Meter: Agonija Europe u kontekstu Trumpovog ‘ovladavanja svijetom’
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 19 Siječanj 2026 16:09
Također potvrđuje i gore navedenu konstataciju o Europi kao onoj koja bi željela nastaviti igrati ulogu koju je imala, a da zato nema ni približno dovoljno vojne snage ni odlučnosti. Europa (EU+NATO) bez Amerike je jednostavno izgubljena i neće opstati ukoliko joj se bude namjeravala suprotstaviti.
Ušli smo u sigurnosno krajnje nestabilnu i neizvjesnu 2026. godinu na globalnoj razini, prema kojoj će ona 2025. (u kojoj su mnogi predviđali kulminaciju međunarodnih kriza, odnosno da će predstavljati prekretnicu nakon koje bi trebala uslijediti rekonfiguracija snaga i relaksacija odnosa među glavnim akterima) zapravo izgledati kao “godina mira, nade i prosperiteta“. Obilježile su je prije svega visokorizična ukrajinska ratna kriza kojoj se kraja ne nazire, kao i američki kratkotrajni ali precizni vojni udar na Iran, smjena režima u Siriji, rat u Gazi i štošta drugo.
Ovo navodim samo kako bih naglasio da ništa od navedenog još nije do kraja regulirano i ukazao na dramatičnost novih događaja i opasnosti koje nam istinski prijete i od kojih ne smijemo okretati glavu logikom nojeva (zabiti glave u pijesak, u našem slučaju u mobitele i zabavu, i tako si stvoriti virtualnu percepciju da je sve oko nas u redu i pod kontrolom). Jer pod kontrolom nije ama baš ništa! Sve se događa u hodu, kaotično, iznenada, s potpunim kolapsom međunarodnog prava u pozadini – zbog čega će se uvažavati isključivo argument sile. Oni koji je već posjeduju imaju šanse, a oni koji je do sada nisu stvorili i to tek planiraju šanse nemaju: ili će biti potpuni vazali stvarnih moćnika, ili će jednostavno nestati s međunarodne scene kao čimbenici koje će se o bilo čemu važnom nešto pitati. (Nažalost, u potonjoj ulozi prije svega vidim Europu ma koliko se njeni vodeći političari trsili stvari prikazivati u optimističnijem svjetlu. Prostora za njega jednostavno nema.)
Ples na rubu ponora
Dakle, 2026. godina u geopolitičkom bit će istinski globalni „ples na rubu ponora“, pri čemu se definitivno ne može isključiti i treći svjetski rat (koji zapravo već traje, a što je bila i konstatacija pok. pape Franje, izrečena puno prije početka ukrajinskog rata koji ju je samo pojačao). S jednom golemom razlikom: taj bi treći svjetski rat sada po prvi put mogao uključiti i međusobne sukobe globalnih igrača unutar ključnog geopolitičkog trokuta SAD-Rusija-Kina, koliko god to izgledalo nemoguće s obzirom kako se radi o najvećim vojnim i nuklearnim silama, od kojih si one dvije prve po svim parametrima i mišljenjima profilnih stručnjaka jedine mogu jamčiti međusobno potpuno uništenje.
Ili će se to ipak izbjeći podjelom sfera? O svemu tome u nastavku teksta.
Kako počinje kaos?
Sve je, zapravo, počelo novogodišnjom američkom kirurškom vojno-obavještajnom operacijom svrgavanja i otmice venecuelanskog čelnika Nicolasa Madura i njegove supruge koji su prebačeni u SAD. Predsjednik Donald Trump njome je opet postigao ono što želi – i to bez prolijevanja krvi američkih vojnika, kako je obećao u predizbornoj kampanji tvrdeći da će zaustaviti nove američke (masovne) vojne intervencije. Barem tako izgleda za sada, a što nosi budućnost nitko se ne usudi prognozirati jer je to u nastalom kaotičnom svijetu zapravo i nemoguće.
Ako na stranu stavimo, s gledišta međunarodnog prava šokantne, javno obznanjene motive od strane Bijele kuće za navedenu operaciju, poput ovladavanja venecuelanskim naftnim bogatstvom i borbe protiv narkotrgovaca – najvažnije pitanje koje nas zanima je što ona predstavlja u geopolitičkom i geostrateškom smislu?
