Meter: ‘Rat i mir’. Ne u režiji Tolstoja, već Trumpa i Putina
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 16 Prosinac 2025 10:08
Postaje jasno kako je Europa potpuno izbačena s pregovaračkog stola (sada samo pokušava popraviti što je moguće svojim sugestijama a ne više vlastitim mirovnim planovima), što joj prijeti potpunim gubitkom globalnog geopolitičkog utjecaja koji je ionako krajnje oslabljen
Washington i New York – suprotstavljeni centri po pitanju projiciranja američkih nacionalnih interesa
Tlapnje o ‘reparacijskom kreditu’ Ukrajini plasiraju se iako svi dobro znaju da reparacije pobjedniku plaća u ratu poražena strana. Je li onda ova potonja baš Rusija, koja je osvojila 20% ukrajinskog teritorija i koja ultimativno postavlja svoje uvjete za kraj rata?
U Washingtonu se u cilju zaštite i širenja američkih nacionalnih interesa u svijetu prilazi s krute geopolitičke, a u New Yorku s pragmatične (poslovne) strane. Nakon što je probao s ovom prvom, Trump se u pokušaju sporazuma s Rusijom opet vraća prokušanom njujorškom pragmatizmu.
Postaje jasno kako je Europa potpuno izbačena s pregovaračkog stola (sada samo pokušava popraviti što je moguće svojim sugestijama a ne više vlastitim mirovnim planovima), što joj prijeti potpunim gubitkom globalnog geopolitičkog utjecaja koji je ionako krajnje oslabljen.
Na upit postoji li NATO-ov plan B ako se SAD potpuno povuče iz Ukrajine Rutte je, zatečen, odgovorio negativno.
Putin je rekao kako će Rusija, ako se ukrajinski napadi na ruske tankere nastave, razmotriti mjere odmazde protiv trgovačkih brodova zemalja koje pomažu Ukrajini. Razorit ćemo lučku infrastrukturu u ukrajinskim lukama (Odesa, Nikolaiv), a Ukrajina bi mogla ostati i bez izlaska na Crno more da više ne bude piratstva – rekao je ruski vođa.
Dva glavna i međusobno suprotstavljena središta širenja i zaštite američkih nacionalnih interesa nalaze se u Washingtonu i New Yorku. Da se odmah razumijemo i kako ne bi bilo nikakve zabune – oba su jednako predana navedenom cilju, ali razlika je u metodologiji kojom se do njega nastoji doći.
Washington je središte političke vlasti zemlje i brojnih utjecajnih think-tankova tj. trustova mozgova, gdje se nacionalni interesi redovito nastoje osigurati sukladno zakonitostima krute geopolitike (u koju, naravno, onda spada i vojna sila i lobiji s njom usko povezani), redovito uz pomoć stvorenih ideoloških obrazaca u njihovoj pozadini – što je vrlo često bio (i dalje biva) slučaj, kao što su globalna borba protiv komunizma, terorizma, ili sada trgovine drogom.
S druge strane, New York je američko (i svjetsko) poslovno i financijsko središte, čiji nositelji krupnog kapitala američke nacionalne interese ostvaruju u njihovoj ključnoj formi – zaradom novca, unosnim ugovorima i isto takvim investicijama kojima se osiguravaju i vanjskopolitički utjecaj (dolar, kao ključna međunarodna rezervna valuta) i ključni resursi za razvoj zemlje – od čega se na kraju krajeva i živi.
Drugim riječima, u Washingtonu se navedenom cilju prilazi s krute (geo)političke, a u New Yorku – s pragmatične strane.
Sadašnja američka administracija na čelu s Donaldom Trumpom, očito, kao niti jedna do sada kombinira oba navedena pristupa (ništa čudno: Trump, s jedne strane, sada djeluje u Washingtonu, a s druge je i sam dio njujorške poslovne elite). To je vidljivo kako u pristupu rješavanja problema Gaze (obilata politička i vojna pomoć Izraelu, američke investicijske ponude, unosni trgovinski ugovori s bogatim arapskim monarhijama), tako i Venezuele i njenog čelnika Nicolasa Madura (vrši se maksimalni politički i vojni pritisak, sličan onome proljetnome u odnosu na Iran).
