Ugledni akademik ima teoriju koja će zapanjiti mnoge: ‘Thompson je najvažniji živući Hrvat’
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 04 Listopad 2025 11:02
Akademik Josip Pečarić jedan je od onih koji u javnosti izazivaju različite reakcije, ponajviše zbog svojih izuzetno desnih političkih stavova. Mnogima je zbog toga teško povjerovati da je riječ o jednom od naših najplodnijih znanstvenika, vodećih svjetskih stručnjaka u domeni matematike i fizike, naročito matematičkih nejednakosti
a među brojnim priznanjima koja ponosno nosi jest i odlikovanje Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića.
Nevjerojatno zvuči da je ovaj znanstvenik rodom iz Kotora, koji je već četvrt stoljeća član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a od 2016. dopisni član Dukljanske akademije znanosti i umjetnosti, dosad objavio više od 1300 znanstvenih radova, odnosno ukupno 1694 publikacije i oko 25.000 citata u drugim znanstvenim radovima te napisao oko 200 publicističkih knjiga.
Proteklih je godina posebno opčinjen fenomenom i kontroverzijama koje izaziva Marko Perković Thompson, a posljednju knjigu posvetio je poznatom novinaru i kolumnistu Tihomiru Dujmoviću. U razgovoru akademik Pečarić, u svom stilu koji nije za svakoga, ali je svakako upečatljiv, tumači recentna zbivanja na političkoj sceni koja je uzburkana “tompsonizacijom” Hrvatske.
* Izdali ste novu knjigu “Tihomir Dujmović i Thompson”. O čemu je u njoj riječ i zašto ste, uz Thompsona, baš Dujmovića odabrali za svoju publikaciju?
U nizu mojih knjiga o Thompsonu, a posebno u seriji knjiga u kojima su tekstovi iz mojih knjiga o Thompsonu i nekim poznatim Hrvatima koji su se zalagali za njega, ova je doista posebna. Naime, Tihomir Dujmović jedan je od najvećih hrvatskih kolumnista, a i sam je, poput Thompsona, imao velike probleme, nevjerojatnih 14 otkaza, zbog svojih domoljubnih tekstova. Zato je prirodno da je pisao i o napadima na Thompsona. Zato sam i njega spominjao u tekstovima u svojim knjigama ili sam davao cijele njegove tekstove, pa je logično bilo da takvih tekstova ima dovoljno da se sakupe u jednu knjigu, tj. da se nastavi niz ovakvih knjiga.
* Koja vam je to po redu knjiga koja se bavi Thompsonom? Odakle toliki interes za jednog pjevača?
Njega je izabrala vlast, a ja sam samo to prihvatio. Naime, kada nekoga puno napadaju u medijima i na druge načine, jasno je da on smeta vlastima i njihovim medijima. A ako vlast i mediji ne rade u interesu svoga naroda, jasno je da onaj koga napadaju jako dobro radi za svoj narod, pa su zapravo vlast i njihovi mediji ponajbolji pokazatelj tko su to izuzetni Hrvati. A Thompsonove pjesme ponajbolje su govorile što se u Hrvatskoj dogodilo 2000. Na primjer, što govore riječi: “Jučer gledam sliku naroda, baca cvijeće po herojima, a već sutra pobjednike sude, prodaše ih za Judine škude”? Njegove su pjesme pokazivale da su političari razumjeli da svjetski moćnici nisu odustali od svojih nauma kada su podržavali/inicirali/sudjelovali u fašističkoj velikosrpskoj agresiji na RH. To su jasno pokazali kada nisu došli na sprovod utemeljitelju Hrvatske, akademiku Franji Tuđmanu.
Prvi koji je napisao tekst o takvom odnosu vlasti prema Thompsonu bio je don Anđelko Kaćunko, upozoravajući na “tompsonofobiju” još 2002. Vlast je sljedeće godine, kada su rukometaši postali svjetski prvaci, pokazala da je Thompson bio u pravu. Naime, zabranili su njegov nastup na dočeku u Zagrebu. Ali političari ne razumiju da su oni na svojim pozicijama zbog nekakve pripadnosti, a sportaši su postigli svjetske rezultate zahvaljujući svojim vrijednostima. Tako su svjetski prvaci tada ipak doveli Thompsona. Napali su tada Thompsona zbog “Bojne Čavoglave”, ali je tada glavni napad bio na Ivicu Kostelića, pa je moj tekst bio u obranu i njih i drugih poznatih Hrvata koji su im smetali zbog iskazivanja domoljublja. Sljedeći veliki udar na Thompsona bio je 2008., kada je imao veliki koncert na trgu i kada su se – kao slučajno – pojavile tri ustaške kape među 130.000 posjetitelja.
