Meter: Dosta joj je izolacije: EU traži svoga pregovarača s Putinom
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 16 Siječanj 2026 11:03
Čini se kako je Europska unija na kraju ipak morala prihvatiti činjenicu da se, umjesto Rusije, ona našla izoliranom stranom po pitanju rješavanja ukrajinskog rata – i ne samo njega. Ali zadržimo se za sada ipak isključivo na njemu.
Umjesto nastavka inzistiranja na strateškom porazu Rusije odnosno na pobjedi Ukrajine, Bruxelles se s dolaskom Donalda Trumpa na vlast suočio s gorkom pilulom: umjesto Europljana, kao primarnih sugovornika po pitanju pronalaska mirovnog rješenja ukrajinskog rata – kako su se tomu mnogi u Europi pogrešno nadali vjerujući ipak u Trumpovo ponašanje po inerciji pristupa Joea Bidena koji je a priori odbijao bilo kakav dijalog s Moskvom dok ova u potpunosti ne povuče svoje snage iz Ukrajine na granice iz 1991., Trump je, međutim, zauzeo potpuno drukčiji stav.
Shvatio je – i to pravilno, što je pokazalo vrijeme – kako nikakvog rješenja ukrajinskog rata ne može biti bez sudjelovanja Rusije jer je ona ta koja od 2024. godine do sada ima vojnu inicijativu, dok Ukrajina produljenjem rata samo slabi – i u vojnom, i u gospodarskom, i u financijskom smislu – postajući posve ovisna o zapadnim sponzorima kako bi uopće i funkcionirala kao država. Osim toga Trump itekako uvažava čimbenik nuklearnog strateškog naoružanja kojeg posjeduju SAD i Rusija na paritetnoj osnovi i koja jamči međusobno uništenje u slučaju njegove primjene, i sukladno tome jasno daje do znanja kako zbog Ukrajine ni pod koju cijenu ne namjerava s Rusijom pokretati Treći svjetski rat.
Zbog toga se odmah po dolasku na vlast okrenuo ruskom vođi Vladimiru Putinu, što je uostalom, najavljivao i tijekom svoje predizborne kampanje pa čudi iznenađenje onih koji se iznenaditi ne bi smjeli (europske vođe) zašto su vjerovali u suprotno, ili, još važnije, zašto se za taj predvidljivi scenarij nisu pripremili i tako neutralizirali ili barem smanjili negativne političke posljedice po Europu.
Ali ni to (razgovori s Putinom) ne bi bio neki prevelik problem za Europu, da Trump pritom nije s pregovaračkog stola odstranio europske vođe, pripuštajući blizu istoga samo ukrajinskog čelnika Volodimira Zelenskog. Potonji je pak preuzeo svojevrsnu ulogu posrednika između Trumpa i ključnih europskih vođa udruženih u tzv. Koaliciju voljnih, koja, međutim, bez aktivnog sudjelovanja SAD-a u sigurnosnim jamstvima za Ukrajinu (čega za sad nema a vrlo vjerojatno neće ni biti) nema baš nikakve mogućnosti za odlučno djelovanje po pitanju reguliranju ukrajinskog sukoba.
Trump je time udario europske vođe tamo gdje su najosjetljiviji – po njihovom egu. Oni bi sve dali da sjede za stolom zajedno s Trumpom i Putinom i da pred svojom javnošću onda konačno potvrde ono čega u stvarnosti već duže vremena nema – da se i njih pita za mišljenje i da oni o nečem geopolitički važnom presudno odlučuju.
Odlučuju, naravno, samo onoliko koliko im to omogući Trump. Jer on je europskim čelnicima već ranije jasno dao do znanja da su imali vremena pune tri godine nešto učiniti oko zaustavljanja ukrajinskog rata, a da na kraju nisu učinili ništa. Sada bi to željeli učiniti, ali opet samo šlepajući se uz njegovu pomoć. Međutim, Trump jednostavno nije takav političar: nikome ne daje milostinju niti priliku za popravne ispite – poglavito kad je riječ o političarima koji su mu tijekom njegove kampanje aktivno podmetali klipove po kotače tj. radili o njegovoj (političkoj) glavi – posve otvoreno agitirajući za Joea Bidena a kasnije Kamalu Harris kao kandidate Demokratske stranke.
