Dugoročni mir ili taktičko primirje?
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 15 Listopad 2025 11:18
Prije dvije godine u nevjerici smo gledali vijesti iz Izraela: pripadnici džihadističkih skupina Hamasa i Palestinskog islamskog džihada upali su u židovska pogranična naselja uz Gazu i na glazbeni festival Nova ubivši i izmasakriravši 1195 ljudi (djece, žena, staraca, pripadnika izraelske vojske), a 250 odveli su u Gazu kao taoce. Bio je to najveći pokolj Židova nakon Drugoga svjetskog rata i holokausta.
U tom trenutku pitali smo se: zašto sada kada su odnosi Izraela s Palestincima Gaze bili najbolji u posljednjim desetljećima, a Izraelovi Abrahamovi sporazumi o normalizaciji s državama arapskog svijeta pred širenjem? Može li Izrael preživjeti napadne li istodobno Hezbolah sa sjevera, a Huti dalekometnim oružjem s juga? No koordinirani napad džihadističkih milicija nije se dogodio, pa tako ni veliki svjetski sukob, iz čega se može zaključiti koliko su islamističke milicije Hamas, Hezbolah i jemenski Huti tek podizvođači rata.
Tehnička pobjeda Izraela
Sada je prvi put na stolu neki prijedlog mirovnog rješenja koji ima realnu političku težinu (Trumpov plan u dvadeset točaka), izgledno je da će preostalih 48 talaca (od kojih je, navodno, najviše dvadesetero živih) biti predano Izraelu.
U tehničkom smislu Izrael je dobio rat: ratnim operacijama u Gazi i specijalnim operacijama eliminirao je gotovo cijeli Hamasov zapovjedni i politički establišment, kao i gotovo cijeli establišment Hezbolaha – iranske produžene ruke u Libanonu; eliminirao je dio najvišeg zapovjedništva iranske Islamske revolucionarne garde, uništio barem dio iranskih izraelnuklearnih potencijala, pokazavši tako da ni Teheran ni njegov teokratski režim kao glavni treneri i organizatori džihadističkih milicija nisu nedostupni. Ali u Gazi je izgubio medijski rat i oslabio svoj politički položaj na globalnoj sceni.
A Hamas je od Palestinaca u Gazi i njihova stradanja uspio napraviti islamske mučenike u očima svojih sljedbenika, a u očima zapadnoga svijeta učinio ih je žrtvama Izraela i zapadnih politika. Dugoročno se ta Hamasova medijsko-politička pobjeda može pokazati važnijom od njegova tehničkoga vojnog poraza.
U posljednjem desetljeću islamska je agenda znatno osnažena u zapadnoj Europi: demografski, utjecajem u institucijama, medijima, društvu, osobito u studentskim kampovima. Antisemitizam i prijezir prema Zapadu postali su normalni, a gdjekad i poželjni
U svakom slučaju, stekli su se uvjeti za nekakav prekid sukoba u Gazi. I Izrael i ostatci Hamasa (koji je i dalje, de facto, vlast u Gazi) iscrpljeni su ratom. Iza mirovnog plana stoje realna političko-vojna snaga SAD-a i odlučnost predsjednika Trumpa da ostane upamćen kao mirotvorac, a možda postane i nobelovac.
U sporazum su uključene arapske države koje su dionici stabilnosti na Bliskom istoku, a neke, poput Katra, istodobno su glavni financijeri islamske radikalizacije. Bez katarskog novca (i iranske vojne potpore) Hamas bi bio nemoćan i nebitan. Ta interesna uključenost utjecajnih država pruža izglede za uspjeh mirovnog projekta Gaza, barem u njegovoj prvoj fazi – zaustavljanja rata.
Prostor za političko djelovanje
No znači li to istinski i dugoročni mir i izgradnju novoga geopolitičkog poretka na Bliskom istoku? Ili je riječ o još jednome taktičkom primirju uza zamrzavanje sukoba (tzv. hudejbijskome miru) i premještanju bojišnice na nova područja? Bojim se da je druga opcija realnija i da je Europa logična sljedeća bojišnica.
Više je razloga za to. Temeljni je, dakako, taj što džihadističkim pokretima pokoravanje Europe nikad nije prestalo biti upcilj. Završetkom rata u Gazi steklo se i nekoliko specifičnih uvjeta. Dio razoružanih radikaliziranih pripadnika Hamasa vjerojatno će biti poslan u Europu, pod nekim izbjegličkim paravanom.
No od toga čak je važnije što su propalestinske skupine, koje u podtekstu uvijek imaju antisemitizam i antizapadni narativ, a iza paravana u pravilu i islamističku agendu, tijekom rata u Gazi stvorile čvrst savez s europskim lijevim i zelenim političkim opcijama, osvojivši velik prostor za političko djelovanje. Erdoğanova Turska, koja je već uzela cijelu Europu 'u amanet', a ne samo BiH, izlazi znatno ojačana bliskoistočnim mirovnim procesom i kao jedna od glavnih suradnica Trumpova plana za Gazu.
U posljednjem desetljeću islamska je agenda znatno osnažena u zapadnoj Europi: demografski, utjecajem u institucijama, medijima, društvu, osobito u studentskim kampovima. Antisemitizam i prijezir prema Zapadu postali su normalni, a gdjekad i poželjni. Džihadistički napad na Židove u sinagogi u Manchesteru u vrijeme molitve na najveći židovski blagdan Jom kipur i u vrijeme finaliziranja mirovnog prijedloga za Gazu popratili su pozivi: 'Globalizirajmo intifadu (poziv na ustanak)! Ne bi me iznenadilo da se za dvije godine baš od tog čina računa – simbolično premještanje bojišnice u Europu.
Višnja Starešina
