Kako preživati u Hrvatskoj, preživati na hrvatskim jaslama
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 04 Studeni 2026 17:51
Priroda polako odlazi na počinak, ljudi se ovih dana sjećaju onih koji su otišli na vječni počinak, Svi sveti, Sisveti, hhSisvete, u Zagrebu možemovci prekrstili Sesvete, pa idu u Sesvetu, a poslije svrate i u Remetu. Remetincu ostavili naziv.
Među svete i mučenike uvrštava se, naravno i Alojzije Stepinac, pa je uoči Svih svetih u Splitu barbarska bagra oštetila mural koji prikazuje blaženika, a slična klatež u Krašiću provalila u njegovu rodnu kuću. Njihovi srodnici i bedaci dan prije Svih svetih slave Noć vještica, sa znanim rekvizitima kao što su vještičji šeširi, kosturi i jezive maske, a vidim u jednom časopisu da je „običaj“ prihvatila i gastronomija, pa se mogu kupiti hrenovke u obliku odrezanih prstiju. Dobar tek. I stara, prastara vjerovanja da te noći lutaju duše koje se nisu smirile, vrlo pakosne. S tim u svezi najbolja televizijska nizanka svih vremena, južnokorejska Alkemija duša. Ako niste pogledali, još ima vremena. I kod nas pomodni okultizam folklornoga tipa, uvezen, stradaju bundeve, ali ponegdje i crne mačke. „Sva sreća da sam ja narančast“, veli Mak, „inače bih mogao nadrljati.“
A što je u stvari Noć vještica? Za razliku od Dana svih svetih, tzv. Noć vještica je Večer svih svetih, s vješticama nema nikakve veze, pa ni s vješticama iz Rija, kao ni sa skupinom nervoznih političarka lijevoga statusa u Saboru. Potonje svakako nisu vještice, ali čaraju, dočaravaju kako bi to bilo kada bi one vladale. Zloćudno inteligentne, pametnije ipak od svojih muških kolega, osim Hajdaša, kojega je Bog obdario iznimnom mudrošću.
Dobro. Okolo nas sve sami izbori ili prosvjedi od kojih se Europa trese, ali i draguljari. Generacija Z ozbiljno se pobunila, tvrdi da je izboruZ(eznuta), u školama propuh, poslije studija nema posla, samo najsretniji konobare. A stanova za njih nema, pa je prirodno da budu na ulicama. Slično i preko bare. Riječ je o strahu, o egzistencijalnom strahu.
Jedni već obavljeni izbori golicaju maštu, naime oni u Srbiji, pa vidim u hrvatskim tiskovinama stanovito oduševljenje političkih naivaca. Pomalo se iz anonimnoga mnoštva izdvajaju neka imena kao budući lideri, recimo taj Šoškić, stari lisac s mlade studentske liste. Na novinarsko pitanje o otvaranju arhiva (u svezi s nestalim Hrvatima i Hrvaticama), lik odgovara, citiram: „Moram reći da ne postoje dva tako bliska naroda kao Srbi i Hrvati.“ Čestitam. Na pitanje o Puškinu, lik bi vjerojatno odgovorio da je Dante bio jako dobar pjesnik, na pitanje o slonovima raspričao bi se o mravima. Pa vi vidite. Tako je slično i s knjigom, koja navodi pregršt Srba rođenih i djelatnih u Hrvatskoj, a koji su zadužili istu tu Hrvatsku, hrvatsku kulturu i slično. A onda im neki mrzovoljni tip nabroji dvadesetak Srba rođenih u Hrvatskoj, redom zločinaca, pa nastane muk, je li. Pogledao sam popis rečenih zlikavaca i vidio da neki nedostaju, ali ne ćemo sada o tome, ni o tome kamo spadaju oni koji su im držali ljestve (gdje je dr. Šreter?) A glede održanih parlamentarnih izbora u Srbiji još: glasovalo se i u Hrvatskoj, pa i u Vukovaru, gdje je četnički šonjo dobio 77 posto glasova, o Bože veliki, u Vukovaru, Šešeljev i Miloševićev potrčko.
Idemo dalje. Vidio sam djelomično zgodnu nizanku naslovljenu Kako preživjeti u Hrvatskoj. Zabavno. Navodno se snima ozbiljniji nastavak naslovljen Kako preživati u Hrvatskoj. Sitni preživači na sve strane, ljudi hrabri, zavidim im na riziku u koji se upuštaju, jer manji dio njih ipak dolazi pred lice pravde, koja je doduše blaga i upućuje ih na rad za opće dobro. Kao da do tada nisu radili za opće dobro, ne dakle samo svoje, nego i svojih obitelji i prijatelja, osobito stranačkih. Glede politike, koliki preživaju u oporbi, a neki i na pozicijama, galame i vrište, oni u oporbi s dobrim saborskim plaćama mole Boga da slučajno ne dođu na vlast i to izvršnu, jer ondje treba nekaj delati, a ne samo derati se. Glede kulture, dragi moji, tu sitni preživači preživaju na jaslama i dobro im je, s vremena na vrijeme dobivaju dclijepe subvencije, recimo za književne projekte, koje nikada ne će ostvariti. Ali dobivaju, osobito ako se u javnosti prikazuju kao lijevi, shvatili su igru. I osobito ako su članovi Društva pisaca a ne Društva hrvatskih književnika. Prvima ide osamdeset posto novaca iz mnistarstva, oprostite, iz državnoga proračuna, drugima dvadeset posto. Ako se nađu prononsirani hrvatski nacionalisti, automatski otpadaju, u pravilu lijeva „povjerenstva“ bacaju ih u smeće čim vide ime i prezime, odbijaju bez obrazloženja. Što je i logično. A „desni“ šute, a što će, shvatili su igru.
