Meter: Kraj rata, EU u šoku
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 25 Listopad 2026 17:03
Ništa manji strah Europljana ne izaziva niti mogućnost da zbog ponovne europske i(li) ukrajinske opstrukcije novog Trumpovog plana ne dođe do njegovog neprihvaćanja , i da zbog toga dođe do sklapanja američko-ruskog bilateralnog sporazuma o suradnji (uz nastavak rata) gdje će dvije zemlje profitirati, a EU sa suzama u očima promatrati što se to događa, i zašto je sve tako ispalo.
Jedan za drugim stižu nam jasni signali kako je europska strateška politika (zapravo ju je teško nazvati osmišljenom strategijom, puno prije iznuđenom i olako prihvaćenom još iz doba Bidenove administracije nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, zbog čega je kasnije i njegova administracija javno priznala kako nije očekivala tako lako slamanje otpora vladajućih europskih krugova s obzirom na veliku korist koju je moćna europska industrija imala od energetskih veza s Rusijom zbog kojih je osiguravala svoju globalnu konkurentnost) ušla u slijepu ulicu i da može krajnje opasno udariti glavom o zid ukoliko se nešto uskoro žurno ne promijeni.
U nastavku, evo nekih konkretnih signala koji na to ukazuju.
„Dizelski dogovor“
Prvo, američki vođa Donald Trump – koji je s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom 9. listopada sklopio tzv. dizelski dogovor (ne samo o isporukama dizela ali je to najzvučnije odjeknulo svijetom, žednim energenata) o isporukama ruskog dizela na američko i globalno tržište usprkos američkim sankcijama na isti, kao i onim od strane Europske unije – izazvao je ne samo nezadovoljstvo, već i pravu paniku u Kijevu i ključnim europskim metropolama, uključujući i središnjicu u Bruxellesu.
Jasno je i zašto. Dogovor ukazuje na Trumpovu odlučnost da ovog puta s Putinom ozbiljno dogovori uvjete za završetak ukrajinskog rata. Pritom EU (njegove vladajuće elite) osjeća strah da će u potpunosti biti izbačen iz pregovaračkog stola. Naime, već u prvoj dekadi studenog u Abu Dhabiju planira se obnova trojnih pregovora SAD-Rusija-Ukrajina, pa spomenute elite pravilno predmijevaju kako interese Europe, koja je svoju sudbinu, neočekivano – gotovo potpuno vezala uz sudbinu Ukrajine – neće imati tko zastupati.
Ništa manji strah Europljana ne izaziva niti mogućnost da zbog ponovne europske i(li) ukrajinske opstrukcije novog Trumpovog plana (kako je to bilo s onim prethodnim, nedugo nakon njegovog prošlogodišnjeg sastanka s Putinom na Aljasci) ne dođe do njegovog neprihvaćanja , i da zbog toga dođe do sklapanja američko-ruskog bilateralnog sporazuma o suradnji (uz nastavak rata) gdje će dvije zemlje profitirati, a EU sa suzama u očima promatrati što se to događa, i zašto je sve tako ispalo.
Da novi Trumpov i Putinov dogovor kojim slučajem nije čvrst, sigurno ne bi došlo niti do slanja ruskog dizela u SAD. Naime, upravo je jučer, kako je prenio Reuters, prvi tanker po imenu Agioi Fanendes, koji plovi pod malteškom zastavom i prevozi 40 000 tona ruskog dizelskog goriva s ultra niskim udjelom sumpora, iz ruske baltičke luke u Primorsku (Lenjingradska oblast), krenuo prema New Yorku, gdje bi trebao stići 7. studenog.
Ratni brodovi europskih baltičkih država – članica NATO saveza, kao i Ujedinjenog Kraljevstva, mogli sada, ako bi bili odlučni (čitaj sposobni o bilo čemu strateškom samostalno odlučivati) izvršiti marinski i helikopterski desant na spomenuti tanker i primorati ga na uplovljavanje u svoje luke pa ga nakon inspekcije i izricanja novčanih kazni prijevozniku pustiti skupa s teretom (kako su to već u više navrata činili (uključujući i Francusku). Međutim, nekako sam, gle čuda, ovog puta potpuno uvjeren da se to neće dogoditi. U istoj vijesti nije objavljeno ima li tanker zaštitu ruskih ratnih brodova (što je postala sve češća praksa pri prolasku ruskih tankera iz reda onih tzv. sjenovitih (pod drugim zastavama) Baltičkim morem i kanalom La Manche (Englezi ga zovu Engleski kanal), iako mislim da to sada nije slučaj). Jer Putinu bi ovog puta i odgovarao upravo takav scenarij, ne samo kao neposredni dokaz Trumpu kako je Europa ona koja ne da priliku za postizanje mira, već i za ruske oštrije vojne poteze i jačanje eskalacije ne samo na ukrajinskom tlu, pri čemu Trump ne bi mogao reagirati.