Očito “strašan” ustašluk i počela je hajka na Thompsona. Doista strašno, ogromnih troje ustaša na tako mali broj ljudi. Hajkaše – vaše kolege po medijima i druge – nisu poslali psihijatrima, već je napadnut Thompson. Uslijedila je zabrana nastupa u Puli. Tada sam odgovorio trima pismima, pa je nastala i knjiga (M. Kovačević i J. Pečarić, “Thompson u očima hrvatskih intelektualaca – bilo je i to jednom u Hrvatskoj”, Fortuna, Zagreb, 2008.) u kojoj je svoje tekstove podrške Thompsonu napisao niz hrvatskih intelektualaca. Nakon toga se u Srbiji pojavio Memorandum SANU-a 2. koji je nastao kako bi se preokrenuli rezultati Domovinskog rata, dakle radi ostvarenja na drugačiji način onoga što žele svjetski moćnici koji nisu željeli Hrvatsku. A Thompson im je počeo organizirati proslave Dana pobjede u Čavoglavama na koje je dolazilo više Hrvata nego u Knin. Hajka se na Thompsona nastavila i otud i moja knjiga takvog naslova 2012.
* Zašto je memorandum SANU-a koji spominjete važan u ovom kontekstu?
Prema tom memorandumu glavni je razlog za napad trebao biti pozdrav “Za dom spremni”, jer tako mogu povezati Domovinski rat i NDH, što se radilo tijekom cijelog rata i nakon njega. Otud slučaj napada na Josipa Šimunića, a 2015. i na Thompsona i njegovu legendarnu pjesmu iz Domovinskog rata, “Bojnu Čavoglave”. Tada smo reagirali s peticijom ZDS jer su pokrenuli i tužbu protiv Thompsona zato što je pjevao tu legendarnu pjesmu koja počinje pozdravom “Za dom spremni”. Uz mene, prvi potpisnici bila su dva biskupa, dr. sc. Vlado Košić i prof. dr. sc. Valentin Pozaić, te još jedan akademik, Stanko Popović, a peti potpisnik bio je ravnatelj Hrvatskog instituta za povijest iz Tuđmanova vremena i Tuđmanov suradnik, povjesničar dr. sc. Mirko Valentić. To nije značilo ništa tadašnjoj predsjednici, niti ju je spriječilo da nas napadne. Pozvali su Thompsona u Knin pa ga tužili…
Uslijedila je i knjiga o peticiji, ali i o pismu podrške autorima knjige o Jasenovcu. Laži o Jasenovcu (uz one o Stepincu) sve su vrijeme bile osnova za dokazivanje navodne genocidnosti hrvatskog naroda. Uslijedile su knjige: “Dnevnik u znaku ‘Za dom spremni'” 2017. na 312 stranica, iste godine “Thompson – pjesmom za Hrvatsku” na 409 stranica, a dvije godine poslije “Predsjednica i ‘Za dom spremni'”, na 214 stranica te “Josip Šimunić i ‘Za dom spremni'” na 362 stranice, dok sam 2022. napisao 404 stranice knjige “Bojna Čavoglave: Thompsonofobija”. Ta je knjiga nastala pošto je Thomson dobio spor te je oslobođen na Visokom prekršajnom sudu zbog pjevanja “Bojne” u Kninu 2015. Tada se toj presudi suprotstavio predsjednik Ustavnog suda pa sam ga ismijao tekstom koji je objavljen na nizu portala. Tu spada i knjiga: “Matematika, pjesme i nogomet” iz 2018., koju sam zapravo trebao nazvati “Akademik, Thompson i Vatreni”. U njoj sam dao tekstove o tome kako sam upozoravao da će im se na dočeku nogometaša iz Rusije dogoditi nešto slično onome što se dogodilo 2003. s rukometašima.
