Božidar Proročić - Intervju sa Josipom Pečarićem
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 30 Listopad 2025 07:04
(Boka, identitet i pritisci razgovor sa akademikom Josipom Pečarićem)
Akad. Josip Pečarić svjetski priznati matematičar (teorija nejednakosti), redovni član HAZU, rođen u Kotoru 1948.; djetinjstvo i škole u Boki, profesor u Zagrebu. autor stotine naučnih radova i više desetina publicističkih knjiga. Autor feljtona i knjiga o identitetu Bokeljskih Hrvata: „Borba za Boku kotorsku“ (1999) i mnoge druge na temu identiteta kontinuirano piše o položaju Hrvata u Crnoj Gori
sa posebnim osvrtom na Boku Kotorsku. S akademikom Josipom Pečarićem, rođenim Kotoraninom i članom HAZU, razgovaramo o položaju Hrvata u Crnoj Gori, kulturnoj i vjerskoj baštini Boke Kotorske, pritiscima asimilacije, ulozi Srpske pravoslavne crkve u politici i društvu, takođe o širem pitanju ugroženosti Crne Gore od velikosrpskog nacionalizma i praksi aktuelne vlasti.
Porijeklo i motiv
Rođeni ste u Kotoru, a karijeru ste izgradili u Zagrebu. Šta Vas danas najsnažnije veže za Boku i Hrvate u Crnoj Gori?
Pečarić: Zapravo sam karijeru započeo u Beogradu gdje sam završio Elektrotehnički fakultet odsjek s diplomskim radom iz Atomske fizike jer je na tom fakultetu bio odsjek na kome su se školovali kadrovi za Vinču. Moj izbor Beograda je bilo i zato što sam se želio vratiti u Kotor, i s obzirom da mi je zbog sv. Tripuna i otac stradao kao i niz drugih kotorskih Hrvata. Kako sam bio prvi na prvenstvu Crne Gore u matematici dobio sam stipendiju od Elektro Boke, ali su mi rekli da ne računam da mi mogu osigurati posao. To je meni odgovaralo jer je značilo da na ETF-u mogu studirati ono što sam htio. A to je još više osnažila činjenica što se smatralo da je to najteži studij, a dolaskom prof. Mitrinović na taj fakultet i prijemni ispit iz matematike godinu dana prije mog odlaska na fakultet učinio je da se vjerovalo da je Matematika na ETF-u teža od one na PMF-u. Naime godinu dana prije mog upisa na prijemnom ispitu je od 900-jak kandidata ‘položilo’ njih 4. Naravno upisano je 300 redovnih i isto toliko izvanrednih studenata.
Broj kandidata je bio isti i 1967., a ja sam bio treći na prijemnom ispitu iz matematike. Poslije dva mjeseca smjestili su me u bolnicu (TBC). Iz bolnice sam završio prvu godinu i jedan moj Kotoranin me je pohvalio pred nekim iz Elektro Boke i ispalo je kako ne važi ono o zaposlenju već sam navodno prekršio dogovor i ukinuše mi stripendiji. Kasni sam upoznao ravnatelja cijelog poduzeća u Crnoj Gori i doznao da sam im trebao i s završenom atomskom fizikom. Kao student sam se i oženio pa je i to razlog što sam prvi i završio fakultet. Naime u bolnici i zbog nje sam zaostajao poneki ispita za najboljima, ali na predzadnjem sam ja položio a oni nisu. Nisam se zaposlio u Vinči već u Geomagnetskom institutu , magistrirao i otišao u vojsku, gdje sam odlučio baviti se matematikom. U Kotor sam se mogao vratiti samo u Višu pomorsku školu gdje je postojala i grupa profesora Kotorana koji su me zvali. Konkurirao sam zajedno s dva moja profesora iz gimnazije, jedini imao radove istina iz geomagnetizma, ali sam rangiran kao prvi i nisam primljen. Falila su mi tri mjeseca radnog staža. Valjda zato sam i poslan u vojsku na početku te godine, a ne u drugoj polovini kada bih imao i taj uvjet.
Pri kraju vojske odlučio sam da se bavim matematikom. To sam rekao svom mentoru dr. Dobrilu Tošiću i on je bio taj koji mi je donio tek završeni doktorat Gradimira Milovanovića i uputio na Mitrinovićevu svjetski priznatu monografiju iz tog područja. Vrlo brzo sam uspio poboljšati neke rezultate iz Milovanovićeva doktorata i 1976. objavio s njim prva dva rada iz matematike. Prof. Mitrinović me je pozvao da radim doktorat iz nje. Naime na njegovoj katedri bilo je puno članova s doktoratom što je omogučavalo da se i na ETF-u dobiva doktorat iz Matematike. Napisao sam doktorat 1979. i to ljeti kada zbog potresa nisam bio dugo u Kotoru, prijavio ga slijedeće godine uz veoma lijep prijedlog prof. Mitrinovića i krenuli su napadi na moj rad. Niz predavanja i sl. Glavno napadač je trebao napisati s prof. Mitrinovićem monografiju o konveksnim funkcijama, a moja teza je bila o nejednakosti koja ih definira. Pokazao sam da se na njegovu tezu odnosi ono što je tvrdio za moju i doktorirao. Tada sam već bio asistent iz Fizike na Građevinskom fakultetu, što sam ka magistar jedino i mogao biti. Imao sam više znanstvenih radova od cijele Katedre za matematiku na tom fakultetu, riješio ili sudjelovao u rješavanju nekih problema s kojima su se bavili građevinari s hidro odsjeka, ali nisam mogao biti izabran na katedri za matematiku. Pokušao sam ponovo s Kotorom sada već s fakultetom za pomorstvo. Raspisali natječaj za mene, bio jedini kandidat i s glupavim obrazloženjem opet nisam izabran, Imao sam tada vjerojatno više radova od svih matematičara na tom sveučilištu. U Srbiji, a i u Crnoj Gori bilo je vrijeme nastajanja velikosrpskog fašizma, ali odradio sam 10 godina i 0 dana i prešao na Tekstilno tehnološki fakultet u Zagrebu. Imao sam 102 rada.