Koliko među europskim vođama raste panika da ih Trump posve ne odbaci svjedoči i najnovija “saga”, a zapravo smišljeni Trumpov plan za discipliniranje Europe – ona vezana uz njegovu želju da joj preotme Grenland. I upravo je u tom smjeru trenutačno usmjerena glavnina napora koji čine europski političari i diplomatski službenici kako bi pronašli rješenje koje bi im na najbezbolniji način dozvolilo da donekle sačuvaju obraz.
Međutim, moraju pritom pokušati vratiti i izgubljeni ugled oko spomenutog utjecaja na ukrajinski sukob, pa su trenutačno u političkom smislu rastegnuti do maksimuma: od krajnjeg zapada kontinenta pa do njegovog istoka.
Žele svog pregovarača
Ovaj dugački uvod bio je produkt, odnosno moja reakcija na danas objavljenu vijest medija POLITICO, a riječ je – ni manje ni više – o želji EU-a da izabere svog službenog pregovarača za razgovore s Rusijom. Uvjeren sam, gotovo sigurno, da su u tome bili potaknuti načinom na koji je Donald Trump to učinio imenovanjem svojih osoba od najvećeg povjerenja Stevena Witkoffa i Jareda Kushnera za razgovore s Putinom.
Ali lako je sebi naći osobe od povjerenja kad si samostalan u donošenju odluka. Ali kako će jedna osoba, kad se odabere, moći biti od povjerenja baš za sve članice EU-a to mi baš i nije jasno – tim više što se po mnogim pitanjima, a sve češće upravo i po Ukrajini članice slažu kao “rogovi u vreći” tj. svaka vuče na svoju stranu. Ja im samo mogu poželjeti sreću da u tome uspiju – odnosno da izaberu kompetentnu, a ne ideološki opterećenu osobu s kojom će Putin pristati razgovarati. Jer on sigurno neće željeti gubiti vrijeme samo da bi slušao kritike i upozorenja kako bi se morati ponašati da bi sporazum o ukrajinskom ratu bio zadovoljavajući za EU.
Ali da ne duljim previše, evo što točno piše navedeni medij u svom današnjem tekstu.
Europske vlade vrše pritisak na EU da imenuje pregovarača koji će zastupati njihove interese u vezi s Ukrajinom, bojeći se da će Sjedinjene Države iza njihovih leđa sklopiti sporazum s Rusijom.
Pristalice plana – uključujući Francusku i Italiju – osigurale su podršku u Europskoj komisiji i među nekolicinom drugih zemalja za tu poziciju, prema riječima trojice diplomata i dužnosnika izravno upoznatih s razgovorima kojima je zajamčena anonimnost prilikom razgovora za POLITICO.
Kažu da Europa može održati svoje crvene crte, poput potencijalnog budućeg članstva Ukrajine u NATO-u, samo ako EU ima mjesto za stolom.
Ovaj neviđeni potez označio bi veliku promjenu u načinu na koji se Europa uključuje u niz bilateralnih pregovora koje je posredovao američki predsjednik Donald Trump, a dolazi u trenutku kada kontinent nastoji pokazati da je spreman igrati glavnu ulogu u bilo kakvom rješenju kojim bi se okončao četverogodišnji rat.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron i talijanska premijerka Giorgia Meloni udružili su snage posljednjih tjedana kako bi pozvali na otvaranje diplomatskih kanala ruskom vođi Vladimiru Putinu i njegovom užem krugu, čak i dok mirovni pregovori u Bijeloj kući posrću.