* Kako gledate na činjenicu da je Marko Perković Thompson na Hipodromu okupio pola milijuna ljudi, a potom organizirao i zavidan spektakl u Sinju…
Nije ih samo okupio, jer su svi oni kupili ulaznice koje su planule za koncert u Zagrebu u neka dva dana, i to nijednom pjevaču na svijetu nikada nije uspjelo. To je pokazalo da je hrvatskom narodu dozlogrdilo služenje svjetskim moćnicima koji u miru ostvaruju ono što srpskom fašističkom agresijom nisu uspjeli u ratu. Dobar dio u vlasti i oporbi mislio je da su politikom “kuhane žabe” uspjeli ostvariti te želje svojih gazda, a onda je uslijedio šok. Posebno je strašno onima koji su iz raznih razloga služili takvoj politici, tj. politici “srpskog sveta”. Veliki kineski filozof i ratnik Sun Tzu u svom je djelu o umijeću ratovanja o takvim ljudima, tj. onima iz zemlje protivnika koji ti pomažu u pobjedi bez rata, govorio kao o “najogavnijim ljudima”. Ali u Hrvatskoj je to uslijedilo nakon veličanstvene pobjede u Domovinskom ratu, u kojem je veliki, ali mizerni svijet kao “osigurao” pobjedu 3. ili 4. armije u Europi tako što su Hrvatsku razoružali i uveli joj embargo na uvoz oružja. Ali i bez toga smo pobijedili i, da parafraziram Slobodana Miloševića (poslije Oluje), od takve armije napravili – armiju zečeva koji “begaju”. A služenje takvima nakon toga mnogo je gore od onoga o čemu je pisao Sun Tzu. Takvo što nije ni on mogao predvidjeti, zato za takve koristim naziv “najogavniji među najogavnijima”.
Ima puno Hrvata koji sve to vide, ali poznata je i hrvatska šutnja. Thompson im je pokazao da su većina. Zato su mnoge tako jako pogodile riječi velikog Zlatka Dalića: “Glasna manjina koja nas stalno vrijeđa ne voli i neće Hrvatsku, ali naša se mladost ponovno probudila i na to sam ponosan.” I njegove riječi pokazuju zašto je Thompson uspio okupiti toliko pripadnika pobjedničkog naroda.
Jednostavno rečeno, sve što vrijedi u ovoj zemlji, pa i u Akademiji, mora biti uz Thompsona. Gledam jednog komentatora koncerta iz inozemstva koji se oduševio samom spoznajom da Thompsona prati i voli Luka Modrić. A slušajući pjesmu “Geni kameni”, za koju je imao i prijevod, konstatirao je kako nam je sam Bog poslao Thompsona. Manjini ostaje grčevita borba za zadržavanje privilegija. I to gledamo iz dana u dan. Uz otvoreno pokazivanje ogromne mržnje jer su postali svjesni da se ne mijenja samo cijeli svijet nego i Hrvatska.
* Rekli ste, čini mi se u knjizi izdanoj lani, da je Thompson svojevrstan simbol države?
Zapravo, moj točan naziv dan je u samom naslovu knjige: “Thompson – najznačajniji živući Hrvat”, koja je napisana kada je sjajni hrvatski kolumnist Joško Čelan ponovio tu moju staru tvrdnju o Thompsonu nakon njegova povratka. Danas mnogi uviđaju koliko je Thompson bio u pravu pjevajući o istinskim vrednotama. I to je vjerojatno dovelo do uspjeha njegovih koncerata koje spominjete.
Tada su i predstavnici vlasti došli odati počast najvažnijem živućem Hrvatu. Posebno je značajno ono što je o Thompsonu govorio potpredsjednik Vlade Ivan Anušić, koji je i sam branitelj kao i Thompson. Zapravo je ukazao na Thompsonove poruke svijetu, kojih se nijedna vlada od 2000. godine nije pridržavala već su slijedile politiku svjetskih moćnika. Tako je Thompsonova borba neka vrsta hrvatske priče o Davidu i Golijatu. Naravno, mnogi u svijetu nisu bili sretni zbog Thompsonovih poruka, a posebno o tim “europskim vrijednostima” koje je on definirao, a o kojima je govorio Anušić: “Hrvatska i Europa trebaju počivati na vrijednostima koje je Thompson jasno definirao.”