Prema istraživanjima sa Sveučilišta Stanford u Kaliforniji (SAD) imam već godinama najveći broju objavljenih radova od svih znanstvenika iz RH koji su na njihovim listama 2% najutjecajnijih znanstvenika na svijetu, a na tim listama se zadnje četiri godine pojavljuje i po jedan od mojih doktoranada iz Pakistana. Zapravo sam o mojih tamošnjih doktoranada doznao da su im kolege čiji su mentori iz Rumunjske rekli da sam ja „King of Inequalities“, da bi to ponovio i Professor Lars-Erik Persson govoreći na otvaranju međunarodne konferencije u Zagrebu u povodu mog 70. rođendana.
image.jpeg
image.jpeg
image.jpeg
Naravno u Beogradu nikada nisam rekao da su moji problemi u svezi s tada nabujalom srpskom fašizmu, ali sam bio šokiran kada sam u Zagrebu vidio kakav je memoricid napravljen na Hrvatima kada su u pitanju Hrvati Boke kotorske. I ne samo to, bili su iznenađeni kada sam ih upozoravao da se sprema rat. Uostalom kao i moja rodbina u Beogradu kada sam to isto govorio kada smo se selili za Zagreb.
Kada ste prvi put osjetili potrebu da pored matematike, pišete o identitetu i pravima Hrvata u Crnoj Gori i zašto?
Pečarić: Dolaskom u Zagreb učlanio sam se u Bokeljsku Mornaricu i odmah su me uključili u Predsjedništvo. Izvanredni profesor i valja je bilo podobno što dolazim iz Beograda. Da, zanimljivo je da sam preskočio zvanje docenta, ali sa svojih 102 rada vjerojatno sam već tada imao najviše objavljenih radova u RH, kao što sam u petogodišnjem projektu u Srbiji imao koeficijent objavljenih radova 158,5 a prvi poslije mene je imao manji od 50. Moj mentor za doktorat Vasić je imao koeficijent 42 (samo mu dva rada nisu bila sa mnom) i za slijedeće razdoblje je izabran za nositelja tog projekt. Dakle meni je rečeno mi jeda imam uvjete za tada najviše zvanje redovitog profesora ali kako sam bio asistent iz fizike, izabran sam samo u zvanje izvanredni profesor, ali sam poslije dvije godine postao i redoviti profesor. Moj brat je bio stariji 5 godina od mene pa sam mnogo toga razumio i zbog njega. Volio je povijest, ali otišao je na pravo jer sebe nije mogao zamisliti da kada se vrati u Kotor uči djecu lažnu povijest. Pa o hrvatstvu Boke se nije smjelo ni pomisliti, a kamoli govoriti. Primjer oca, rođaka, kumova i drugih Hrvata koji su imali problema napravili su od njega pravnika koji je na kraju bio županijski sudac, a ne povjesničar. Zapravo tatina robija i sve ono što to donese u život jednog malog dječaka itekako je utjecalo na ono što sam i ja danas. Brat nije volio ni kao student ni ljeti puno dolaziti u takav Kotor. A ja sam se ipak htio vratiti. Studij u Beogradu vjerovao sam pomoći će tom povratku. Nije! Poslije dva pokušaja povratka okrenuo sam se Hrvatskoj. Prvo sam pokušao s Rijekom, da bi sa Zagrebom bilo uspješno.
Da li publicističkim radom „vraćate dug“ zavičaju i na koji način?
Pečarić: Ja sam bio dječak kada sam doznao da sam Ustaša. To su moji vršnjaci morali naučiti kući, zar ne? I danas kada govorim o Hrvatima u Boki kotorskoj volim ih usporediti s Hercegovcima ovako: Kada Hrvatu Boke Kotorske netko kaže da je Ustaša, onda od njega prvo pobjegnu svi Hrvati. A kada Hercegovcu netko kaže da je Ustaša, onda ima besplatno piće do kraja života. Ali ja sam zapravo otišao iz Beograda jer sam očekivao rat. Postao sam član i podpredsjednik (kao Hrvat iz Boke Kotorske) društva Crnogoraca i prijatelj Crne Gore „Montenegro“. Naravno Đildo mi je pričao da je Drago Kastratović bio novinar Vjesnika u srijedu, i kao jedini Crnogorac stradao u Hrvatskom proljeću. Bili smo nadam se velika pomoć i Liberalima u Crnoj Gori koji su tada predvodili borbu Crnogoraca za njihovu slobodu. Već sam i ja naučio da postoje zelenaši i bjelaši i ponešto iz crnogorske povijesti, ali Drago je bio nešto posebno.
Tu je bio i Veljko Bulajić koji je itekako razumio da je dobro da i ja kao Hrvat u vrijeme agresije i Crne Gore budem s njima, pa je u prvom nastupu na HTV-u inzistirao da i ja sudjelujem s njima. Iz Crne Gore su u Zagreb spašavali glavu dvojica od četvorice crnogorskih književnika koji su se javno usprotivili velikosrpskoj politici Slobodana Miloševića. Njima je Savka organizirala tribinu na kojoj ih je napao Slavko Goldstein. Javio sam se i poslije moga govora on je pobjegao iz dvorane. Savka mi je poslije rekla: „Nisi ga tako trebao…“. Kako je spomenuti memoricid učinio da se u Hrvatskoj ne zna za sudbinu Vjenceslava Čižeka koji je bio jednu godinu profesor u Kotoru i dolazio kod mog oca odlučio sam napisati nešto o njemu. Mojim kćerkama je bila smiješna sam pomisao da tata matematičar piše o pjesniku. Kako bih što napisao rekle bi da je dobro, ali su se i dalje smijale. Poslao sam tekst u „Hrvatsko slovo“, ali prije su objavili moj komentar teksta Javora Novaka o napadu na Tuđmana zbog njegovog prijedloga o Jasenovcu, pa tek onda taj o Čižeku. Zapravo sam shvatio da se protiv tog memoricida mogu boriti tako što ću pisati i o najvažnijim temama s kojima su osiguravali ropski položaj Hrvata u Jugoslaviji kao što je tzv. genocidnost hrvatskog naroda i Jasenovac.