Pritom je jasno kako Trump pod svaku cijenu želi izbjeći uvlačenje SAD-a u dugotrajni i skupi rat, koji bi odnio živote brojnih američkih vojnika čemu se oštro protivio tijekom predizborne kampanje i zbog čega bi mogao u potpunosti izgubiti potporu svog ključnog biračkog tijela iz redova tzv. MAGA Amerikanaca – koja je ionako već ozbiljno načeta. I to pred ključne izbore za Kongres (Zastupnički dom u cijelosti i Senat za jednu trećinu zastupnika) koji se održavaju već 3. studenog iduće godine (što je politički gledano zapravo sutra pa pripreme za njih i preslagivanje snaga već itekako traju). Republikanci sada u oba doma imaju većinu, ali to bi se uvlačenjem SAD-a u rat navedenog karaktera vrlo vjerojatno potpuno promijenilo u korist demokrata (o tome više u prosudbi na kraju teksta).
Novi element kojeg Trump mora uvažavati
Međutim, Trump i njegov tim nisu svugdje u mogućnosti kombinirati navedene metode ostvarivanja američkih nacionalnih interesa.
Prije svega to ne mogu u zonama interesa svoja dva najveća i najopasnija globalna suparnika – Rusije i Kine. Zato se u njima projiciranje američke vojne moći obavlja isključivo na način da se oružjem opskrbljuju države i režimi koje se nalaze u složenim ili pak neprijateljskim odnosima prema Pekingu odnosno Moskvi (Tajvan, Ukrajina) s obzirom kako je prijetnja američkom vojnom silom, a kamoli njena stvarna uporaba protiv njih potpuno isključena.
S druge strane (one političke), umjesto da teži klasičnom revolucionarnom obaranju ruske i kineske vlade (što su uvijek bili želja ali i praktični pokušaji mnogih demokratskih administracija) Trump je shvatio iluzornost tih nastojanja (dugotrajnost takvih obavještajnih operacija i njihova skupoća, uz potpuno neizvjesne konačne rezultate), te je težište borbe s tim zemljama prebacio u okvire carinskih, sankcijskih – odnosno trgovinskih ratova.
Ali kako niti oni do sada nisu dali očekivane rezultate tj. doveli do željene promjene vanjskih politika Moskve i Pekinga, Trump se okreće svojim korijenima tj. omiljenim metodama njujorških poslovnih elita: postizanju unosnih trgovinskih sporazuma tj pragmatizmu u nastojanju zaštite interesa SAD-a.
To je svakako bolje, nego na duge staze trošiti goleme količine novca američkih poreznih obveznika s potpuno neizvjesnim ishodom, a pogotovo na pokretanje ratova s vojnim i nuklearnim divovima u kojima je zajamčeno jedino međusobno uništenje (u najboljem slučaju Pirova pobjeda za koju bi bolje bilo da se nikada ne ostvari jer pobjedniku donosi više štete nego koristi) – smatra Trump.
I dok s Kinom, kao golemim američkim trgovinskim partnerom ali i glavnim globalnim suparnikom u 21. stoljeću Trump još uvijek ima izražen snažan ideološko-politički antagonizam („tiranija“, „crvena opasnost“, „dužničko ropstvo“), u odnosu prema Rusiji ideološka pozadina u njegovom političkom nastupu sada blijedi i gotovo da više i ne postoji.
S Rusijom će pokušati isprobanim metodama
Od prošloga tjedna na vidjelo je, kada je riječ o Rusiji, potpuno otvoreno izišla spomenuta Trumpova druga „metoda“ djelovanja – dakle trgovina. Ne samo političkim interesima tipa onih „mi vama Ukrajinu vi nama Venezuelu i(li) Iran“ (čaga vjerojatno nema ali se i ne može isključiti), već onoj klasičnoj – poslovnoj ili biznis trgovini, gdje glavnu ulogu imaju snažne američke korporacije u simbiozi s ruskim korporacijama koje su više-manje, iako velikom većinom privatizirane ipak pod dovoljnim nadzorom središnje vlade u Moskvi – bilo kroz državni dioničarski udio, bilo kroz Putinov osobni autoritet.