I biskupi sve češće komentiraju, pa krčki biskup upozorava da se u školi uči lažna povijest, a Thompson je dirnuo u osinje gnijezdo. Davno sam konstatirao da je o domoljublju našu mladež naučio više od cijelog našeg školstva. Kako ih tome i mogu naučiti kada ih uče lažnu povijest, kada ih uče lažima o Jasenovcu, Stepincu, ZDS-u, a time i o Domovinskom ratu? Ali treba posebno naglasiti i ovo: “Dok veći dio Europe tone u duhovnu tišinu, u Hrvatskoj vjera hoda, pjeva, plače i smije se. Blagoslivlja vjenčanja, pokapa mrtve, hrani gladne i pojavljuje se kada nitko drugi neće. Živi i diše na javnom trgu, u školskoj dvorani, u obiteljskom obroku… Katoličanstvo u Hrvatskoj brzo raste, a veći dio, posebice zapadne Europe, tone u duhovnu tišinu. Crkve se prazne, sveti prostori nestaju, a Hrvatska prekida taj obrazac. U dokumentarcu ‘Global Faith Destinations’ istražuje zašto – od kulturnih korijena preko preporoda predvođenog mladima do trajne uloge Crkve u nacionalnom identitetu. Autor filma navodi kako iznenađuje to što u vjeri prednjače mladi. Dok se Zapad pita kako vratiti mlade ljude, hrvatska mladež privlači u svojoj vjeri i druge.”
* Zašto pojedini mediji njegovu publiku prozivaju fašističkom, nazivaju ih ustašama i slično? S druge strane, ne može se poreći da je na koncertima uvijek ponešto mladih koji su premladi da bi “znali što je bilo”, ali vole zapjevati i neku zabranjenu pjesmu…
Zapravo, to nazivanje svega hrvatskog fašističkim najobičnije je okretanje teza – klasična priča “Drž’te lopova!”. Podsjetit ću vas što je govorio Peter Galbraith, veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj od 1993. do 1995., u filmu Nikole Kneza o Oluji, koji se ne usuđuju objaviti na televizijama, a o tome sam napisao knjigu 2020. (“Nobelova nagrada za Oluju”). Govorio je o Domovinskom ratu i fašističkom srpskom režimu koji je vršio “genocid i masovna ubojstva” i o njihovoj “zločinačkoj i fašističkoj strani”. Strašno je što su u tome sudjelovale vlasti RH koje su zabranjivale domoljubne pjesme. Ne samo “Bojnu Čavoglave”.
A i danas na internetu možete naći kako je Tuđmanov savjetnik za pitanja dobra, prof. dr. Slobodan Lang, koji mi je 2008. bio suradnik u pisanju drugog i trećeg pisma podrške Thompsonu, objasnio kako i zašto je pjesma o Juri i Bobanu koju su na početku agresije pjevali hrvatski branitelji antifašistička pjesma. Drugim riječima, on je kao savjetnik utemeljitelja RH već tada govorio isto što i američki veleposlanik. Govorio je da se radilo o fašističkoj srpskoj agresiji. A i o tome sam 2015. napisao knjigu “Živjela nam antifašistička, tj. braniteljska Hrvatska”.
Ima li onda za one koji danas govore o fašizaciji Hrvatske boljeg naziva od “najogavniji među najogavnijima”? Naravno, ima i onih mladih koji pjevaju Thompsonove i druge domoljubne pjesme zato što su zabranjene. Ali ne podcjenjujte mlade. Ima među njima sjajnih intelektualaca koje mladi slušaju i razumiju, a osim toga, Hrvati su! Hrvati o kojima su kao o ratnicima mnogi u raznim vremenima govorili sa strahopoštovanjem. Tako su mnogi krenuli i u Domovinski rat i s krunicom oko vrata izborili veličanstvenu pobjedu.
* Kad smo kod zabrana, najviše halabuke izazvala je pjesma “Bojna Čavoglave” čiji je sastavni dio pozdrav “Za dom spremni”.