„Macron se posljednjih dana zalagao da je, s obzirom na bilateralne razgovore između Amerikanaca i Rusa, važno igrati barem određenu ulogu u raspravi“, rekao je visoki francuski dužnosnik. „Meloni je uvelike podržala tvrdnju… da nisu naivni u pogledu onoga što se može postići tim razgovorima, ali u ravnoteži između neangažiranja i angažiranja, u nekim glavnim gradovima sve je veće uvažavanje [prednosti angažiranja].“
I dalje postoje velika neslaganja oko detalja stava. Kritičari kažu da bi imenovanje pregovarača impliciralo da je Rusija spremna pregovarati u dobroj vjeri i da bi prihvatila sve osim potpunog podređenja Ukrajine. Trumpovi napori da posreduje u postizanju dogovora do sada su propali, a Kremlj odbija odustati od svog zahtjeva da Ukrajina preda dijelove teritorija koje ruske trupe nisu uspjele osvojiti.
Poruka za Moskvu
U Bruxellesu se vode rasprave o tome što bi blok doprinio bilo kakvim razgovorima i kako bi se to moglo iskoristiti kako bi se osiguralo da Trump ne zanemari njegove zabrinutosti.
„Postoje neka pitanja o kojima se ne može raspravljati [samo] sa SAD-om kada imaju izravne implikacije na našu sigurnost kao Europljana“, rekao je dužnosnik. „Poruka Washingtonu jednako je važna kao [poruka] Moskvi.“
Kurt Volker, koji je bio specijalni američki izaslanik za pregovore o Ukrajini u prvom Trumpovom mandatu i veleposlanik pri NATO-u od 2008. do 2009. pod tadašnjim predsjednikom Georgeom W. Bushom, rekao je za POLITICO da Bruxelles mora biti odlučniji ako želi biti uključen u pregovore.
„Jasno je da će Trump nastaviti dijalog s Putinom i izravno i putem [američkog izaslanika Stevea] Witkoffa“, rekao je. „To neće nestati. Dakle, morate imati vlastitu komunikaciju ako se to događa – ne radi se o tome da budete u istoj prostoriji s Amerikancima i Rusima, već o tome da imate bilo kakvu komunikaciju.“
Stvaranje radnih mjesta
Europski čelnici prvi su put raspravljali o ideji posebnog izaslanika na summitu EU prošlog ožujka, potvrdio je visoki dužnosnik EU. Unatoč širokoj podršci, nije donesena nikakva odluka, a prijedlozi su izostavljeni iz naknadne zajedničke izjave.
Uloga bi bila usko usmjerena na predstavljanje Bruxellesa u pregovorima s Kijevom – što je sasvim drugačiji prijedlog od Melonijnog prijedloga o sugovorniku za Moskvu.
„Zemlje koje su podržavale izaslanika za Ukrajinu možda neće podržavati izaslanika za razgovore s Rusijom“, rekao je dužnosnik.
Kaja Kallas, visoka predstavnica EU za vanjske poslove, dosljedno se pozicionirala kao jedina kandidatkinja za bilo kakvu ulogu u pregovorima o budućnosti Ukrajine. Bivša estonska premijerka bila je čvrsta saveznica Kijeva i iskoristila je svoju ulogu kako bi pridobila prijestolnice za podršku jačim sankcijama osmišljenim da prisile Rusiju da prekine svoj agresivni rat.
„Ako bi Europa imenovala posebnog izaslanika, pitanje je koga ta osoba predstavlja? Kome odgovara?“, upitao je Volker. „Ako bi to bila [predsjednica Komisije Ursula] von der Leyen, koja stavlja Kaju Kallas i Službu za vanjsko djelovanje [diplomatski zbor EU] na marginu – većina izaslanika obično je bila unutar službe za vanjsko djelovanje, ali to bi bilo na tako niskoj razini kada bi trebali izravno razgovarati s Putinom, ne bi funkcioniralo.“
„Ali onda mogu samo zamisliti rasprave u Komisiji kad bi Vijeće imalo izaslanika. To nikada ne bi uspjelo.“
Dužnosnici su potvrdili da ključni aspekti posla – poput toga hoće li predstavljati samo EU ili cijelu “koaliciju voljnih”, uključujući Ujedinjeno Kraljevstvo i druge – tek trebaju biti razrađeni. Isto vrijedi i za diplomatski rang i hoće li se formalno imenovati birokrat ili neformalno delegirati uloga trenutnom nacionalnom vođi.