Kako je upravo o tome riječ svjedoči i nedavni sastanak američko-ruske delegacije u Moskvi po pitanju Trumpovog mirovnog plana za Ukrajinu. Ne samo što su iz te delegacije ispali klasični američki diplomati i profesionalni političari (prije svega državni tajnik Marco Rubio koji sada ima puno važnijeg posla u kuriranju američkih poteza prema Venezueli koje osobno predvodi), već su ih činili klasični predstavnici krupnog biznisa: Trumpov izaslanik za Bliski istok i veliki osobni prijatelj i poslovni partner po pitanju nekretninskog biznisa ne samo u New Yorku Steve Witkoff, i Trumpo zet, također vrlo aktivan u sferi investicija i nekretnina – Jered Kushner.
Iako su brojni europski političari i mediji nakon moskovskog sastanka požurili s izjavama o propasti navedenog sastanka – on je, čini se, postigao cilj, što je bilo vidljivo nakon prvih izjava Trumpa i Putina dva dana kasnije.
Trump je 3.prosinca na medijskoj konferenciji u Bijeloj kući izrazio zadovoljstvo pregovorima čije su mu rezultate prenijeli Witkoff i Kushner rekavši kako se njima čini da je „Putin spreman za završetak rata“, te je ukazao na ključnu grešku Kijeva odnosno Volodimira Zelenskog što već ranije nije pristao na sporazum s Moskvom kada mu je on (Trump), u veljači, u Washingtonu rekao kako Ukrajina „nema dobre karte u rukama“. Time je de facto ostavio otvorena vrata za nastavak američkog dijaloga s Moskvom.
Sličan ton u ocjeni moskovskih pregovora dao je i Vladimir Putin u intervjuu za televiziju India Today uoči svog dvodnevnog posjeta toj zemlji, s tim da je ponovio čvrste ruske stavove o teritorijalnim zahtjevima kojima se traži potpuno povlačenje ukrajinske vojske s preostalih područja Donbasa (DNR-a) koje ona još nadzire (riječ je o svega 10-ak posto teritorija koji, međutim, uključuje dva najsnažnija ukrajinska uporišta koja čine urbanu, industrijsku aglomeraciju – gradove Kramatorsk i Slovjansk, oba s oko 100 000 stanovnika prema prijeratnom popisu i koji su posljednji veliki bedem za sprječavanje mogućeg nastavka ruskog vojnog prodora na zapad Ukrajine – u harkovsku i dnjepropetrovsku oblast gdje prevladavaju stepe, krajnje nepovoljne za izgradnju čvrstih obrambenih utvrda sve do rijeke Dnjepra koja Ukrajinu de facto po polovici dijeli na istočni i zapadni dio).
Putin je tom prigodom ponovio kako će Rusija, ako Kijev odbije povući svoje snage, preostali prostor Donbasa osvojiti vojnom silom.
Odgovor NATO-a i EU-a
I dok se intenziviraju krajnje složeni mirovni pregovori o Ukrajini između triju ključnih strana – SADa, Ukrajine i Rusije, s tim da se i kao takvi ubrzano pretvaraju u bilateralne, američko-ruske, svima postaje jasno kako je Europa (a onda i njene ključne države Velika Britanija, Francuska i Njemačka) potpuno izbačena s pregovaračkog stola (sada samo pokušava popraviti što je moguće svojim sugestijama a ne više vlastitim planovima), što joj prijeti potpunim gubitkom globalnog geopolitičkog utjecaja koji je ionako već krajnje oslabljen (Europe nije bilo niti u Trumpovom mirovnom planu za Gazu, a vrlo ružno je izbačena iz igre i pokretanjem zračnog napada SAD-a na Iran upravo u trenutku kada je iranska delegacija stigla u Švicarsku na pregovore s tzv. Europskom trojkom – E3, koju čine Njemačka, Francuska i V. Britanija, u pokušaju pronalaska mirovnog rješenja).
Na tu činjenicu (da opet budu izigrani, ovaj put u Ukrajini) sada upozoravaju mnogi europski političari i diplomati (o tome malo niže u tekstu).
