Šarić: Maleni hrvatski Job Marijan Gubina i film ‘260 dana’ kao primjer i opomena
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 20 Studeni 2026 13:05

Film Marijana Gubine i Jakova Sedlara uspio je čvrsto spojiti umjetnost, emociju i poruku, bez da išta od toga pati, što je prema mom amaterskom shvaćanju filmske umjetnosti formula za uspješan film. Kreatori filma učinili su upravo ono suprotno od one nakarade Lordana Zafranovića.
Film „260 dana“ stigao je i u Samobor, prikazivao se od 13. do 16. studenog u gradskom kinu. S obzirom na moj stav da su filmovi o Domovinskom ratu u pravilu loši i jeftini, nažalost, a više puta sam se „opekao“ očekujući barem donekle pristojno djelo i s umjetničkog i s povijesnog aspekta, nisam imao neki snažan poriv otići pogledati film Marijana Gubine. Rekoh sam sebi, vjerojatno ništa novo, možda nešto bolji film jer je ipak riječ o holivudskoj produkciji.
Međutim, tu na scenu stupa moj kum na čiju sam inicijativu izdvojio dva sata vremena. Bez njega vjerojatno ne bih otišao, zaključio bih koji sat ranije da nije vrijedno mog vremena, što ne znači da ne cijenim žrtvu i patnje obitelji Gubine, već da je riječ o još jednom u nizu svjedočanstava u obliku filma, igranog ili dokumentarnog. Dva sata kasnije dogodilo se neočekivano – iz kina sam izašao pod dojmom, blago rečeno.
Film Marijana Gubine i Jakova Sedlara uspio je čvrsto spojiti umjetnost, emociju i poruku, bez da išta od toga pati, što je prema mom amaterskom shvaćanju filmske umjetnosti formula za uspješan film. Kreatori filma učinili su upravo ono suprotno od one nakarade Lordana Zafranovića. Umjesto mržnje i sadističkog uživanja u nasilju, „260 dana“ uspio je prikazati patnju obitelji Gubina bez nepotrebnih scena i nasilja i silovanja te s porukom nade i oprosta.
‘Šesti autobus’ i ‘General’
Prvo bih se osvrnuo na svoju tezu da su filmovi o Domovinskom ratu loši i jeftini. Takvi su, naprimjer, zato što pokušavaju puno ispričati pa na kraju ne kažu ništa konkretno, a kada to prati loša produkcija i klišeji dobijemo „Šesti autobus“. Taj sam film također gledao u kinu, nadajući se konačno dobrom djelu. Dugo je najavljivan i hvaljen, no nakon završetka filma te izlaska iz dvorane osjećao sam ono što naši jezikoslovci nazivaju susramlje, a klinci „cringe“.
Previše novca sam izdvojio i za „Generala“, film o Anti Gotovini. Scene koje su puštane u javnost prije premijere davale su lažnu nadu da će film biti prava ratna epopeja, nešto poput američkog Snajperista, konačno kvalitetan ratni film. Međutim, dobili smo sapunicu, jeftinu patetiku i pokušaj da se ispriča što je više toga moguće o Gotovini, pa smo na kraju dobili zbrku svega i svačega pomalo.
Film Kristijana Milića „Broj 55“ neusporedivo je bolji od „Generala“ i „Šestog autobusa“. Međutim, naglasak je bio isključivo na ratnim scenama i dobrim eksplozijama. Mediji su pisali kako je film lišen „nacionalizma“, što u prijevodu znači da je lišen emocije i razloga zbog kojih su mladići odlazili u rat braniti Hrvatsku. Nismo vidjeli niti zvijezdu petokraku na šljemovima srpskih vojnika i vozilima JNA, što je velik povijesni propust. Naime, Hrvatska se 1991. borila sa savezom petokrake i kokarde.
Također, branitelji su prikazani poprilično hladno, pesimistično i iznervirano, kao da su natjerani u rat, a nisu otišli dragovoljno. Filmu nedostaje dubine, a posebice pamtim kako jedan vojnik uzvraćajući paljbu psuje majku ne četnicima ili Slobodanu Miloševiću, već Franji Tuđmanu. Film, rađen prema istinitom događaju, završava masakrom; gledamo kako srpski kundaci prolaze kroz lubanje, a tijela odvozi kamion. Mrak, tišina, sivilo i crnilo. Hrvatski Termopili, za razliku od kultnog filma 300, ostali su bez epiloga i poruke da je žrtva branitelja u Kusonjama temelj, a ne kraj: žrtva za bolje sutra, a ne vječna propast.