Trumpove javne izjave da će SAD kontrolirati Venezuelu puno duže od jedne godine djelomično nam na to daju odgovor. Sjedinjene Države su s praktičnom operacionalizacijom svoje, početkom listopada prošle godine u Europi šokantno primljene nove strategije nacionalne sigurnosti – NSS, sada jasno dale do znanja kako im je prioritet osigurati nadzor nad zapadnom hemisferom, što je djelomično modificirani povratak Monroevoj doktrini od 30-ih godina 19. stoljeća, koja je bila poruka europskim kolonijalnim silama da na oba američka kontinenta one više nemaju što tražiti, dok se SAD zauzvrat neće miješati u unutarnje političke stvari Europe.
Ironija sudbine, a zapravo agonija Europe
Taj djelomični američki izolacionizam kroz najavljeno povlačenje iz Europe i ostalog svijeta zapravo je želja za potpunom hegemonijom u zapadnoj hemisferi, koja je, kao i ona istočna – prepuna prirodnih bogatstava i resursa. Poglavito ako joj pridodamo Grenland – autonomnu zemlju koja je pod suverenitetom Kraljevine Danske.
Hoće li to i ostati nisam pretjerano uvjeren. Trump je još tijekom svog prvog mandata javno izjavio kako Grenland želi kupiti, ali je tada izazvao globalni podsmijeh s obzirom da je bio politički nejak, s golemim medijskim pritiskom na leđima i političkim pritiskom demokrata i dobrog dijela republikanaca, s nestabilnom administracijom, sklepanom čak i od dužnosnika koji se nisu slagali s njegovim politikama.
Sada, međutim, to ni izdaleka nije slučaj. Trump je onaj koji potpuno kontrolira svoj tim. Umjesto zvučnih imena koje je odabrao u prvom mandatu kao ključne suradnike i koji su imali svoju težinu a time i pravo na vlastito mišljenje koje nije mogao kontrolirati (John Bolton, Rex Tillerson, pojedini bivši visoki generali američke vojske i td.), u drugom se mandatu okružio politički manje poznatim osobama, ali koje zato čvrsto drži za uzde kako ne bi solirali i time remetili koncepciju provedbe njegove strateške politike na domaćoj i međunarodnoj pozornici.
Ojačan nakon uspjeha operacije Venezuela, uopće ne čudi što se vratio temi Grenlanda koju je načeo još na početku drugog mandata pa pauzirao sve do sada. Taman kad su Danska i EU mislili da je sve gotovo, Trump je nastupio s još većom snagom i odlučnošću da jednom zauvijek riješi „pitanje Grenlanda“.
Ovdje podsjećam na ironiju, a zapravo agoniju Europe: danska vlada je u listopadu prošle godine rekla kako postoji samo jedna država koja prijeti Danskoj, a to je Rusija. Ta ista vlada, početkom 2026., dakle nakon samo cca dva mjeseca, izjavljuje kako snažno poziva „Sjedinjene Države da prestanu prijetiti bliskom savezniku“ (Danska je stvarno najveći američki saveznik u Europi što mnogi ne znaju već govore o Ujedinjenom Kraljevstvu, Italiji, …, istočnoeuropske članice NATO-a su tu irelevantne, one su za razliku od navedenih ipak samo klasični vazali).
Istodobno, Europska komisija je lani objavila kako je Rusija „egzistencijalna prijetnja za nas, ne samo Ukrajini, ne samo susjedima, nego cijeloj Europi“. Ove godine EU odašilje poruku: „Grenland pripada svom narodu… na Danskoj i Grenlandu je, i samo na njima, da odluče. Prijetnje i fantazije o aneksiji nisu prihvatljive.“
Dakle, da nije tragično bilo bi duhovito!
Međutim, aneksije nisu bile prihvatljive ni po pitanju Putinove politike prema Ukrajini pa što se na kraju dogodilo: od Krima 2014. do tzv. Novorusije danas. Ovo samo potvrđuje moju početnu konstataciju o nastalom kaotičnom svijetu i dominantnom čimbeniku sile koji sada o svemu odlučuje kao nikad ranije u moderno doba. Također potvrđuje i gore navedenu konstataciju o Europi kao onoj koja bi željela nastaviti igrati ulogu koju je imala, a da zato nema ni približno dovoljno vojne snage ni odlučnosti. Europa (EU+NATO) bez Amerike je jednostavno izgubljena i neće opstati ukoliko joj se bude namjeravala suprotstaviti.
To Trump dobro zna, i zato mislim kako će zaigrati tvrdo po pitanju preuzimanja Grenlanda, a da su šanse Danske da ga zadrži pod svojim suverenitetom sve slabije.