Je li ovime Trump i konačno prihvatio Putinove mantre da je EU remetilački čimbenik za postizanje konačnog mirovnog sporazuma jer bi to značilo poraz njenih sadašnjih političkih elita?
Ili pak Trump igra neku svoju igru kojom još jače želi prisiliti Europu da i u buduće čini sve ono što Washington bude želio neovisno o tome tko tamo bude na vlasti?
Ili Trump uistinu vjeruje da je ukrajinski rat došao do one krajnje točke rizika nakon čijeg prelaska više nema povratka natrag – tj. zajamčen je jedino put u katastrofu pa iz te situacije želi izvući SAD, a tko hoće ratovati nek’ ratuje?
Odgovor bi mogao biti bilo što od gore nabrojenog, a možda i sve zajedno. Što god bilo, po europske elite bit će loše.
Dakle, u Europi raste nervoza, gotovo panika, da će teret nastavka rata i poslijeratne obnove devastirane Ukrajine i njenog gospodarstva pasti isključivo na njena leđa. Zato Europska komisija mučno radi na pokušaju pronalaska nemogućeg pravnog mehanizma za izdavanje Ukrajini „reparacijskog kredita“ od 147 milijardi eura iz zamrznutih ruskih aktiva u Belgijskom Euroclearu. Iako je svima poznato kako reparacije pobjednicima plaćaju poražene države, koje su potpisale kapitulaciju! Je li u ukrajinskom ratu poražena Rusija koja je osvojila 20% ukrajinskog teritorija i ultimativno diktira uvjete prekida neprijateljstava prosudite sami.
Zbog navedene nervoze ne čudi i što je na prošlotjednoj medijskoj konferenciji glavnog tajnika NATO saveza Marka Ruttea nakon održanog ministarskog sastanka u Bruxellesu na temu pomoći Ukrajini (važno je naglasiti kako na njemu po prvi put nakon dugo godina nije sudjelovao američki državni tajnik – u ovom slučaju Marco Rubio) izvjesni novinar istome postavio pitanje postoji li u NATO-u plan B ukoliko se SAD odluči u potpunosti povući iz Ukrajine što uključuje i prekid isporuka oružja (koje sada članice NATO-a same od njega kupuju i onda isporučuju Ukrajini)? Vidno zatečen, Rutte je odgovorio kako nema plana B, a onda dodao kako je to zato jer svi vjeruju Sjedinjenim Državama da neće odustati od pomoći Ukrajini i zajedničkom djelovanju s drugim zemljama članicama. A kako u stvari vjeruju pogledajmo odmah ispod.
Lažna Putinova bomba
Najveću političku i medijsku pozornost prošloga su tjedna izazvale upozoravajuće riječi Vladimira Putina upućene Europi. Tako je 2. prosinca rekao da je, ako Europa želi rat s Rusijom, njegova zemlja na njega spremna.
Ako Europa to želi i ako „prva napadne Rusiju“, „Rusija je na to spremna već sad“ – rekao je Putin. Ali tada će taj rat s Europom, „za razliku od ukrajinskog“ u kojem Rusija, prema Putinu, pažljivo bira svoje ciljeve odnosno vodi ga „kirurški“ – „biti vrlo kratak, a Rusija tada više neće imati s kime pregovarati“.
Svima je iz tih riječi jasno kako Putin aludira na moguću uporabu ruskog oružja masovnog uništenja, odnosno onog nuklearnog, u slučaju tog rata. Ali bitno je spomenuti kontekst o tome tko ga želi prvi početi. Želim vjerovati da to ne želi nitko, već da su ratoborne izjave samo alat za političke obračune.
Ali ako ste pomislili da je ovo bila stvarna Putinova prijetnja jako ste se prevarili. Stvari izgledaju puno gore i puno opasnije. Evo o čemu je riječ.
Prijeteći tankerski rat u Crnom moru i prijeteći rusko-britanski rat
Slučajno ili ne, nakon gore spomenutih razgovora europskih vođa i svega dva dana prije moskovskih pregovora, pa čak i na sam dan održavanja istih – ukrajinska vojska po prvi je put morskim dronovima izvršila napade na civilne brodove koji prevoze rusku naftu, i to u turskom isključivom gospodarskom pojasu u Crnom moru. Radilo se o dva tankera iz tzv. ruske flote u sjeni (ne plove pod ruskom zastavom), ali i o ruskom trgovačkom brodu koji je prevozio suncokretovo ulje, zbog čega je Turska, i osobno predsjednik Recep Tayyip Erdogan izrazio prosvjed Kijevu i upozorio ga na nedopustivu eskalaciju rata u zoni Crnog mora.