Kada me buzdu ozbiljno doživljavali u tome, onda će i kada pišem o Boki. I doista prvo je Ankica dobila posao (Ante Beljo i HIC) zbog rada sa mnom na temama Boke Kotorske, a kako joj je radno mjesto bilo u Hrvatskom institutu za povijest (mentor Zdravko Dizdar, ravnatelj Mirko Valentić) moji tekstovi su doveli do poziva ravnatelja da napišem odgovor na knjigu „Tuđmanov Jasenovački mit“ osnivača Muzeja genocida u Beogradu dr. Milana Bulajića koju je HIP objavio 1998. Tada su na radiju „Slobodna Europa (Prag) organizirali i sučeljavanje u kome se Bulajić tako loše proveo da je slijedeće godine Bulajić napisao novu knjigu s najvećim mogućim pohvalama za mene. Naime tvrdio je da su knjiga američkog Židova Philipa Cohena knjiga „Srpski tajni rat“ i moja dvije najantispskije knjige ikada, pa je pisao i o „ideologiji genocida Cohen-Pečarić“. Vjerovali ili ne od tada do danas nitko se u RH ne usudi to i spomenuti, iako me u RS ni danas nisu zaboravili. A ja sam te godine već bio na sabatikalu (koji se produžio na skoro dvije godine) u Australiji i uspio objaviti i knjigu „Borba za Boku Kotorsku“.
S fašističkom agresijom na Hrvatsku sve se drastično promijenilo. Znate kada Vam netko napadne domovinu moraš je braniti ili puškom, ili perom ili nisi čovjek. Teško je biti i živjeti u zemlji takvog agresora, pa je moja poruka Hrvatima bila kako meni ne smeta ako bilo što govore protiv mene zbog mog domoljubnog rada, ali ako i vjeruju u to što govore onda su budale. Vjerojatno znate kako su moju sestru napadali kada je na hrvatski blagdan za Dan pobjede na prozorima imala hrvatsku i crnogorsku zastavu. Prvi put je srpski portal iz Podgorice objavio tekst SESTRA ISTAKNUTOG LJUBITELJA USTAŠTVA JOSIPA PEČARIĆA ZAVIJORILA ŠAHOVNICU U KOTORU NA DAN... spominje se i Marko Perković Thompson i Miroslav Tuđman. Ali kako su mene nahvalili nije nikada nitko. Njihov portal je pisao kako je to učinila sestra dr. Josipa Pečarića čije su šovinističke publikacije nadahnjivale i samog Franja Tuđmana, javno se uključila u proslavu zločinačke akcije hrvatske vojske i NATO – „Oluja“.
To im je poslužilo u prevratu u Crnoj Gori, a uvjek se nađe i onih koji su od Hrvata postali nešto drugo pa je tome poslužio i moj dolazak u Kotor i Tivat i razgovor sa mnom na Radiju DUX. Znate da sam ja uvijek upozoravao i napadao one u RH koji i danas koriste laži o Stepincu, Jasenovcu i pozdravu ZDS koji se koristio u Domovinskom ratu. Naime, kineski filozof i ratnik Sun Tzu je u svom čuven om djelu „Umijeće ratovanja“ opisao kako je najbolje pobijediti protivnika bez rata koristeći NAJOGAVNIJE ljude u narodu protivnika. Kod nas u RH se dogodilo nešto mnogo gore što ni veliki Sun Tzu nije mogao ni predvidjeti. Poslije fašističke srpske agresije kada je Hrvatskoj UN zapravo uskratio pravo na samoobranu (Embargo na uvoz oružja) i veličanstvene pobjede koju mnogi uspoređuju s čudom, pobjede koja je ponajbolje opisao vjerovali ili ne Slobodan Milošević usporedbom svojih vojnika u „Oluji“ sa zečevima mi u RH i dalje imamo one koji i dalje rade sve što je u interesu Srbije. Zato su oni po meni gori od ovih najogavnijih po Sun Tzu-u pa ih nazivam NAJOGAVNIJI MEĐU NAJOGAVNIJIMA. Oni i dalje za sebe kažu da su Hrvati, a ako sam dobro shvatio u Crnoj Gori se bjelaši izjašnjavaju kao Srbi, pa je kod vas ta podjela i formalno zaokružena. To ima, kao i sve, dobre i loše strane, a dobra je što je situacija „čistija“ pa u Parlamentu imate puno veći dio onih koji su istinski za Crnu Goru, nego što imamo mi u RH. Boreći se u Hrvatskoj za RH, to znači da se borim i za crnogorsku Crnu Goru, a u takvoj Crnoj Gori ljudi poput vas su garancija da će Hrvati i njihova ogromna kulturna baština biti zaštićeni.
Demografija, identitet i baština
Kako procjenjujete demografski opstanak Hrvata u Boki (iseljavanje, mješoviti brakovi, ekonomski pritisci)?