To je i logično jer je “Bojna” još tijekom rata, a i do današnjih dana, tjerala strah u kosti srpskim vojnicima, i ne samo njima nego i srpskim slugama u Hrvatskoj koji su se nadali pobjedi fašističkog agresora i koji nikada nisu bili za neovisnu hrvatsku državu. Kako znaju da su poraženi u oružanom dijelu rata za Hrvatsku, oni nastavljaju dalje. Znaju da svjetski moćnici neće odustati i da će iskoristiti njih – one za koje je veliki Šegedin rekao da strašno mrze svoj narod, a Matoš da hrvatski narod ima više izdajica nego svi ostali europski narodi zajedno. Na to sam upozoravao tijekom svojih odlazaka u Australiju devedesetih godina, reagirajući na opetovane tvrdnje tamošnjih Hrvata kako je rat gotov. Rekao sam im da nije i da slijedi gori dio kada nećemo znati tko nam je neprijatelj. Prošle sam se godine iznenadio na proslavi jubileja biskupa Košića i Mrzljaka kada je na propovijedi biskup Košić rekao kako ih je 1999. kardinal Kuharić upozorio kako je njemu bilo lakše, a da će njima biti teže u vremenima koja dolaze. Thompson ih je sada istjerao na čistinu pa se točno zna tko su.
Ono što nije logično, štoviše, sramotno je, jest to što se napada poklič hrvatskih vojnika i pobjedničkog rata protiv fašističkog srpskog agresora. Čak su uklonili spomen-obilježje poginulim braniteljima jer je na njemu bio i simbol HOS-a koji je odobrila vlast. Uklonili su ga zato što su to tražili pripadnici naroda koji je izvršio fašističku agresiju na Hrvatsku. Ne znam za očitiju potvrdu da im nije važan hrvatski narod, nego interesi svjetskih moćnika koji nisu željeli hrvatsku državu.
* Kako odgovarate onima koji se drže stava da je to isključivo pozdrav fašističke, zločinačke NDH?
Već je više puta dokazano da su mnogo, mnogo više zločina i tijekom rata, a i poslije počinili partizani i komunisti. Tako je Tito deseti među najvećim zločincima u prošlom stoljeću, a ne Pavelić. To sigurno zna i Milanović, ali ipak tvrdi: “On je među četiri najveća Hrvata 20. stoljeća! Rulja mu je uklonila trg.” Najveći ubojica Hrvata njemu je među četiri najveća Hrvata! Pitam se zašto ne najveći. Pa nitko nije pobio ni približno toliko Hrvata! Istina, ja im se rado narugam “braneći” Tita jer sam i ja među deset najboljih. On je, kao što rekoh, to među ubojicama, a ja po broju znanstvenih radova u matematičkim časopisima.
Mario Filipi, branitelj i stradalnik, upoznao je hrvatsku javnost i s činjenicom da je ZDS star 1200 godina, ali njima je važan samo zbog NDH, valjda zbog činjenice da su tada i poslije rata mogli poubijati toliko Hrvata i da im je Tito tako visoko plasiran među ubojicama. Znamo da su Srbima laži najviše pomogle u njihovoj povijesti, pa su srpske sluge u nas, umjesto priznavanja genocida nad Hrvatima, tvrdili da su Hrvati genocidan narod. Tako djeca tih ponajvećih zločinaca u povijesti danas vladaju u Hrvatskoj.
* Zašto ljevica uporno traži zabranu veličanja fašističkog režima, a istovremeno zazire od osude totalitarnog komunizma?
Recimo samo o jamama u RH: manje je od jedan posto ustaških, a blizu 90 posto partizanskih. Velike jame, za koje su tvrdili da imaju i do 40.000 žrtava, imale su jedan kostur (čini mi se, neke životinje), a sjetimo se samo djevojačkih kosa iz Hude jame ili Tezna kod Maribora. Ovih dana doznajemo i za nove “hude jame”.
* Možete li objasniti fenomen Marka Perkovića Thompsona, kako je čovjek koji ne daje intervjue i s publikom komunicira gotovo isključivo na koncertima postao politička ikona, svojevrsni lider desnice? Zašto to nijednom drugom pjevaču domoljubnih pjesama nije pošlo za rukom?
