Veleizdajnika se uvijek nađe, samo štrikova nema, moj Antune Gustave
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 15 Listopad 2025 18:13
Proljeće u listopadu, novo i posve ugodno normalno, cvatu ruže uz krizanteme, Hrvatska smanjila vanjski dug, u Pragu smo odigrali nula nula, nisu Česi što su bili. Jedna od prvih knjiga koju sam pročitao u mlađahnoj dobi bila je ona Eduarda Bassa, Nepobjedivi Kesizupci, češka obiteljska nogometna momčad koja je tukla sve što se tada pojavljivalo na terenima.
Zatim u Varaždinu ne baš ležerni špancirfest protiv Gibraltara i eto smo otkrili Ameriku. Kao što je rekao Napoleon: dajte Hrvatima loptu i pokorit će svijet. Ili sam krivo zapamtio, bit će ipak da je to rekao za Hrvate ratnike, najbolje koje je vidio u životu.
Nogometna nacionalna vrsta Hrvatima je utjeha za sve ostalo što im se događa u samostalnoj im državi, uz Crkvu u Hrvata. Luka Modrić već ima takav status da se u crkvama čita Evanđelje po Luki. Šalim se, oprosti mi Bože. Nego, za koga nacionalna vrsta nema velik interes ili možda nema novaca? Za nacionalnu televiziju, koja prepušta, to jest prenosi prenošenje utakmica nacionalne vrste na komercijalnu televiziju s upitnim vlasništvom. Čudi se i moj cucak Tor, kojemu su na veterini stavili plastičnu kacigu, da ne čupa šavove poslije operacije, pa sada izgleda kao astronaut. Mačak Mak bježi od njega kao vrag od tamjana, kaže mi da je u kući neki pas izvanzemaljac, ili kako nepismeni naši ljudi govore – vanzemaljac, ali to je već posao za jezikoslovca Alerića, meni je dosadilo.
A vrijeme je doista idealno, čak mogu bez puno truda ujutro pokrenuti auto, ne tuži se na brojne komorbiditete, ali me podsjeća da ga treba cijepiti protiv gripe. Kada je bio covid, a ima ga još ponešto, nije se dao na iglu i možda zato još vozi. Ne bih se, ipak, više s njim odvažio na daleka putovanja, kao nekada dok je bio mlad, recimo u Rim na jubilej kojemu su nazočili toliki vjernici Hrvati, a papa Lav pokazao znatno više razumijevanja za njih i Hrvatsku, pa i hrvatski jezik, nego pokojni Franjo. Ako Lav nije prije saznao za bl. Stepinca, onda mu ga je prikazao krašićki župnik, koji je Stepinca donio na rukama, to jest prilično velik kip zagrebačkoga nadbiskupa i potom kardinala, pa blaženika, čovjeka koji izaziva zgražanje možemovskih uličara u Zagrebu, te o njemu misle kao i o Filipu Lukasu, koji je predsjednikom Matice postao 1928. u godini kada je u Beogradu ubijen, to jest smrtno ranjen Stjepan Radić. Uopće, revolucionarna sekta treba staviti izvan zakona sve povijesne udžbenike i kolektivno pamćenje, te ih zamijeniti jednim istorijskim priručnikom, autori kojega bi bili Klasić i Goldstein – kraću školsku verziju odmah uputiti u uputnike, to jest hrvatski rečeno kurikule.040034 07436 Presedan već postoji – tako je Institut za hrvatski jezik (!) bacio u smeće sve pravopise, pa i Babićev, a od ostataka „sačinio“ samo jedan i jedini, pod ravnodušnim očima ministarstva, koje pišem malim slovom. Te sažetu verziju uputio u škole, pa sada imamo što imamo, to jest imat ćemo nepismen naraštaj. Ako se tko od doista dobrih jezikoslovaca pobunio – eto njega na sudu, za verbalni delikt, a bit će i zatvorskih kazna, kao u dobro staro vrijeme komunizma.