Ne i ja, odbijen je bio svojedobno projekt romana Dux Chroatorum, i poradi teme i zbog prezimena, ali ja sam saznao imena zluradih književnih bijednika koji ocjenjuju moju umjetnost i javno ih obznanio – sve sam lijevi sitniš, koje hrvatska kultura ne će zapamtiti. Eto dokle smo stigli, poštovani čitatelji, i zato ponavljam da treba objaviti knjigu Kako preživati u Hrvatskoj, preživati na hrvatskim jaslama.
Potmula postjugoslavenska ljevica preuzela je dobar dio kulture i medija u jedinoj nam i vječnoj Hrvatskoj, pa kada je svojedobno Miljković, sjajan pjesnik, makar napola Srbin (majka Hrvatica iz drniške obitelji Brailo) pjevao o sužnjevima i hoće li ih iznevjeriti sloboda kojoj se nadaju, bijaše on posve u pravu. Kao i Dubravko Horvatić u Zloj vojni. Jest, daleko smo stigli. Devedesetih je o stanju nacije u Hrvatskom državnom saboru govorio Franjo Tuđman, a sada vas o stanju nacije izvješćuje televizijski novinar satiričnih nagnuća i pomalo pakostan. Eh, Tuđman, ako je saznao tko su mu bili nasljednici na položaju predsjednika države, okreće se u grobu na Mirogoju, gdje mu ovih dana izaslanstva i narod pale svijeće, ne i mesići i josipovići, potonji se više bavi navodnom ustašofilijom i ponešto Crkvom u Hrvata, kao da se javlja iz Beograda.
Josip Pečarić i Mišo Kovač
Dvostruki pristup u medijima u povodu smrti velikana akademika Josipa Pečarića i pjevačke legende Miše Kovača. Smrt Josipa Pečarića vrlo je slabašno zabilježena, glede javne televizije samo na teletekstu, koliko sam pratio, ako se varam – isprika. A Pečarić je bio čudo, jedan od najvećih svjetskih matematičara, autor 1200 znanstvenih radova, objavljenih u najvažnijim časopisima. „Proizvodio“ in memoramje doktore svuda po svijetu, najviše u Indiji, a znamo da su ondje možda najveći matematički umovi. Krhke tjelesne građe, ali snažnih nastupa, ponešto rastresen i neobičan, taj je rođeni Kotoranin vrlo vehementno ulazio u svijet politike i povijesti, objavljujući niz knjiga. Pa zašto onda tako slabašan odjek? Pa zato jer je bio previše hrvatski nastrojen, što danas nije preporuka. „Srbi dijele Hrvate na ustaše i srpske sluge“. pisao je, „a ja ne volim biti sluga“. Susretali smo se na različitim događajima, ja oduvijek fasciniran matematičkim genijima, jer mi matematika jednostavno nije ležala i ne leži. Osim toga, davno sam shvatio da dva i dva nisu četiri.
Neka mu je laka hrvatska zemlja. U trenutku kada ovo pišem i ne znam gdje će biti pokopan.
Za razliku od Pečarića, smrt Miše Kovača bila je udarna vijest u središnjem Dnevniku HTV-a. A što zamjeriti, mnoštvo voli laku glazbu, sigurno više nego matematiku. Mate Mišo Kovač bio je doista legenda, rođen u istoj ulici kao i Vice Vukov i Arsen Dedić, u glazbenoj šibenskoj ulici, njegove su pjesme otprve „ostajale u uhu“, narod ih je volio i pjevao, ne samo u Dalmaciji, hrlio na Mišine koncerte. Život protkan uspjesima, albumima ogromnih tiraža, ali i obiteljskim tragedijama. Umro je u Podstrani, mjestu dobro mi poznatom i po mnogočemu znamenitom.
Trideset godine manifestacije i nagrade Dobrojutro more
U rečenoj Podstrani održava se već trideset godina manifestacija Dobrojutro more. Tim je povodom nedavno tiskana monografija velikoga opsega, proviđena i brojnim fotografijama. Naziv je ta svetkovina književnosti dobila, kao što znate, po stihovima iz antologijske Pupačićeve pjesme More („I gledam more gdje se k meni penje/ i slušam more dobrojutro veli/i ono sluša mene ja mu šapćem/ o dobrojutro more kažem tiho…. Na koricama knjige trideset laureata – počam s Nikolom Miličevićem, Rankom Marinkovićem, Slavkom Mihalićem, Dragutinom Tadijanovićem, Vesnom Parun, preko srednjega naraštaja do nas „mlađih“ a tako starih, među nama i prozaisti.
Utemeljitelji bijahu Milan Vuković, Nikola Cindro i Nedjeljko Mihanović. A zašto baš Podstrana? U sv. Martinu na obali bilo je u rimskoj vili sjedište kneza Mislava. Ondje je 839. godine sklopljen ugovor Mislava i mletačkoga dužda Petra Tradonika, kojim se hrvatskim lađama dopušta slobodna plovidba Jadranskim morem. I još zbog jedne legende, koja možda to i nije, nego povijest sama. U Podstrani je, postoje podosta pouzdani dokazi, rođen kralj Artur. Ni manje ni više. Rimski vojnik, zapovjednik, legionar koji je u godinama rasuća rimske prevlasti u Engleskoj vjerojatno preuzeo vlast i proglasio se kraljem.
Eto, Podstrana od kralja Artura do kneza Mislava i Miše Kovača.