Ne bih rekao da je Marko lider desnice jer on nije zainteresiran za sudjelovanje u politici. Mnogo je značajnije da je on ono o čemu smo govorili – najvažniji živući Hrvat. Da je Thompson samo pjevač, nikada ne bi bilo takvog koncerta kakav je bio na Hipodromu.
A za njegova sina Antu molili su se svi Hrvati – ne mislim na one koji za sebe samo kažu da su to. Meni je to bilo posebno jer mi se u isto vrijeme dogodilo nešto slično i uskoro će biti druga godina otkako mi je preminula supruga koja mi je bila najveća podrška u svemu što radim. Bogu hvala što je Markov Ante s nama i zahvaljujući njemu Thompson ponovno nastupa. Ali puno je poznatih Hrvata, slično Dujmoviću, davalo podršku Thompsonu, zato sam odlučio napisati knjige i o takvima. Naravno, to je moguće samo ako mogu naći dovoljno tekstova u svojim knjigama o njima. Dosad sam napisao, osim o Dujmoviću, takve knjige o sljedećim poznatim Hrvatima: prof. dr. sc. don Josipu Čoriću, Davorinu Karačiću, Ivici Marijačiću, dr. sc. Josipu Stjepandiću, biskupu dr. sc. Vladi Košiću, akademiku Ivanu Aralici, biskupu Anti Ivasu, Marku Ljubiću, prof. dr. sc. Slobodanu Langu, dr. sc. Damiru Pešordi, Zvonimiru Hodaku, prof. dr. sc. Zdravku Tomcu, Anti Žanetiću, Mladenu Pavkoviću, don Lazaru Čibariću, Jošku Čelanu, profesoru emeritusu dr. sc. Ivi Soljačiću, Đuri Vidmaroviću, Milanu Ivkošiću, Marcelu Holjevcu, Zorici Gregurić i don Anđelku Kaćunku.
* Smatrate li da pola milijuna ljudi u Zagrebu i tisuće koje se okupljaju na drugim Markovim koncertima znači da je Hrvatska definitivno promijenila smjer i okrenula se od ljevice?
Hrvati su postali svjesni da su većina i da je naša budućnost ono što sam dao u naslovu svoje knjige iz 2001. “Za hrvatsku Hrvatsku”. Nisam siguran da u HDZ-u ima dovoljno ljudi koji su spremni suprotstaviti se svjetskim moćnicima ako oni i dalje žele, umjesto hrvatske Hrvatske, stvoriti srpsku Hrvatsku. To nam pokazuje spominjanje donošenja zakona o ZDS-u, zakona o kažnjavanju svih onih koji iskazuju domoljublje i poštovanje prema Domovinskom ratu. Samo donošenje takvog zakona pokazuje da se svi ovi koji napadaju i koji su napadali ZDS zapravo svih ovih godina to činili protuzakonito i da bi sve njih trebalo kažnjavati, a ne one koji se ponose veličanstvenom pobjedom u Domovinskom ratu, u kojem postoje brojni dokazi da su ZDS koristili gotovo svi branitelji.
Donošenjem zakona o ZDS-u napadaju temelje na kojima je stvorena hrvatska država. Spominju da će kažnjavati samo ako se to odnosi na pozdrav iz Drugog svjetskog rata, ali već se u slučaju Josipa Šimunića pokazalo kako se to “dokazuje”. Naime, 30. kolovoza 2016. napisao sam otvoreno pismo Vrhovnom i Ustavnom sudu u kojem sam o tome rekao: “Naime, u prvom pismu upozorili smo da ‘u najcrnjoj maniri iz vremena komunističke diktature Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu tvrdi kako je Šimunić bio svjestan da uzvik ‘za dom’ uz odzdrav ‘spremni’ simbolizira službeni pozdrav za vrijeme totalitarnog režima Nezavisne Države Hrvatske, odnosno da je kao takav manifestacija rasističke ideologije, da izražava prijezir prema drugim ljudima zbog njihove vjerske i etničke pripadnosti te trivijaliziranje žrtava zločina protiv čovječnosti’.”
