Što je nama neboder?
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 25 Studeni 2025 16:02
Gubitak vjesnikove zgrade eventualno može biti gubitak jedne vizure grada, gubitak lokalnog remek-djela moderne arhitekture, vizualni znak, ali ništa više od toga. Mnogi ugašeni listovi, to jest cijele redakcije listova različitih tematskih sadržaja i formata, jedan za drugim završili su s pepelom u koji je sada pretvorena i zgrada, neki navode uz njih i vjesnikova povijest i memorija.
Mogli bismo za početak parafrazirati velikog Antuna Branka Šimića, koji je u pjesmi o Pjesnicima napisao “Pjesnici su čuđenje u svijetu”. U kontekstu vjesnikovog nebodera isto bi se moglo napisati za mnoge Hrvate, koji ovih dana gorke suze rone za neboderom, koji je nestao u pepelu, dok za listom Vjesnik i desetinama novinara nitko nije pustio ni krokodilsku suzu. Ako to nije hipokrizija, onda nije jasno što je. Sustavno se držati pojedinih standarda, vjerovanja i vrijednosti, a u stvari njih sustavno kršiti, klasičan je oblik hipokrizije.
Tko je zapalio neboder?
Nakon tjedna lutanja u raznim bespućima jedino do neke razine otvoreno pitanje ono je o inicijatoru vatrene stihije. Kombinatorikom eliminacije i detekcije izbor je, kako se čini, sveden na nezrelu, razigranu i bezbrižnu mladost, koja je u dokolici zadala završni udarac Vjesniku, čime je neizravno pomogla državnoj vlasti koja se desetljećima preznojava ne znajući što bi sa zemnim ostacima raspadajuće ulješure.
Tim se neobičnim otkrićem kod dijela javnosti stvorila čak i stanovita rezignacija, naime činjenica da je medijski mastodont, kako mu poklonici vole tepati “šesti po veličini u toj kategoriji u Europi”, uz slušalice na ušima, cigarete i ponešto jeftinog alkohola, u pepeo transferiralo nekoliko klinaca, ne zvuči odveć epski.
Izostao je, naime, onaj očekivani junački svršetak, koji bi osjetljivom Antifa-uhu bio prihvatljiv. Fali recimo neki Kutle, koji bi s nekolicinom južnjačkih predatora na križanju Savske i Slavonske trebao izgraditi “Zagreb2”, koji bi onda simbolizirao propadanja “onog vremena” u kojem nam je svima bilo bolje. Samo što to mnogi nikada nisu uspjeli osjetiti.
Simbol Zagreba
Panegirici “najvećem novinarskom kolektivu od Beča do Atene” redaju se brzinom svjetlosti, dojam je kako ne postoji novinar koji barem mjesec dana nekada u mladosti nije radio u “hramu novinarstva”, a mnogi Zagrepčani svjedoče kako im je upravo taj “simbol grada” bio “mjesto prvog spoja”, zaljubljivanja i slično.
Kad smo kod spomenutih besmislica, valja napomenuti kako “pored Vjesnika” nikada Zagrepčanima nije bilo nikakvo “mjesto prvog spoja”, u konačnici, što biste mogli raditi oko Vjesnika, pobogu, u tom mračnom kvartu punom pasa i mačaka lutalica, pod uvjetom, kako je netko primijetio, da niste bili cinkaroš ili doušnik UDBA-e. Većina onih koji vjesnikov neboder nakon požara postavljaju na pijedestal “najvećeg simbola zagrebačkog identiteta” vjerojatno ga prije kataklizme nikada ne bi svrstali ni među prvih 50 zagrebačkih simbola, o čemu svjedoče mnoga istraživanja o prepoznatljivim simbolima gradova.
Čudnom igrom logike, u trajanju od samo jedne opožarene noći, vjesnikov je neboder uspio preskočiti mnoge znamenitosti, čak i sv. Jurja, koji se desetljećima bori sa zmajem preko puta MUO-a. Sve ostale znamenitosti tek su simbol(čić)i, ali ni blizu “najvećem” i “najprepoznatljivijem” identitetskom simbolu Zagreba – vjesnikovom neboderu.
Istraživanja o simbolima grada
Potpisniku ovih redaka do prije nekoliko dana na kraj pameti ne bi bilo pisati o besmislenim tričarijama vezanim za simboliku vjesnikovog nebodera, pogotovo jer se u profesionalnom životu permanentno bavio sličnom problematikom, sudjelujući u raznim istraživanjima i procesima brendiranja, izradi brandbookova, istražujući upravo tematiku identiteta, simbola i brendova.
