Meter: Zašto bogati Arapi i Turska ne reagiraju oštrije protiv Izraela? Nije razlog ono što mislite
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 24 Lipanj 2025 09:55
Mnogi me posljednjih dana, kao i od izraelske brutalne intervencije u Gazi pitaju zašto moćne arapske zemlje i Turska oštrije ne reagiraju protiv Izraela? Zašto Arapi jednostavno ne proglase zabranu izvoza svoje nafte u svijet na određeno vrijeme dok se Izrael ne smiri, je bi to onda primoralo i Washington na pritisak na izraelsku vladu da zaustavi ovo što čini.
SAD je napadom na Iran ponovo preuzeo globalnu stratešku inicijativu i sada je on taj koji primorava Kinu i Rusiju da se prilagođavaju njegovim potezima tj. da na njih pronalaze odgovore. To je uvijek povoljnija pozicija jer omogućuje razvoj svojih, a blokadu tuđih strateških pozicija. Ali nije sve tako jednostavno.
Egipat je sigurno jedan od najvećih američkih strateških partnera u bliskoistočnoj regiji iz redova arapskih zemalja (prvi je nedvosmisleno Jordan). Međutim, nakon dolaska na vlast predsjednika Abdela Fattaha al-Sisija u vojnom puču kojim je svrgnut kratkotrajni predsjednik i čelnik dotadašnjeg radikalnog islamističkog pokreta Muslimansko bratstvo (kasnije u Egiptu zakonski zabranjen pokret) Mohamed Morsi koji je na vlast došao na izborima 2012.g. kojima je prethodila poznata revolucija „Arapskog proljeća“ u kojoj je svrgnut dugogodišnji predsjednik Hosni Mubarak – odnosi između Kaira i Washingtona postali su znatno umjereniji.
Al-Sisi je krenuo u novu diverzifikaciju egipatske vanjske politike, ponovo uspostavio dobre političke, trgovinske i investicijske odnose s Rusijom (Rusija im gradi i prvu atomsku centralu pokraj velikog sredozemnog grada Aleksandrije), uključujući i vojnotehničku suradnju iako je i dalje SAD ostao najveći egipatski financijer i dobavljač naoružanja. Bez novca se naravno ne može, poglavito u uvjetima vrlo složenog gospodarskog stanja u Egiptu proteklo desetljeće.
Egipat i Turska skoro međusobno zaratili
Egipat je također poboljšao svoje odnose s Iranom koji su do tada bili vrlo loši i opterećujući za odnose u regiji, dok je, istodobno, skoro pa raskinuo diplomatske odnose s Turskom s obzirom da je tamošnji predsjednik Recep Tayyip Erdogan imao izuzetno prijateljske odnose sa svrgnutim (ubrzo osuđenim i utamničenim Morsijem koji je u zatvoru nedugo nakon toga i umro) i mrzio je Sisija zbog ovoga što je učinio.
Erdogan Al Sisiju to nikada nije oprostio niti je priznavao njegovu vlast. Jer osim što je Turska, i Erdogan osobno, (uz Katar) država koja najviše podupire u svojoj biti panislamski (ne panarapski) radikalni pokret Muslimansko bratstvo preko kojeg je Erdogan pokušao vratiti staru slavu nekadašnjeg moćnog Otomanskog carstva na mnoge arapske prostore (uključujući i Egipat, Siriju i Irak), Morsi je bio srušen vojnim pučem organiziranim pod vodstvom Al Sisija koji je tada bio maršal egipatske vojske.
Nakon puča raspisani su predsjednički izbori u kojima je bivši vojni maršal uvjerljivo pobijedio, a odnosi između Kaira i Ankare bili su svedeni gotovo na nulu. Bez straha od pogreške, slobodno bih rekao da bi dvije države vjerojatno i zaratile da ih u tome nije sprječavala činjenica da obje imaju velike i moćne vojske (egipatska je definitivno najjača od svih arapskih zemalja, a Turska je, k tome, i članica NATO saveza pa sve da je to i htjela, potonji joj za tako nešto nikada ne bi dao „amen“ te bi u svojoj avanturi ostala bez NATO-ove podrške što bi bio put u zajamčen međusobni pakao dviju država.
Dakle, „stjeran u kut“, Erdogan je posljednjih godina prvi krenuo na put normalizacije odnosa s Egiptom (prvi ih je i razorio pa je na njemu bio i ovaj prvi korak), te je osobno stigao u državni posjet Kairu – i obratno, kasnije Sisi u Ankaru). Nije se to dogodilo zbog iznenada izniklog osobnog prijateljstva vođa dviju velikih zemalja i naroda, već isključivo zbog sve složenije regionalne i globalne geopolitičke situacije – jer, kako to obično i biva, među bilo kojim državama nikada i nema stvarnog i dugoročno zajamčenog prijateljstva, već postoje isključivo nacionalni interesi.
