Meter: Dok Ursula ludi za ‘zelenilom’, u Njemačku se vraća ugljen
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 24 Rujan 2025 14:06
Nažalost, posljedice takve politike europskih elita neće plaćati spomenuti „ostatak svijeta“, već mi – obični građani, od kojih su se te elite potpuno distancirale, a do našeg mišljenja drže kao do „crnog ispod nokta“. Zato su im politički rejtinzi i jesu takvi kakvi jesu. Ali koga za to briga? Demokraciju, bolje rečeno njezin privid – ionako kreiraju mediji u njihovim rukama.
Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen u svom je nedavnom populističkom govoru o stanju Unije u Europskom parlamentu (EP), prepunom obećanja, odlučno odbacila nagovore za odricanje od tzv. zelenog plana, koji je, kako je kazala „također nezaobilazni čimbenik europske neovisnosti“.
Međutim, čini se kako najmoćnija žena Europske unije, koja se, inače, zbog svojih politika ali i neugodnih afera s kojima ju se povezuje – susreće sa sve većim otporom ne samo unutar desnih snaga europske političke scene zbog čega se nedavno po prvi put susrela i s glasanjem o nepovjerenju po pitanju dužnosti koju obnaša.
O aferama sada nećemo, ali hoćemo o problemima energetske prirode s kojima se Europa sučeljava, a oni će biti još samo veći s obzirom na zahtjeve Donalda Trumpa o potpunom prekidu uvoza ruske nafte i plina što je EU odlučila u skraćenom vremenu prihvatiti jer joj ništa drugo niti ne preostaje (potpuno je ovisna o američkom sigurnosnom kišobranu a neugodni rat na istoku kontinenta nema namjeru uskoro završiti).
U tim i takvim okolnostima, povezanim sa sve većim geopolitičkim izazovima, gospodarskim teškoćama i socijalnim problemima koji će samo jačati s pokretanjem projekta ubrzane militarizacije – osim običnih građana tj. njihovog standarda definitivno će prva stradati tzv. zelena agenda. Tj. ubrzani prijelaz s fosilnih na obnovljive izvore energije što je i bila višegodišnja perjanica politike EU-a.
Jedna od ključnih zemalja Europske unije i njene donedavna gospodarska „lokomotiva“ upravo to u praksi sada najbolje i pokazuje.
„Crno zlo“ se vraća na velika vrata
„Crno zlo“ – kako se u službenim političkim krugovima EU-a često nazivalo ugljen zbog njegove velike emisije ugljičnog dioksida – CO2, ponovo dobiva na aktualnosti. I to ne tamo od neke „zatucane“ i ekološki „neosviještene“ zemlje – već od Njemačke! Ta bi industrijska velesila u padu (u padu je najviše zbog visokih cijena energije za krupne industrijske potrošače koji zbog toga ubrzano sele na zapadnu obalu Sjevernog Atlantika ili pak u Kinu što ipak postaje politički nepodobno – također zbog Trumpovih prijetnji i ultimatuma ) mogla razmotriti pauzu zatvaranja preostalih termoelektrana na ugljen dok nove plinske jedinice ne budu spremne da ih zamijene. To je rekao savezni kancelar Friedrich Merz, a nedavno je izvijestio Argus.
Na sastanku s energetskim tvrtkama, njemački kancelar izjavio je kako je pitanje sigurnosti opskrbe energijom za industriju uistinu vrlo visoko na spisku prioriteta. Sadašnja vlada se u koalicijskom sporazumu obvezala na raspored postupnog ukidanja ugljena do 2038. godine, ali to će ovisiti o tome koliko brzo se izgrade nove plinske termoelektrane.
Merzovi najnoviji komentari dolaze nakon što je njemački regulator mreže, Bnetza, naredio da se ne zatvaraju nove termoelektrane na kameni ugljen i male termoelektrane na lignit do 2028. godine.
Ovo je druga godina da Federalna agencija za mrežu nije zatvorila termoelektrane na ugljen. Očekuje se da će kapacitet proizvodnje električne energije iz ugljena ove godine dosegnuti oko 19,4 GW.
Dok je prethodna vlada izjavila da želi ukinuti ugljen do 2030., Friedrich Merz sada je zaokupljen hitnijim problemima: visokim cijenama energije.
