Kako spriječiti kolaps fronte? I novi simbol protuofenzive Kijeva pred padom
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 20 Veljača 2024 15:05
Nakon što je prošli vikend potvrđeno da je ukrajinska vojska izgubila svoju najjaču utvrdu na istočnim bojišnicama u Donbasu – grad Avdiivku, i da se glavnina njene vojske uz velike napore uspjela povući prema zapadu dok ih je dio ostao u opkoljenom industrijskom kompleksu koksare – postalo je jasno kako se ukrajinska obrana duž više od 1000 kilometara dugih bojišnica nalazi u sve težem položaju.
Sjeverno od Avdiivke, snažna ruska ofenziva u široj zoni Bahmuta ne prestaje, a najveću pozornost svakako predstavlja prodor ruskih snaga u smjeru ključnog obrambenog uporišta ukrajinske vojske nakon gubitka Bahmuta početkom svibnja 2023. godine – grada Časiv Jara (zapadno od Bahmuta), kojem su se ruske snage približile na već manje od jednog kilometra.
Složeno stanje po ukrajinske snage sada predstavlja i bojišnica oko Ugledara, smještenog 40-ak kilometara jugozapadno od Avdiivle i gdje se već od ranije vode teške borbe.
Ključna aglomeracija u opasnosti
Ukoliko bi došlo do pada Časiv Jara, posljednja snažna crta obrane ukrajinskih snaga postala bi zapravo velika aglomeracija koju čine gradovi Kramatorsk i Slavjansk (oba imaju oko 100 000 stanovnika). Borbe za te gradove definitivno bi bile katastrofične s obzirom na veliku koncentraciju stanovnika i ukrajinskih snaga u njima (Kramatorsk je glavno logističko i zapovjedno središte ukrajinskih snaga za čitavu regiju Donbas), kao i činjenicu da zapadno od njih više nema utvrđenih ukrajinskih položaja čime bi se otvorio prostor za brzi ruski prodor u dubinu ukrajinskog teritorija u smjeru rijeke Dnjepra. Padom spomenute aglomeracije Rusija bi zapravo završila teritorijalno zaokruživanje tzv. Donjecke Narodne Republike – DNR (uz iznimku manjeg teritorija na jugu uz granicu za Zaporiškom regijom – južno i zapadno od nedavno od Rusa osvojenog snažnog ukrajinskog uporišta Mariinke koji još nije pod njezinim nadzorom). Sve to jamči da bi borbe za te gradove bile uistinu očajničke i krvave jer bi ih ukrajinske snage morale braniti pod svaku cijenu.
Takav razvoj stanja na bojišnicama regije Donjeck nikako ne ide u prilog već od ranije vrlo složenom operativnom položaju po ukrajinsku vojsku u zoni Kupjanska odnosno pograničnoj zoni između regija Harkov i Luhansk (ova potonja je već od ranije, nakon osvajanja grada Lisičanska 2022., skoro u cijelosti pod nadzorom ruskih snaga i čini tzv. LNR, također, uz DNR, Zaporošku i Hersonsku regiju anektiranu i inkorporiranu u sastav Ruske Federacije od listopada 2022. godine).
Najveći problem za ukrajinske stratege
Zapravo, po ukrajinsko vojno zapovjedništvo i njegove stratege sada je najsloženije procijeniti koji će biti slijedeći glavni smjer ruskog pokušaja proboja s obzirom da su ukrajinske snage napregnute duž čitave linije bojišnica na kojima ruska vojska ima inicijativu – što priznaju svi zapadni vojni analitičari. Pronaći prostor glavnog smjera eventualne velike ruske ofenzive je ključno zbog nužnog brzog prebacivanja pojačanja na taj dio bojišnice kako ne bi došlo do pucanja obrambene crte i prodora ruskih snaga u operativni prostor u dubinu i širinu kada bi ih bilo vrlo teško zaustaviti do novouspostavljenih obrambenih linija puno dublje unutar ukrajinskog teritorija.
Logika ukazuje da bi smjer nove ruske velike ofenzive (ako do nje dođe, a bliži se proljeće i ta vjerojatnost itekako postoji i ne smije niti isključena) mogao biti nastavak prodora iz Avdiivke dalje na zapad gdje su ukrajinske snage sada uzdrmane, ili pak na dobro utvrđeni Časiv Jar koji je „na puškometu“ ruskih saga.
