Pupovac je šutio kod Porfirijevih fašističkih ispada, ali se odmah oglasio zbog šačice huligana
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 17 Listopad 2026 19:04
Milorad Pupovac oštro je osudio antisemitske i nacističke povike dijela navijača Torcide, huligana, u Splitu, nazvavši ih „jezivima”. No kada je riječ o izjavama patrijarha Srpske pravoslavne Crkve Porfirija na pogrebu osuđenoga ratnog zločinca Ratka Mladića, postavlja se pitanje zašto nije jednako jasno osudio njegove riječi.
Slučaj svastike na Poljudu iz 2015. godine, čiji počinitelji do danas nisu otkriveni, dodatno otvara pitanje odgovornosti i dosljednosti u osudi ekstremizma.
Među ostalim, skandiralo se “Gazi Židove”, “Auschwitz”, “Ustaj, Adolfe”, a čulo se i “Ajmo, ustaše”, uz pjevanje stihova koji pozivaju na nasilje i hvale nacističke zločine. Bio je tu i lijes s natpisom “Ajax”. Teško je ne zapitati radi li se o diverziji?
Takve poruke donekle se mogu objasniti specifičnim identitetom Ajaxovih navijača. Naime, pristaše amsterdamskog kluba sebe desetljećima u navijačkom folkloru nazivaju “Superjoden” (Superžidovi) te na tribinama često ističu Davidove zvijezde i izraelske zastave, što je praksa nastala kao odgovor na uvrede suparnika u Nizozemskoj.
Pupovac: „Zadnji je trenutak da prvo osudimo taj jeziv događaj”
Predsjednik SDSS-a i saborski zastupnik Milorad Pupovac 16. listopada reagirao je na skandiranje dijela navijača Torcide u Splitu uoči utakmice Hajduka i Ajaxa. Povike kojima su se zazivali Adolf Hitler i Auschwitz te pozivalo na nasilje nad Židovima nazvao je jezivima.
„Zadnji je trenutak da prvo osudimo taj, ne sramotan, nego jeziv događaj”, izjavio je Pupovac.
Pritom je prozvao i one koji su, prema njegovim riječima, ranije šutjeli, podcjenjivali takve pojave ili ih na neki način podržavali.
„To je stvar svih nas u politici i društvu koji smo ili šutjeli ili podcjenjivali ili na neki način podržavali i pripremali ovu vrstu eskalacije”, rekao je.
Sporni povici zaslužuju nedvosmislenu osudu. Tijekom kortea dijela navijača Torcide čuli su se uzvici „Auschwitz, Auschwitz”, „Gazi, gazi, gazi Židove” i „Ustani, Adolfe”, kao i stihovi koji veličaju ubijanje Židova u koncentracijskim logorima.
Kako je izvijestio Narod.hr, događaj se zbio uoči utakmice Hajduka i Ajaxa, a povici su izazvali brojne osude. Odgovornost za izgovorene riječi treba utvrđivati na temelju dokaza, a postupke pojedinaca, huligana, ne treba pripisivati svim navijačima Hajduka ili pripadnicima Torcide.
A što je s Porfirijevim riječima na pogrebu Ratka Mladića?
U rujnu 2026. javnost je pozornost usmjerila i na pogreb Ratka Mladića u Beogradu. Bivši zapovjednik Vojske Republike Srpske pravomoćno je osuđen za genocid u Srebrenici i druge ratne zločine. Na pogrebu su se okupile tisuće ljudi, a dio okupljenih slavio ga je kao ratnog junaka.
Na pogrebu je govorio i patrijarh Srpske pravoslavne Crkve Porfirije. U svojem je govoru izrazio „duboku zahvalnost” te poručio da će Mladićevo ime ostati „duboko utkano u sjećanje i molitve najvećeg dijela našega srpskog pravoslavnog naroda”.
Porfirije je zaključio molitvom da Gospodin Mladiću oprosti dušu i porukom: „Neka mu je vječni spomen.”
O njegovu govoru izvijestio je Narod.hr u tekstu „Tisuće slavile Mladića, a patrijarh Porfirije poručio: ‘Duboka zahvalnost i neka mu je vječni spomen’”.
