Zašto London i Pariz pozivaju na pobjedu Ukrajine iako u to nitko ne vjeruje
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 10 Travanj 2024 14:02
Što se valja iza brda i tko se upleo u mrežu laži?
Britanski ministar vanjskih poslova David Cameron stigao je u Washington gdje namjerava zastupnike američkog Kongresa uvjeriti u nužnost osiguranja nove američke pomoći Ukrajini koja se suočava s jačanjem ruske invazije.
Međutim, kako stanje na bojišnicama po Kijev izgleda sve lošije, poglavito u smjeru grada Časiv Jara čiji bi pad izazvao novi šok nakon ne tako davnog, bolnog gubitka najveće ukrajinske utvrde Avdiivke i posljedičnog krajnjeg usložnjavanja vojnog stanja na sjeverozapadnom dijelu Donbasa – jasno je kako Kongres ne izgara od prevelike želje za novim paketom pomoći u iznosu od više od 60 milijardi dolara. Poglavito ako tomu dodamo i unutarstranačke borbe između demokrata i republikanaca vezano uz jačanje protuimigrantske politike na granici s Meksikom, te osiguranja nove pomoći Izraelu.
Dakle, britanski šef diplomacije imat će nedvojbeno težak zadatak. Trebalo bi potaknuti zastupnike Zastupničkog doma na čijem je čelu trumpist Mike Johnson da konačno izglasaju proračunski prijedlog o pomoći Ukrajini (u paketu s pomoći Izraelu i Tajvanu, dok su od promjena migrantskog zakona demokrati na čelu s predsjednikom Joe Bidenom u međuvremenu odustali nakon propasti dvostranačkih pregovora po tom pitanju). To bi zastupnici trebali učiniti prije odlaska na novu stanku 18. travnja, nakon što su se jučer vratili s jednotjedne uskršnje stanke. Jer, kako strahuju u Bidenovoj administraciji, svako novo otezanje i pomicanje datuma smanjuje mogućnost izdvajanja velikih novčanih sredstava kako se približavaju američki predsjednički izbori (5. studenog ove godine). Stanje nije sigurno niti za samog Johnsona koji bi u nekim scenarijima čak mogao biti i smijenjen s dužnosti s obzirom na vrlo tanku republikansku većinu u Zastupničkom domu, ali i još uvijek dovoljno velik broj republikanskih zastupnika koji se zalažu za nastavak pomoći Ukrajini.
Britansko-francuski savez protiv Trumpa
Međutim, Cameronu bi u njegovoj zadaći trebala pomoći i njegova zajednička izjava s francuskim kolegom – ministrom diplomacije Stéphane Sejournetom, objavljena dan ranije u njihovom zajedničkom tekstu u britanskom mediju The Telegraph. U njemu su naveli kako “Ukrajina mora dobiti rat”. „Ako Ukrajina izgubi, gubimo svi (zapadne zemlje)“ – smatraju britanski i francuski šefovi diplomacije.
„Danas su opet stigli crni dani. Ruska agresija na Ukrajinu traje već tri godine i ima dubok utjecaj na europsku i euroatlantsku sigurnost. Na Bliskom istoku nastavljaju se nesmanjeni sukobi i nestabilnost čije posljedice izravno pogađaju naše zemlje. Napokon se pojavio veliki globalni problem – klimatske promjene“ – navode u svom tekstu dvojica dužnosnika.
Hoće li ovaj tekst pomoći Cameronu u njegovoj washingtonskoj misiji još je uvijek teško reći, jer je sada najveći fokus tamošnjih političara i kongresnika usmjeren na američke izbore. Ukrajina je u tom smislu u posve drugom planu. Potezi prema njoj poduzimat će se kroz istančane igre demokrata i republikanaca, gdje će se pažljivo vagati koristi i štete od međusobne trgovine interesima, koje mogu biti presudne za pobjedu ili poraz dvojice najizglednijih protukandidata Joe Bidena i Donalda Trumpa. Formalno još moraju biti potvrđeni na nacionalnim stranačkim konvencijama u srpnju (r) i kolovozu (d).
Kako god bilo, Cameronov dolazak u Washington nesumnjivo je voda na Bidenov mlin.
Strahovi s druge strane Atlantika
S druge pak strane Atlantika, ključni europski saveznici dobro znaju kako je poraz Rusije u ukrajinskom ratu nerealno očekivati iako se o tome javno nerado i rijetko govori. Međutim, to se itekako iščitava iz izjava vodećih političara, kao i čelnika NATO saveza proteklih tjedana i mjeseci, gdje svi uporno ponavljaju tezu, koju je prvi, još prošle godine pokrenuo američki predsjednik Biden, kada je kazao da se ne smije dozvoliti ruska vojna pobjeda jer će nakon ovladavanja Ukrajinom Vladimir Putin krenuti u nove vojne pohode na svoje europske susjede s istočnog krila NATO saveza. Jeftinije je onda pomagati Ukrajinu nego uvući SAD u veliki europski rat gdje bi onda morao braniti svoje saveznike od Rusije – smatra Biden.
Dakle, iluzorno je govoriti o ruskom strateškom ili vojnom porazu ako se istovremeno plasiraju teze o Putinovim novim vojnim avanturama po Europi.