Što stanovnici misle o svome gradu, što smatraju njegovim najvećim simbolima, vrijednostima, identitetu, zatim znamenitostima ili brendovima, o asocijacijama koje se vežu uz grad, o imidžu regije ili grada. Između ostalog, i za grad Zagreb. S velikom sigurnošću se može tvrditi kako ne postoji relevantno istraživanje koje bi vjesnikov neboder svrstalo među najprepoznatljivije simbole grada Zagreba, a da bi taj mastodont bio i dio identiteta, posve je isključeno.
Katedrala, HNK, Cmrok, Maksimir…
Mnoga su istraživanja provedena na tu temu, stoga se kombinacijom i analizom rezultata može zaključiti kako anketirani Zagrepčani najprepoznatljivijim simbolima i brendovima svoga grada smatraju slijedećih dvadesetak, koja čine urbani identitet grada:
Ilica (glavna zagrebačka ulica), Katedrala u Zagrebu (najveća i središnja sakralna građevina), Hrvatsko narodno kazalište (najstarije gradsko kazalište), Cmrok (zagrebački park, izletište i sanjkalište), Crkva sv. Marka (zagrebačka prvostolnica), Dubravkin put (gradsko šetalište kroz šumu uz potok), Park Maksimir (gradski perivoj i park-šuma), Uspinjača (66 metara pruge za Gornji grad), Groblje Mirogoj (centralno zagrebačko groblje), Skulptura Ribar sa zmijom (gornjogradski spomenik), Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski (najveća zagrebačka koncertna dvorana), Bundek (novozagrebački gradski park i jezero), Dotrščina (spomen-park), Krvavi most (gornjogradska ulica), Zrinjevac (jedan od najljepših gradskih parkova), Park Ribnjak (gradski park podno zagrebačke Katedrale), Meštrovićev paviljon (izložbeni paviljon), Dom HDLU ili Džamija (Paviljon Ivana Meštrovića), Medvednica (zagrebačka planina), Sljeme (najviši vrh Medvednice), Manduševac (fontana koja se nalazi na Trgu bana Jelačića), Tržnica Dolac (gradska tržnica) te Kamenita vrata.
Identitet se živi
Svakako postoje istraživanja koja bi redoslijed ili neke druge simbole uvrstila na listu prepoznatljivih simbola i brendova Zagreba, možda neka čak i vjesnikov neboder, ali do sada nije provedeno relevantno istraživanje koje bi taj neboder plasirao na bilo koju poziciju ove ili sličnih listi zagrebačkih simbola i brendova. Slijedom logike nameće se pitanje tko, i s kojim ciljem, gura vjesnikov neboder tamo gdje mu nije mjesto, ne shvaćajući kako se identitet, a time i simboli, ne može nametnuti.
Identitet treba živjeti! A da bi identitet zaživio građani ga trebaju smatrati dijelom sebe, i svojih života. Tko bi normalan vjesnikov neboder danas smatrao “dijelom sebe i svoga života”, osim ponetko u onom materijalnom smislu, da je tu nekad radio. Bavljenje identitetom i simbolima grada jest bavljenje biti, a ne omotom, i to je osnovna pogreška koju ne shvaćajući čine oni koji vjesnikov neboder naturaju kao simbol grada, i to najprepoznatljiviji, jer da bi nešto postalo simbol mora biti i dio identiteta.
Na koji bi način jedna zgrada koja je, kako navodi Mirko Galić, građena 20 godina, zatim slijedećih 20 bila u funkciji, da bi na koncu završnih 20 propadala, mogla postati sve to, nije jasno. Nisu stoga posve jasni ni motivi onih koji naturaju tu paradigmu. Ili jesu!? Naročito motivi onih koji socijalistički mastodont pokušavaju nametnuti kao najvažniji simbol grada.
Vrijeme i običaji
Konac sedamdesetih i osamdesete godine prošlog stoljeća obilježene su neimaštinom, korupcija je cvala, teška krize potresala je socijalističku državnu zajednicu. Zabilježena je, uz argentinsku, možda i najveća inflacija ikada zabilježena u svijetu. Sve je kulminiralo “stabilizacijom”, koja je trebala stabilizirati socijalistički mastodont, banane, kava i deterdženti bili su za mnoge nedosanjani san.