Paralelno s ovim napadima, Ukrajina je 29. studenog u ranim jutarnjim satima morskim dronovima napala i ključni kazahstanski naftni terminal za izvoz svoje nafte (većinom u SAD) u ruskoj crnomorskoj luci Novorosijsk. Riječ je o Kaspijskom naftovodnom konzorciju (CPC). Konkretno je riječ o naftovodu dugom 1500 kilometara i povezuje naftna polja u zapadnom Kazahstanu s navedenom ruskom lukom. Kapacitet mu je 83 milijuna tona nafte godišnje i čini preko 80% ukupnog izvoza kazahstanske nafte. Vrlo je zanimljiva i njegova vlasnička struktura. Čine je kazahstanski KazMunayGas, američki divovi Chevron i ExxonMobil, ruski Lukoil i zajednička tvrtka ruskog Rosnjefta i britansko-nizozemskog Shella.
Napad, koji je prouzročio znatne štete na terminalu, izazvao je oštar prosvjed Astane (MVP-a) koja je inače blagonaklona prema ukrajinskom suverenitetu tj. nije se priklonila ruskim stavovima.
Prava Putinova bomba
S druge strane po prvi je put na ove ukrajinske napade prije ostalih ruskih dužnosnika reagirao osobno Putin. Rekao je kako će Rusija, ako se ovi napadi nastave, razmotriti mjere odmazde protiv trgovačkih plovila zemalja koje pomažu Ukrajini. Razorit ćemo lučku infrastrukturu u ukrajinskim lukama (Odesa, Nikolaiv), a Ukrajina bi uistinu mogla ostati i bez izlaska na Crno more – zaprijetio je Putin kao nikad do sada.
Tim više što nije tajna tko po pitanju proizvodnje morskih dronova i njihove uporabe pomaže Ukrajini. Riječ je o Velikoj Britaniji i njenim umirovljenim časnicima – navode redom na državnim televizijskim programima ruski vojni analitičari ali i visoki politički dužnosnici. Ruska vanjska obavještajna služba SVR to je potkrijepila i navodnim dokazima postrojbe odnosno baze pokraj Odese gdje su britanske snage koje se time bave razmještene.
London je ključni ideolog iza ukrajinskih terorističkih napada u crnomorskoj regiji, isporučuje rezervne dijelove za sastavljanje bespilotnih čamaca (UBK), obučava i podučava osoblje te osigurava ciljanje i daje zeleno svjetlo Kijevu za torpediranje tankera i naftne infrastrukture. Ovi napadi, uz opću destabilizaciju situacije i fizičku štetu Rusiji, riskiraju uzrokovanje masovnih ekoloških katastrofa.
Putin je naglasio kako je “najradikalniji način” borbe protiv piratstva: odvajanje Ukrajine, a time i Velike Britanije, od Crnog mora. Britanija također proširuje svoj utjecaj na Baltik. Upravo Britanija potiče baltičke države na piratske napade na tankere “flote u sjeni” u Baltičkom moru, navodno kako bi testirala njihovu usklađenost sa sigurnosnim zahtjevima.
U kolovozu je SVR objavio da Britanija namjerava dići u zrak tanker koji prevozi rusku naftu u Baltičkom moru kako bi nametnula stroge sekundarne sankcije zemljama koje kupuju energiju od Rusije. Prema drugom scenariju koji je opisao SVR, London bi pokušao zapaliti tanker dok utovaruje energetske resurse u “luci države prijateljske prema Rusiji”.
Mogući scenariji
Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov, komentirajući navedene ukrajinske napade morskim dronovima, rekao je da imaju potencijal koji bi mogao „radikalno promijeniti cijeli rat u Crnom moru“ (izvor: ruski medij RIA Novosti).