Ali pomiješana retorika u Europi posljedica je prije svega straha ključnih prijestolnica i Bruxellesa da će oni na kraju ostati usamljeni u financijskoj i vojnoj pomoći Ukrajini dok će se Washington fokusirati na borbu protiv Kine u Indopacifičkoj regiji. Europske zemlje ne žele ostati “jedan na jedan” s Rusijom i samostalno sprječavati prodor ruskih interesa dalje na zapad. Ali teško da će od te sudbine moći pobjeći jer su Amerikanci EU čvrsto uhvatili za gušu i neće je ispuštati bez obzira tko sutra sjedio u Bijeloj kući. O tome su europske elite ipak trebale misliti puno ranije.
Rastuća nervoza i greške u koracima
Međutim, neugodnost po Bidena i europske dužnosnike leži i u tome, što, ako se previše govori o po Kijev lošem stanju na ukrajinskim bojišnicama i mogućoj ruskoj pobjedi Kongres neće htjeti odobriti novu pomoć tj. smatrat će da novac američkih obveznika uzalud baca u vjetar.
S druge strane, ako se previše govori o ukrajinskoj pobjedi teško će se moći objasniti vlastitim biračima što se točno dogodilo ako ona ne uslijedi tj. ako pobjede Rusi. Trebat će dobro objasniti zašto su onda bile potrebne tolike financijske žrtve i odricanja od vlastitih gospodarskih interesa na uštrb svojih građana.
Slična je stvar i s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim. On se nalazi u svojevrsnom procijepu: Ukrajincima kod kuće mora govoriti kako je stanje na bojišnicama stabilno i da ukrajinska vojska drži sve pod nadzorom, kako ne bi došlo do rezignacije i pada morala stanovništva kojemu se ovaj rat pretjerano odužio i ne vidi mu kraja; dok pred zapadnim saveznicima Zelenski mora zapomagati da se front može urušiti svaki čas, da slijedi nova ruska ofenziva i da će Ukrajina biti poražena ako Amerika uskoro ne odobri novu vojnu pomoć (ovo potonje je upravo tim riječima Zelenskij kazao u svom najnovijem intervjuu za američke medije).
Zaključak
Dakle, netko u ovoj prljavoj igri s golemim ulozima otvoreno ne govori istinu što je jasan znak kako raste nervoza i da ne ide sve prema unaprijed zacrtanim planovima.
Mudri bi narod rekao da su „u laži kratke noge“, jer, čini mi se, kako se u svemu ovome više ne snalaze ni glavni kreatori globalne mreže dezinformacija.
Tako je zapovjednik američkih snaga za Europu general Christopher Cavoli jučer u Washingtonu izjavio kako NATO ne smatra da se nalazi u ratu s Rusijom i da to po svaku cijenu želi spriječiti. Najbolji put za to je, prema njegovu mišljenju, upravo nastavak vojne i financijske pomoći Ukrajini.
Međutim, problem nije u tome što tako misli NATO, već u onome što Moskva misli posve suprotno. Tako ona na najvišim razinama vlasti, uključujući i samog Vladimira Putina, već duže vrijeme otvoreno govori da NATO u Ukrajini sada ratuje protiv Rusije i da je situacija samo korak do njihovog neposrednog sukoba i Trećeg svjetskog rata.
Stanje je tim složenije što za ratni „tango“ ipak nije potrebno dvoje. Dovoljno je da rat želi ili da se u njega uvučenom osjeća samo jedna od strana u (geo)političkom sukobu. Tada i ona druga, koja takav scenarij ne želi, rat ne može izbjeći.
Teško mi je vjerovati da ponajviši američki general i zapadni političari toga nisu svjesni. Puno prije će biti kako i dalje smatraju da mogu kontrolirano eskalirati stanje unutar Ukrajine bez bojazni od oštre ruske reakcije koja bi izišla izvan okvira te zemlje.
Glasovi razumnih analitičara, koji još nastoje misliti svojom glavom, upozoravaju, međutim, na suprotno. Njihova upozorenja dodatno podgrijavaju različita mišljenja Moskve i Washingtona oko toga tko stoji iza nedavnog terorističkog napada na Crocus City Hall kraj Moskve, gdje u Rusiji nitko ne dvoji da će protiv krivca (kojeg takvim proglasi ruska službena istraga) uslijediti i krajnje oštar ruski odgovor.
Za sada je na najboljem putu da Moskva za organizatora proglasi Ukrajinu, dok istraga još uvijek traga za navodnim naručiteljem, u kojem se sve češće javno spominje SAD. Teze o ISIS-u, kao o jedinom krivcu i na čemu kategorički inzistira Washington, u Rusiji više nitko ne uzima ozbiljno.
Ako to nije razlog za zabrinutost, makar se o tome na Zapadu javno i ne govorilo – onda što je? Ili će se možda i s Moskvom zakulisno trgovati, o čemu pak možemo samo nagađati. U suprotnom je izostanak straha od izbijanja sukoba s Rusijom od strane ključnih američkih stratega iracionalan.
U svakom slučaju, onaj kojemu se dobro nikako ne piše je Ukrajina.
