Prazni stanovi i porez na nekretnine
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 05 Travanj 2024 15:00
Predizborna groznica trese “politiku” u Hrvatskoj već neko vrijeme, a posebnu zabrinutost iskazuju, bombastičnim porukama u javnom prostoru, svi oni, bilo da reprezentiraju stranke ili sebe osobno, koji su pod pritiskom osvajanja novih mandata u Saboru, mjesta na stranačkim listama, nominiranja za najunosnije pozicije europarlamentaraca ili pak za nominacije na izborima za Predsjednika Republike.
Važnost ovih izbora prvi je shvatio Predsjednik Republike Zoran Milanović pa je prikrivenu kampanju započeo još prošle godine, strategijom izazivanja kriminalno korupcionaških afera i optužbama na račun vladajuće stranke, ali i na osobnoj razini protiv Andreja Plenkovića kao zaštitnika “kriminala svojih ministara” i “ulizičkog podilaženja EU zahtjevima” zbog osobnih, karijernih EU interesa. U tom nadmetanju, napadačkoj retorici, pa i reakcijama onih političara koji ponekad i nisu svjesni od koga, zbog čega i zašto se uopće moraju braniti, demantirati laži i ponavljati bjelodane činjenice, a dakako, ima nesnalaženja, neznanja o nametnutoj problematici, ponekad zamagljivanja istine ili izbjegavanja rasprava o temama neugodnim po stranku ili pojedinca. No ono što je do sada uočljivo jest da medijska predizborna “galama” trenutno ne govori ništa o zapravo najvažnijem što bi glasače trebalo uvjeriti kome da podare svoj glas na izborima, a to su programi koje treba u mandatu i realizirati. Dakako, najveću medijsku buku i galamu proizvode oni koji nemaju, recimo to oprezno, javno percipirano i objektivno iskazane, jake reference iz djelovanja u nekim prošlim mandatima, kojima bi privukli današnje glasače. Možemo zaključiti kako se birači i dalje, posebno oni starijih godišta, opredjeljuju i biraju na temelju ideoloških preferencija iz prošlosti. Mlađe generacije, podložnije utjecajima tehnologije, višedesetljetnog “bombardiranja” medijskog propagiranja konzumerističkog, hedonističkog, korporacijskog globalističkog nametnutog životnog stava sažetog u “želim sve, sada i odmah”, lako potpadaju pod utjecaje aferaškog pristupa političkoj kampanji. No komunikacijski stručnjaci potvrdit će da se lako i “zasititi” ovim načinom vođenja kampanja, pa ipak na “površinu” borbe za mandate isplivaju životne teme društva.
Jedna od, do sada “prikrivenih tema” našeg društva, koja “niti jednoj političkoj opciji nije odgovarala” da ju promovira i postavi kao predizborni cilj za rješavanje u idućem mandatu, jest teška problematika “stambenoga pitanja”, ali i porezne politike vezane uz nju. Ovih smo dana ipak imali prilike, od vladajućih, čuti i jednu prilično šokantnu “činjenicu” o 400.000 “praznih stanova” u Hrvatskoj. Izrečena je u kontekstu prikrivenog “probnog balona” saznavanja raspoloženja potencijalnih birača glede teme POREZA na “imovinu”, odnosno barem na ovaj dio koji se odnosi na stanove-kuće.
Stambeno pitanje
Mnogi su u Hrvatskoj zaboravili, zapravo ne žele “znati niti priznati” da je korijen nastanka “nedostatka i nedostižnosti” stanova-kuća danas, prisutan već generacijama, iako slojevit po uzroku, ipak nastao još davne 1945. godine. Vrijeme započete “diktature proletarijata”, nedvojbeno ideološke diktature komunizma, ubojite, doslovno i u prenesenom vlasništvoznačenju, spram političkih protivnika posebno u prvom desetljeću po završetku II. svj. rata, ozakonilo je ukidanje privatnog vlasništva kroz zakone o konfiskaciji i nacionalizaciji.