Na filmskom platnu branitelji su karakteri bez duše i smisla
Osvrnut ću se i na seriju Nestali, scenarista Joška Lokasa i Kristijana Milića. Pokušao sam ju gledati, no branitelji su opet prikazani slično kao i u „Broju 55“, lišeni „nacionalizma“, psovači i “filozofi” koji raspravljaju o seksu i masturbaciji. Dijalozi nisu slušljivi i mogu slobodno reći da to nije slika branitelja koju sam gledao u desetinama dokumentaraca. Na filmskom platnu branitelji su karakteri bez duše i smisla. U serijalu “Heroji Vukovara” koji sam gledao kao srednjoškolac, branitelji su ponosni na svoje djelo, bili su motivirani ljubavlju prema bližnjem, imali su pouzdanja u Boga i krunicu koju su nosili i opet bi ponovili isto. Hrvatski filmovi to ne prikazuju.
Film o Blagi Zadri
Čitam kako je Stipo Mlinarić zatražio tri milijuna eura za film o Blagi Zadri. Na prvu zvuči kao odlična vijest, no poučen iskustvom tih nekoliko umjetničkih uradaka na temu Domovinskog rata, bojim se da ću vidjeti iskrivljenu sliku Blage Zadre, onako kako ga vide redatelji i scenaristi koji ga nisu poznavali, nasuprot onome kako su ga opisivali njegovi suborci.
Ako će film nalikovati „Generalu“, bolje je tih tri milijuna eura zadržati u državnoj kasici. Bolje ne raditi film, nego ga napraviti tako da scene bitaka i eksplozija izgledaju kao računalna animacija iz igrice Call of Duty iz 2013. godine, kao u filmu „Šesti autobus“.
Ako će film biti poput „Broja 55“, u kojem je Zadro lišen „nacionalizma“ i zatekao se u ratnom paklu tek tako, a ne zato što je to bio njegov izbor, bolje je da tih tri milijuna eura ode, primjerice, na još vozila sa sedam mjesta za višebrojne obitelji.
Ako će Blago Zadro biti psovač i sa suborcima na Trpinjskoj cesti raspravljati o perverzijama, molim vas, scenaristi i redatelji, snimajte nešto drugo. Možda Svadbu 3.
260 dana je pasija Domovinskog rata
Film „260 dana“ razlikuje se od svih ovih ostalih zato što ima dušu, umjetnost ne trpi, a film ne pretjeruje i ne želi ispričati sve odjednom. A najvažnije od svega, odiše nadom i oprostom. Prožima ga žrtva, žrtva oca, žrtva sestre koja ostaje četničkim zvijerima u rukama kako bi se obitelj spasila. 260 dana je pasija Domovinskog rata.
Djelo Marijana Gubine je dostojanstveno i istinito istovremeno. Nema velikih i spektakularnih ratnih scena, no desetogodišnji Marijan koji u bijelom platnu vuče poginule hrvatske policajce sa zakrvavljenim znakovljem scena je koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Otac Hinko slika je hrvatskog čovjeka koji je konačno dočekao slobodu i tu slobodu želi steći mirom. Sjajan element s povijesne strane u filmu jest konstatacija oca kako svijet neće dopustiti rat, a čak se i SSSR raspao bez ispaljenog metka. U to je narod doista vjerovao, uključujući i samog Tuđmana. S druge strane, majka je oprezna, nešto predosjeća, kao i narod 1990. godine. I iako je bio uvjeren da će sve biti u redu, otac ipak nabavlja pištolj kako bi zaštitio suprugu i svoje četvero djece, Marijana i njegove sestre. Pištolj protiv automata, tenkova, zrakoplova i topova – to je i slika hrvatskog otpora 1991. godine.
Najpotresniji dio filma jest silovanje Nene, nevine mlade djevojke koja se našla u čoporu hijena i u njemu ostala znatno duže od svoje obitelji. Na kraju filma ona ostaje sa zvijerima, dragovoljno se predaje za slobodu vlastite obitelji, što sam ja osobno prepoznao kao jedan kristološki trenutak.
Hrvatski Job – mali Marijan Gubina
U filmu prepoznajem i priču o Jobu, čovjeku kojeg je Bog stavio na kušnju dopustivši Sotoni da mu naudi kako zna i umije, bez da mu oduzme život. Job je izgubio sve – bogatstvo, stoku i desetero djece. Nakon toga je i obolio, no i dalje je ostao vjeran Bogu. Često čujemo kako nam Bog daje samo one križeve koje možemo nositi. Desetogodišnji Marijan je prema tome bio i ostao div. Marijan je u filmu maleni hrvatski Job kojega je Bog naposljetku, kao i biblijskog Joba, nagradio za vjernost. Gubina danas ima tri kćeri i sina, kao što je imao i njegov pokojni otac.