Još sam početkom godine u jednoj od svojih analiza rekao kako američka kupnja Grenlanda ne bi bila nikakav povijesni presedan. Danska je to već učinila 1913. godine s Djevičanskim otocima prodavši ih SAD-u. Tada se Washington bojao da bi Kajzerova Njemačka mogla preuzeti ove otoke u Karipskom moru u slučaju pobjede u Prvom svjetskom ratu.
Sada se pak Washington formalno boji da će Kina i Rusija Danskoj preoteti Grenland (iako o tome nema baš nikakvih dokaza ali je taj narativ dominantan kroz navedenu novu američku strategiju nacionalne sigurnosti, prije svega u dijelu koji se odnosi na „bitku“ za Arktik).
U svojoj prošlotjednoj analizi napisao sam da bi Danskoj možda uistinu najbolje bilo da proda otok Amerikancima za dobre novce jer bi tako dobro zaradili, a savezništvo između dviju država ali i unutar NATO-a ostalo bi na neki način neokrnjeno, jer bi se ipak radilo o dogovoru dviju suverenih država. Ali kako ipak ne bi ostao gorak okus u ustima Danske i EU-a (jer bi svi znali kako prodaja nije bila njihova želja već produkt Trumpovog pritiska), možda bi ipak po sve strane najbolja opcija bila da autonomne vlasti Grenlanda same donesu odluku o stavljanju otoka „pod američku kapu“. Time bi je morali poštivati i u Kopenhagenu i Bruxellesu. Ali problem za Dansku u tom bi slučaju bio taj što bi, iako bi politički gledano sačuvala obraz, ostala bez novca od prodaje koji sigurno ne bi bio beznačajan s obzirom na veliko bogatstvo Grenlanda.
Zapravo, svega dan nakon spomenute analize oglasio se američki državni tajnik Marco Rubio, jasno dajući do znanja kako SAD želi dobiti Grenland. Pritom je odbacio uporabu vojne sile, ali je ostavio kao najbolje rješenje upravo prodaju otoka Americi. Naglasio je kako će o tome razgovarati već idući tjedan sa svojim danskim kolegom.
Kako eskalira?
Trumpova operacija Venezuela mogla bi dovesti do toga da Kina i Rusija „izgube živce“. Preciznije – da prva, po američkom uzoru krene vojno rješavati svoj ključni problem u „svom dvorištu“ – tajvansko pitanje.
S druge strane, Rusija bi mogla eskalirati napade na Ukrajinu svim raspoloživim sredstvima s ciljem konačnog završetka rata koji joj opasno „veže ruke“ po pitanju njenih globalnih interesa dok joj Trump sve više zadire u njene sfere utjecaja. Nakon Venezuele prijeti i Kubi, Nikaragvi i opet Iranu manipulirajući tamošnjim prosvjedima u svrhu destabilizacije teokratskog režima u Teheranu.
Znakovito je, međutim, kako su Putin i Kremlj gotovo šutke prešli preko novogodišnje detronizacije Madura, usprkos ne tako davno sklopljenom strateškom partnerstvu između Rusije i Venezuele, koje uključuje i vojnotehničku i energetsku suradnju. Putin se uopće nije oglasio, a umjesto toga čestitao je ruskom paraolimpijskom odboru zbog mogućnosti ponovnog korištenja ruskog stijega i himne na međunarodnim natjecanjima – kao da to ima istu težinu. (Kad smo već kod sporta, samo kratko bih prenio znakovitu vijest da je služba za medije Europske federacije za dizanje utega (EWF) potvrdila kako je Poljskoj oduzeto pravo domaćinstva Europskog juniorskog prvenstva nakon što je Varšava odbila izdati vize sportašima iz Rusije i Bjelorusije, a natjecanje se trebalo održati u Lublinu od 23. do 30. rujna. Albanija je dobila pravo organizirati ovaj sportski događaj. „Savez se zalaže za uključivost, jednake mogućnosti i jedinstvo u sportu te ne prihvaća diskriminaciju na političkoj ili geopolitičkoj osnovi, posebno u vrijeme kada napetosti u ovom području rastu diljem svijeta.“ – navodi se u priopćenju koje možda implicira neke nove vjetrove na europskom kontinentu.)
Očito je kako Putin čeka konačni Trumpov mirovni prijedlog za Ukrajinu (koja je Rusiji primarno političko i sigurnosno pitanje) kojeg mora usuglasiti sa zapadnim saveznicima i Kijevom, a da smatra kako za eskalaciju sa SAD-om uvijek ima vremena.