Europi prijeti energetska kriza
Drugi signal, ništa manje važan, je današnja vijest, prema kojoj je čelnik Međunarodne agencije za energiju (IEA), Fatih Birol, upozorio kako Europa ulazi u zimu s povijesno niskim zalihama plina i da ne može podnijeti daljnje globalne poremećaje u opskrbi. “Mislim da bismo, ako nas pogodi oštra zima, mogli svjedočiti višim cijenama prirodnog plina u Europi”, rekao je Birol, dodajući da sve izraženija politizacija energetike dodatno povećava neizvjesnost. “Europi ove, ali i iduće godine, neće biti lako”, upozorio je, i dodao kako su ukrajinski napadi na ruske rafinerije također pridonijeli nadolazećoj nestašici dizelskog goriva, jer je prestala stizati otprilike trećina ruskih isporuka. Također je upozorio kako globalni sustav opskrbe više ne može podnijeti dodatne poremećaje. Prema medijskim izvješćima, ministri energetike država članica EU-a sada razmatraju trebaju li pozvati kućanstva i tvrtke na ograničavanje potrošnje, kako piše Al Jazeera.
Drugim riječima, ova se upozorenja čelnika krovne globalne agencije za energetiku, kao i tajming njihove objave, prema mom mišljenju moraju iščitavati kao posredni Trumpov pritisak na EU da ne opstruira njegove planove jer je to i u europskom interesu zbog nedostatka vlastitih energetskih izvora i manjka onih izvana kao supstituta za ruske energente. Jer malo je vjerojatno kako Trump nema, ako možda i ne odlučujući a ono ipak najveći utjecaj u tako važnoj globalnoj organizaciji, iz sektora koji je za njega definitivno primaran (energetika).
U tom kontekstu itekako treba spomenuti i navodne Trumpove želje da američki investitori (mediji već barataju s konkretnim imenima, među kojima su i dva bliska Trumpova partnera Stephen Lynch i Gentry Beach, kako je 18. listopada pisao švicarski NZZ) od ruskog Gazproma, koji je vlasnik u diverziji ujesen 2022. godine oštećenih i iz stroja izbačenih baltičkih plinovoda Sjeverni tok – kupe taj plinovod. Time bi, reći ću to „politički korektno“ – Amerikanci „demokratizirali“ ruski plin kroz njegovu “filtraciju“ u tada već američkom plinovodu tj. pretvorili ga u „molekule slobode“ a ne „okupacije“ – i naravno, Europljanima ga prodavali za veću cijenu. Europska unija je odbila tu mogućnost, ali je pitanje što će na kraju iz svega toga biti, jer energetska kriza joj opasno kuca na vrata. I Iran i Trump, svatko sa svoje strane, blokirali su izvoz nafte i plina kroz Hormuški tjesnac – dakloe i onog arapskog (Teheran), i onog iranskog (SAD).
EU užurbano traži svog pregovarača s Putinom
Treći signal je užurbana potraga zajedničkog europskog pregovarača za razgovore s Putinom, kako je u četvrtak izvijestio POLITICO.
Kako navodi medij, „glavni je problem pritom odlučiti tko bi trebao preuzeti tako opasan zadatak“. „Koliko god to bilo teško, mislim da bi neka vrsta kanala prema Putinu bila dobra stvar“, rekao je David Lidington, ugledni suradnik Kraljevskog instituta ujedinjenih službi u Londonu. „Nisam optimističan da bi to išta postiglo u kratkom roku, ali imati kanal koji se zatim može koristiti kada se ukaže prilika nije loša stvar.“
EU odustaje od konfiskacije zamrznute ruske imovine
Četvrti signal je navodno odustajanje EU-a od konfiskacije zamrznutih ruskih sredstava u Belgijskom Euroclearu, o čemu se od početka ove godine često govorilo uslijed velikih i krajnje neugodnih financijskih izdataka za financiranje ukrajinskog proračuna i naoružanja koje je EU prošle godine (opet neočekivano lako) prebacila na sebe kad je Trump to od nje zahtijevao usred carinskih prijetnji u sklopu pregovora o trgovinskom sporazumu dviju strana.