Uveden je i “umirovljenički kruh”, bonovi za gorivo, redovi na pumpama bili su svakodnevni. Međutim, pored svega, socijalizam je čak i u tim uvjetima gradio medijske mastodonte, zaista najveće između Beča i Atene, konkretno NIŠPRO Vjesnik, koji je tada bilo šesto po veličini takvo poduzeće, pazite sad, u cijeloj Europi!
Svaka socijalistička republika imala je svoj mastodont, Slovenci Delo, Srbi Politiku, ovi manji Pobjedu ili Novu Makedoniju, Sarajevo Oslobođenje. Uglavnom državna riznica bila je prazna, država na koljenima, siromaštvo prelazilo sve postavljene granice, plaće kasnile mjesecima, ali “kultura i mediji” cvjetali su kao nigdje, oni nisu živjeli život prosječnog Jugoslavena. Treba li objašnjavati zbog čega?
Panegirici Vjesniku
Mnogi koji posljednjih dana pišu panegirike stvarnom Vjesniku, i novini i neboderu, ne napominju kako se onaj “simbolični Vjesnik”, zapravo društvena anomalija, provukla devedesetih ispod povijesnog radara i zaposjela Hrvatsku do danas. A nije trebala! Riječ je o mnogim novinarima koji su preobukli dresove, te nastavili sa starom praksom, u novu, koliko toliko demokratski strukturiranu državu unijeli su stare veze, stare navike, formalne i neformalne razine moći, i ogromna sredstva, te nastavili kao da se ništa nije dogodilo.
Tako su bivši medijski djelatnici, među njima i mnogi doušnici kojima su javno objavljena imena, postali perjanice demokratskog novinarstva i slobodne riječi, ali samo do razine koja je njima odgovarala. Postali su toliko snažni da kada bi procijenili kako nova vlast ne funkcionira kako je zamišljeno, započinjali bi hajku čak i na Franju Tuđmana, čovjeka koji im je sve to omogućio.
Danas posve nevjerojatno zvuči podatak da je tijekom “olovnih devedesetih” nesmetano izlazio Feral Tribune, Globus, Novi List, i drugi, konačno i Vjesnik.
Što je nama neboder?
Gubitak vjesnikove zgrade eventualno može biti gubitak jedne vizure grada, gubitak lokalnog remek-djela moderne arhitekture, vizualni znak, ali ništa više od toga. Mnogi ugašeni listovi, to jest cijele redakcije listova različitih tematskih sadržaja i formata, jedan za drugim završili su s pepelom u koji je sada pretvorena i zgrada, neki navode uz njih i vjesnikova povijest i memorija. Jer je tako trebalo biti! Unatoč cijelom nizu vrhunskih novinara koji su tada pisali.
Novo vino nikada se ne dolijeva u stare mješine, staro je to pravilo političke i komunikacije i prakse, koje ako se prekrši dolazi do značajnih problema. Napisano je kako su vrijeme, ljudi i politika po pitanju Vjesnika učinili svoje, sve drugo je učinilo nešto ili netko drugi. Kamo sreće da je i mnogo ranije, danas bismo bili puno bolje i puno uređenije društvo.
Pragmatični Milanović
Franjo Tuđman, kao ni HDZ, nikada se nisu usudili taknuti u Vjesnik. Za svakoga je moglo faliti sredstava, ali za Vjesnik se uvijek moralo pronaći. Pragmatični Milanović, za razliku od Tuđmana ili Račana, koji su uvijek iznalazili sredstva, je zaključio kako mu nisu potrebne propagandističke usluge te novine, te ih ukinuo.
Paradoksalno, nitko tada za Vjesnikom nije suzu pustio, za desetinama novinara kojima je izravno bila ugrožena egzistencija. Ali, za neboderom nariču mnogi. Zbog toga i jesmo na početku zaključili kako Hrvati zapravo žive težak oblik hipokrizije.
Recimo, kako je moguće da u Zagrebu sto tisuća ljudi iziđe na prosvjed za Radio 101, a da nitko ne prosvjeduje, niti uhom ne mrdne, zbog ukidanja lista Vjesnik, time i egzistencije desetina novinara. Da bi na koncu mnogi ronili suze i naricali za vjesnikovom zgradom, tiskajući se oko nje kao oko pokojnika, ne bi li dospjeli na neku naslovnicu.