Kritičan je zaporiški smjer
Međutim, nikako ne treba zaboraviti niti na južni smjer – ratište u regiji Zaporižje, čiji je teritorij oko 75 posto u rukama ruskih snaga, i koji je bio glavni prostor bojevih operacija ukrajinske vojske u njenoj prošloljetnoj velikoj, i na kraju neuspjeloj protuofenzivi od koje su svi u Kijevu i na Zapadu imali vrlo velika očekivanja. Kao minimum, zadaća je bila osloboditi grad Melitopolj, a kao maksimum izići na obalu Azovskog mora i time presjeći kopnenu komunikaciju između poluotoka Krima i ruskog matičnog teritorija. Na temelju postizanja tih ciljeva Zapad je gradio svu političku platformu koja bi se sastojala od pokretanja pregovora s Moskvom oko zaustavljanja rata pod tada već potpuno promijenjenim i po Kijev puno povoljnijim okolnostima.
Moskva je svjesna kako dubina njenog osvojenog teritorija u regijama Zaporižje i Herson nije dovoljna za sprječavanje dalekometnih ukrajinskih raketnih napada na Krim, na kojem se nalazi i sjedište njene Crnomorske flote. Osim toga, spomenuta ukrajinska ljeta protuofenziva pokazala je svu složenost i ozbiljnost defenzivnih operacija kada je riječ o masovnim napadima protivnika, pri čemu nitko ne jamči da se u perspektivi takvi napadi mogu ponoviti. Dakle, Krim i prostor oko njega za Rusiju su od prevelike strateške važnosti da ona ne bi željela osigurati potrebni sigurnosni parametar.
Zato sigurno ne slučajno, upravo u zonama u kojima su ukrajinske snage prošlo ljeto postigle određene uspjehe na taktičkoj razini (bez da su presjekle i prvu od ukupno tri ključne postavljene utvrđene crte obrane – tzv. Surovikinovu liniju), ruska vojska posljednjih tjedana preuzima inicijativu i jača napade na ukrajinske snage koje su zauzele obrambene položaje i pružaju snažan otpor.
Najveći ruski napadi vođeni su u zoni čuvenog sela Rabotine (ili Rabotino) – glavnog ratnog plijena ukrajinske vojske u spomenutoj protuofenzivi, i naselja Verbovo.
Kako danas javljaju ruski mediji, pozivajući se na pojedine telegram kanale, na frontu u Zaporižju ruske oružane snage razbile su neprijateljsku obranu do dubine od 2 km i došle na rubove sela Rabotine. Tako je telegram kanal “Vojni dopisnici ruskog proljeća” objavio slijedeće.
“Jučer navečer, uz snažnu potporu ruskih Zračno-svemirskih snaga, TOS-a Solntsepek i topništva, oklopna skupina 58. armije i 76. Pskovske zračno-desantne divizije neočekivano je napala neprijatelja na širokoj fronti, prilično duboko zabijeno u obranu Oružanih snaga Ukrajine. Naši su se probili do dubine od 2 km i uspjeli ući u predgrađe Rabotina, o čemu svjedoči neprijateljsko osoblje.”
Kako 19. veljače piše ukrajinski medija Strana, „ukrajinski vojni medij Deep State izvijestio je da su ruske trupe uspjele ući u Rabotino, u regiji Zaporižje“, ali odmah i dodaje da je „nakon proboja većina napadača eliminirana“. „Također jučer je Deep State pisalo o proboju položaja ukrajinskih oružanih snaga kod Verbova. Sada je objavljeno da ukrajinske trupe “rješavaju ovaj problem”.
Ukrajiski izvori pišu i da ruske snage „nastavljaju jurišne operacije zapadno i južno od Rabotina s ciljem zaobilaženja sela sa sjevera i zauzimanja južnog utvrđenog područja”, zbog čega “Oružane snage Ukrajine hitno moraju uvesti pričuve”.
Zanimljivo je da je 15. veljače glasnogovornik ukrajinske postrojbe Tavrija Dmitrij Lihovy izjavio da ruska vojska priprema novu ofenzivu – u smjeru Zaporižja. Također je kazao da se ofenziva planira u području Rabotina, gdje su prošlog ljeta ukrajinske oružane snage zadale “glavni udar protuofenzive”. Prema Lihovnom, ruske oružane snage sada su ondje koncentrirale više snaga nego kod Avdiivke. „Očito je da Rusi tamo nisu išli u šetnju”, kazao je Lihovy, čije je riječi prenio Telegram kanal “Politika zemlje”.
Zelenski u Münchenu traži pomoć
Prošli je vikend u Münchenu održana Minhenska sigurnosna konferencija – MSC, na kojoj je, među brojnim svjetskim dužnosnicima i političarima sudjelovao i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij. Kako je izvijestio njemački Bild, on je vidljivo blijed i umoran nakon što mu je kao šamar stigla vijest o ruskom zauzimanju Avdiivke, promukloga glasa uvjeravao ostale čelnike na nužnost isporuka oružja i pomoći Ukrajini, objašnjavao im složeno stanje na bojištima i upozoravao na opasnost, od, kako je rekao, Putinovog napada na baltičke zemlje u slučaju poraza Ukrajine.