Međutim, nisam siguran da će imati puno vremena. Trump je vrlo brzo povukao i novi snažni proturuski potez, i to na dan pravoslavnog Božića koji se slavi u Rusiji. Brodovi američke obalne straže zaplijenili su gotovo istodobno čak dva tankera iz ruske tzv. flote u sjeni, koja su netom prije, tijekom plovidbe Atlantikom iz Venezuele prešla pod rusku zastavu i prebačena u ruski registar brodova odnosno vlasništvo u strahu od europskih sankcija protiv takvih plovila i američkih sankcija protiv venecuelanske nafte.
Za tim su brodovima (jedan je zaplijenjen u Karipskom moru, a drugi na Atlantskom oceanu) Amerikanci pokrenuli pravi lov i dugo ih pratili svojim brodovima, da bi se na njih iskrcali prije dolaska ruske podmornice koja im je pohitala pružiti zaštitu. Zanimljivo bi bilo znati i što su brodovi američke obalne straže radili duboko u vodama Atlantika, daleko od teritorijalnih voda SAD-a?
Potpuno neočekivano, rusko MVP izdalo je pravo „kamilica“ – priopćenje, u kojem uopće nije osudilo američku akciju kao kršenje međunarodnog pomorskog i drugog prava, već je samo zatražilo od SAD-a da se ruski članovi posade slobodno vrate kući. Ali i nakon tog pomirljivog poteza Moskve uslijedio je po nju novi neugodni udarac. Svega nekoliko sati kasnije Bijela kuća je odgovorila kako će mornari biti procesuirani.
Međutim, pojedini ruski političari reagirali su vrlo oštro na ove američke poteze. Ruski veleposlanik u Vijeću sigurnosti UN-a Vasilij Nebenzja američku akciju u venezuelu i otmicu Madura i njegove supruge nazvao je „zločinačkim“ i „kriminalnim“ činom.
Prvi zamjenik odbora za obranu ruske Dume Aleksej Žuravljev je 7. siječnja američko zauzimanje ruskih brodova nazvao je američkom „službenom invazijom na Rusiju“ jer su brodovi teritorij država. „Washington pokušava prikazati operaciju kao smion napad na venezuelansku naftu, ali ignorira činjenicu da se dogodio na ruskom brodu. Takav napad mogao bi se klasificirati kao ilegalni prelazak naše granice, drugim riječima, potpuna vojna invazija na Rusiju“ – rekao je. Budući da su diplomatske metode u ovoj situaciji iscrpljene, Rusija mora odgovoriti “na odgovarajući način”, dodao je i predložio „potapanje torpedima par američkih kutera obalne straže” koji su zalutali od obale. „Mislim da SAD, koji nakon specijalne operacije u Venezueli doživljava svojevrsnu euforiju nekažnjivosti, sada može biti zaustavljen samo ovakvom pljuskom“, smatra ruski dužnosnik.
Istodobno, kad već neće Putin i rusko MVP, Kina se 8. siječnja oglasila o otmici ruskih tankera. Glasnogovornica kineskog MVP Mao Ning tu je zapljenu nazvala ozbiljnim kršenjem međunarodnog prava i dodala kako se Kina izjasnila i nastavlja izjašnjavati protiv novih američkih sankcija prema Rusiji.
Putinov apsolutizam
Kao poznavatelj ruskih političkih i društvenih prilika općenito, dobro znam kako se u Rusiji niti jedna ključna i strateška odluka bilo koje vrste ne može donijeti bez odobrenja Putina. Putin je zapravo uspostavio svoj apsolutizam, gotovo „kult ličnosti“ – u čemu ga nadjačava još samo sjevernokorejski vođa Kim Jong-un. Iako u Rusiji postoji višestranačje, te se zastupnici iz različitih stranaka u parlamentu međusobno često ne samo ne slažu već i oštro svađaju oko pojedinih tema, prijedlozi koje Putin pošalje na usvajanje uvijek prolaze glatko – gotovo jednoglasno.
To je zapravo posljedica, nazvat ću je tako – Putinove „upravljačke doktrine“, gdje je on kao najidealniji oblik vladavine Rusijom s obzirom na njen golemi prostor i izrazitu multietničku komponentu percipirao snažnu središnju vlast na čelu s isto takvim predsjednikom. Demokratizaciju zemlje europskoga tipa smatra smrtnom opasnosti za Rusiju, što argumentira postsovjetskom kaotičnom i dezintegriranom Rusijom iz doba Borisa Jeljcina koju mnogi Rusi još dobro pamte – po zlu, naravno.