Pečarić: Tata je umro (46 godina) kada sam krenuo u Gimnaziju. Tada nisam znao za zelenaše i bjelaše. Svi su oni meni bili Crnogorci. Bilo mi je čudno kako je nekima od tih Crnogoraca drag moj tata, a drugima je „ustaša“. Bilo mi je jasno zašto Hrvati za njega kažu da je „pravi“, ali za te Crnogorce mi nije bilo jasno. Naravno kasnije mi je bilo drago kada sam čuo da sam nekim mojim Hrvatima i ja 'pravi'. Poruka u naslovu moje knjige o Boki dana je u završnim riječima njenog Proslova: „Međutim izgubljena ognjišta ne podrazumijevaju njihov zaborav, kako su svi osvajači to pokušavali nametnuti Hrvatima. Jer kada naučiš zaboraviti jednu izgubljenu hrvatsku zemlju, naučit ćeš gubiti i druge. Zato je povratak Hrvata Boke kotorske u svijest hrvatskih ljudi i hrvatske države itekako važan i za sve hrvatske ljude i za samu hrvatsku državu i njenu opstojnost.“
Sve što ste naveli je točno, ali posljedica stalnog pritiska koji sam opisao s usporedbom s Hercegovcima može biti dana i s primjerom jednog mladog Hrvata iz Tivta koji je bio popisivač. Kada je završio s popisom u svojoj ulici rekao je ocu: „Tata u našoj ulici su svi Hrvati, a samo smo mi Hrvati! Vjerovali istovjetnu rečenicu sam čuo u Novom Sadu, samo je umjesto Hrvat bila riječ Mađar. Puno je takvih priča, ali meni je posebno kako je jednu moju rodicu njena prijateljica od kada su se znale u Miloševićevo vrijeme nju uvjeravala da je Crnogorka. U Prvoj Jugoslaviji nije postojala Crna Gora nego Zeta, a u Drugom sv. Ratu je to bila Crna Gora i Boka Kotorska. Bilo je važno da se izjasnite bilo kako samo ne Hrvat. Nije moja rodica to ni spomenula već je upitala: „Je li to znači da su i oni Srbi iz Knina zapravo Hrvati?“ I nikada joj više u kuću „prijateljica“ nije došla. Jedan ugledni Hrvat iz Boke kada smo se upoznali rekao mi je kako je on pročitavši moju knjigu „Borba za Boku Kotorsku“ upitao svog oca: Jesmo li mi Hrvati? I doznao da jesu.
Đe su danas ključne tačke asimilacije: škola, javne ustanove, mediji, crkvene institucije, administracija?
Pečarić: Teško je ljudima povjerovati, ali s „oslobođenjem“ kotorski biskup Pavao Butorac je pobjegao u Dubrovnik da bi spasio živu glavu. Butorac je postao i Dubrovački biskup. Kotorska biskupija dugo godina u novoj državi nije imala biskupa, i kada je postavljen prvi već sam imao tri kćerke. S Ankicom i s njima sam bio ispred katedrale gdje se odvijala svečanost i sutradan me je jedan prijatelj koji je radio u policiji dobronamjerno pitao:
„Zašto ste tamo bili kada su ovi „moji“ popisivali tko je sve bio?“ Odgovorio sam mu: „Pa što mi mogu. Natjerati me da s obitelji odem vani? Pa i drugi su se naučili na dobro, pa ću i ja!“
Naravno čim je prestalo jednoumlje pokazalo se da su Crnogorci prijatelji. Znali su dolaziti na skupove Hrvata, pa i na mise tako da bi svima bilo jasno da je napad na Hrvate i napad na njih i da će braniti Hrvate. Uostalom i Hrvatska je malobrojna i izložena stalnim napadima, a kako je tek vama u Crnoj Gori, a samim tim i mojim Hrvatima.
U knjigama tvrdite da „svaki kamen u Boki govori hrvatski“. Koji je kanonski korpus te baštine arhivi, bratovštine, pomorska tradicija, toponimija?
Pečarić: Upravo sam se vratio iz Krašića s obilježavanja 95. obljetnice svećeničkog ređenja našega svetog Blaženika Alojzija Stepinca koje je primio u Rimu 26. listopada 1930. Obilježavanje je počelo predstavljanjem knjige u kojoj sam suautor s don Anđelkom Kaćunkom o Vojnom Ordinariju HV biskupu Juraju Jezerincu. I on je kao i Stepinac, ali i kao kardinal Kuharić iz toga kraja iz Doline kardinala. Odmah u početku sam rekao kako me 'uz blž. Stepinca vezuje i izreka U BOKI KOTORSKOJ SVAKI KAMEN GOVORI HRVATSKI. Radi se o mojoj izreci koju mnogi pripisuju Stepincu.
Naime, Stepinac je dolazio prije rasta u Kotor i tada opisao koliko je velika hrvatska kulturna baština, a to je za komuniste bio zločin. I moja Boka je bio jedan mali dio zašto im je bio kriv i zašto su ga osudili i otrovali. Ali Boku i u tom govoru sam spomenuo moju Boku i u svezi s uklanjanja imena ulica u Zagrebu:
„Svjedoci smo i mijenjanu imena ulica u Zagrebu četvorici izuzetnih Hrvata od kojih su dvojica svećenici: dugogodišnji predsjednik Matice Hrvatske don Filip Lukas o kome sam napisao dvije knjige i biskup Ivan Šarić o kome tek trebam napisati knjigu, a glavni predlagač je bio – vjerovali ili ne – IVO DROBILICA.
Obavezu prema biskupu Šariću imam jer sam Bokelj pa sam ga spominjao u svojim tekstovima o Luki Brajnoviću čijeg brata don Iva Brajnovića su partizani sredinom Drugog svjetskog rata pokušali ubiti u njegovoj župnoj crkvi u Škaljarima, a krajem rata su to i uspjeli u Dubrovniku tj. na Daksi zajedno s paterom Petrom Pericom i još 50-ak uglednih Hrvata. Luka Brajnović je pobjegao u Španjolsku, postao ugledan sveučilišni profesor, i kada je međunarodna nagrada za novinarstvo dobila njegovo ime za Srbe je on postao Srbin, a za Crnogorce Crnogorac.“
Kako sam ja ipak matematičar, pa sam to morao detaljno objasniti u mom prvom odgovoru zbog čitatelja, a ne zbog Vas jer ste sigurno Vi onaj koji je ponajbolje opisao moj znanstveni opus, pa sam kada je to zgodno dam umjesto Životopisa u mojim knjigama, ja radije pišem članke ali i knjige o onima koji se bave Bokom. Tako sam osim knjige o Vama napisao i knjigu o dr. sc. Domagoju Vidoviću. A knjigu sam počeo s Vašim tekstom o njemu.