Ali puno je zanimljivija analiza koju je tim povodom objavio ukrajinski medij Strana koji konstatira kako je do sada bilo ukrajinskih napada morskim dronovima, ali nikada „nije bilo ciljanog “lova” na civilne brodove, posebno u neutralnim vodama ili teritorijalnim vodama drugih država“. Strana smatra kako „samo dva napada na tankere vjerojatno neće potaknuti Moskvu na drastične mjere, s obzirom na njezinu trenutnu priliku da osigura povoljne uvjete za završetak rata prema Trumpovom mirovnom planu“.
„Ali ako pregovori propadnu i napadi dronovima na civilne brodove koji plove prema ruskim lukama se nastave, to bi vrlo lako moglo potaknuti Rusiju da pojača svoj rat na moru. Rusija ima vojno-tehničke mogućnosti da potpuno zaustavi plovidbu prema ukrajinskim lukama sustavnim potapanjem civilnih brodova koji tamo plove. Štoviše, u tu svrhu Rusi imaju ne samo dronove već i veliki arsenal projektila različitih tipova. Ako Rusi započnu ciljani napad na brodove, ne samo blizu obale već i u neutralnim vodama, proglašavajući blokadu ukrajinskih luka i zabranjujući ulazak plovilima bez dopuštenja Rusije, plovidba će biti blokirana. Budući da Ukrajina nema drugi pristup moru, to bi bilo katastrofalno za gospodarstvo zemlje. Do sada Rusija nije djelovala na ovaj način, … To je moguće bilo zbog straha od ukrajinskog uzvratnog udara na civilne brodove koji plove prema ruskim lukama. Rusija ima vrlo velik trgovinski promet preko Crnog mora, što je izuzetno važno za rusko gospodarstvo. Stoga Moskva očito nije htjela riskirati gubitak ili značajno smanjenje. Nadalje, napadi na civilne brodove nesumnjivo bi izazvali izrazito negativnu reakciju na međunarodnoj razini (uključujući i zemlje globalnog Juga).
Ali ako ukrajinski dronovi nastave sustavno napadati brodove koji plove prema ruskim lukama, stav Moskve prema tom pitanju mogao bi se promijeniti. I ruska vojska mogla bi početi pokretati masovne napade na civilne brodove koji plove prema ukrajinskim lukama. Ili, alternativno, mogla bi upotrijebiti raketu Orešnik za napad na lučku infrastrukturu, što bi je moglo potpuno uništiti.
Ukrajina bi, kao odgovor, povećala intenzitet svojih napada na brodove. A ako bi se pomorski rat vodio u neutralnim vodama, to bi moglo dovesti do zaustavljanja trgovačkog brodarstva u cijelom Crnom moru. To je, naravno, nepoželjno za bilo koju obalnu zemlju.
Stoga je situacija s napadima na brodove još jedan primjer kako eskalacija uvijek dovodi do pogoršanja situacije za sve. A to je dodatni argument u prilog brzom završetku rata.“ – zaključuje ukrajinski medij.
Prosudba
Teško se ne složiti sa zaključcima spomenutog medija čiju ispravnost zapravo najbolje potvrđuju i naknadno izrečene navedene Putinove prijetnje.
Međutim, ključno je pitanje, prema mom mišljenju, tko stvarno stoji iza tih ukrajinskih napada – precizno tempiranih uoči pregovora Amerikanaca i Rusa u Moskvi?
Odbacio bih, ili kao najmanje moguću vjerojatnost naveo da je riječ o samoinicijativnim potezima Kijeva koji je odlučio zaigrati na sve ili ništa potpunom eskalacijom čak i u vodama članica NATO saveza – u ovom slučaju Turske. Vlasti u Kijevu, opterećene korupcijskim skandalima i potpuno ovisne o zapadu i vojno i financijski za tako nešto nemaju političke snage ali ni tehničkih mogućnosti.
Iako većina analitičara prstom upire upravo u Engleze, najveće stručnjake za pomorsko ratovanje i tradicionalno i nostalgično vezani uz Crno more i Krim još iz doba dvaju Krimskih ratova s Ruskim carstvom u drugoj polovici 19. stoljeća, tko može jamčiti i da Amerikanci ne mogu stajati iza svega ovoga. Oni su stvarni gospodari u Kijevu – diplomatski, vojno i obavještajno definitivno najjači od svih vanjskih igrača uključenih u opasnu i nikad složeniju ukrajinsku geopolitičku igru u kojoj nema nevinih?
