Zadnji komentari

Dunavske pastrve i hrvatska djeca

Pin It

Jeste li čuli za dunavske pastrve i cijeli ‘slučaj’ koji se veže uz njihovo ime? Vijest o tome da su se zbog njih počele uklanjati riječne barijere prošla je skoro ‘ispod radara’. Hrvatska je bila u postizbornim ‘križaljkama’, pa gotovo nitko nije ni slušao, a ni doživljavao novosti o nekakvim riječnim ribama. (Zapravo, izbjeći ću riječ novosti. Neka radije budu nove vijesti.)

Priroda (i društvo) mi nikad nije bila jača strana. Zato mi je skoro odmah došlo da maknem vijest o dunavskim pastrvama jednim klikom po daljinskom upravljaču. Nakratko mi je ipak pažnju ukralo spominjanje Nacionalnog parka Plitvička jezera. Tamo se, naime, također uklanjaju brane. Zašto, kako i čemu, više me, iskreno, nije ni zanimalo. No, brojke su mi uvijek išle. Zato mi je jedan detalj (p)ostao zanimljiv.

Izgubljeno 129 života

Svjetska zaklada za migraciju riba – WFMF (priznajem, pažljivo sam prepisala naziv) objavila je izvješće pod nazivom “Napredak uklanjanja brana u 2023.”.

Prema podacima iz tog izvješća, u europskim je rijekama u 82 incidenta povezanih s riječnim barijerama izgubljeno 129 života.

“… izgubljeno 129 života.”

Stvarno ne znam zbog čega je tako, ali ni ’87. mi nije bilo drago slušati o prirodi. I dan-danas bježim od ekoloških tema “k’o vrag od tamjana”. Ali ovih 129 života izgubljenih u rijekama mi je izazvalo veliku tugu.

“Dam Removal Europe proveo je istraživanje o rizicima koje brane predstavljaju za plivače, kajakaše i druge riječne rekreativce. Utvrđeno je da se u 16 zemalja dogodilo 82 incidenta, što je rezultiralo sa 129 smrtnih slučajeva. Većina incidenata dogodila se od 2000. godine nadalje, a žrtve su bile u dobi od 2 do 59 godina – pritom je najviše njih bilo u dvadesetima i tridesetima”, piše energetika-net.com.

Hod za život VS sjedenje za smrt

Unazad nekoliko vikenda, u hrvatskim se gradovima održavao Hod za život.

Taj miroljubivi hod građana u znak potpore svakom rođenom i nerođenom djetetu, njegovoj majci, ocu i svakoj obitelji i ove je godine jasno pokazao svoj cilj. Dati potporu zaštiti života od začeća do smrti.

No, kako mrziteljima koji sjede na tlu i protive se životu objasniti srž tog života?

Kako im prenijeti poruku da je svaki život vrijedan od prvog trena?

Kojim riječima im reći, da shvate paradoks svog ponašanja, da ni njih ne bi bilo da se netko nije borio za njihove živote? Da ih je netko ipak volio i želio roditi? Da je život dar daleko iznad naših racionalnih shvaćanja?

Kako objasniti dobro onome tko dobro ne razumije? Tako da ga činiš. Sve drugo je besmisleno.

Brojke koje nikad nećemo saznati

Nedavni događaj ostavljanja djeteta u kanti za otpatke nije potrebno ni komentirati. Samo ponoviti ovaj dio: “… ostavljanja djeteta u kanti za otpatke”.

Sretna sam što je dijete preživjelo.

Godinama sam mislila da dar života najbolje mogu pojmiti samo roditelji. No, spoznaja o vlastitom životu kao daru stavlja početak tog života iznad svih teoloških, filozofskih i inih rasprava. Život je dar. Svaki život.

No, kolikoj hrvatskoj djeci je oduzeto pravo osjetiti dar života, brojke su koje, vjerujem, nikada nećemo pouzdano znati.

Hod za život, obitelj i Hrvatsku

I u idućim će se tjednima i mjesecima diljem Hrvatske hodati za život.

Knin, Opuzen, Sinj, Imotski i Varaždin tek su neki od gradova koji su prepoznali važnost života. Važnost njegovog očuvanja. Dostojanstva. Prava na življenje.

I kao dunavskim pastrvama, i onima koji se bore za život pokušava se postaviti mnoštvo brana.

Koje ne žele da se krećemo. Da molimo. Da hodamo za život, obitelj i Hrvatsku. Brane koje žele biti prepreka dobru. Brane koje se, opet paradoksalno, pozivaju na svoja ljudska prava istovremeno ugnjetavajući tuđa.

No, jedino nam ostaje dobrom se boriti.

Tko će “isplivati” kroz život?

Promatrajući svijet oko sebe, sjetim se biblijskih blaženstava. Pa skoro zaustih još jedno, svoje. Blago dunavskim pastrvama! One u svom vodenom svijetu i ne slute da netko o njima zdušno brine.

Našoj djeci i djeci naše djece – kako bude… Nadam se da će i ona uspjeti “isplivati” kroz svoje živote unatoč brojnim branama.

Za pastrve se digla cijela Europa. Da ih pusti da plivaju kako moraju. Kako je prirodno.

Za djecu? Za njih smo samo mi tu. Makar nas ostala šačica. Ali hodat ćemo za njih dok je života u nama.

narod.hr