Je li koncesija s Bina Istrom loš posao ili hrvatska pljačka stoljeća
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 17 Studeni 2026 10:16

Prije stanovitog vremena saborska zastupnica Dušica Radojčić objavila je priopćenje u kojem je državni koncesijski ugovor s društvom Bina Istra za Istarski ipsilon nazvala ‘gotovo kolonijalnim’. Brojke koje su tada iznijete nisu mogle biti oštrije. Naime, za razdoblje od 2023. do 2027. godine Hrvatska ne samo da nije primila ništa od koncesionara, nego je još i platila 174 milijuna eura.
Do isteka koncesije 2041. država će, prema njezinim navodima, uplatiti dodatnih oko 500 milijuna eura. Sve to na temelju ugovora potpisanog 1995. godine, koji je potom više puta mijenjan, uvijek u korist koncesionara i uvijek na teret države i građana. O čemu je ovdje zaista riječ? Krenimo redom.
Kolonijalna logika ugovora
Površnom analizom zaključuje se kako ovdje ne može biti govora o običnoj lošoj poslovnoj odluci. Standardni koncesijski model, naime, pretpostavlja da privatni partner preuzima rizik gradnje, kao i održavanja i prometa, a država naplaćuje koncesijsku naknadu. Model o kojem je riječ zapravo je okrenut naopako. Država se u konkretnom slučaju obvezala na ‘financijski doprinos’, koji pokriva razliku između predviđenih prihoda od cestarine i troškova definiranih ugovorom.
U praksi to znači da kada prihodi padnu, država plaća, a kada troškovi rastu, opet država plaća. Koncesionar, koji, usput, nema nikakvu tržišnu konkurenciju, na taj način i nema stvarni poticaj da optimizira bilo što, što je 2020. godine utvrdila Revizija. Ukratko, Hrvatska će desetljećima snositi rizik, a koncesionar će ubirati prihode i državne transfere.
Tunel Učka
Posebno je simboličan slučaj tunela Učka. Hrvatski građani izgradili su taj tunel samodoprinosom. Međutim, država je prava i naplatu prenijela koncesionaru, francuskog partnera, koji je isprva tražio naplatu cestarine čak i na običnim dvotračnim cestama.
Situacija je potaknula lokalni otpor, umiješala se država, nakon čega su Francuzi nagodbom ‘dobili tunel’. Vojničkim rječnikom kazano, riječ je o klasičnoj predaji. Nikakvo pregovaranje ili taktiziranje, nego baš predaja.
Vlade različitih sastava od 1995. nadalje permanentno su potpisivale i mijenjale osnovni ugovor, uslijedilo je čak šest izmjena do 2020. godine, uključujući dodjelu državne potpore. Svaki put kad je trebalo produžiti rokove, povećati obveze ili prebaciti rizik, hrvatska strana je pristajala. Sada je situacija takva da gradnja traje više od 40 godina za otprilike 150 kilometara, dakle prosječno četiri kilometra godišnje. Radi usporedbe, Dalmatina od 380 kilometara izgrađena je za pet do šest godina. Istarski ipsilon još uvijek nije puni profil autoceste u standardu, prijelazi za životinje nisu ni izgrađeni.
Subvencioniranje koncesionara
Bizarnosti vezane za ovaj posao zapravo su nevjerojatne. Naime, s jedne strane građanima se naplaćuje jedna od najskupljih cestarina u zemlji, s druge strane se iz proračuna subvencionira koncesionar. U takvim situacijama nema govora o nekakvom razvoju. Prije bi se moglo kazati kako je riječ o klasičnom, trajnom, transferu javnog novca u privatne ruke, pod uvjetima koje su hrvatski pregovarači i potpisnici prihvatili.
Stoga se i nameće logično pitanje: zašto su se godinama sklapali takvi ugovori i radile izmjene s krajnje velikodušnim uvjetima za Bina Istru? Radi li se i ovdje o deset posto kao u slučaju Malog Beroša? Aluzija je jasna. Kada se nacionalni interes ovako sustavno zanemaruje u korist stranog ili privatnog partnera, a ugovori se višestruko mijenjaju uvijek u istom smjeru, javnost ima pravo sumnjati da nije riječ samo o nesposobnosti ili naivnosti. Teško je, naime, biti toliko naivan ili nesposoban.