Talijanski ministar Giovanbattista Fazzolari – utjecajni Melonijev saveznik čija se ukrajinska supruga smatra zaslužnom za izgradnju podrške Kijevu unutar rimske vladajuće koalicije – rekao je tijekom vikenda da bi bivšem talijanskom premijeru Mariju Draghiju trebalo ponuditi mjesto posebnog izaslanika.
U međuvremenu, još četvorica diplomata primijetila su da se finski predsjednik Alexander Stubb često smatra potencijalnim predstavnikom Europe u bilo kakvim razgovorima s Washingtonom i Moskvom. Iskusni diplomat desnog centra uspostavio je prijateljske odnose s Trumpom igrajući golf, dok njegova zemlja graniči s Rusijom i bila je meta hibridnih kampanja Kremlja.
Prema jednom od njih, oslanjanje na „aktivnog vođu“ znači da bi mogli biti „malo slobodniji u onome što govore“. Međutim, „drugo je pitanje shvatiti koji je trenutak za razgovor s Putinom. Postoji li rizik da ako to učinite, na neki način legitimirate i njegove stavove?“
Dva dužnosnika EU-a naglasila su za POLITICO da ne postoji uloga posebnog izaslanika i da je bilo kakva rasprava o kandidatima preuranjena. Uz to, treći je primijetio da „nijedan od ovih poslova ne postoji dok ne postoji“.
Zaključak
U tekstu Politico-a očito se miješaju elementi zdravog realizma (ovdje čitaj razuma) s elementima ideologije.
Naime, maštati da bi Putin o nečem konstruktivnom mogao razgovarati s otvorenim rusofobima, koji su sve do sada a priori odbacivali bilo kakav dijalog s Moskvom paralelno joj postavljajući ultimatume – poput Estonke Kaje Kallas (s kojom se ruski analitičari i mediji masovno izruguju upravo kad je riječ o kompetenciji), ili pak Finca Alexandera Stubba koji je također sve donedavno (sada je ponešto ublažio retoriku) odašiljao krajnje uvredljive poruke Moskvi bilo bi potpuno pogrešno.
Kao što sam rekao u uvodu – puno bolji pristup bio bi pronalazak kompetentne osobe (ne nužno iz “političke kreme”, istinski spremne i fokusirane za rad na uspostavi barem minimalnog europsko-ruskog povjerenja (čega sada nema ni u tragovima) nužnog da bi se barem poneki važni europski interesi involvirali u budući sporazum o Ukrajini, kad je u istu već uloženo toliko našeg novca a to će samo dalje rasti.
Ono što je Putin bezbroj puta ponavljao tijekom proteklih godina sada se pokazuje korisnim za uporabu: Rusija je spremna za dijalog sa svima onima koji to žele i u Europi, i u Americi, ili bilo gdje drugdje na svijetu. Ali oni koji su taj dijalog s Rusijom samoinicijativno prekinuli i onemogućili moraju pokrenuti prvi potez.
Uvjeren sam kako se Putinov stav u međuvremenu po ovom pitanju nimalo nije promijenio. S jednim važnim dodatkom kojeg sam zaboravio napomenuti: on traži da se pritom dijalog mora voditi s međusobnim punim uvažavanjem, a ne svisoka.
Jesu li europski politički mudraci ovu lekciju spremni naučiti, odnosno jesu li je spremni prihvatiti ili će nastaviti udarati glavom o zid nastupajući “svisoka” doznat ćemo vjerojatno vrlo brzo.
Jer vremena za otezanje s ovom odlukom Europa nema. Vrijeme će je jednostavno pregaziti i ostaviti na marginama, točnije vjetrometini visoke geopolitike – potpuno podložnu SAD-u i hirovima njegovih vođa.