„Ali bruxelleski balon mora prihvatiti da dogovor s Putinom i Trumpom neće biti diktiran protokolima EU, prema mišljenju diplomata iz zemlje Europske unije koji je, kao i drugi u ovom članku, dobio anonimnost kako bi raspravljao o osjetljivim pitanjima.
„Ne možemo se pojaviti s dvije ili tri osobe koje govore u ime EU“, rekao je diplomat. „Izbor tko će na kraju predstavljati EU temeljit će se na onome što bi pružilo najveću vrijednost, a ne na osobnim borbama za moć ili narcisoidnim preferencijama.“ – piše POLITICO.
Ukrajina nije napala ruske rafinerije već više od tjedan dana
Peti signal je izostanak ukrajinskih napada na ruske rafinerije. Posljednje izvješće o napadu na Rafineriju nafte u Rjazanju bilo je u noći 16. listopada. Podsjećam kako je Trump već ranije, tijekom pregovora američke i ukrajinske delegacije 10. listopada u Mijamiju, izjavio kako Sjedinjene Države zahtijevaju da se Ukrajina suzdrži od novih napada na rusku energetsku infrastrukturu povezanu s dizelom, što uključuje i brodove koji ih prevoze.
Trump aktivirao zakon iz hladnog rata
I konačno, šesti signal je da Trump upravo aktivira zakon o nacionalnoj sigurnosti iz doba Hladnog rata kako bi potaknuo domaću proizvodnju i rafiniranje nafte, jer rastuće cijene goriva prijete šansama republikanaca na međuizborima u studenom.
Iako se ova najava od strane Trumpa ali i medija interpretira kao nastojanje da se Zakon o obrambenoj proizvodnji (DPA) iz 1950. godine iskoristi za osiguranje do 150 milijuna dolara za proširenje američkih rafinerijskih kapaciteta i proizvodnju dizela i benzina “na rekordnim razinama” kako bi se smanjile cijene goriva, prema mom mišljenju pozadina je puno dublja.
Naime, u predsjedničkom memorandumu, Trump je domaću proizvodnju nafte, rafinerije, naftovode i skladišta označio kao ključne za nacionalnu sigurnost, tvrdeći da privatne tvrtke ne mogu dovoljno brzo proširiti kapacitete bez savezne intervencije. To znači da će, nakon očekivane pobjede demokrata na međuizborima koji se održavaju već za deset dana, taj potez najvjerojatnije iskoristiti za sprječavanje zastupnika neoconsa iz obiju stranaka da vetom onemoguće njegov „dizelski sporazum“ s Putinom s obzirom kako je protivan usvojenim sankcijama.
To potvrđuje i nedavno Trumpovo pristajanje na potpisivanje (a odmah potom odlaganje njegove primjene), po Rusiju krajnje neugodnog zakona o uvođenju sekundarnih sankcija na izvoz njene nafte (što bi pogodilo i Kinu i Indiju kao najveće uvoznice iste) i štošta drugo, a na čije odgađanje primjene ima pravo ako se radi o nacionalnim interesima SAD-a (takva sloboda u odlučivanju bila je njegov uvjet pri formuliranju predlaga tog „zakona iz pakla“ od strane pok. senatora Grahama i senatora Bloomentala, uz naznaku da ga je zamislio. a sada i dobio kao snažnu polugu u pregovorima s Moskvom i Pekingom.
Prosudba
Europa
Gore navedeni signali (to nikako nisu i svi), jasno ukazuju na potpunu promjenu paradigme. Od neugodnog položaja u kojem se Rusija nalazi sve vrijeme od svog pokretanja rata nakon što se on nedvojbeno nije brzo odvio u smjeru kojeg je Moskva prvotno očekivala, i nakon što s čitav zapad združio i zakleo na „pomoć Ukrajini dokle to bude potrebno“ i nanošenje strateškog poraza Rusiji kroz taj rat, Europska unija iznenada je postala glavni talac rata. Nedostaju joj vlastiti energenti, ruskih se odrekla (čak je već ranije donijela odluku o potpunoj zabrani uvoza ruskog plina i nafte u 2027.g.), a potpune i sigurne alternative njemu nema uslijed bliskoistočnih ratova i raznih američkih „igara“, pa i ucjena u svemu tome. Sve to rezultira deindustrijalizacijom i jačanjem socijalnih problema, uz sve snažnije prosvjede i migrantsku krizu (Ukrajinu u tom kontekstu niti ne spominjem, njene su elite odavno naivno prihvatile ulogu „batine“ za Rusiju i te plodove sada njihov narod žanje).
