Ljepotica i zvijer
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 04 Kolovoz 2025 16:09
Ovo je vječna bajka koju živimo i danas kako su je mogli odživjeti i naši stari. U alegoriji ove priče postoji neka čista duša (pojedinačna ili narodnosna) koja je jedina kadra spasiti i podvrći Božjim zakonima nečistu silu što dominira životom neke ružne i zle njuške.
U sjemenu svakog dubokog mita ima nešto ontološko, religiozno i determinirano kao izvorno sklono dobru, nasuprot zlim silama, legijama, sklonima razaranju i tragičnom utopizmu smrti. A sve to ima svoj singular i plural. Ima svoju vanjsku formu koja se oblači u laž i razara, jer nema kreativne sposobnosti, i s druge strane u kršćanskom smislu potrebu za kreacijom dobra, oprostom, ponosom, krjeposti, krotkosti i skromnosti. I ništa osim toga ne postoji, sve se dade svesti na tu vječnu bitku zla i dobra.
Sva nastojanja da se Hrvatska osovi na vlastite noge u stvaranju vlastite obrambene sile, nailazila su na silan otpor raznih malih i velikih zvijeri, alegorijski rečeno, svaki se napor odmah kvalificirao kao ustaštvo, a faktotumi su pisali proskripcije i kao u bajci ocrnjivali ljepoticu zvanu Lijepa Naša za sva zlodjela koja su sama počinili. To je uspješna prastara metoda koja privremeno uspijeva, jer mase su zabavljene svojim neznanjima i krivokletstvima, lijenošću i sitnim trgovinama, sistemima čičikovskih transakcija nastoje opstati i materijalnim pokrivačem prekriti slabosti duše i tijela. Ali na dnu tih malih a često prestrašenih duša, ponekad plahih i samozatajnih, leži potreba za objavama tragičnih zbiljnosti, pa čak i nužno olakšanje da se tužnim poetikama ispišu nenapisane životne tragedije hrvatskih nastojanja.
I kako je svako doba donosilo nove traume, nova traženja sebe u hladnom skutu romanskih, germanskih, ugarskih, osmanskih i srbijanskih šinjela, tako je i ovo novo doba 21. stoljeća donijelo nasljedstvo ujedinjenih i amalgamiranih odraza zvjerskih nasrtaja na Ljepoticu. Nismo se smjeli ni prisjetiti sebe samih, ni u čemu nismo smjeli imati primat, osim u smrti i poniženju.
I odjednom sloboda stigla na krvavim dlanovima naših vitezova, na nestalim i mučenim, pa se uspravila u postrojbama Hrvatske vojske, mladosti naše, uzela korak jednostavan i ponosan, bez pompe i oholosti i započela hod slavnom Ulicom grada Vukovara. Visoki i snažni, momci i djevojke, uredni i odani, domovini vjerni. Mnogi drhte od radosti dok mimohod naše djece prolazi pazeći na ljepotu i ozbiljnost, slušajući udarce srca u grudima. Mnogi u njima gledaju svoje očeve, braću, sinove i kćeri ili djedove koji nestadoše u ratnim vihorima ili „mirnim“ jugoslavenskim vremenima. A nešto veliko i nalik ushićenju struji nad svima, i gledateljima i sudionicima mimohoda, zajedno se radujemo, pjevamo, plačemo i ćutimo kako smo u svima ujedinili jednu misao, jednu ljubav i san.
Ali vrag je u pojedinostima, rekli su mudri. Ubodi amo, prekrij tamo! Spremio je svoj zlobni i dobro plaćeni nastup: četvero nesretnih bijednika, obojeni u krv, kao s freske pakla u Orvijetu, bacaju se na asfalt da bi zaustavili golemu povorku. Primili su, kao i za nastupe na Jelačićevu trgu, svoje proskripcijske „zlatnike“, jer to se bez „jaspre“ ne radi. Plaćenici i moralni dekadenti bacakaju se pred vozilima posve sigurni da ih nitko pogaziti ne će. Nije to „Crveni fićo“ iz Osijeka kojega su srpski tenkovi onomad zgazili kao muhu i da je netko bio u njemu, ne bi ga bilo moguće prepoznati. Njih četvero lažljivih bolesnika leže i uživaju dok ih policija odvlači s ceste i u svojoj pervertitskoj tobožnjoj protestnoj nemoći misle bijedni da su kreativni! Morali su ih podučiti, unajmljivači njihovi, da vrag nema sposobnost kreacije, da je njihova hrabrost bazirana na laži, da njihova moralna izdajnička dekadencija ne predstavlja hrvatskom narodu ništa osim gađenja.
Smišljala je Zvijer kako unerediti ovaj svečani trenutak: eno Kata Peovićka izjavila da su ti naši vojnici i vojnikinje „bijednici i manijaci željni krvi, oni bi skriveni iza nišana klali i silovali i to za tuđu korist!!!“ Gledala je ulazak svojih u Vukovar pa pobrkala subjekt i objekt! Ali to nije toliko strašno, kad znamo od koga je. Daleko je strašnije što ta nečija kreatura predaje u visokom školstvu i odgaja neku djecu! Ne bi li to trebalo sankcionirati, jer da se takva Francuskinja oborila na francusku vojsku, momentalno bi dobila otkaz!