Riječ je o izjavama poglavara Srpske pravoslavne Crkve na pogrebu čovjeka koji je pravomoćno osuđen za najteže ratne zločine, uključujući genocid. Takav govor otvara ozbiljno pitanje odnosa prema žrtvama i javnog komemoriranja osuđenih ratnih zločinaca.
Upravo se ovdje nameće pitanje dosljednosti u javnoj osudi ekstremizma i veličanja zločina. Pupovac je zbog povika dijela navijača Torcide zatražio široku društvenu i političku reakciju te prozvao one koji su ranije šutjeli ili relativizirali takve pojave.
No zašto se u slučaju Porfirijevih riječi na pogrebu Mladića nije čula jednako jasna i izravna osuda samog sadržaja patrijarhova govora? Ako se od političara i društva traži da ne šute pred pojavama koje vrijeđaju žrtve i veličaju zločinačke ideologije, takav bi kriterij trebao vrijediti bez obzira na to tko je izvor spornih izjava.
Svastika na Poljudu: počinitelji ni nakon deset godina nisu otkriveni
Podsjetimo i na slučaj svastike na travnjaku Poljuda iz lipnja 2015. godine – koji je još jedna epizoda koja otvara pitanja o odgovornosti, političkim reakcijama i učinkovitosti institucija.
Uoči utakmice Hrvatske i Italije u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo na travnjaku splitskog stadiona iscrtan je simbol svastike. Slučaj je izazvao međunarodnu osudu i ozbiljne posljedice za hrvatski nogomet. Hrvatski nogometni savez kažnjen je oduzimanjem jednog boda, novčanom kaznom i igranjem utakmica bez gledatelja.
Unatoč istrazi, počinitelji nisu otkriveni. Kako je Narod.hr podsjetio u tekstu „Slučaj svastika na Poljudu: Što se dogodilo te 2015. godine?”, ni nakon deset godina nije poznato tko je iscrtao sporni simbol.
Slučaj je otvorio i pitanje je li se radilo isključivo o činu ekstremizma ili je iza njega postojao drukčiji motiv. Međutim, bez utvrđenog identiteta počinitelja i dokaza o njihovim namjerama ne može se pouzdano zaključiti tko je stajao iza tog čina niti je li riječ bila o unaprijed planiranoj diverziji.
Činjenica ostaje da počinitelji nisu otkriveni, dok su posljedice za hrvatski nogomet bile konkretne i međunarodno vidljive.
Zato se i danas može postaviti pitanje primjenjuju li se jednaka mjerila kada se traži odgovornost za ekstremističke simbole i poruke. Dok se u nekim slučajevima javno zahtijevaju brze reakcije i najšira osuda, nerazriješeni slučajevi poput svastike na Poljudu podsjećaju da javnost od institucija očekuje i učinkovito utvrđivanje činjenica.
Što se to, prema Pupovcu, treba učiniti?
Pupovac je nakon događaja u Splitu poručio da osuda nije dovoljna te da se cijelo društvo mora suočiti s pojavama koje veličaju nacizam i antisemitizam. Takvo načelo opravdano je kada se primjenjuje dosljedno, bez obzira na političku pripadnost, nacionalnost ili vjersku zajednicu.
No ostaje pitanje: što se to treba učiniti da bi se zaslužila jednako oštra osuda kada sporne poruke dolaze iz drugih sredina?
Zašto se od političara i društva zahtijeva jasna reakcija na povike dijela navijača, dok se istodobno otvara pitanje odnosa prema riječima crkvenog poglavara na pogrebu osuđenoga ratnog zločinca? I zašto slučaj svastike na Poljudu, čiji počinitelji nisu otkriveni, ni nakon deset godina nema razrješenje koje bi javnosti pružilo odgovore?
Ovi događaji nisu istovjetni i ne treba ih umjetno izjednačavati. Antisemitski povici, javno komemoriranje osuđenog ratnog zločinca i neotkriveni počinitelji iscrtavanja svastike različiti su slučajevi. Ipak, svaki od njih opravdano otvara pitanje odgovornosti, odnosa prema žrtvama i dosljednosti u javnim reakcijama.
Pupovac s pravom može tražiti osudu antisemitskih i nacističkih povika. No jednako je legitimno pitati kakve kriterije primjenjuje kada se susreće s drugim spornim događajima i izjavama, poput one Porfirijeve.