Nacionalna izdaja kao trajno stanje
Nacionalna izdaja ne mora nužno biti predaja teritorija. Može biti predaja generacijskog javnog bogatstva, predaja rizika ili predaja prava naplate na infrastrukturni objekt, koji su građani sami financirali. Ovdje je hrvatska pristala da 55 godina koncesije bude razdoblje u kojem država plaća, a ne naplaćuje. Pristala je da se tunel, izgrađen doprinosom, pretvori u izvor prihoda za koncesionara. Pristala je na model u kojem monopolist nema poticaj za efikasnost jer mu država pokriva manjkove. To nije ‘loš deal’. To je odluka hrvatskih vlasti da nacionalni interes stave iza interesa koncesionara.
Kada se takva odluka ponavlja kroz više mandata, ona prestaje biti pojedinačna greška, a postaje institucionalna praksa. Građani imaju pravo zahtijevati potpunu reviziju svih aneksa, transparentnost svih uplata iz proračuna i ozbiljno razmatranje mogućnosti revizije ili otkupa koncesije. Sve dok se to ne dogodi, ugovor s Bina Istrom ostaje spomenik pristajanju hrvatske strane na uvjete koji su štetni za vlastitu državu, i kako to činiti bez ikakvih posljedica za one koji su potpisivali.
Suverenizam i lopovluk
Koncesija s ‘Bina Istra’, kako rekosmo, nije samo loš posao. Ona je dokaz razlike u shvaćanju suverenizma i podaništva. Suverenizam, naime, polazi od pretpostavke kako strateška infrastruktura, dakle ceste, tuneli i naplata cestarine, pripadaju narodu i državi, te da se o njoj odlučuje prema dugoročnom nacionalnom interesu. Podanička vlast polazi od pretpostavke da je važnije sklopiti dogovor, privući partnera i zatvoriti stvar, čak i ako to znači trajni transfer javnog novca i kontrole.
Suverenistička vlast bi u takvim pregovorima postavila jasan redoslijed, prvo kontrola nad strateškim objektom, zatim fer podjela rizika, pa tek onda mogućnost privatnog partnerstva. Ako partner kojim slučajem traži da država plaća, umjesto da naplaćuje, da se građanski izgrađena imovina pretvori u njegov izvor prihoda, ili da se rokovi i obveze stalno produžuju na teret javnih sredstava, tada se pregovori prekidaju.
Bolje je graditi sporije ili skuplje pod državnom kontrolom, nego desetljećima subvencionirati tuđi profit. To nije ideologija, to je osnovna logika očuvanja nacionalnog bogatstva.
Podanička vlast
U konkretnom slučaju podanička vlast tretira koncesiju kao uspjeh samim činom potpisa. Važno je da se ‘nešto gradi’, da se ‘privuku investitori’, da se izbjegne sukob. Cijena koju plaćaju buduće generacije, stotine milijuna eura iz proračuna, gubitak kontrole nad naplatom, najskuplja autocesta za vlastite građane, tada sve to ostaje u sjeni. Takva vlast ne brani interes naroda u pregovorima, ona ga unaprijed relativizira kako bi dogovor prošao.
Rezultat je upravo ono što vidimo, dakle ugovor koji hrvatska strana mijenja šest puta, uvijek u istom smjeru, i to prema većim obvezama države i većoj zaštiti koncesionara. Razlika nije u tome tko zgrće privatni kapital, nego u tome tko ga pretpostavlja nacionalnom interesu. Vlast može surađivati s privatnim partnerima, ali samo pod uvjetima koji jačaju, a ne slabe državu.
Podanička vlast suradnju pretvara u predaju, zato je pitanje Bine Istre veće od jedne koncesije. Ono pokazuje što se događa kada vlast prestane biti suverena, strateška imovina i javni novac tada prestaju biti instrumenti nacionalne politike, i postaju sredstvo zadovoljenja ili tuđih ili nečijih kratkoročnih interesa. Dok se takvi ugovori ne revidiraju ili ne otkupe, a vlast ne postavi jasnu granicu da se državni interes ne može pregovarati, Hrvatska ostaje u režimu podaništva.