Bokeljska mornarica čiji je identitetski temelj i kako odgovoriti na prisvajanja ili negiranja hrvatske komponente?
Pečarić: Poslije drugog svjetskog rata Bokeljskoj mornarici je kao hrvatskoj i katoličkoj udruzi zabranjen rad. Kako je bilo dosta Hrvata iz Boke koji su bili u partizanima uspjeli su da se dozvoli nastavak njenog djelovanja ali kao jugoslavenske udruge. Zato smo prvo uspjeli s promjenom imena označiti te dvije osnovne komponente. Danas se udruge u RH zovu Hrvatska bratovština Bokeljska mornarica 809. U Crnoj Gori to nije bilo moguće. U zakonu o Bokeljskoj mornatici se izbjenulo spominjanje uloge biskupa, pa su i propali i zajednički napori da se pri UNESKU Bokeljska mornarica proglasi kulturnim dobrom i Crne Gore i Hrvatske. Kada su u Crnoj Gori tu hrvatsku i katoličku (otud bratovština) udrugu proglasi crnogorskom mi smo u RH pokrenuli i dobili da je Kolo hrvatsko:
Ali ne znam koliko je to i zahvaljujući tome što smo i u Ministarstvu kulture R.H. imali Ivu Hraste Soćo ( iz roda pl. Zmajevića), a koja je danas intendantica u HNK. O njenom ocu koji je bio veliki hrvatski domoljub i akademik napisao sam također knjigu.
Koji su hitni konzervatorski i muzeološki potezi da hrvatska komponenta Boke postane vidljiva i trajno zaštićena?
Pečarić: Odgovor na ovo pitanje meni je vrlo jednostavan jer nisam stručnjak za to. Za to treba u RH imati vlast kojoj je na prvom mjestu HRVATSKI NACIONALNI INTERES. A to nije slučaj ni s jednom vladom od 2000. Zato volim oponirati onima koji kažu da je Utemeljitelj RH Franjo Tuđman prvi hrvatski predsjednik pitanjem: A tko je drugi? Naime svi ostali su bili predsjednici RH, a samo on je bio HRVATSKI predsjednik! A s hrvatskom vlasti u RH itekako ćemo se znati i imamo dovoljno izvrsnih stručnjaka za konzervatorske i muzeološke poteze da hrvatska komponenta Boke postane vidljiva i trajno zaštićena. Ali i mnogo toga u samoj RH.
Vjera, politika i institucije
Kolika je, po Vama, uloga SPC u političkom životu Crne Gore i kako utiče na manjinske identitete, uključujući Hrvate?
Pečarić: Pravoslavne crkve su crkve država u kojima djeluje. Jugoslavija je bila Velika Srbija, pa je SPC bila u granicama najveće Velike Srbije, kako je to davno konstatirala Tanja Torbarina. Danas sve vlasti u novonastalim državama kojima je SPC ponajveća pravoslavna crkva zapravo na posredan način pokazuju svoje podržavanje te činjenice.
Đukanović se suprotstavio tome i znamo kako je to završilo barem za sada. Imao je mnogo težu situaciju od ovih u RH, koji su čak odbili sprovesti sudsku odluku od registraciji Hrvatske pravoslavne crkve.
Zar da i time priznaju da je RH doista država, a ne dio Juge tj. Velike Srbije? Uz sve to RH obilato financira SPC, pa tako neizravno financira i agresiju na Crnu Goru, tj. pomaže uspjehu Srpskog sveta i u Crnoj Gori i u RH. Naravno da to nije u interesu ni Hrvata u Crnoj Gori ni Hrvata u RH. To je u interesu samo Srba, srpskih slugu i svjetskim moćnicima koji su bili protiv stvaranja neovisne i Hrvatske i Crne Gore. Dokle god postoje SPC i u Crnoj Gori i u RH s otetom imovinom HPC i CPC dotle će i RH i Crna Gora imati problem zvani „Srpski svet“. Istina Crnoj Gori je teže jer im je pravoslavlje glavna religija, a jugoslavenski teror im je nametnuo Svetosavlje kao glavnu religiju. A što misli o tome HAZU jasno je iz slijedećeg:
„U Hrvatskoj se mora izbjegavati djelovanje Srpske pravoslavne crkve koje se može okarakterizirati političkim djelovanjem.“ (HAZU: Prilozi za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa prilikom pregovora Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom u pogledu njihova ulaska u Europsku Uniju)
HAZU zapravo poručuje Vladi da je SPC politička organizacija U RH je saborski zastupnik i general HOS-a Ante Prkačin u više navrata upozorio na nelegalnost ustupanja ogromne imovine SPC. Nisu mu odgovorili nego nastavili davati još više. Pa vidljivo je da vlastima u RH nisu saveznici oni Srbi koji su se borili za svoju domovinu Hrvatsku, već su im saveznici ono koji sprovode politiku „Srpskog sveta.“ Jedini mehanizam jedina ispravna politika prema SPC je ona kojom je imao Đukanović. A ako se SPC oduzme imovina koja im ne pripada, problem SPC i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori će biti riješen.
Kako ocjenjujete odnos Katoličke Crkve u Boki prema zaštiti identiteta Hrvata đe je snažna, a đe nedovoljno uključena i vidljiva?
Pečarić: Vjerojatno da Crkva djeluje u sklopu mogućnosti djelovanja u uvjetima kada se i dalje svojata puno toga što je hrvatska kulturna baština. Hrvatskoj nije lijepo odjeknulo kada na postavljenju novog kotorskog biskupa nije spomenut Stepinac. Naravno i među svećenicima svugdje pa i u Boki može biti pojedinih svećenika za koje mislimo da je dobro ili nije dobro ono što rade.
Vjerski dijalog ili sekularno kulturno-obrazovno savezništvo šta je realnija platforma protiv asimilacije?