Što se pak tiče uspjeha u nametanju odnosno prihvaćanju Trumpovog mirovnog plana moguće je sve – i uspjeh i neuspjeh.
S druge strane Trumpu istinski prijeti gubitak barem jednog doma Kongresa na izborima iduće godine – prije svega Zastupničkog – koji će za sobom povući nove političke sukobe, vjerojatno i treći pokušaj opoziva (impeachmenta) protiv Trumpa u njegovoj ukupnoj predsjedničkoj karijeri pa bi sigurno želio postati „gospodar mira“ i u Ukrajini (kao u Gazi i na još 7 mjesta u svijetu o kojima se hvali da je zaustavio ratove).
Po Trumpa je krajnje neugodan raskol među MAGA Amerikancima nakon njegovog nedavnog oštrog sukoba s poznatom predstavnicom tog pokreta kongresnicom Marjoire Taylor Greene koja ga je oštro kritizirala za odmak od njegovih predizbornih obećanja.
Obično u takvim situacijama aktualne administracije rade „osvježavanje“ tj. kadrovske rekonstrukcije.
U tom kontekstu možda se najprije nazire sjena moguće smjene ministra rata Petea Hegsetha zbog sve veće afere oko izdavanja zapovijedi za dvostruki napad tj. drugi napad na već granatom pogođenu jahtu u Karipskom moru koja je navodno prevozila drogu i čime je zapravo „izvršeno ubojstvo bez sudske presude“ – kako to interpretiraju protivnici Trumpove administracije. Nepopularni Hegseth, poznat po masovnim čistkama u Pentagonu i ukidanju brojnih ugovora, već bi mogao dobiti i zamjenu. U pojedinim kuloarima spominje se ime Dana Driscolla, Trumpovog velikog pouzdanika i bliskog prijatelja potpredsjednika JD Vancea, koji se nedavno u Kijevu iskazao velikim pritiscima na Zelenskog da prihvati Trumpov mirovni plan.
Nije isključeno i da je sudbina državnog tajnika Marca Rubia vezana uz sudbinu američke politike prema Venezueli koju on predvodi i u kojoj fanatično, još tijekom svog čitavog političkog života na Floridi, nastoji doći do svrgavanja režima Nicolasa Madura i vraćanja te zemlje u sferu utjecaja SAD-a zbog čega mu je ukrajinski problem sekundaran za rješavanje.
U tim i takvim okolnostima predviđati daljnji razvoj ukrajinskog rata odnosno perspektivu za uspjeh Trumpovog plana krajnje je nezahvalno. Vjerojatno će rat potrajati još koji mjesec s obzirom na jasan otpor Kijeva i Europe pojedinim točkama tog plana, tj. dok se u njemu ne „izbruse svi oštri kutovi“ na koje bi se mogli ubosti političari koji ga prihvate.
Moskvi Trump nedvojbeno više odgovara u odnosu na Joea Bidena i njegove istomišljenike iz Demokratske stranke, ali je nemoguće očekivati da će se ona zbog spašavanja Trumpove političke sudbine odlučiti na po sebe neprihvatljive kompromise. Štoviše, Putin upravo inzistira na čvrstim pravnim jamstvima budućeg sporazuma, upravo zato da neki novi predsjednik SAD-a jednim svojim ukazom poništi sve ono što je potpisao Trump. Kao što je uostalom i Trump radio s Bidenovim potpisima svojih uredbi, pa čak i s gotovo međunarodnim sporazumom o iranskom nuklearnom programu iz 2015., kada je iz istoga jednostrano povukao SAD i proglasio ga po njega nevažećim.
Ali ono što se gotovo sa sigurnošću može predvidjeti je, da će eventualnim neuspjehom pregovora o Ukrajini doći do eskalacije rata, s nikad većom opasnošću da se prelije iz svojih sadašnjih okvira u susjedne europske zemlje.
Bi li nakon toga SAD mogao ostati po strani?