Što me vodi prema više ili manje zagonetnom napisu u dnevnim novinama o Daliboru Brozoviću, koji je, kaže se, u Zadru kucao za Udbu, a poslije drukao Tuđmana i Stjepana Babića, jest, tako piše. Zagonetno, velim, jer je Brozović valjda po nalogu Udbe potpisao Deklaraciju o hrvatskom književnom jeziku svršetkom šezdesetih. Zatim je svršetkom osamdesetih bio jedan od govornika u legendarnom prekidu hrvatske šutnje, jedan od nas desetorice. Sve po nalogu Udbe. Bedastoće, naravno, a ako je svojedobno, u vrijeme Informbiroa bio ucijenjen – ili na Goli ili informator – ha, takva su bila vremena i ja ga posve razumijem. A Dalibor je bio pametan čovjek, pa ako je davao neke informacije, bile su neupotrebljive, nebitne, vukao je Udbu za nos. Nije taj zadarski slučaj jedini, prišivalo se svašta i drugim, vrlo značajnim ljudima u pokretu za samostalnu Hrvatsku. Kao što sada suvremeni drukeri drukaju na druge načine, pa istaknutim desničarima, poglavito medijskim, pronalaze „mrlje“ – da su bili u partiji. Pa jesu neki, ali takva su bila vremena. Zgodna mimikrija, u nekim slučajevima konformizam. Ali hajde da meni otkriju partijski staž, ili kucanje za Udbu, eh to je nemoguće. A nije da mi nisu nudili, prvi put na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, sve onako neizravno, jesu. Uzalud.
No, kada sam već spomenuo Filozofski, koji je danas crveniji nego u vrijeme mojega studiranja (podugog, jer sam morao usporedo raditi, kao i prijatelj Tenžera), na komparativnoj je književnosti teoriju predavao Sveto iliti Svetozar Petrović, brat Gaje, ako se ne varam, čovjek vrlo ugodan, mene je simpatizirao, ne znam zašto, jer mi teorija književnosti nije bila draga, htio sam praksu. Kada je Sveto nestao negdje na istoku, otišao za svojim idealima, njegovo hrvoje hitrec lijepa moja scaledje mjesto preuzeo nedavno preminuli Milivoj Solar, kod kojega sam napokon u sklopu diplomskoga ispita polagao teoriju i dobro prošao jer sam svrnuo razgovor na čikašku školu, koju sam imao u malom prstu (nije riječ o Al Caponeu, a čikašku pišem fonetski iz drugih razloga). Solara sam poslije izgubio iz vida, vrlo dobar znanstvenik išao je svojim putem, ja svojim, novinarskim. Kadli, eto njega svršetkom osamdesetih kao sekretara za prosvjetu (valjda i kulturu). Te smo se našli na suprotnim stranama, a eksplozija se dogodila na izvanrednom plenumu Društva hrvatskih književnika u Teatru ITD. Tada sam upoznao Tuđmana, a i on mene.
Da ne budem general poslije bitke, laćam se opet tanke knjige koju ponekad citiram, a objavljena je prije Božića 1992. kada su svi još bili živi i zdravi, pa mogli reagirati ili demantirati, ali nisu, jer je sve što sam tada napisao bila čista istina, onako ležerno ispričana, možda baš zato čitljiva. Knjiga „Lijepa moja“, na koju sam se opet podsjetio u telefonskom razgovoru s Nevenom Sesardićem, autorom fenomenaloga Konsenzusa bez pokrića, djela koje bi u sažetoj verziji trebalo predavati u školama. No, zašto se laćam Lijepe moje u svezi sa Solarom? U toj publicističkoj prozi opisujem i rečeni plenum DHK, izazvan potrebom da književnici dignu glas protiv opake namjere da se iz Ustava tadanje SRH briše hrvatski književni jezik, i ostavi samo druga alineja u kojoj se spominje hrvatski ili srpski. Eh, mi smo tada poludjeli, osobito Joja Ricov Golootočki i ja. A već posrnuli režim preko volje je zastupao – Solar. Što mu je to trebalo, ne znam. Fin, tih gospodin, reče tada da „mi imamo hipoteku, pa bismo Srbima trebali popustiti“. Ijoj. Tada je na binu istrčao Franjo Tuđman, bijesan kao ris, vikao da mi nikakvu hipoteku nemamo i kakve su to gluposti. Publikum mu pljeskao, a Solara isfućkali. Je, treba znati što je bilo, pa i s vremena na vrijeme ponavljati, da bi znali i oni koji ne znaju. U samostalnoj Hrvatskoj postali su i Solar i Tuđman akademici, a ja o znanosti i kulturi razgovaram s Makom i Torom.