„Njemačka vlada prošli je tjedan odobrila mjere za smanjenje cijena električne energije za potrošače, uključujući smanjenje poreza na električnu energiju za energetski intenzivna poduzeća, ispunivši dio svog početnog obećanja o smanjenju poreza na električnu energiju na europski minimum ‘za sve’.“ — nastavlja Argus.
Termoelektrane na ugljen su ključne kao rezerva i temelj stabilnog energetskog sustava. U nekim ljetnim danima udio obnovljivih izvora energije dosegao je 80% proizvodnje električne energije. Međutim, taj je udio nestabilan i može pasti ispod 20%.
To zahtijeva fleksibilne elektrane, što termoelektrane na ugljen i jesu. Prema Fraunhoferovom institutu za solarne energetske sustave, udio proizvodnje energije iz ugljena ove je godine u prosjeku iznosio 22%, a tijekom razdoblja bez vjetra tijekom mjeseca, nekim je danima porastao na 34%.
I dalje uvoze ruski plin i naftu
Njemačka ima duga razdoblja bez vjetra i sunca u zimama, što proizvodnju električne energije iz ugljena čini nužnom, barem u idućim godinama, ako ne i desetljećima.
Inače, Njemačka, Francuska, Španjolska i Nizozemska članice su Europske unije koje i dalje redovito primaju ruski ukapljeni (LNG) plin s Arktika koji brodovima dolazi u prihvatne LNG terminale na europskoj strani Atlantika odakle se distribuira prema Njemačkoj.
Kako će EU bez ruskog plina još je teško reći. Za sada se samo zna kako je Ursula von der Leyen pod Trumpovim pritiskom odlučila pomaknuti granicu potpunog odbacivanja ruskog plina s kraja 2027. na kraj 2026. godine. Alternativa bi trebao biti skuplji američki ukapljeni plin.
Što se pak tiče potpunog odricanja od ruske nafte tu za EU nema problema. Ona se nje već ranije odrekla, s izuzetkom Mađarske i Slovačke koje o njoj u potpunosti ovise i još uvijek nemaju nikakvu alternativu. Ali koga u Bruxellesu previše briga za ove dvije zemlje. One su ionako prijateljice Moskve – smatraju EU dužnosnici, ne uviđajući kako je upravo ovisnost o ruskim energentima i ključni razlog navedenog prijateljstva. Umjesto rješavanja problema s pronalaskom alternativa ruskim energentima, Njemačka sada radije u Mađarskoj pokreće pogone za svoju vojnu industriju iako će i ona itekako gutati energiju. Zato i ne čudi što Budimpešta i Bratislava ulažu veta u sankcije EU-a koje se odnose na trajnu zabranu uvoza ruske nafte. Ništa nikada nije crno bijelo u politici.
OPEC ima svoje planove i ne slaže se sa IEA-om
Međunarodna agencija za energiju je u svom najnovijem izvješću od 16. rujna objavila kako predviđa da će potražnja za naftom dosegnuti vrhunac u 2029. na 105,5 milijuna barela dnevno.
Međutim, s tim se predviđanjem ne slaže jedan od najvažnijih globalnih igrača u naftnom sektoru – OPEC. On, naime, očekuje da će potrošnja nastaviti rasti na 122,9 milijuna barela dnevno sve do 2050. godine, bez vrhunca na vidiku.
OPEC je rekao kako IEA proturječi njihovom ranijem radu. “IEA nije spomenula kako je njezino vlastito zagovaranje scenarija neto nulte emisije ili vlastita prognoza vrhunca potražnje za naftom obeshrabrilo ulaganja i doprinijelo neizvjesnosti oko dugoročne potražnje za naftom”.
Naime, IEA je u izvješću pod naslovom Implikacije stopa pada proizvodnje naftnih i plinskih polja navela slijedeće: „Ako se žele održati trenutačne razine proizvodnje, 2050. godine iz novih konvencionalnih polja bit će potrebno više od 45 milijuna barela nafte dnevno i oko 2 000 milijardi kubičnih metara prirodnog plina.“
Izvješće IEA-e također spominje čimbenike koji su obeshrabrili ulaganja u naftnu industriju, navodeći: „Razvoj tržišta također utječe na aktivnosti u naftnoj i plinskoj industriji. Na primjer, vezano uz revoluciju škriljevca u Sjedinjenim Državama, pad cijena nafte 2014.-2015. i 2020., kao i neizvjesnost oko dugoročne potražnje za naftom, obeshrabrili su ulaganja u istraživanje i razvoj novih velikih, dugotrajnih konvencionalnih ugljikovodičnih projekata.“
Za razliku od IEA-inog zaokreta po ovom važnom pitanju, OPEC se dosljedno zalagao za pravovremena ulaganja u naftnu industriju kako bi se objasnile stope pada i zadovoljila rastuća potražnja.