Međutim, daleko najvažniji element koji je utjecao na ovu dramatičnu promjenu nisu ni energetski ni financijski problemi, već činjenica da su američke elite definitivno postale svjesne kako je nastavak daljnjeg rata postao kontraproduktivan i po američke nacionalne interese, jer je svima jasno kako se Rusija ne može vojno pobijediti i da Moskva ne namjerava odustati od svojih ključnih ciljeva koji su se do jučer za zapadu potpuno ignorirali (sporazum o ruskoj i europskoj strateškoj sigurnosti koja se mora riješiti u istom paketu kao i sudbina Ukrajine, bez bilo kakvog zamrzavanja sukoba koji se onda uvijek može pokrenuti kada bilo kome to zatreba, već trajnim mirovnim sporazumom, uz izvan-blokovski status Ukrajine). Da je to tako, svjedoči i gore spomenuti skori ponovni pregovori u Abu Dhabiju između američke, ruske i ukrajinske delegacije gdje će upravo ta tema biti glavni predmet razgovora.
Drugim riječima, američke (a posve sigurno i europske samo se o tome ne žele javno izjašnjavati) elite postale su svjesne kako će zbog gore navedenoga nastavak rata prije ili kasnije rezultirati njegovom eskalacijom i izvan Ukrajine. Ona pak može krajnje ozbiljno zaprijetiti primoravanjem ulaska SAD-a u taj rat zbog savezničkih obveza u sklopu NATO-a. SAD, podsjećam, ni pod kojim uvjetima ne želi rat s nuklearnom velesilom Rusijom, a to vrijedi i obratno jer je konačni rezultat objema državama jasan – kataklizma!
Ta ruska suradnja, ukoliko do nje dođe, s Europom više nikad neće biti kao ona prijeratna (koja je zapravo bila anomalija jer su dvije strane povijesni antagonisti koji su ne jednom vodili velike ratove – Napoleonski ratovi, Krimski rat, Prvi i Drugi svjetski rat, a naravno – i krajnje opasni hladni rat), već će biti krajnje pragmatična, uvijek uz međusobnu dozu nepovjerenja kako ta suradnja ne bi dobila na zamahu (zapravo, nešto blaža varijanta hladnog rata).
To bi po interese SAD-a bilo dostatno, jer njegovi europski saveznici ne smiju propasti, oni moraju nastaviti živjeti i stabilizirati svoja gospodarstva – ali ne da postanu SAD-u konkurentna, već da bi Europa po strateškim obrambenim planovima pod kapom SAD-a uvijek mogla u određenoj napetosti držati Rusiju kako bi ova i dalje imala sigurnosne brige na svojim zapadnim granicama i njima se bila primorana prilagođavati).
Paralelno, suradnja Rusije sa SAD-om uistinu je perspektivna po obje strane ako bi zaživjela – poglavito po pitanju međusobnih investicija. Osim toga usporila bi i proces, po SAD krajnje neugodne ubrzane globalne dedolarizacije u platnom prometu između država.
Poluga protiv Kine
I još jedna važna stvar! Trump sporazumom s Putinom oko završetka rata namjerava Rusiju, ako već ne može sasvim, ono barem u nekoj mjeri izvući iz čvrstog zagrljaja s Kinom i djelomično je vratiti zapadu kroz obnovljenu suradnju, što također odgovara i Moskvi, jer nitko ne želi biti ovisan o bilo kome ako za to ima mogućnosti (usput rečeno, Kina sve vrijeme rata održava gospodarsku suradnju s Ukrajinom, pa čak Kijevu i isporučuje svoje dronove ili komponente za njihovu proizvodnju, na što su znali upozoravati i ruski analitičari bliski Kremlju iako su pritom puno veću važnost i naglasak stavljali na nastavak strateškog rusko-kineskog partnerstva, koje je stvarno veliko (što je po njih najvažnije, obuhvaća i obrambenu i sigurnosnu sferu) i koje neće nestati usprkos određenim, pa čak i ne malim nesuglasicama koje postoje između Moskve i Pekinga. Prije svega oko postavljanja kineskih tvrtki i banaka po pitanju suprotstavljanja američkih sankcija koje im prijete u slučaju suradnje s Rusijom kada je riječ o izvozu kineskih proizvoda dvojne namjene – civilne i vojne, za što je Moskva prilično dugo čekala adekvatno kinesko rješenje kroz osiguranje platnog sustava koji neće biti pod nadzorom SAD-a i u čemu se navodno uspjelo tek relativno nedavno.