Kada je film završio, ostala su mi neka neodgovorena pitanja. Što je bilo s ocem, kako je poginuo? Kako je završila Nena? Majka, sestre? I kada pomisliš da je srpski logor i robovanje pod četnicima i vojnicima JNA vrhunac nevolja, saznaš da su se tragedije obitelji Gubina nastavile.
Morao sam pogledati i intervju Gubine sa Željkom Markić, zakasnio sam sedam mjeseci. Maleni Job neposredno nakon izlaska iz logora držao je mrtvog oca na rukama koji si je kao hrvatski ratnik oduzeo život u nemoći i ogorčenosti što mu je Nena oduzeta i ne može joj nikako pomoći. Nije izdržao pod teretom križa i pao je na sina koji je tako ponio još jedan. Također, mlađa sestra poginula je na pješakom prijelazu u Osijeku, opet na rukama malenog Joba. Kasnije se i majka psihički slomila kada ju je naša, hrvatska država, posjela s četničkim zlotvorima u istu prostoriju, kao da je riječ o prometnom sporu, a ne ratnom zločinu. Sve je te križeve Marijan ponio i ostao vjeran.
Država i ‘260 dana’
Dolazimo i do sadašnjosti te odnarođene i besmislene kulturne politike države koja bi trebala biti naša, sazdana na temeljima koje su udarile obitelj Gubina i druge koje su nosile svoje križeve za slobodu koju danas uživamo. O kulturi i javnom financiranju kulturnih projekta često pišem i mogu izvući samo jedan zaključak: financiramo sve, odnosno, kako bi rekla ministrica Nina – „nećemo zabranjivati kulturu“. I dok HAVC, Ministarstvo kulture i medija te druge javne institucije izdvajaju milijune za neokomunističku propagandu i srpsko-hrvatske komedije te razna žalovanja za bivšom državom, film „260 dana“ nije dobio – ništa.
Međutim, „260 dana“ ima narod, ima publiku i možda je bolje da od države niti ne dobiva ništa. Vidjeli smo gore kakvi loši projekti nastaju kada je novac osiguran i njime se barata kao da ga ima u izobilju. Opet su istina i prkos na leđima obitelji Gubina, opet je narod taj koji čuva naše snove i vrijednosti, u ovom slučaju tako da puni kino dvorane. U pripremi je i novi film o Vukovaru. Ako će biti iste kvalitete kao „260 dana“, Vukovar će prvi put dobiti film kakav zaslužuje.
Primjer i opomena
Da zaključim sa zadnjim riječima iz naslova, što znači film „260 dana“ kao primjer i kao opomena? Primjer je kako napraviti dobar film, što je kulturno područje koje je u Hrvatskoj izrazito bolesno. Umjesto branitelja junaka, imamo branitelje kockare i obiteljske nasilnike koje tumači Zafranovićev zlatni dečko Rene Bitorajac. Da, moguće je napraviti film koji vrijedi, film koji daje nadu i istinski prepričava kako se stvarala država i tko je u njezine temelje postavljao kosti, psihičko zdravlje i rane koje se i vide i ne vide. Film je i primjer da se bez javnog novca može napraviti umjetničko djelo, štoviše, to je i odličan poticaj da to djelo bude dobro jer narod u konačnici zna prepoznati što vrijedi ili ne vrijedi, bio to film ili nogometni stadion.
Film je i opomena za sadašnje generacije koje pasivno promatraju, ako uopće i promatraju, kako nam ljudi bez vrijednosti i ideala upravljaju državom. Što radimo da ovo društvo bude bolje, mi kao pojedinci? Promjena kreće na individualnoj razini. Ne mislim na nekakve čudne prosvjede koji se sada najavljuju po uzoru na Srbiju. Trebamo ljude koji neće gledati na istok tražeći uzore. Uzori su svuda oko nas, ovdje unutar naših granica ima ih koliko god hoćete. Jedan od njih je Gubina, onaj maleni i ovaj odrasli, mirotvorac u pravom smislu te riječi.
Prihvaćanje vlastitih križeva te pouzdanje u Božju providnost i kršćansku nadu jedini je put za konačno osloboditi i svoju državu pokrenuti prema naprijed, ne oružjem, već znanjem, upornošću i biranjem, slikovito rečeno, „260 dana“ umjesto „Metastaza“ i ostalog „hrvatskog“ kinematografskog crnila.