Pečarić: S kime vjerski dijalog? Sa SPC koja je politička organizacija. Kada bi u Crnoj Gori glavna crkva bila CPC Crkva u Crnogoraca ona bi, baš kao i Crkva u Hrvata, brzo pronašla zajednički jezik i u vjerskom i u kulturnom smislu. Osobno sam vrlo osjetljiv na učinke laži na koje svi nasjedaju. Zato sam reagovao i na izjavu crnogorskih intelektualaca povodom rezolucije o Jasenovcu jer su, svjesno ili nesvjesno, potvrdili osnovnu srpsku laž koja se koristi za političke ciljeve „srpskog sveta“. Takav pristup samo pomaže onima koji su decenijama kroz crkvu i medije radili na asimilaciji Crnogoraca i Bokeljskih Hrvata. Najveća opasnost nije u otvorenim napadima, nego u snishodljivosti prema onima koji određuju što smijemo misliti i govoriti. Kada bi Crna Gora i Hrvatska imale više ljudi koji ne pristaju na takvo ropstvo uma, našli bismo i stvarnu platformu protiv asimilacije i vjersku i kulturnu. Jer ako obje strane u toj borbi prihvataju iste laži, zašto bi oni koji ne žele biti sluge imali ikakav interes da u njoj sudjeluju?
Da li trenutni institucionalni okviri Crne Gore (savjeti manjina, finansiranje kulture, javne politike) realno štite hrvatski identitet i šta konkretno nedostaje?
Pečarić: To me nije interesiralo u uvjetima kada je i Hrvata i Crnogoraca sve manje u Crnoj Gori, a i Hrvata u RH.
Narativi, mediji i javni diskurs
Kako mediji tretiraju temu Boke i hrvatske baštine dominira li prećutkivanje ili relativizacija?
Pečarić: Teško je meni iz Hrvatske ocijeniti dominira li prešućivanje ili relativizacija, jer se radi i o krađi hrvatsku kulturne baštine. Jedan moj prijatelj iz Melbournea je to opisao u stihu: „Nitko nema što Srbin imade, a imade samo ono što ukrade.“ U Crnoj Gori imamo danas prosrpsku vlast i toga je doista puno u mojoj Boki.
Vi ste često polemični autor. Koja su tri temeljna narativa protiv kojih se borite kad je riječ o Hrvatima u Crnoj Gori i Boki?
Pečarić: Vjerujem da ovaj tekst koji sam dao kao odgovor na jedno ranije Vaše pitanje pokazuje kakav sam polemičar. A već u naslovu Vi ste dali ono najvažnije: VELIKOSRPSKI PROJEKAT PONOVO PRIJETI CRNOJ GORI I IDENTITETU BOKELJSKIH HRVATA. Nekoliko godina poslije pojave Memoranduma SANU 2. napisao sam kako je najveći uspjeh srpske politike to što vlasti u RH sprovode politiku tog memoranduma. Mislim da i ovi dosadašnji moji odgovori pokazuju da sam bio u pravu. Čuo sam da je netko u Crnoj Gori izjavio da sam u pravu kada tvrdim da je Srbima svatko tko se suprostavlja velikosrpskoj politici fašist ili nešto slično.
Kako braniti istinu i identitet Hrvata u Boki, a da se ne upadne u istu retoriku onih koji negiraju ili iskrivljuju činjenice?
Pečarić: Mene to ne zabrinjava jer je poznato da je „otac moderne srpske nacije Dobrica Ćosić tvrdio kako je Srbima laž najviše pomogla u povijesti. O tome postoji niz tekstova pa ću dati samo ovaj:
Što je o Srbima, lažima i patriotizmu rekao „otac nacije” Dobrica Ćosić?
„Ropstvo, to je: smrtonosne su istine. Zato se i viču i šapuću laži. Svima i svakome. Laže okupator, lažu izdajnici, lažu i borci za slobodu. Lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo da nas ne bude strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu. Lažemo iz ljubavi i čovečnosti, lažemo zbog poštenja. Lažemo radi slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Za ovu laž pod okupacijom, i običan idiot ima više mašte od mnogih romansijera. Laž je nužda: biološka, psihološka, nacionalna, politička. Beograd u ovim danima – to je apokalipsa laži.“ (Dobrica Ćosić, Deobe, Otokar Keršovani, Rijeka, 1977., str. 135.).
„Šteta je što se u Srbima, kroz šest stotina godina robovanja pod Turcima, do neverovatnih razmera razvila neka poznata svojstva robova. U njihovoj nacionalnoj etici, na rang-listi vrlina, posle hrabrosti odmah dolazi laž. Kapetan F., naš stručnjak za njihovu istoriju, priznaje da ne zna nijedan drugi narod koji je u nacionalnim i političkim borbama umeo tako uspešno i srećno da se koristi sredstvima obmanjivanja, podvaljivanja i laganja svojih protivnika i neprijatelja kao što su to umeli Srbi. Oni su pravi umetnici u laži. To je jedan složen sistem, vrlo komplikovana tehnika, za naše američke i britanske pojmove neshvatljiva. Kad se bude pisala historija drugog svetskog rata u Evropi, moralna osnova i psihička tehnika u borbi s neprijateljima koje ima srpski gerilski pokret, to jest četnički odred, mora da dobije specijalno poglavlje. Velike armije moraju znati za ovo srpsko iskustvo.“ (Dobrica Ćosić, Deobe, Otokar Keršovani, Rijeka, 1977., str. 168).
Crna Gora građanski model, Prevlaka i Morinj
Šta danas najviše ugrožava građanski karakter i suverenitet Crne Gore i po čemu se trenutni pritisci razlikuju od onih iz 90-ih?
Pečarić: Zapravo sam ja Vas to trebao pitati. Što se mene tiče nreposredno prije fašističke agresije na RH moja majka )poslije potresa smo bili na kraju Dobrote) se bojala mojih odlazaka u grad. Za vrijeme rata u razgovoru sa mnom veliki hrvatski književnik )inače Konavljanin) me je upitao:
Kakve su Vam veze s Bokom, smijete li tamo? Veze održavamo preko naših ljudi koji dolaze iz Boke. Danas ih imamo više u Zagrebu nego za postojanja SFRJ. Očito, kada su u pitanju i Hrvati iz Boke, Zagreb je doista postao glavni grad svih Hrvata. A da se našalimo s mojim odlaskom u Boku! Kada sam se želio vratiti, nisu mi dopustili, a sada bi vjerojatno željeli da dođem, a zbog velike "ljubavi" učinili bi sve da i ostanem tamo.
