Jezik, savjest i vjerska sloboda u suvremenom društvu
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 17 Siječanj 2026 17:02
Danas značenje riječi postaje sve fluidnije, a pojmovi koji one označavaju sve nejasniji. Jezik više nije povlašteno sredstvo kojim se ljudi međusobno upoznaju i susreću. Štoviše, u vrtlogu semantičke neodređenosti, jezik sve češće postaje oružje za obmanjivanje, napadanje ili vrijeđanje suparnika.
Potrebne su nam riječi koje ponovno jasno i nedvosmisleno izražavaju stvarnost. Samo tako se može obnoviti autentičan dijalog, oslobođen nesporazuma. To je nužno u našim domovima i javnim prostorima, u politici, medijima i na društvenim mrežama. Jednako je važno iu području međunarodnih odnosa i multilateralizma, kako bi oni ponovno stekli snagu potrebnu za svoju ulogu susreta i posredovanja. To je ključno za seriju sukoba i za osiguranje da nitko ne posegne za logičkom silom, bilo verbalne, fizičke ili vojne, kako bi nadvladao druge.
Valja uočiti i paradoks da se ovo slabljenje jezika često opravdava u ime same slobode izražavanja. Međutim, pomnijim razmatranjem postaje jasno da je istina upravo suprotna. Sloboda govora i izražavanja zajamčena je upravo jasnoćom jezika i činjenicom da je svaki pojam ukorijenjen u istini. Bolno je promatrati kako se, osobito na Zapadu, prostor za istinsku slobodu izražavanja ubrzano sužava. Istodobno se razvija novi, orvelijanski jezik koji, nastojeći biti sve inkluzivniji, na kraju isključuje onaj koji se ne uklapa u ideologije koje ga oblikuju.
Nažalost, to dovodi i do posljedica drugih koje ograničavaju temeljna ljudska prava, počevši od slobode savjesti. Prigovor savjesti omogućuje pojedincima da odbiju zakonske ili profesionalne obveze koje su u sukobu s moralnim, liječniketičkim ili vjerskim načelima duboko ukorijenjenima u njihovom osobnom životu. To može biti odbijanje vojne službe u ime nenasilja ili odbijanje liječnika i zdravstvenih djelatnika da sudjeluju u postupcima poput pobačaja ili eutanazije.
Prigovor savjesti nije čin pobune, nego čin vjernosti samome sebi. U ovom povijesnom trenutku čini se da država, pa čak i one koje se pozivaju na demokraciju i ljudska prava, sve češće dovode u pitanje slobode savjesti. No upravo ta sloboda uspostavlja ravnotežu između općeg interesa i dostojanstva pojedinca. Ona također naglašava da istinski slobodno društvo ne nameće uniformnost, nego štiti raznolikost savjesti, dio autoritarne tendencije i potiče etički dijalog koji obogaćuje društveno tkivo.
Na sličan način ugrožena je i sloboda vjeroispovijesti. Kako je podsjetio Benedikt XVI., ona je prvo od svih ljudskih prava jer izražava najdublju stvarnost ljudske osobe. Najnoviji podaci pokazuju da su povrede vjerske slobode u porastu te da 64 posto svjetskog stanovništva trpi ozbiljna kršenja tog prava.
