Što je zemlja politički zamršenija i neuređenija, u njoj je više izdajnika
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 02 Travanj 2024 09:57
Nema mizernijih ljudi, zapravo to i nisu ljudi, od izdajnika vlastitog naroda. Izdajice su brzo potrošna roba koja završava na svim smetlištima društva, a posebno ponižavajuće završava u politici svojih poslodavaca.
Ničega se brže ne nastoje takvi poslodavci odreći kao izdajnika koji mu je služio. I što je izdajnik bio vjerniji u obavljanju najprljavijih poslova koje čovjek ljudskog dostojanstva nikad ne bi prihvatio da radi, tim je omraženiji i nepovjerljiviji kod svog muslimanskog i bošnjačkog poslodavca. Zapravo kod svog gospodara.
Izdajnici su uistinu sluge gospodara, bez svoga ja, bez svog bilo kojeg identiteta. To su cjeloživotne lutalice, najjeftinije roblje, jer oni su zaista roblje gospodara kojima služe. Oni su ljudski suncokreti koji se sunčevom brzinom okreću na zapovijed gospodara. Uvijek su prezreni i odbačeni od svog naroda iz kojeg potiču. Opravdano, jer ni jedna kategorija naroda nikada nije nanijela tolikog zla, tolikog stradanja, tolike tragedije svom narodu kao što su to kroz povijest nanosili i nanijeli hrvatski izdajnici hrvatskom narodu.
Što je neka zemlja politički zamršenija, neuređenija, prostor na kojem se sudaraju različite silnice, napose vjerske, vanjskih interesa, u njoj je više izdajnika. Kao što se i gospodari brzo odriču njihovih usluga, čak i nakon jednog dobro obavljenog zadatka sa teškim posljedicama za narod kojeg izdaje, tako se i izdajnik ponekad brzo odriče svog gospodara. Dovoljno je samo veća mrvica ponuđena od drugog poslodavca, on mijenja posao.
Zbog toga taj ljudski ološ i živi najkraće, jer njihov životni kraj gotovo pa uvijek završava kada završi zadane poslove. I obično brutalno i zagonetno završavaju. A oni koje gospodar ne smakne i smiluje mu se na suze koje pred njim prolijeva, ostatak života provode bez života. Bijedno, odbačeno i prezreno daleko više od strane gospodara negoli od naroda kojeg je izdavao, cinkao i lažno o njemu govorio.
Nema, stoga, prljavijeg posla i prljavije zarade od izdajničkog. Takvim ljudskim spodobama, koji su sramota ljudskog roda, nikada se ne može i ne smije vjerovati. Pa čak ni onda kada ih se gospodari odreknu i odbace na najprljavije povijesno smetlište.
Vidljivo je to u bosanskohercegovačkoj prošlosti obilježenoj izdajnicima, zanimanje koje je sa sobom donio genocidno kršćanocidni turski okupator. Izdajstvo što ga Turčin izgradio u fratarskoj zemlji počelo je prisilnom islamizacijom. Bio je to prvi korak izdaje, naravno prisilno jer su mnoge izdaje prisilne i interesne, u turskom slučaju prisilne islamizacije bio je to oblik spašavanja vlastitog života i života obitelji. Bila je to povijesno, najstrašnija i najbrutalnija prisilna izdaja svete katoličke vjere.
Koliko je ta izdaja bila tragična, brutalna i barbarska vidljivo je ne samo u janjičarima koje su Turci nakon prisilnog prihvaćanja islama slali da u svojoj domovini Bosni ubijaju i svoje roditelje, i što su bili najsvirepije ubojice i najkrvoločniji širitelji islama, nego je ta prisilna izdaja svete katoličke vjere i danas uzrok neriješenog, zapravo sve zamršenijeg beha problema. Kojeg su baš i zamrsili, i još uvijek zavezuju u mrtvi čvor.
Izdali i vjeru i svoj narod
(Ne)ljudski šljam koji nikome nije donio, niti će kada donijeti nešto dobro. Bez obzira na sliku koja je također pokazana i oslikana u toj “prokletoj avliji”, prokletoj izdajstvom i služenjem za bagatelu tuđincima, kako izdajnici završavaju pred turskim gospodarima, uz riječi, “jadniče jadni kad nisi služio svom kršćanskom narodu kako ćeš služiti meni Turčinu”, nakon čega se glava izdajnika zakotrlja.
Od tada do danas u kontinuitetu se kotrljaju glave hrvatskih i kršćanskih izdajnika pred muslimanskim poslodavcima, no napose u velikom broju se otkotrljaše u vrijeme Alijinog započetog vjerskog rata za teritorij, i poraća u periodu vladavine njegova sina Bakira. Teško je i nabrojiti toliki broj hrvatskih Juda, koji su svoju političku karijeru gradili služeći u ratu Muslimanima u poraću Bošnjacima.
A u toj izdajničkoj kršćanskoj vojsci bilo je svih tipova i kalibara, no najmanje zapravo nije bilo ljudi. Jer izdajnik nije čovjek. Ne može ni biti, jer da u sebi ima i mrvicu ljudstva ne bi bio to što jest, izdajnik. Izdajnici su i ubojice, zločinci i teroristi. Jedino zločinom nad vlastitim narodom i mogu graditi, i grade političku karijeru, i zadržavati krvavo radno mjesto.
U periodu nestanka Bosne i Hercegovine, kakvu su htjeli graditi kršćanski izdajnici sa svojim muslimanskim gospodarima, nastupilo je vrijeme „pjevanja“ izdajnika. „Zapjevali“ su a neki već i dugo pjevaju, Ivo Komšić, fra Drago Bojić, Lovrenovići, Jergovići… Gubeći radna mjesta sa kojih ih poslodavci ispraćaju sa nogom u stražnjicu bosansko i hercegovačkim bespućima odjekuju crne pjesme izdajnika o svojim gospodarima, ali i kao molba za oprost svome kršćanskom narodu, prije negoli ih muslimanski poslodavac dovede pred svoje noge i ponovi onaj turski ritual nad njima.
Nastupa vrijeme izdajničke molitve za oprost grijeha, kako bi se sačuvao ostatak života, u bilo kakvom stanju i položaju. Jer, poznato je kako su završili pravoslavni izdajnici kakav je bio Divjak, Bogić Bogićević na mjestu za gradonačelnika Sarajeva i kako su završili katolički izdajnici, crveno zeleni fratri, književnici i muslimanske sluge političari koje je Katolički Caritas hranio u vrijeme kada su obavljali najprljavije poslove protiv svog hrvatskog naroda.
Kako završavaju i kako su neki već završili svoje izdajničke poslove i karijere tako završava i Bosna i Hercegovina. Nestaju i jedni i drugi, i izdajnici i Bosna i Hercegovina, opravdano i zasluženo jer na tolikim muslimanskim i izdajničkim zločinima nema sile i snage koja bi ih mogla održati.
Vinko Đotlo/hrvatski-fokus.hr
