Zašto je važno postaviti granice?
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 04 Kolovoz 2025 10:04
Društva nemaju humanističku potku ako su bez jasnih granica između privatnog i javnog, poslodavca i radnika, roditelja i djece, države i građana… Tamo gdje nema granica nema slobode i odgovornosti.
Postavljanje granica jedan je od posljednjih bastiona očuvanja osobnog integriteta i nacionalne suverenosti. Zauzimanje tuđih teritorija i granica primjer je rušenja nacionalne suverenosti. Granice su temelj svake zajednice koja želi opstati.
Posljedice kada nema granica granica
Nepostavljanje osobnih granica nije samo individualni problem, već narušava funkcioniranje društva. Kada većina ne postavlja osobne granice, onda se normalizira prelaženje tuđih granica.
Izostanak granice ili njihovo nepoštivanje vodi krizi autoriteta, odgojnoj atrofiji škole, krizi državnih institucija te stvaranju obiteljskih konflikata. Ugrožavanje hijerarhije i autoriteta, u institucijama i izvan njih, vodi raspadu temelja demokracije. Cijena je urušavanje odgovornosti na svim razinama.
Nepostavljanje granica ima društvene posljedice koje utječu na međuljudske odnose i osjećaj ugroze osobne autonomije. Oni koji ne poštuju tuđe granice ni sami ih nemaju.
Bez jasnih granica, osoba se privikava da potiskuje osobne potrebe, dvostruko se gubi – u samopouzdanju i tuđim očekivanjima. Onaj tko zna reći „ne“ nositelj je otpornosti.
Ljudi koji ne postavljaju granice privlače manipulativne osobe i imaju osjećaj emocionalne iscrpljenosti jer ih takvi tipovi iskorištavaju.
Nepoštivanje granica na radnom mjestu
Na radnom mjestu osobe koje ne postavljaju granice preuzimaju previše obveza i slabo se zauzimaju za sebe.
U institucijama u kojima se krše granice međuljudskih odnosa, zaposlenici ne znaju šefovima reći „ne“. Osjećaju da su u inferiornom položaju. Tada je vidljiva zloupotreba moći, npr. šef koji poziva zaposlenike izvan radnog vremena, traži privatne usluge… Naravno da to utječe na kvalitetu rada jer granice između privatnog i profesionalnog nisu jasno postavljene. Gubi se razlikovanje između prava, obveza i osobnog prostora. U tim slučajevima mobing je česta pojava. graniceNepostavljanje granica omogućava zadržavanje dominacije moćnih nad onima koji se ne znaju ili boje zauzeti za sebe. Slabi povjerenje i sigurnost. Pored toga, reproduciraju se nejednakosti, potiče zlostavljanje, šutnja potlačenih te razvija disfunkcionalna struktura moći.
Roditelji koji ne postavljaju granice
Davanjem prevelike slobode djeci i mladima potiče se parazitsko ponašanje. U središtu pozornosti postaju želje, a ne potrebe, pa popustljivi roditelji (danas dominantan stil odgoja) rezultira formiranjem egocentrične djece i mladih. Roditelji koji ne postavljaju granice ne uče djecu razlikovati dopušteno od nedopuštenog, svoje od tuđeg, a formiraju djecu koja nemaju empatiju i na kraju postaju žrtve vlastite djece.
U obiteljskom odgoju iznimno je važno već u ranoj dobi djeci postaviti granice. Djeca propituju granice do koje mogu ići, a ako ih nema, onda oni odraslima postavljaju sve veće zahtjeve. Pojedinci s "dobro razvijenim granicama su najbrižniji ljudi”. (H. Cloud i J. Townsend u svjetskoj uspješnici "Granice")
Postoje djeca koja riječ „ne“ nisu čula u roditeljskom domu. U popustljivom stilu odgoja roditelji neselektivno udovoljavaju svojoj djeci, ne postavljaju im granice ni zahtjeve, pa djeca ne nauče poštivati autoritete. "Ako riješite sve probleme svoje djece, onda ne ćete imati drugih problema osim vas". (Dušan Radović)
Anarhisti ruše sve granice
Društvo koje ne odgaja ljude da postavljaju granice vodi prema kolektivnom kaosu, gdje se gubi odnos između dužnosti i samovolje. Sloboda bez granica je destrukcija. Ovdje mi se čini važnim izdvojiti citat britanske novinarke Caroline B. Glick: "Pokreti izravne demokracije koje Soros podupire nisu ništa manje od poziva na zakon rulje", na primjer, brojni studentski prosvjedi preuzeli su anarhističke ideje i metodu tzv. izravne demokracije. Nisu prihvaćali sveučilišnu hijerarhiju.
Anarhistima je cilj koncept rastakanja države. Oni potiru sve autoritete, od roditelja i vlasti do škole i Crkve, a ostaje anarhizam(im) pojedinac oslobođen svake odgovornosti i granica.
U Potsdamu, Heidelbergu, Münchenu, Berlinu i drugim većim gradovima Njemačke (s anarhističkom tradicijom) studenti su na zadnjim masovnim demonstracijma zaprijetili preuzimanjem nekih državnih institucija i banaka. Karakteristični su natpisi s plenuma: "Sami ćemo odlučiti kako ćemo se školovati i kako živjeti", "Tražimo nove profesore na sveučilištima", "Vrijeme je da vaša pravila prekršimo i da sada vi živite po našima pravilima." Studenti su ideju solidarnosti vidjeli u neposrednoj demokraciji i plenumskom odlučivanju, odbacujući odluke uprave, fakultetskih vijeća i zbora studenata.
Studentska manjina na tzv. plenumima odlučivala je u ime većine, blokirajući nastavu i fakultetska vijeća, a sveučilišne je profesore mjesecima terorizirala i stavljala u talački položaj. Nisu shvatili neoperativnost izravne akcije. Studenti nisu razmišljali o tome kako svoju energiju institucionalizirati, a upravo tu riječ preziru studenti-anarhisti.
Anarhisti i danas imaju istu parolu: “Ondje gdje umire autoritet, rađa se sloboda”. Na nama je da ju odbacimo s porukom: Ondje gdje umire autoritet, nema slobode! Samo za anarhiste granice su isto što i represija.
Zaključno
Onaj tko ne zna poštovati vlastite granice, ne poštuje ni tuđe. Onaj tko zna reći „ne“ nositelj je otpornosti.
Granice nisu protiv čovjeka. One su ZA čovjeka. One štite njegovo dostojanstvo, a ne ono što se od njega trenutačno traži. Tamo gdje nema granica, nema slobode. Čovjek koji ne zna reći NE sebi, odustaje od svojih prava ZA! Odrasla osoba koja ne zna reći „ne“, onda sebi ne zna reći DA!
dr. sc. Zlatko Miliša, prof./hkv.hr