Koliko zapadni dužnosnici u sve to vjeruju drugo je pitanje, jer se nitko o tome javno ne izjašnjava. Međutim ono što je sigurno, i riječi Zelenskog i čitav smjer odnosno intencija same konferencije kada je riječ o ovom pitanju definitivno je bila usmjerena na američki Kongres s ciljem stvaranja dodatnog pritiska da on konačno (Zastupnički dom) odobri proračunski paket Bidenove administracije koji u sebi sadrži i oko 65 milijardi dolara pomoći Ukrajini (većina tih sredstava ne bi neposredno završila u Kijevu, već u rukama američkog vojnoindustrijskog kompleksa koji bi se obvezao na jačanje vojne proizvodnje namijenjene za potrebe ukrajinskih snaga).
Pritisak na Kongres
U istom smislu mogla bi se promatrati i rasprava oko iznenadne smrti ruskog oporbenog političara Alekseja Navaljnog u ruskom zatvoru, u isto vrijeme kada je objavljena vijest o padu Avdiivke. Postignut konsenzus zapadnih lidera u Münchenu oko toga da je Vladimir Putin krivac za njegovu smrt neće previše utjecati na Rusiju koja je takvo što mogla i očekivati (bilo bi zanimljivo razmisliti i o tome tko u sadašnjim okolnostima ima više koristi od njegove smrti), koliko može utjecati na republikance u Zastupničkom domu da promijene svoj tvrdi i za sada nepokolebljivi stav koji povezuje pomoć Ukrajini s jačanjem pomoći za obranu američke državne granice i pooštravanje imigracijske regulative. Kako je američka administracija u međuvremenu odustala od ovog posljednjeg, republikanci su dodatno zaoštrili stav oko blokade Bidenovog zakonskog prijedloga o proračunu.
Hoće li svi ovi pritisci iz Bijele kuće, američkih medija i od strane europskih saveznika na kraju uroditi plodom ostaje za vidjeti. Tu opciju uopće ne isključujem s obzirom da republikancima prijeti politička (od strane demokrata) i medijska (od strane mainstream medija) stigma „izdajnika američkih nacionalnih interesa“ i krivaca za mogući ukrajinski vojni poraz, odnosno Putinovu pobjedu koja bi SAD mogla skupo koštati ako on krene u daljnje vojne pohode na zapad kontinenta i članice NATO-a. Tada bi se, objašnjavaju to dužnosnici Bidenove administracije, Amerika i službeno morala uključiti u rat protiv Rusije temeljem 5. članka povelje NATO saveza. Ovako, kroz pružanje vojne pomoći Kijevu, to joj je i bezbolnije i jeftinije, a isti je narativ u međuvremenu preuzeo i europski politički mainstream.
Politika se temelji na onoj „do posljednjeg Ukrajinca“
Zapravo, takva politika se temelji na tome koliko će se dugo sami Ukrajinci željeti boriti u ovom ratu jer je svima jasno kako NATO neće slati službene snage da ratuju na strani ukrajinske vojske protiv Rusa. O tome je on više puta nedvojbeno i službeno objavio na svojim najvišim razinama.
NATO snage eventualno bi mogle biti raspoređene tek u slučaju zakulisnih ili otvorenih dogovora s Moskvom, što bi de facto značilo podjelu teritorija i interesnih sfera unutar Ukrajine uz jamstva o međusobnom nenapadanju. To bi definitivno zacementiralo stanje za duga vremena.
Takvi scenariji za sada izgledaju jako daleko ali se ništa ne smije unaprijed odbacivati. Potpuni poraz Ukrajine Zapadu je potpuno neprihvatljiv, a Rusiji čitava Ukrajina ne treba. Uz teritorije koje Moskva u ratu osvoji, dosta će joj biti dobivanje strateških sigurnosnih jamstava o tome koje vrste oružja će ukrajinska vojska smjeti imati a da ne predstavljaju ugrozu Ruskoj Federaciji.
Dogovori ovakve vrste definitivno bi išli preko leđa sadašnje vlasti u Kijevu i ona na njih nikada neće pristati. Ali u slučaju prijetećeg vojnog sloma i pod nekim novim političkim snagama na vrhu u Kijevu ništa se ne smije isključivati.
Uostalom, ovaj će rat prije ili kasnije morati završiti za pregovaračkim stolom ako se želi izbjeći Armagedon. A siguran sam da to svi žele. Samo još ne znaju kako ga izbjeći a da pritom ne izgledaju poraženo.
