Svijet nije zamišljen da ide unazad, ali postavlja se pitanje: Moramo li zaista raditi više?
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 19 Lipanj 2025 17:30
Djeca koja su prošli tjedan završila osnovnu školu u budućnosti bi mogla morati raditi i do 72. godine života žele li ostvariti pravo na mirovinu. Tako za Hrvatsku predlaže Svjetska banka. A možda se u godinama koje dolaze za ekonomiju poželjan radni vijek čovjeka i produlji. Danska već u narednih 15 godina povećava dob za umirovljenje na 70 godina. Raditi će se dakle, sve dulje. I dulje.
Možemo izabrati da se tome oštro protivimo, podignemo kakav ustanak, saspemo u lice kreatorima takve ideje očekivanje o trajanju životnog vijeka koje će nam porazno pokazati da moderna ekonomija nije zapravo zamislila da iz bilokakvog običnog, puku namjenjenog mirovisnkog sustava financira dulje razdoblje života u mirovini. A posebno nije zamišljeno da se u toj mirovini zahvaljujući primanjima iz mirovinskog sustava može pristojno živjeti.
Jednostavno je, zar ne? Mirovinski sustavi zasnovani na modelima i načinu života u 19 stoljeću nisu adekvatni za 21. stoljeće. Zapadnjačko društvo, kako ga volimo nazivati traži redefiniranje. Produljenje radnog vijeka međutim nije redefiniranje, to je prilagodba u novim okolnostima mirovinskom modelu starom gotovo 150 godina. Nema u tome ničeg inventivnog, samo jeftina računica o uvjetima pod kojima nešto postojeće i vrlo staro može ostati ekonomski održivo i u budućnosti.
Sudbina svijeta je u tvojim rukama! Pobijedi Arhidemona!
Kad smo pak kod te budućnosti ona živi u krilu tehnološke revolucije i umjetne inteligencije. Svijet nije zamišljen da ide unazad. Baš kao što su naše u najviše slučajeva jedva pismene prabake znale očupati puricu ili klati piliće jer im je ta vještina trebala za život, tako naše praunuke možda neće znati pisati rukom, ali će na posao ići koristeći hologram i možda istraživati život na drugim planetima. Baš kao i do sada kroz povijest, razvoj tehnologije nam danas, a i u budućnosti će daje mogućnost da ako ništa drugo, radimo drugačije. U rudinicima su nekada kopali ljudi, danas to rade strojevi, na šalterima u javnim institucijama i na blagajmana trgovina danas rade ljudi, a u budućnosti bi ti poslovi mogli sasvim nestati.
Ironija do kraja
Stvaramo sve bolje, sve produktivnije i sve pametnije strojeve, brinemo se oko nestajanja poslova za ljude, te istovremeno staristički argumentiramo kako je naša ekonomija posve neodrživa ne budu li svi ljudi morali raditi i do desetak godina dulje nego što danas rade. Budući da bi se i priroda poslova koje ljudi rade trebala mijenjati zahvaljujući tehnološkom razvoju djeci koja su prošli tjedan završila osnovnu školu možda zaista neće biti problem raditi do svoje 72 ili dulje?
Intrigantno pitanje, zar ne? Uz argumentiranje potrebe da ljudi rade dulje, nerijetko se susrećemo i s istraživanjima koja govore kako bi ljudi trebali raditi i više. U Njemačkoj su se nedavno zapitali rade li dovoljno, jer da s prosječno 33,9 radnih sati tjedno samo Francuzi rade manje od njih. Ne bi se možda za pristojan život oslobođen od brige za doživotnu materijalnu egzistenciju trebalo raditi barem desetak sati više u tjednu i barem desetak godina dulje u životu? A razvoj tehnologije i umjetna inteligencija? Pa oni bi nam trebali poslužiti da kao ljudska vrsta uspijem izdržati raditi što više u tjednu i što dulje u životu, jer čemu sve to moćno što smo izumili i stvorili ako običnom ljudskom biću ne omogući da barem udvostruči svoj radni kapacitet?
Sada kada smo ovu ironiju doveli do kraja vratimo se na potrebu za redefiniranjem društvenih postavki u svjetlu razvoja tehnologije kojom još jednom u povijesti mijenjamo našu civilizaciju. Bismo li zaista trebali morati raditi više i dulje ili bi razvoj tehnologije trebao služiti tome da radimo manje i kraće, a živomo dulje i bolje? Preveliko je to pitanje za malu državu poput Hrvatske, ali isto tako dovoljno malo pitanje da stane u misao baš svakog čovjeka.
Dragana Radusinović/direktno.hr
