čast prenijeti vijest o otvorenju Vinkovačkih jeseni, događaju koji je daleko više od puke manifestacije kakve danas manje-više preplavljuju čitavu Hrvatsku prodajući priču o “inovativnom”, ali vrlo često tek modernom, bezidejnom kopiranju površnih ideja.
U moru rubno suludih sadržaja koji danas prolaze pod riječ “kultura” (baš i trebaju navodnici), pod radarom stvarnosti često ostaju vrijedne stvari, a Jeseni su svakako jedne od njih.
Prije nekoliko mjeseci, jedan kolega mi reče da se moje kolumne ne plaše pokazati moje porijeklo. I ova će biti takva. Uostalom, onaj tko bježi od korijena riskira biti iščupan od života.
Mrvice sa stola
Vinkovačke jeseni ove su godine sa sobom na pozornicu stavile dirljivu povijesnu priču pod nazivom “Vlak slavonske ravnice”. Već prenoseći vijest, naježena sam iščitavala sve ono što sam nekoć davno slušala za stolom u roditeljskoj kući kad bi se dida Ivan iz prizemlja kuće popeo kod nas na ručak ili kavu.
Mnogi su me u zadnjih tridesetak godina pitali kako mi je nastalo prezime. Jedan od profesora na zagrebačkom KBF-u, davne ’98., uvjeravao me da su ili gradili mostove, ili vuku mostarske korijene. Ne zna se potječe li prezime točno iz Mostara, a do podataka se vrlo teško dolazi, ali se pouzdano zna da su moji preci, baš kao i mnogi koje je živopisno dočarao emotivni scenski prikaz govoreći upravo o periodu djetinjstva mog dide, odnosno kraju Prvog svjetskog rata, stigli iz Hercegovine put Slavonije trbuhom za kruhom. Doslovno.
Pokojni dida Ivan, koji je vrlo rano ostao bez majke, a dio djetinjstva proveo kod svog ujaka spavajući na jaslama, pričao je da mu je otac jednom tjedno slao polovicu pečenog kruha. On bi odmah pojeo jednu krišku. “Drugu nisam odmah pojeo. Čekao sam sutra. Čuvao sam je…”, govorio je ne pokazujući emocije jer je sve suze vjerojatno isplakao još u djetinjstvu.
Mrvice kruha sa stola u mojoj roditeljskoj kući nikada nisu bačene u smeće. S poštovanjem ih je tretirao i pokojni tata. Mi smo nastavili.
‘Vlak slavonske ravnice’
Mama je pričala i o vremenima svog djetinjstva, nakon Drugog svjetskog rata. Brojni vlakovi, koje je među ostalima vozio i moj drugi djed, njezin otac, dovozili su u Brod brojna gladna usta iz Hercegovine kroz Bosansku Posavinu. U čitavoj Slavoniji, Baranji i Srijemu su potražili i našli svoj drugi dom. I Vinkovci, u kojima su moji roditelji i braća živjeli jedan dio života, jedan su od tih gradova.
Ovogodišnje Vinkovačke jeseni nisu bile samo jedna godina u nizu te manifestacije. U trenutku kada je naše društvo gotovo postalo tek suživot lišen empatije među ljudima, “Vlak slavonske ravnice” podsjetnik je na vremena solidarnosti, prihvaćanja drugoga, odgovornosti odgoja i pružanja ruke onome u potrebi.
Oni koji su publiku uspjeli duhom vratiti u 1917. i 1918., godine velike gladi za Hercegovinu, prikaz velike humanitarne akcije fra Didaka Buntića, koji je u istočnu Hrvatsku doveo oko 17 tisuća djece kojima je pružena svjetlija budućnost, postali su u jednoj večeri ona lampa iz pjesme koja gori nasred grada na Bosutu.
“Vlak slavonske ravnice” te je večeri bio upravo ono što nam je trebalo – svjetlo u trenutku hladne i robotizirane komunikacije, skučenosti duše i mraka kojemu se prepuštamo, često bez razloga, samo zato što smo zaboravili prioritete života.
Učiti od prošlosti
Vinkovačke jeseni zato nisu samo manifestacija. One su potvrda hrvatskog identiteta koji leži u svakoj zlatnoj niti koje se vezu kroz stoljeća. Jeseni u Vinkovcima opominju nas da u vremenu materijalnog izobilja postoje čuvari vremena koji su poštovali svoju neimaštinu daleko dublje nego mi našu mogućnost izbora. Koji su to poštovanje prenosili s koljena na koljeno da ne umru sjećanja. I da njihovi potomci nikada ne zaborave na zahvalnost.
Jeseni su živi podsjetnik na našu bogatu baštinu, mjesto koje predstavlja susret čovjeka i tradicije koja se čuva s osobitom pažnjom.
Baš kao i onaj jedini komad kruha u danu, skriven u jaslama, na dječjim dlanovima, u vremenima gladi.
Jer, kad nas pritisne sadašnjost, trebamo shvatiti da ponekad moramo učiti od uspomena.
Helena Mostarkić Gobbo/narod.hr