Trump bi se definitivno zadovoljio i s određenim neutralnim stavovima Moskve po pitanju razvoja američko-kineskih odnosa koji, kako god sada to možda i drukčije izgledalo nakon nedavnog summita na vrhu dviju država u Washingtonu – teže neizbježnom sukobu u sklopu borbe za globalnu dominaciju – prije svega u sferi visoke tehnologije i u sklopu nje umjetne inteligencije – UI (AI, engl.). Trump je nedavno rekao kako će u „superinteligenciji“ na kraju biti samo jedan pobjednik, a tu on prije svega vidi – naravno – SAD.
Mislim kako Trump u pogledu postizanja određene ruske veće elastičnosti prema američkim planovima s Kinom ima mogućnost za uspjeh. Naime, u kineskim analitičkim krugovima, barem prema navodima onih ruskih koji su s njima u kontaktu na različitim forumima, kruže teze prema kojima je Peking želio iskoristiti tešku rusku situaciju nakon što je Moskva potpuno odsječena od zapadnih gospodarskih i financijskih tokova – i svojom pomoći potpuno zagospodariti ruskom ekonomijom – poglavito visokom tehnologijom (to se, naravno, nikada neće reći od strane bilo kojeg kineskog ili ruskog dužnosnika). Međutim – to se nije dogodilo, navode ruski analitičari bliski Kremlju, govoreći o kontaktima s kineskim kolegama. Jer Moskva je uspjela diverzificirati svoju ekonomiju i kroz strateška partnerstva s Indijom, bogatim arapskim monarhijama, Turskom – koje se zemlje nisu odlučile ista otkazati usprkos, blago rečeno, nimalo malim američkim pritiscima ovih godina, poglavito baš u Trumpovom mandatu.
Iran
Također treba naglasiti kako se u sklopu mogućeg američko-ruskog reseta, kojeg Trump očito pokreće, ne smije zanemariti niti snažni ruski (pozitivni) utjecaj na Iran, ali i izvrsne odnose s njegovim arapskim susjedima – što može biti važno u sklopu nastojanja za završetak rata koji snažno opterećuje Trumpovu administraciju, i pronalazak mira za čitavu bliskoistočnu regiju što bi imalo i veliki globalni pozitivni utjecaj.
Dakle, ukrajinski se rat mora završiti jer po svih traje predugo, i svima nanosi štetu (zapravo odgovara jedino Kini zbog primoravanja Rusije da čvrsto stoji uz nju što Pekingu pomaže i za njegove akvizicije vezane uz Tajvan, ali i zbog iscrpljivanja zapada kroz isti rat i njegov fokus na Europu a ne Daleki istok). Zato sam uvelike siguran da će taj rat sporazumno i završiti, ako već ne do kraja godine što je ipak manje vjerojatno, a onda sigurno u slijedećoj.
Pritom naglašavam kako će i pored svega gore navedenoga (naravno ako sve to uopće ikada i zaživi, jer svi su scenariju u ovako sluđenom svijetu mogući) SAD i Rusija i dalje dugoročno ostati veliki globalni suparnici, ali više ne i neprijatelji koji moraju strahovati od opasnih incidenata koji ih mogu dovesti u oružani sukob. Pritom bi se svijet definitivno nastavio kretati prema multipolarizmu, iako bi se taj proces ovime sigurno usporio, jer bi Washington opet svima demonstrirao svoju moć pronalaska izlaza iz svih po sebe neugodnih situacija, makar pritom i žrtvovao interese svojih pojedinih prijatelja (uostalom američki pragmatizam to je u povijesti ne jednom pokazao, o čemu svjedoči i ona čuvena Kissingerova izjava kako je “možda opasno biti neprijatelj Amerike, ali biti prijatelj Amerike je kobno.”
Što će pak biti s Europskom unijom teško je reći. Ali, ako i opstane na temeljima na kojoj je njene elite grade, ugrubo, od početka novog tisućljeća, i koje, umjesto jačanja kohezije više generiraju unutarnje podjele pa i sukobe (ideološke vrijednosti koje to nisu za sve ali se obligatorno svima nameću, i migrantska politika – samo su neki od prijepornih elemenata) – definitivno će, barem u srednjoročnom razdoblju čvrsto ostati pod skutom SAD-a.