Nije mi namjera opisivati pojedinačne primjere političkih nepravdi tog režima zbog kojih su buduće generacije, do danas, trpjele i u području “stanogradnje”. No ostatke “nepravilnosti” iz tog vremena jasno vidimo i danas, kroz tisuće neriješenih predmeta povrata otete imovine i “prava” onih koji i danas žive u tim, tuđim stanovima. Također, opet treba spomenuti i činjenicu koju lijeve političke opcije u RH i danas uvijek “zaborave” spomenuti, da su u bivšoj državi stanove dobivali odani i vjerni članovi jedine “partije”. U prvo vrijeme, 40-ih, useljavani su u otete stanove, legalno, prema jednom od Zakona o nacionalizaciji ili konfiskaciji, “zaslužni članovi komunističkog pokreta”, a u vremenima velike gospodarske krize koja je protresla bivšu državu, sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća, “mudri veliki vođa” Josip Broz bio je primoran “otvoriti granice” i pustiti rijeku “gastarbeitera” na “privremeni rad u inostranstvo”! Time je postigao dva cilja, uklonio je pritisak nezadovoljstva u zemlji osiguravši “kontinuitet” vladajućoj komunističkoj kasti i sebi osobno, osiguravši veliki prihod od doznaka tako nedostajućih deviza! To je i vrijeme kada je započela planska stanogradnja, posebno u gradovima na gruntovno “otetim” zemljištima, posebno uz “pravičnu naknadu”, sramotno niske odštete za oduzeto u ime “viših interesa” države. Nisam pravnik, ali mislim da se sudski postupci i kod ovih slučaja i danas, 50-60 godina kasnije, nalaze u brojnim, teško rješivim, predmetima po sudovima! Ovi, u tim vremenima, novoizgrađeni stanovi, dodjeljivani su “radnim ljudima” u državnim poduzećima, isključivo “članovima partije”, dok ih je vrlo mali broj “prodan na tržištu i gruntovno uknjižen”. Tek nakon 90-ih došlo je do prodaje ovih stanova - stanarima, uz povlaštene uvijete prodaje, uz pomalo nerazjašnjenu sudbinu tako prikupljenog novca, barem u odnosu izvorno na proklamirane ciljeve prodaje.
Vikendice
Jedan od relikata, neriješeno pitanje i danas, su i zakonska rješenja vezana uz tzv. kuće za odmor (popularno zvane vikendice). Tih 60-ih godina, kada se “država” otvarala prema “trulom zapadu” od kojeg su očekivali turiste koji dolaze trošiti novac-devize, položajni kapital nastojale su aktivirati i sve lokalne uprave uz Jadransku obalu, prodajom “društvenog zemljišta” (opet nastale na temelju zakona o nacionalizaciji, konfiskaciji) namijenjenog za gradnju. Prvi je puta u bivšoj državi, stvoreni neke vrste “srednji sloj” društva, dobio priliku zamijeniti novac (dinare), u principu u turizamčestim ciklusima, zbog katastrofalne gospodarske politike bivše države, devaluirajuće sudbine, u nekretninu koja je mogla očuvati kakvu-takvu vrijednost. Živo se sjećam tog vremena i načina nastajanja, građenja vikend zdanja, nadničara i “majstora”, nadasve osobnih odricanja i radosti prvih ljetovanja (bez ceste i vodovoda, kanalizacije, električnog priključka). Mnogi su gradili ušteđevinama, vikendice su nastajale, nikada završene, i građenjem“ od plaće”, osobnim radom, ali i kreditima koje je istopila inflacija na mnogo inventivnih načina, a u kasnijim fazama s razvojem turizma, mešetarenjima i domaćih i vikendaša “zimmer-frei” djelatnošću. Percepcija i mentalitet vikendica je i danas u političkim raspravama kod mnogih ostao upravo u tim, zimmer frei, gabaritima. Zaboravlja se i činjenica da se plaća “porez na vikendice”, u iznosima koji variraju od općine do općine, da vikendaši plaćaju sve troškove kao i “domaći ljudi” koji stalno žive u svojim objektima. Zaboravila su se i vremena kada su, na valu turističkog otvaranja, lokalne samouprave često posezale za samodoprinosima kojima je građena komunalna infrastruktura, prvenstveno zbog domaćih ljudi, a u kojima su htjeli ne htjeli sudjelovali i vikendaši. Posebna je nepravda prema vikendašima činjenica da moraju, uz porez na vikendicu, plaćati i tzv. turističku taksu. Paušalno ili po danu! To je i jedan od malih primjera USTAVNE NEJEDNAKOSTI građana ove zemlje, a zbog relativno malih iznosa u pitanju, nitko to nije potegnuo pred Ustavnim sudom. Naime, u manjim sredinama, ljeti, česte su kontrole, turističke inspekcije, da se spriječi iznajmljivanje “na crno”, bar posljednjih godina. No isto tako činjenica je da je tisuće stanova posljednjih desetljeća prodano, npr. u Zagrebu, građanima koji su iz svih krajeva Hrvatske, koji ne žive u tim stanovima, koji možda niti ne dobivaju Rješenja o “porezu na vikendicu” i koje sigurno nikada nije i nikada ne će posjetiti “turistička inspekcija” da provjeri plaćaju li “turističku taksu”, po danu ili paušalno!