Ovaj opširni prikaz političke slike suvremenog Egipta bio je potreban za bolje razumijevanje danas objavljene vijesti koja se odnosi, a na što drugo nego na najvažniju bliskoistočnu (i ne samo tamošnju) temu – jučerašnji američki napad na Iran.
Oprezna osuda Amerike iz Kaira
Egipat je u nedjelju izrazio “duboku zabrinutost” zbog najnovijih događaja u Iranu nakon američkih napada na nuklearne objekte u zemlji – izvješćuje saudijski medij Asharq Al-Awsat. Osudio je rastuću eskalaciju, upozoravajući na njezine ozbiljne posljedice na regionalni i međunarodni mir i sigurnost.
Iako se izjava ministarstva vanjskih poslova nije izravno odnosila na SAD, egipatski diplomatski izvor rekao je za saudijski medij: „Ne moramo objašnjavati ono što je dobro poznato. Izjava Ministarstva vanjskih poslova osudila je eskalaciju nakon američkog bombardiranja. Svi znaju da je Egipat mislio na postupke Washingtona, a ne drugih.“
U izjavi, koja je uslijedila nakon što su Sjedinjene Države rano u nedjelju napale tri iranska nuklearna postrojenja u Fordu, Natanzu i Isfahanu, Egipat je potvrdio svoje odbacivanje bilo kakvih kršenja Povelje UN-a i međunarodnog prava, naglašavajući potrebu poštivanja suvereniteta država. Također je ponovno upozorio na opasnosti ako regija sklizne u daljnji kaos i napetosti.
Dr. Amr Al-Shobaki, stručnjak u Centru Al-Ahram za političke i strateške studije, rekao je da Egipat ima snažan strateški savez sa SAD-om. Međutim, nedavno su se pojavile napetosti nakon što je američki predsjednik Donald Trump inzistirao da Egipat treba prihvatiti raseljene Palestince iz Pojasa Gaze. U subotu navečer, egipatski predsjednik Abdel Fattah al-Sisi razgovarao je telefonom sa svojim iranskim kolegom Masoudom Pezeshkianom, priopćilo je egipatsko predsjedništvo. Sisi je izrazio egipatsko potpuno odbacivanje izraelske tekuće eskalacije s Iranom.
Osude Izraela
Za razliku od SAD-a, kojeg se arapske zemlje boje (očito s razlogom), po prvi put je bilo vidljivo da se njihov odnos prema Izraelu nakon njegove krvave vojne operacije u Gazi koja traje već dvije i pol godine (Pojas Gaze je, za lakšu usporedbu, površinom manji od teritorija Grada Senja u Hrvatskoj, a prije rata bio je naseljen s oko 2 milijuna stanovnika, dok ih Grad Senj ima oko 7 tisuća!) promijenio.
Na razini retorike arapske su zemlje po prvi put gotovo jednoglasno i oštro osudile izraelske postupke. Štoviše, pokretale su i razne prijedloge protuizraelskih rezolucija u UN-a (poput one o priznaju Palestinske države koja je na kraju i usvojena izazvavši bijes Izraela, ali ne i na glavnom mjestu – u Vijeću sigurnosti zbog američkog veta), a stopirale su i daljnje širenje tzv. Abrahamskih sporazuma.
Njima je Izrael od doba pred kraj prve administracije Donalda Trumpa i uz njegovo posredovanje počeo proces uspostave odnosa s ključnim arapskim zemljama. U tom je procesu, međutim, za sada izostala ona najvažnija arapska zemlja – Saudijska Arabija, koja je ključna i što Izrael želi više od svega (Egipat je, podsjećam, odnose s Izraelom uspostavio još davne 1978. kroz Sporazum iz Camp Davida pod posredovanjem tadašnjeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera). Izraelska operacija u Gazi dovela je do toga da je Rijad stopirao bilo kave daljnje pokušaje oko potpisivanja međusobnog priznanja, štoviše – veže ga uz izraelsko priznanje i uspostavu Palestinske države.
Nakon Irana na red mogu doći i moćne arapske zemlje
Mnogi me posljednjih dana, ali i od spomenute izraelske intervencije u Gazi pitaju zašto moćne arapske zemlje i Turska ne reagiraju oštrije protiv Izraela? Njihova brojnost tj. velika demografska nadmoć u odnosu na Izrael (teritorijalno je manji od polovice Hrvatske), a kod nekih i velika vojna snaga (Turska, Egipat) tako bi nešto, prema njihovim razmišljanjima omogućavalo. Zašto Arapi jednostavno ne proglase zabranu izvoza svoje nafte u svijet na određeno vrijeme dok se Izrael ne smiri, jer bi to navodno primoralo i Washington na pritisak na izraelsku vladu da zaustavi ovo što čini i td. Štoviše, čak i Turska, čiji spomenuti predsjednik krajnje oštro istupa protiv Izraela i njegovog premijera Benjamina Netanyahua još uvijek omogućuje dostavu azerbajdžanske nafte preko naftovoda kroz Tursku u Izrael.