Karavana prolazi, a psi laju, reče naš Ante Gotovina, junak i vitez koji je izdržao rat i tamnice. Sjedio je na tribini s mnogima koji su zaslužili taj položaj, ali i s onima koji tu nisu smjeli biti. Kako se Jaca Kumrovčanka usudi pogledati ikome u lice i sjesti na pozornicu nakon što je javno i deklarativno progonila istoga junaka Antu Gotovinu? Kao nečista sila okreće ona glavu od čestitoga Kundida, koji stoji skromno i prima zaslužene čestitke, da bi prošla iz zagrljaja Milančeta u neki novi, adekvatan i kalibriran istom mjerom snage i ljubavi prema hrvatskom narodu. Kako se samo zavukao gradonačelnik grada Zagreba, pipkao po tutafonu i skrivao glavu da ga kamera slučajno ne uhvati. kolaz mimohodTom mrcvarenju mobitela pribjegavaju mnogi čim začuju zvuke kakve rodoljubne pjesme, ili čim Nikola Šubić Zrinski isuče sablju sa svojom družinom i poviče: Za dom! Za dom! Istoga časa moraju drugovi nešto neodgodivo javiti nekome tamo… To se dogodilo i Milančetu koji javlja za vrijeme pjesme „Ako ne znaš šta je bilo“ važnu vijest, možda dragome Orsatu koji sjedi blizu njega, pa onda kad svi ustanu i pjevaju pljeskajući na tu izazovnu pjesmu, jedva ustaje naš predsjednik i brže bolje okreće leđa svima, kreće lijevo, što dalje od nemilih pjevača!
Gorko je komentirao dr. Andrija Hebrang, on koji još nije pronašao svoga oca nakon što su ga „oslobodili“, kako ga neke stvari nesmanjenom žestinom i danas bole.
A mi koji smo pred zaslonima kojima upravlja neki Danko Volarić, prvi puta čujete, je li? moramo se zadovoljiti njegovim odredbama što će svaka kamera snimiti. On je taj redatelj ne samo ovoga mimohoda, nego mnogih važnih državnih slavlja! I prije otvaranja Pelješkoga mosta i poslije. Tako je ravnao iz svojih TV kola i sada: čas vidimo komad željeza na samohodu, čas nečiji zatiljak, ponešto i pristojne snimke, a onda opet dva ista lica treći puta. Kao da nije bilo tisuće gledatelja koje se moglo snimiti bar iz zraka, detalja drevnih vojnih odora, lica naših sjajnih bojovnica, kao da nije bilo dovoljno kamera da uhvate početak umjetničkih izvedaba recitacija i pjesama, kako je predvidio scenarist Krešimir Dolenčić! Tako se drug Danko Volarić nije udostojao pokazati ni izvedbu završnog dijela opere Nikole Šubića Zrinskog, šarao je amo-tamo po nebitnim pojedinostima, da bi namjerno izbjegao trenutak kada NŠZ izvlači sablju sa svojim suborcima iz toke! To je previše za njegovu ležernu (ovo je blagi eufemizam) dušu, ravnodušnu, ili pak pakosnu? Neznalačku? Mrziteljsku? Drsku?
Slično ili isto ponašao se kao redatelj isti Danko Volarić kod otvorenja Pelješkoga mosta (o čemu smo opširnije pisali), za Dan državnosti iz HNK i sličnih prigoda. U najvažnijim trenutcima on hvata kamerom nekoga tko žvače žvakaču ili pipka po mobitelu kao da time hoće reći: vidiš kako je sve to besmisleno i dosadno! I nije to što čini samo netalentirano, to je namjerno i zlobno. Uzalud dobro osmišljen scenarij Krešimira Dolenčića, njegova sposobnost da svojim golemim obrazovanjem i talentima odabere najprikladnije umjetnine za ovakvu prigodu, da estetiku uvodnih riječi uskladi s emocijama stotina tisuća ljudi koji to čekaju i žele, da se nad svom tom masom koja gleda i koja promiče, uzdigne rodoljubna energija i da nam se učini kako smo nadomak sna o onoj Hrvatskoj koja u svojoj ljepoti i želji za životom ne može umrijeti.
Ključni trenutak predaje zastave iz ruku branitelja u mlade ruke nasljednika, jedva da smo vidjeli. To je bio trenutak koji je simbolikom trebao govoriti kako se mračni recidiv lažne prošlosti koji nam nameću ovakvi tipovi, a koji smo prevladali Obrambenim domovinskim ratom i izašli na svjetlo dana, zauvijek posvetio žrtvama naših poginulih branitelja i predao u mlade i snažne ruke vjerom zadojene mladosti koja ima veliko poslanje.
A ja sam vidjela kako u toj povorci stupaju laganim hodom i oni kojima je laka hrvatska zemlja dala vječnu slavu. Ugledala sam Vijoletu Antolić, majku i hosovsku junakinju Vukovara, o kojoj je njen zapovjednik HOS-a Zvonimir Ćurković rekao: „Bila je ratnica kakvu je teško pronaći i među muškarcima. Nikada nije napustila položaj. Rat ju je slomio fizički, ali ne i duhovno. Divili su joj se… rat, logor, patnja – križ je koji je nosila nevjerojatnom snagom. Viki je bila srce koje hoda…“