Drugim riječima, na jedan se način tretiraju građani koji imaju vikendicu na obalnom području, na drugi se način tretiraju građani koji su nekretninu kupili u većim sredinama, da ne velim na kontinentu, posebno Zagrebu!
Nudi li koja stranka ukidanje plaćanja turističke takse vlasnicima vikendica? Mislim da NE, a tih birača i na ovim izborima ima barem 100.000 !
400.000 praznih stanova/kuća
Već neko vrijeme u političkom prostoru, nekako stidljivo, nameće se svijest o “potrebi” uvođenja poreza na nekretnine (primarno misleći na stanove, kuće) jer “to imaju sve EU zemlje” i uz sličnu argumentaciju nužnosti. Dakako, nikome u HDZ-u nije palo na pamet da to implementira sada u predizborno vrijeme, no izvjesno je da će u mandatu naredne nekretnineVlade, ma tko to bio, pokušati posegnuti za ovim porezom. To je porezni udar na građane, imajući u vidu da većina građana živi u vlastitim kvadratima. Sjećamo se prvog ozbiljnog pokušaja “lijeve Vlade” i tadašnjeg ministra Slavka Linića koji je namjeravao implementirati godišnju poreznu stopu 1,5 - 2 % tržišne vrijednosti nekretnine. Svjedočanstvo je to kako se vrlo lako može politika zaplesti u vlastite snove o “pravednom društvu”, sprječavanju kriminala i pranju novca...
Ovih je dana lansiran “probni balon” kojim je HDZ nastojao ispipati “raspoloženje javnosti” glede mogućeg predizborno javno postavljenog novomandatnog cilja, uvođenja poreza na imovinu, lansiranjem bombastične informacije kako u Hrvatskoj, na temelju podataka iz HEP-a, postoji 400.000 praznih stanova. Implicitno se sugerira kako bi porez na nekretnine prisilio vlasnike ovih nekretnina da ih stave na tržište, pa da bi odmah došlo zakonom ponude i potražnje do smanjenja cijene po m2, da bi se lakše stanovi i po manjoj cijeni iznajmljivali, a i da bi država prikupila godišnje značajna sredstva. Ma, milina jedna, divota, kako se nismo već ranije dosjetili! Ali, čekajte malo, zar će 2025. godine biti opet 1945. godina koja se vraća? Istina, nije “konfiskacija i nacionalizacija”, ali je netko “nanjušio” privatnu suspektnu imovinu, po logici da je svatko tko ima više od jedne nekretnine “sumnjivo lice”, a kako i onaj “bivši mentalni sklop propale države” lijepo sugerira: “Znamo mi takve i kako s njima”!
Današnji političari očito su zaboravili kako je lako izigrati povjerenje, prevariti i izmanipulirati one kojima treba služiti, krivo tumačeći jedan statistički podatak u svrhu ispunjenja stranačkog cilja: uvođenja poreza na imovinu, bez javnog izricanja tog cilja!
Zašto je podatak o 400.000 “praznih stanova” po evidenciji HEP-a netočan? Naime, to su nekretnine koje imaju priključak HEP-a, a nemaju potrošnju ili je ona zanemariva na godišnjoj razini. Sada dolazimo do pitanja ZAŠTO te proracunnekretnine nemaju godišnju očekivanu potrošnju? Odgovor je slojevit, ali zdrav razum, za razliku od golog zaključka o “praznim stanovima”, kojeg je u javni prostor plasirao visokorangirani političar vladajućih (vrlo dobro znajući ŠTO i ZAŠTO to izgovara), nalaže da navedemo bar neke:
- nekretnine u ruralnim prostorima cijele RH koje su ostale nenaseljene jer su “starci” poumirali, a mladi odselili u potrazi za poslom, a svraćaju “jednom godišnje” ili rjeđe. Hoće li ovi ljudi novim zakonskim poreznim teretom biti prisiljeni “odreći se” svog nasljedstva, prodajom za “sitniš” ili “poklanjanjem državi”?