Zato uzaludnim smatram navodni početak sondiranja zapada potencijalnih Putinovih nasljednika nakon ukrajinskog rata (o čemu je nedavno pisao izvjesni američki ugledni medij, ako se dobro sjećam riječ je bila o Bloombergu ili WSJ) koji bi mogli ponovo rusku politiku okrenuti prema suradnji sa zapadom. Jer Bidenova administracija učinila je jednu ključnu grešku: nakon početka ruske invazije na Ukrajinu uvela je oštre sankcije i protiv ruskih milijardera koji su imovinu i biznis imali u Europi i SAD-u, a sve zbog njihovog svrstavanja uz Putinovu politiku i u nadi da će utjecati na promjenu iste ili samog Putina s čela države. Mnogi od njih bili su se zato primorani vratiti u Rusiju, a mnogi su ostali i bez svoje imovine na zapadu. Biden i njegovi mudraci nisu shvatili da ti milijarderi nisu bili u mogućnosti Putinu okrenuti leđa čak i ako se nisu slagali s njegovom invazijom (a značajan dio njih i nije upravo zbog straha da će im se dogoditi ono što im se i dogodilo) iz jednostavnog razloga: čitavo svoje bogatstvo i moć crpili su iz svojih unosnih poslova u Rusiji, a novac su samo prebacivali u zapadne banke i investicije. Znali su dobro da bi ih se Putin vrlo brzo riješio da su mu stali na put, kao što je to učinio i po dolasku na vlast s tadašnjim moćnim oligarsima koje ni Jeljcin nije kontrolirao – rusko-izraelskog medijskog mogula Vladimira Gusinskog (vlasnik Media-Mosta koji je kontrolirao sve ključne medije u zemlji), ili pak naftnog magnata i čelnika Yukosa Mihaila Hodorkovskog koji sada živi u Londonu kao ruski disident i politički aktivist.
Kada bi ostali bez svojih izvora prihoda u Rusiji, sadašnji ruski milijarderi ni zapadu više ne bi bili zanimljivi (čitaj korisni). Osim toga, Putin ih je obilato nagradio za njihovu odanost njemu u ključnim trenucima, omogućivši im preuzimanje unosnih dijelova ruskog tržišta koje su do uvođenje oštrih proturuskih sankcija kontrolirale velike zapadne kompanije koje su zamrznule poslovanje ili se pak potpuno povukle iz Rusije (neovisno jesu li to učinile svojevoljno ili pod političkim pritiskom matičnih vlada). Milijarderi su time postali još bogatiji, a Putinu još odaniji.
Nakon četiri godine rata sada je između Rusije i zapada na djelu nepremostivi jaz i golemo nepovjerenje što će još dugo ometati ne samo eventualni dolazak na vlast u Moskvi zapadu odanog političara, već i klasični biznis.
Pritom ne isključujem određeni oporavak američko-ruskih poslovnih odnosa, ali isključivo pod uvjetom postizanja obostrano prihvatljivog sporazuma o završetku rata u Ukrajini. To je, međutim, još uvijek posve neizvjesno.
Ono što je međutim jasno, Putin još dugo neće moći čekati i trpjeti Trumpove „nestašluke“.
Rusi postavljaju neugodna pitanja, a ubrzo bi mogli glasno tražiti i odgovore
Rusku javnost, pojedine medije, a vidimo i pojedine političare iz sustava vlasti, sve više živcira izostanak snažnog državnog odgovora na provokativne proturuske poteze zapada i Ukrajine – tim više što i sama tijela ruske vlasti postojano najavljuju oštri ruski odgovor kad god se oni dogode. Međutim, odgovor redovito izostaje osim ako se izuzmu već klasični pojačani ruski zračni napadi u dubinu ukrajinskog teritorija koji definitivno nanose velike štete, prije svega energetskom sektoru te zemlje ali nisu ekvivalent potezima koji ponižavaju Rusiju na međunarodnoj sceni, a traumatiziraju njene građane.