Sukus takvih pitanja svodi se uglavnom na to da ih oni koji ih postavljaju (a redovito odmah daju i svoje odgovore) stvari krajnje pojednostavljuju i tumače ih krajnjim licemjerjem i moćnih arapskih država i Turske – prije svega pohlepnom željom za novcem.
Ako apstrahiramo činjenicu da Izrael posjeduje nuklearno oružje (iako stvarnih potvrda i njegovog priznanja toga nema to se opravdano pretpostavlja, između ostalog što je on jedna od četiriju zemalja koje, za razliku od Irana, nisu potpisnice Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja), što je svakako važan čimbenik, odgovor koji im tom prilikom dajem ne svodi se na spomenutu sumanutu pohlepu iako je i taj element nedvojbeno prisutan! Ali nikako kao dominantan ili odlučujući za oportunistički stav bliskoistočnih država koje nešto znače na regionalnoj, a neke, bome sve više, i globalnoj razini.
Stvar je u slijedećem. Sve su bogate arapske monarhije (s izuzetkom Egipta, koji je i republika, i ima izuzetno bagatu drevnu povijest (iako drevni Egipat nema veze s Arapima kao etnosom) koja je temelj snažnog današnjeg nacionalnog osjećaja i jedinstva) u svojoj biti vrlo krhke državne tvorevine, nastale nakon sloma Otomanskog carstva na kraju Prvog svjetskog rata povlačenjem graničnih crta gotovo ravnalima na kartama moćnih zapadnoeuropskih sila.
Nijedna od tih država nema snažno izgrađeni nacionalni identitet, mnoge su i danas „ukrašene“ beduinskim i drugim nomadskim plemenima (Beduini nisu Arapi, već poseban drevni narod) i u osnovi se države svode na vladajuće dinastije!
I tu leži kvaka koje one dobro znaju. Izrael gotovo jednim jedinim zračnim napadom na kraljevske dvore i likvidacijom tamošnjih monarha i plemenskih elita bogatih arapskih monarhija može de facto, u doslovnom smislu te riječi u jednom trenutku srušiti te zemlje poput kula od karata.
Naravno, s Iranom je stvar potpuno suprotna. Drevna perzijska civilizacija, kako je bila tako je i ostala nacionalno dominantna (perzijska odnosno iranska što je stvar samo u promjeni imena a ne i etnosa), s velikom tradicijom državotvornosti i nacionalnog ponosa. Zato je, za razliku od arapskih država s kojima nema prevelikih briga, Iran za Izrael pretvrd orah da bi ga mogao slomiti bez pomoći SAD-a – što se upravo jučer i vidjelo. Naravno, i ovo jučer što se dogodilo nikako ne znači slom Irana, već puno više sveopći kaos koji može zahvatiti čitavu regiju ali i puno šire.
Slična stvar kao s Iranom je i, naravno, s Turskom – kao slijednicom Otomanskog carstva.
Vide raspade donedavno jakih arapski država
Spomenuti prvi oštriji stav arapskih zemalja protiv Izraela zapravo je samo posljedica njihove pravilne spoznaje da su one slijedeće na redu „za odstrel“ ukoliko ne budu pokorne prema izraelskoj vanjskoj politici – prije svega onoj u odnosi na njegove susjede.
One nisu mogle ne uočiti logični slijed stvari odnosno izraelskog vojno-političkog pristupa ostvarivanju svojih nacionalnih interesa. Disolucija Iraka, Libije i Sirije prije svega kao rezultat američke politike (intervencija u Irak zbog navodnog, na kraju se ispostavilo nepostojećeg kemijskog oružja 2003.g.), a onda prošle godine i Libanona kroz izraelsku eliminaciju opasnosti od proiranskog šijitskog Hezbollaha – i u konačnici, izraelski napad na Iran prije desetak dana (na temelju navodnog postojanja iranskog nuklearnog oružja odnosno njegovog vojnog nuklearnog programa što nikada nije potvrđeno i od strane međunarodne agencije za nuklearnu energiju, ali i od američkih obavještajnih službi što je prošloga tjedna direktorica krovne obavještajne organizacije Tulsi Gabbard izjavila na saslušanju u Kongresu) – jasno ukazuju da Izrael tu možda i ne namjerava stati.
Jer Izrael, očito, ne prezire ni od čega svjestan nepokolebljive američke potpore ali i činjenice da za američke interese obavlja „prljav posao“ na čitavom Bliskom istoku. To je de facto prošli tjedan potvrdio i njemački kancelar Friedrich Merz, podržavajući Izrael, kada je doslovno rekao kako „Izrael za nas (Zapad) obavlja „prljav posao“!