Ustavni sud nije odgovorio na to pismo, a onda je došla i odluka Visokog upravnog suda. Prihvatio je žalbu Državnog odvjetništva kojom je i taj sud samo potvrdio lažne i uvredljive tvrdnje općinskog odvjetništva jer je dobro poznato kako je ZDS bio službeni pozdrav postrojbi HOS-a u Domovinskom ratu. Doista, kao u najcrnjim komunističkim vremenima imamo sudove koji znaju i sude ljude zbog onoga što misle. Ustavni sud nije reagirao ni na drugo pismo.
* Koliko zbivanja u svijetu utječu na to da se ljudi vežu uz ideale koje Thompson propagira – zajedništvo, domovinu, obranu suvereniteta zemlje…?
Sigurno pomažu, ali za promjene u Hrvatskoj najzaslužniji je Thompson. Koliko sam bio svjestan toga, pokazuju sve ove knjige o kojima sam već govorio i koje su nastale od 2008. do danas.
* Dobitnik ste brojnih nagrada i priznanja, a vaše je radove u Hrvatskoj teško nabrojiti. Manje je poznato da ste i cijenjeni član crnogorske Dukljanske akademije. Kakav ugled uživate u Crnoj Gori i svome Kotoru?
Upravo su izašle liste dva posto najutjecajnijih znanstvenika na svijetu prema Sveučilištu u Stanfordu (SAD). Piše mi akademik Andrej Dujella: “Ti si ponovno uvjerljivo prvi u Hrvatskoj po broju radova. Recimo, u listi za 2024: Josip Pečarić 840, Mirko Planinić 557, Ana Marušić 473, Nenad Trinajstić 430, Vida Demarin 407, Ozren Polašek 396.”
Zapravo u Crnoj Gori postoje dvije akademije. Jedna je prosrpska, CANU, a druga, čiji sam izvanjski član, Dukljanska akademija znanosti i umjetnosti. Crnogorski književnik Božidar Proročić kao da je predvidio ovo vaše pitanje i ovih je dana objavio tekst o meni: “Akademik Josip Pečarić – ponos Kotora i Hrvata u Crnoj Gori”.
Tekst su prenijeli i portali u Hrvatskoj, a jedan ga je objavio i na engleskom jeziku. Mislim da nitko nije tako dobro opisao moj rad pa sam u svoju novu publicističku knjigu, koja je o njemu i njegovim tekstovima o Boki i Hrvatima, umjesto svog životopisa, uvrstio taj njegov tekst. A to je moja 242. publicistička knjiga, uz još 41 monografiju iz matematike.
* Crnogorski navijači nedavno su razgalili javnost donijevši transparent “Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”. Smatrate li da je to prevladavajući stav Crnogoraca kada je riječ o ratnim razaranjima Dubrovnika 90-ih?
Danas svi Crnogorci imaju takav stav. Naime, i u Crnoj Gori postoji podjela slična ovoj u Hrvatskoj. Nekad su u Crnoj Gori svi pravoslavci bili Crnogorci, a dijelili su se na “zelenaše”, dakle, na one koji su istinski Crnogorci, i “bjelaše”, koji su bili prosrpski orijentirani. Danas se prvi i izjašnjavaju kao Crnogorci, a drugi kao Srbi. Meni tu smeta što je u tome znatno pomogla Hrvatska jer izdašno pomaže Srpsku pravoslavnu crkvu koja je najvažnija (para)politička organizacija Srba i nositelj politike “srpskog sveta”. Tako Hrvatska odmaže Crnogorcima u njihovoj borbi za slobodu.
Zato prvo poglavlje moje knjige o Božidaru Proročiću nosi taj naziv. U knjizi su i njegovi tekstovi o dvojici Crnogoraca koji su prijatelji Hrvatske, dvojici od četvorice crnogorskih književnika koji su podigli svoj glas protiv politike Slobodana Miloševića i imali puno neugodnosti zbog toga. To su Mladen Lompar i Milorad Popović, koji se tada morao skloniti u Hrvatsku, a čiji je brat autor ovog stiha iz vašeg pitanja.