„A i ti si već dosta star, gazda, da nisi lud za duhanom već bi bio kod sv. Petra, a ne s hodočasnicima kod Petrova nasljednika. “ „A čuj“, velim, „sve je manje svjedoka o onome vremenu, pa sada sve više mene pitaju što je bilo. “ Neki ne pitaju, pa govore i pišu napamet. Eto, čitam u dnevnim novinama odličan feljton o Svenu Lasti. Dan prije spominjao sam ga u Bujici. Sjajan glumac, kao dječak koji još ništa nije znao zalutao je u šumi, kao već podosta star i pun znanja uze snajpersku pušku pa u Sunju, gađati srpske teroriste. Što je potvrda moje tvrdnje da se Hrvati dijele na patriote i idiote, a ostale su podjele sekundarne… Nego, u tom feljtonu spominje se „takozvana Umjetnička satnija“, što mi je dignulo tlak. Takozvana! Treba pitati Antona Tusa, a može se pitati i mene. Dragovoljačka Satnija hrvatskih umjetnika, o kojoj će se pričati dok bude svijeta i vijeka, predavati na vojnim učilištima. Jer ništa slično nije zabilježeno u povijesti ratovanja. Osim pojedinačnih slučajeva. Recimo Križanić, poginuo pod bečkim zidinama. Ili Nikola VII. Zrinski, najveći vatikanratnik u svojem vremenu, uz to pjesnik. Doduše, pjevao na mađarskom, premda je uvijek isticao da je Hrvat, a srećom je imao brata Petra, koji je „Adrianskoga mora sirenu“ prepjevao na hrvatski i štošta svojega dodao… No da se vratim na Sunju i Domovinski rat – ondje su bili veliki kazališni redatelj Miro Međimorec, filmski redatelj Slobodan Praljak i rečeni Lasta. A Sunja nije pala, što je i te kako četiri godine poslije igralo ulogu u vrijeme Oluje.
I tako, dosta povijesti, idemo u sadašnjost koja sve više sliči na stanje bez budućnosti. Idealno vrijeme za prevarante. Eto, hrvatski hodočasnici iz jednog našega grada uplatili hrvatskoj agenciji, unaprijed, za smještaj u Rimu. Ta agencija obratila se talijanskoj agenciji, ova uzela lovu i nestala. Tako nešto. Slično varaju i maturante, to jest škole. Varaju sve i varaju svi, kao što je Maro pokušao prevariti dunda, kada je ovaj došao u Rim. Zašto to spominjem? Po svemu sudeći, radnja komedije Dundo Maroje zbiva se u vrijeme zlatne, jubilarne godine 1550., kada je na proštenje u Rim stizalo mnogo hrvatskih hodočasnika. Proštenje, da. Ta se riječ pomalo izgubila, a smislenija je od hodočašća, jer se ne hodi samo tako, nego se na proštenje hodi za oproštenje. Od grijeha. Pa i prevarantima.
Još samo ovo: upravo odlazi s Trga sv. Marka predsjednik Ustavnoga suda Miroslav Šeparović. Teško ćemo takvoga (ili takvu) u budućnosti imati. Pravi čovjek na pravom mjestu, časno je obavljao delikatnu dužnost, imun na pritiske izvana znao se nositi i sa zločestom djecom u Ustavnom sudu, skupinom koja je jurila kroz vjetar i snijeg izdvojenim, zametenim stazama. Ne mogu se u ovom trenutku ne prisjetiti i pokojnoga Zvonimira Šeparovića, koji je bio osnovao neformalni sud i osudio veleizdajnike, a našlo ih se. Uvijek ih se nađe, samo štrikova nema, moj Antune Gustave. Dok i štrikove ne budemo uvozili.