Prosudba
Zbog toga ovoga arapske su zemlje ovoga puta bile primorane dignuti svoj glas (makar još uvijek i dovoljno prigušeno) da se ne slažu s ovim što čini Izrael. To čine u onolikoj mjeri koliko su maksimalno mogle – retoričkoj. Ukoliko bi krenule u neke svoje radikalne poteze s ciljem primoravanja Izraela „da zakoči“, poput zabrane izvoza svoje nafte ili blokiranja Hormuškog tjesnaca (i arapski Oman ga kontrolira sa zapadne strane kao Iran s istočne), ne mogu biti sigurne da im neće uslijediti „iranski scenarij“ – u ovom trenutku sigurno ne bi dobro prošle.
Ono što bogate monarhije, kao i spomenuti Egipat i Turska, zato posljednjih godina čine je da aktivno diverzificiraju svoju vanjsku i trgovinsku politiku, ali pritom zadržavajući i svestrane odnose sa SAD-om (nedavni posjet Donalda Trumpa Rijadu i saudijskom kraljevskom dvoru), u nadi da će na taj način bolje osigurati svoju opstojnost i da neće biti toliko izložene američkim sankcijama, carinama i sl. ukoliko Trumpu (i njegovim nasljednicima) tako nešto padne na glavu. Ovom prvom je već itekako padalo ali je ubrzo od toga barem privremeno odustao (visoke carine cijelom svijetu) zbog opasnih posljedica i po američko gospodarstvo.
Zapravo je u čitavoj ovoj opasnoj igri sada glavno i odlučujuće na koji će se način prema Izraelu i SAD-u nastaviti ponašati Iran čiji šef diplomacije upravo u ovom trenutku razgovara s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u Moskvi – odnosno Rusija i Kina kao velike i nuklearne zemlje koje imaju svoje interese na Bliskom istoku, a posebno upravo s Iranom.
Samo dan uoči Trumpovog napada na Iran u Minsk je neočekivano stigao njegov posrednik za ukrajinski rat Keith Kellogg i s bjeloruskim vođom Aleksandrom Lukašenkom razgovarao ni manje ni više nego šest i pol sati. Što je preko njega Trump odašiljao ne Lukašenku, već Putinu, a što pak Putin preko Lukašenka ne Kellogu već Trump nitko ne zna. Zna se samo to da je rano drugi dan počeo američki napad.
Detalje koje će danas Putin reći iranskom ministru teško da ćemo saznati tj. nećemo doznati ništa više u odnosu na službeno priopćenje.
Istodobno ruski državni mediji i analitičari i danas nastavljaju s krajnje oštrim osudama i Izraela i SAD-a nakon napada na Iran. Štoviše, današnji nastavak izraelskih napada na iranske nuklearne objekte tumače i kao potvrdu da američke bombe nisu uspjele postići ciljeve koje su pred njih bile postavljene. Ali to je već neka druga priča, pri čemu je važno naglasiti kako je ipak velika većina regionalnih i međunarodnih čimbenika (uključujući i Kinu i Rusiju) sada protiv daljnje opasne eskalacije. Ali to će biti krajnje teško izvesti bez određenih ustupaka koji bi se trebali osigurati Iranu (ostanak na vlasti sadašnjeg režima, pravo na civilni nuklearni program i zaustavljanje izraelskih napada).
Kako god bilo SAD je napadom na Iran ponovo preuzeo globalnu stratešku inicijativu i sada je on taj koji primorava Kinu i Rusiju da se prilagođavaju njegovim potezima tj. da na njih pronalaze odgovore. To je uvijek povoljnija pozicija jer omogućuje razvoj svojih, a blokadu tuđih strateških pozicija.
Međutim, kada te i takve strateške inicijative prijeđu sve postojeće crvene crte protivnika koji su i nuklearne velesile pa time postaju krajnje rizične i nepredvidljive – dolazimo u fazu potpuno sluđenoga svijeta u kojoj se upravo sada i nalazimo.
Istodobno, ruski zračni napadi na Ukrajinu jačaju iz dana u dan. Na udaru je i Kijev, dok se ruske snage polako ali uporno pomiču u smjeru zapada. Dakle, europski je kontinent i iz te pozicije u ništa manjoj sigurnosnoj neizvjesnosti od Bliskog istoka. Na europskom je istoku u konfrontaciji sa zapadom ne Iran, već istinska nuklearna velesila koja ne želi odustati od svojih ključnih zahtjeva pri pokretanju invazije na Ukrajinu. Da može na drugi način zaustaviti Rusiju (prije svega ovaj iranski demonstriran u nedjelju) SAD i zapad već bi to davno učinili.