- stanovi i kuće širom RH, iz kojih su vlasnici odselili na “privremeni rad” bilo u EU ili izvan EU, a prema nekim podacima samo posljednjih 5-6 godina takvih je blizu 300.000. Treba li tim ljudima, zakonskim rješenjima, poreznim “guljenjem” oduzeti tu imovinu i time ih zauvijek udaljiti od povratka u ovu jedinu Hrvatsku?
- brojne nekretnine gruntovno nesređene i u raznim malim omjerima vlasništva među rodbinom razasutom na svim kontinentima, koje su u takvom stanju već desetljećima. Hoće li “država” ispisivanjem poreznih rješenja ući gruntovno u posjed zbog neplaćanja ili nemogućnosti dostave računa svim nasljednicima ? Ili bi ipak trebala naći načina i vremenski okvir da se “gruntovne zavrzlame rodbine”, koja se često i ne poznaje, riješe na pravno utemeljen način.
Dugotrajni pravni postupak ima i svoje zakonitosti, shortcute, samo ako ima dobre volje i znanja, posebno u “državi” ili među onima koji misle “Država, to sam ja”!
- iseljeni građani drugih nacionalnosti koji su svoju sreću potražili u matičnim nacionalnim državama, bez želje za povratkom, a ovdje posjeduju ili zapuštene posjede ili nekretnine u kojima su starci koji čekaju konačni odlazak. Koliko je takvih nekretnina? Bi li država “profitirala” da zakonski “ubrza uknjiženje u posjedovni list”?
- Zagreb je, kao i priobalje, poseban problem, jer brojne su kupovine stranih građana, nekretnina, ne samo “na moru” i ne samo u vidu fizičkih osoba (postoje li uopće točne evidencije o brojevima?). Ranije spomenute vikendice, kojih ima po nekim procjenama oko 130.000 u priobalju, koriste se 3-4 mjeseca godišnje i nisu izgledne državi kao rješenje “stambene krize” u smislu iznajmljivanja (misli se dugoročnog, domaćim ljudima bez stana) ili pak ponude kvadrata na tržištu i utjecaja na smanjenje cijena novih/starih kvadrata. Zagreb je pak poseban jer “valjda nema bolje stojeće zagrebfamilije” iz ostatka Hrvatske koja nije kupila stan u Zagrebu i tako uložila novac. Dakako, ne plaćaju “porez na vikendice” niti turističku taksu, a nekretnina im služi za povremeni boravak, bit će i za djecu kada dođe vrijeme studiranja, a i može se i prespavati kada se putuje na skijanje u Austriju i sl. prilike. Zagreb je posebno “u srcu” i “strancima” iz BiH kojima je po potrebi “glavna ili rezervna domovina!”, pa je bar u njihovu slučaju upitna “porezna igra” i prihod države!
Kada bi statistike u ovoj zemlji bile korektne, tada bi već nabrojali i više od 400.000 “praznih stanova”, i u pozadini mudri bi političari sagledali i isti broj potencijalnih birača kojima prijedlozi-stranačka obećanja o novim, drastičnim poreznim opterećenjima, baš i ne bi dobro sjela u predizborna vremena. Hoće li porez na nekretnine razriješiti “pranje novca” ili manipulacije vlasnika desetaka apartmana za iznajmljivanje i sprege s lokalnom samoupravom, odnosno nemoć državnih inspekcija svih vrsta?
Da, porez na nekretnine složen je, slojevit problem, s dubokim i bolnim ranama u Hrvatskoj. Implementacija, posebno “Linićevog”, nepromišljenog, lijevo-ideološki orijentiranog tipa, politički je diskutabilna i društveno kontraproduktivna. Već samo razbacivanje riječima, premda i u predizborno vrijeme, zbog implikacija i na poslovno okruženje, na interese EU građana i subjekata ovog političkog okvira, ukazuje na nepromišljenost o ovom pitanju, kako najveće stranke, tako i njenih reprezentanata u javnom prostoru. Posebna je zabluda kako su “sugestije iz EU” ili usporedbe sa “stanjem u EU” odlučujuće za implementaciju ovog poreznog opterećenja, gotovo kao da se radi o “conditio sine qua non” gospodarskog uzleta Hrvatske i pune EU integracije!