Ključno je da sve zainteresirane strane dosljedno prepoznaju ovo i ne vraćaju se retorici da ne bi trebalo ulagati u nove naftne projekte – smatra OPEC.
Kina i Rusija ne žele riskirati
Istodobno, Kina i Rusija imaju svoju geopolitičku i geoenergetsku logiku. Štoviše! Iako je Kina jedna od vodećih zemalja svijeta ne samo po promicanju zelene energije već i njene implementacije u praksi, na domaćem terenu, kroz, primjerice, otvaranje velikog broja solarnih ili vjetroelektrana uključujući i one pučinske – Peking vrlo dobro zna koliku važnost imaju i koliko će je još dugo imati i fosilna goriva – prije svega nafta i plin. Naravno, tu je još uvijek i sveprisutni ugljen kojeg se ne odriču ni Indija, ni SAD, ni Australija.
Zato i ne čudi što su na nedavno, početkom rujna održanom summitu Šangajske organizacije – SCO – ove dvije zemlje potpisale obvezujući memorandum o izgradnji drugog mega-plinovoda, “Snaga Sibira 2”, kojim će u Kinu teći plin iz zapadno-sibirskih polja preko Mongolije brzinom od 50 milijardi kubičnih metara godišnje. Ugovor bi trebao biti sklopljen na 30 godina. Navedeno zapadno-sibirsko plinsko polje do zapadnih proturuskih sankcija nakon invazije na Ukrajinu koristilo se upravo za opskrbu plinom europskog tržišta. Spomenuti novi plinovod time i de facto označava kraj ruske opskrbe plinom europskog tržišta kroz postojeće plinovode. S izuzetkom drugog kraka plinovoda Turski tok koji služi za opskrbu Jugoistočne Europe i Mađarske. Ukapljeni plin s ruskog Arktika u međuvremenu će se nastaviti izvoziti, kako je i gore rečeno – berem do kraja 2026.
Što će s njim biti poslije i hoće li se i on u potpunosti preorijentirati za potrebe Kine i drugih istočnoazijskih država tek će se vidjeti. Za sada se zna kako su njegove prve isporuke nedavno krenule upravo u kineske LNG terminale i to usprkos američkim sankcijama.
Podsjećam kako je “Snaga Sibira” glavni plinovod iz Rusije u Kinu, dug oko tri tisuće kilometara. Prvi plin došao je iz polja Čajandinskoje u Jakutiji krajem 2019. Tri godine kasnije, crpljenje je započelo iz polja Koviktinskoje u Irkutskoj oblasti.
Ove velike geopolitičke i prije svega geoenergetske utakmice na prostorima golemog euroazijskog kontinenta polako poprimaju svoje završne obrise što se rezultata tiče. One još nisu završene ali se i sada može uočiti, bez značajnijeg rizika od pogreške – kako Europska unija izvlači najdeblji kraj.
Posljedica je to prije svega oportunističke i pogrešne politike njenih elita koje upravo stižu na naplatu: za sada „samo“ kroz krajnje nepovoljne obrambene i trgovinske sporazume sa SAD-om, koji uništavaju ne samo mogućnost za brzu uspostavu europske strateške autonomije, već od EU-a stvaraju i impotentnog globalnog geopolitičkog igrača kojeg „ostatak svijeta“ sve manje doživljava ozbiljnim tj. onim koji o nečemu na globalnoj sceni stvarno odlučuje.
Nažalost, posljedice takve politike europskih elita neće plaćati spomenuti „ostatak svijeta“, već mi – obični građani, od kojih su se te elite potpuno distancirale, a do našeg mišljenja drže kao do „crnog ispod nokta“.
Zato su im politički rejtinzi i jesu takvi kakvi jesu. Ali koga za to briga? Demokraciju, bolje rečeno njezin privid – ionako kreiraju mediji u njihovim rukama.