Kada je Crna Gora još nije postala samostalna država u Zagrebu su sa ovdašnjim Crnogorcima bili na zajedničkoj večeri bili i ispred Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809 predsjednik prof. dr. sc. Zvonimir Janović i ja koji sam Đukanoviću sjedio s desne strane, a s lijeve je bio tadašnji predsjednik HAZU akademik Ivo Padovan. Poklonio sam mu moju knjigu „Borba za Boku Kotorsku“ i napisao želju koja se i ostvarila da bude prvi predsjednik neovisne Crne Gore.
A tada je jedna skupina Crnogoraca i Hrvata u Kotoru razgovarala o budućem admiralu Bokeljske mornarice i jedan Crnogorac je predložio mene. Čak sam i dobio jedan glas više, ali teško je i danas u Crnoj Gori zamisliti da bi se Bokeljsa mornarica mogla zvati Hrvatska bratovština. Vidjeli smo kako je to bilo s UNESCO-m, a kamoli danas kada na vlasti nisu Crnogorci.
Zapravo u mojoj knjizi „U Boki kotorskoj svaki kamen govori hrvatski / Borba za Boku Kotorsku 2”, Zagreb, 2004. Imate moju prepisku sa nekakvom srpskom udrugom iz Kotora koji su se bojali dati svoja imena a svi moji su im bili ustaše i tvrdili su da oni nisu odustali od osvajanja Dubrovnika. Narugao sam im se: „Pa ja navijam za vas. Mi ne smijemo osvojiti Boku, dok nas vi ne napadnete”. Bili su dosadni pa sam im na kraju odgovarao samo s pjesmicom (beogradski politički list Srbski Narod, od 25. ožujka 1944.):
Nebo je plave srpske boje
A u njem stanuje srpski bog.
Oko njega anđeli srpski stoje
I služe Srbina boga svog!
Prevlaka smatrate li da je status trajno riješen ili treba otvoriti dijalog o zajedničkom kulturno-pomorskom korišćenju prostora? Ako da kako?
Pečarić: Ne postoji mogućnost drugačijeg rješenja od onog koje proizilazi iz međunarodnog prava za takve granice. Inače je svako drugoi rješenja nagrada Crnoj Gori za sudjelovanje u fašističkoj agresiji na Hrvatsku. Bilo koja vlast koja prihvati bilo koji ustupak koji je uslijedio zbog podrške svjetskih moćnika toj fašističkoj agresiji u RH će se smatrati veleizdajom. U takvim okolnostima nema dobrosusjedskih odnosa, kada zapravo granice nisu nikakav problem. Ili možda misle u Crnoj Gori da i mi Hrvati zbog ogromne hrvatske kulturne baštine trebamo koristiti zajednički cijeli prostor Boke Kotorske? Da se našalim kako sam odgovorio i mojim poznanicima Srbima iz Kotora koji se nisu htjeli predstaviti.
Logor Morinj može li se kroz iskrenu kulturu sjećanja i obrazovanje taj događaj pretvoriti u pouku, a ne u optužnicu?
Pečarić: Da logor Morinj i pokazuje te dvije Crne Gore o kojima stalno pričam. Zapravo postoje dva stražara u tom logoru koji te dvije Crne Gore personificiraju. Prvi je zloduh koji se iživljavao nad zarobljenim Hrvatima i čije ime nosi bazen u Kotoru. On je zapravo dio onoga što danas zovemo Srpski svet od kojega se ni danas ni u budućnosti ne može očekivati ništa dobro i zapravo simbolizira sve loše što se može dogoditi i Crnogorciuma pa zato i Hrvatioma Boke kotorske. O drugom drugome ste Vi pisali i s velikim zadovoljstvom sam prenio Vaš tekst na svom facebooku. Radi se o tekstu MLADEN-MACO PROROČIĆ - ZABORAVLJENI HEROJ. Maco je je 1991-1992. godine kao čuvar u logoru Morinj, spašavao zarobljene hrvatske civile od progona, mučenja i sigurne smrti. Meni je taj tekst bio posebno drag jer je njegova supruga Danijela kćerka moje prve rodice Jadranke, pa je jednom tražio pomoć i od moje Ankice u njegovom kontaktu s obitelji jednog od tih zarobljenika. Naravno prenosio sam na facebook i druge tekstove u kojima glavne uloge imaju ovi koji služe „Srbina boga svog“, ali ću ipak spomenuti ono čemu se ne mogu rugati, a to je opet Vaš nedavni tekst
Koja je odgovornost intelektualaca s obje strane da čuvaju dostojanstvo žrtava, a ne proizvode nove podjele?
Pečarić: To se odnosi kada su u pitanju dvije civilizirane zemlje. Srpsku Crnu Goru nećemo moći ubrajati u takve. Zato ću Vam samo dati slijedeće citate:
"Da se naši Srbi u Srijemu ne boje, jao i zao čas katolicima! Ja mnijem da Srbima ne treba prostiti gdje ne imaju pravo, jerbo upravo tim bivaju smjeliji i drzovitiji." "Narod nam je u vrlo opasnom položaju. Srbi su nam krvavi neprijatelji. Dobro je rekao - mislim Marković - da dočim se mi ljuto borimo prot Mađara, Srbin brat iza leđa na nas navaljuje." "U srcu i u duši Srba vlada nesnošljivost prema katoličkim Hrvatima. Stoga se naš zavod ilirski ili hrvatski u Gradu ne smije nikako nazvati srpskim. Taj pojam se apsolutno ne smije upotrijebiti."
Vjerujem da Vi znate, ali da mnogi čitatelji neće vjerovati da su to tvrdnje biskupa Josipa Jurja Strossmayera.