* Generacije rođene nakon rata već imaju djecu. Mnogi zbog toga zaključuju da bismo se od teme Domovinskog rata trebali odmaknuti, da je to stvar povijesti…
To bi bilo normalno da nismo imali srpske sluge, tj. najogavnije među najogavnijima među nama i nastavak agresije na Hrvatsku koju su pomagale sve vlasti u Hrvatskoj do dana današnjeg. Sve su vlasti, umjesto da se ponašaju onako kako je davno rekao kardinal Franjo Kuharić, samo gledale interese gazda iz svijeta i slijedili prosrpsku politiku. A ta je poruka našeg velikog kardinala u naslovu moje knjige: “Razgovarajte s velikima s polazišta principa, nikada na koljenima”.
* Štošta se događa u vašem HAZU-u, čiji ste redovni član već četvrt stoljeća. Akademija će uskoro na izbore, u kakvom je stanju svome nasljedniku ostavlja sadašnji predsjednik Velimir Neidhardt?
Pod ovim vodstvom HAZU je pokazao da je doista hrvatska akademija. Sjetimo se na primjer “Priloga za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa prilikom pregovora Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom u pogledu njihova ulaska u Europsku uniju”, u kojima se ukazuje na neprihvatljivo djelovanje SPC-a: “U Hrvatskoj se mora izbjegavati djelovanje Srpske pravoslavne crkve koje se može okarakterizirati političkim djelovanjem.”
Prošle godine uspio sam zaustaviti izbor za redovitog člana povjesničara koji je, čim je postao ravnatelj HIP-a Slavonski Brod, uklonio bistu Franje Tuđmana. Osim toga, pisao je o Tuđmanu gluposti za koje se tvrdilo da su izvrsne, a pokazao sam da po svjetskoj bazi Scopus spada u grupu najslabijih od svih povjesničara iz tog instituta. Kako sam to već učinio i 2012. s prijedlogom istog razreda da se za akademika izabere prof. dr. sc. Ivo Goldstein, koji je toliko smiješan u svom radu da je po svom čuvenom ‘znanstvenom’ otkriću danas poznat kao Ivo Drobilica, bivši ministar znanosti, akademik Ivica Kostović, to je usporedio s čudom i izjavio “kako to pokazuje da u Akademiji ima ljudi koji vole hrvatsku državu”. Naime, moj je prijedlog dobio 50 glasova, a prijedlog razreda 40, što je potvrdilo da je HAZU doista hrvatska akademija. Ne zaboravite da sam ja, nakon što Drobilica nije izabran, bio nekakva crna ovca u Akademiji.
To je izazvalo smiješne napade u svim glavnim medijima od jednog povjesničara umjetnosti, dr. sc. Zvonka Makovića, koji je umislio da je mnogo bolji povjesničar od bivšeg ravnatelja Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, koji me je pozivao da sa Sveučilišta prijeđem u njegov institut, ali i da 1998. napišem odgovor na knjigu “Tuđmanov jasenovački mit” ravnatelja i osnivača Muzeja genocida u Beogradu, dr. Milana Bulajića. Iste godine, nakon što je izašla moja knjiga, organizirano je moje i Bulajićevo sučeljavanje na radiju Slobodna Europa, u kojem se on loše proveo, i objavljeno je u više mojih knjiga, a o samom sučeljavanju napisao sam i cijelu knjigu, “O sučeljavanju Bulajić vs. Pečarić”, 2021. Zapravo, svima u Akademiji bilo je jasno da su smiješni Makovićevi napadi i toliki prostor koji mu se daje zapravo napadi na Akademiju.
Sigurno znate i za ovogodišnju “Deklaraciju HAZU-a o hrvatskom povijesnom grbu”. Dakle, predsjednik Velimir Neidhardt ostavlja Akademiju koja je doista hrvatska akademija. Takva i treba biti, zar ne?
* Koja je uloga HAZU-a danas u hrvatskom društvu i kako se u takav HAZU uklapate vi kao mislilac širokih pogleda?
Ja se, htio ili ne htio, moram složiti s predsjednikom Neidhardtom, koji je na prošlogodišnjem božićnom domjenku upravo i govorio kako svi mi akademici moramo stalno raditi u interesu hrvatskog naroda i spomenuo kako je takvo sve što ja radim.
Autor:Tomislav Kukec/7dnevno