Hrvatska, EU i međunarodni okviri
Šta konkretno očekujete od Hrvatske kulturnu, pravnu ili diplomatsku podršku Hrvatima u Crnoj Gori i kroz koje mehanizme?
Pečarić: Svakakvu ako Crna Gora bude država Crnogoraca.
Crna Gora na putu ka EU šta je danas glavna kočnica i ko od stagnacije ima korist?
Pečarić: Srbija!
Može li ulazak Crne Gore u EU postati garant stabilnosti Jadrana i zaštite identiteta Hrvata Boke?
Pečarić: Država Crnogoraca sigurno. Srpska Crna Gora ne!
Šta EU realno može uraditi (fondovi, monitoring manjinskih prava, kulturne rute), a šta UNESCO/ICOMOS okvir može dopuniti u praksi?
Pečarić: Nisu se baš iskazali u potpadanju Crne Gore pod „Srpski svet“
Školski brod „Jadran“, izgrađen u Splitu i porinut pod hrvatskom zastavom, često je predmet sporova između Hrvatske i Crne Gore. Kako Vi, kao Bokelj i Hrvat, gledate na sudbinu tog broda kao na pitanje državnog vlasništva ili simbol zajedničke pomorske tradicije dva naroda?
Pečarić: Radi se o plijenu u fašističkoj agresiji na Hrvatsku, i Srbiji i onima koji danas vladaju u Crnoj Gori odgovara da Crna Gora stalno dokazuje da su njihovo drugo oko u glavi. Sigurno znate da je to Milošević samo preradio onu Hitlerovu “Njemačka i Austrija su dva oka u istoj glavi”. I ne samo nju već je Milošević preradio još jednu Hitlerovu izjavu. Naime Hitler je rekao: „Njemačka će biti svjetski faktor ili je neće biti.“ Miloševićeva prerada je bila: „Srbija će biti cijela ili je neće biti
Zapravo sam fašističkog karaktera srpske antibirokratske revolucije bio svjestan kada sam počeo tražiti i našao posao u Zagrebu. Javno sam to i kazao. Naime bila je u Zagrebu organizirana tribina o položaju Hrvata u ostalim dijelovima bivše države. Znali su da nas ima i u Makedoniji, ali nisu znali za nas Bokelje. Na dan održavanja zvala me je organizatorica i ispričala se što nas nije pozvala i zamolila me da je da dođem na tribinu i nešto kažem o nama. Kada sam došao stavili su me među sudionicima pa sam zadnji i govorio. Međutim prije mene su govorili Hrvati s Kosova i iz Slovenije.
Hrvat iz Kosova je govorio o teškom položaju koji imaju naši Janjevci u Miloševićevoj Srbiji i izrazio želju da se svi oni presele u Hrvatsku. Spomenuo je da njihova djeca nisu imala ni hrane za Božić.
Hrvat iz Slovenije je počeo ovako:
„Prije nego što nešto kažem o položaju Hrvata u Slovenije želio bih polemizirati sa željom Hrvata sa Kosova da se presele u Hrvatsku. Mislim da oni ne trebaju odlaziti sa svojih ognjišta, a mi ćemo iz Slovenije slati hranu i pomoći im.“ Prepuna dvorana mu je dugo pljeskala.
Onda sam i ja počeo kao i on:
„Prije nego što nešto kažem o položaju Hrvata u Boki Kotorskoj, želio bih polemizirati s vašim aplauzom koji ste dali kolegi iz Slovenije. Zamislite da su tridesete godine ovog stoljeća, vi ste Židovi u Njemačkoj. Ja vam održim ovakav sjajan govor nagovarajući vas da ostanete u Njemačkoj. Pitam vas koliko će vas uskoro biti živih?
Jedan posjetitelj je jedno dlan o dlan i tajac.
Lijepo su primili moj govor o nama. Jedan posjetitelj me pitao jesam li ja nedavno u Glasu koncila rekao U Boki kotorskoj svaki kamen govori hrvatski. Jesam, vjerojatno Vam je bilo bilo dosadno danas to ponovno ćuti.
NE. Svaki put to kada nastupate to kažite!
Tokom ratnih devedesetih sa Lovćena je odjeknuo vapaj Cetinjana: „Sa Lovćena Vila kliče oprosti nam, Dubrovniče!“ Taj uzvik postao je simbol moralne svijesti Crne Gore. Kako danas tumačite taj trenutak kao istorijsku katarzu, kao opomenu, ili kao trajni most između Crne Gore i Hrvatske?
Pečarić: Da radi se o stihu Cetinjanina Marka Popovića brata jednog od crnogorskih književnika Milorada Popovića o kome ste napisali lijep tekst. Nedavno su navijači nogometne reprezentacije Crne Gore razvili u Zagrebu transparent s tom porukom i to je izazvalo uglavnom lijepe reakcije u Hrvatskoj Nadam se Crnoj Gori kao državi Crnogoraca u kojoj će lijepo živjeti i drugi narodi, pa će i odnosi s RH bili takav kako je i navijače iz Crne Gore doživjela velika većina građana Hrvatske.
Vaša poruka mladim Hrvatima Boke koji razmišljaju da odu: zašto ostati i graditi život u Boki?
Pečarić: Još uvijek nije sve gotovo i treba dati potporu Crnogorcima u njihovoj borbi za crnogorsku Crnu Goru. Vama je lakše jer RH nije daleko, mada i mi ovdje imamo sličnu borbu. Bili ste svjedoci kako su mislili da su porazili hrvatsku Hrvatsku (ako dodate ispred 'Za' imate naslov moje knjige iz 2001.) a onda im se pojavio Thompson i Hipodrom. Ponosan sam što sam danas na dva portala Bokeljskih Hrvata i znam da su PRAVI!
Jedna rečenica o Crnoj Gori: šta ona gubi ako izgubi vidljivo hrvatsko lice Boke?
Pečarić: Tada Crna Gora gubi i sebe!
Razgovarao: Božidar Proročić