Osvrnut ću se samo na najnovije događaje. Osim detronizacije Putinovog prijatelja Madura i zapljene dvaju ruskih tankera od strane američkih sigurnosnih snaga, rusku je javnost nedavno potresla i vijest koju je snažno promovirao i sam državni vrh (prvi ju je objavio šef diplomacije Sergej Lavrov) o ukrajinskom napadu dronovima na rezidenciju predsjednika Putina (Ukrajina to negira, a prije nekoliko dana to je kao neistinitu označio i Trump osobno, tim više što je ruska strana odmah po objavi vijesti objavila kako ne namjerava dostaviti bilo kakve dokaze o napadu). Ruski državni vrh taj je navodni napad odmah okarakterizirao kao čin državnog terorizma i najavio oštre protumjere za što će Moskva odrediti vrijeme i način odgovora.
Samo nešto kasnije, u anektiranoj ruskoj „Novorusiji“ dogodio se ukrajinski smrtonosni napad dronovima na ugostiteljski objekt u kojem se slavio doček nove godine, i u kojem je poginulo 30-ak civila. Također je tada uslijedio sličan odgovor od strane Putinovog glasnogovornika Dmitrija Peskova i glasnogovornice MVP-a Marije Zaharove o osveti za napad u dogledno vrijeme.
Rusi će teško prihvatiti činjenicu da im Kina umjesto njihovog državnog vrha mora branit čast i obraz svojim priopćenjima gore navedenog tipa.
Tim više što danas svi u svijetu znaju kako se rat dobiva ne samo na bojnom polju, već, u ništa manjoj mjeri – i na medijskom prostoru. A ovaj potonji Rusija od zapada definitivno gubi.
Rusiji se nakon pada Madura (prethodno i pada Bashara Assada u Siriji i nakon američkog udara na Iran), te spomenutih zapljena njenih brodova za prijevoz nafte, kao i nikakvih ili blagih reakcija službene Moskve na sve to – njeni neprijatelji otvoreno podsmjehuju i izruguju. S druge strane, ruske saveznike ili prijatelje takvo oportunističko, prema njihovom mišljenju kukavičko ponašanje Moskve iznenađuje i pobuđuje slabljenje interesa za buduće geopolitičko oslanjanje na nju.
Prosudba
Poznajući Putinov politički mentalni sklop uvjeren sam kako on sve ovo itekako dobro i vidi i zna. Zato je opravdano postaviti pitanje zbog čega se ponaša na način koji se potpuno protivi njegovom političkom habitusu? Onome koji nikada nije dozvoljavao igranje a kamoli pljuvanje po ruskim nacionalnim interesima.
Vjerujem kako je jedan od razloga Putinovog igranja s uzavrelim emocijama svojih građana ali i političkih dužnosnika (Nebenzja, Lavrov, Zaharova, Žuravljev) poruka Trumpu što ga čeka ne samo ako Putina sutra ne bude na vlasti (što je manje važno jer će do toga ionako prije ili kasnije doći), već prije svega ako ne predloži po Rusiju prihvatljiv mirovni sporazum o Ukrajini tj. popusti po Moskvu potpuno neprihvatljivim zahtjevima europskih saveznika i Kijeva vezanih uz njegov mirovni plan: doći će na vlast ruski radikali, puno neskloniji pregovorima oko “ruskih zona utjecaja”.
Na dan pisanja ovog teksta rusko MVP opetovano je ponovilo kako Rusija kategorički ne prihvaća razmještaj bilo čijih stranih vojnika na ukrajinskom teritoriju pod bilo kakvom agendom – reagirajući na britansko-francuski sporazum o slanju svojih trupa čim se postigne mirovni – i da će ih smatrati svojim legitimnim vojnim metama. Paralelno je taj stav “podebljalo” novim napadom hiperzvučnom balističkom raketom srednjeg dometa Orešnik na krajnji zapad Ukrajine, nedaleko od granice s Poljskom.
Međutim, Trump bi opet mogao namjerno odugovlačiti s konačnom verzijom svog mirovnog plana koju tako strpljivo čeka Putin, a u međuvremenu nastaviti s preuzimanjem utjecaja u tradicionalnim zonama ruskih nacionalnih interesa misleći kako je Moskva paralizirana ukrajinskim ratom za bilo kakvo značajnije pružanje otpora što je u biti točno, i što se vidjelo od Kavkaza do Sirije.
Da bi to moglo ići u takvom smjeru svjedoči i vijest prispjela na dan pisanja ovoga teksta, prema kojoj je Trumpov republikanski suradnik, senator-jastreb Lindsey Graham objavio kako je Trump konačno odobrio njegov prijedlog zakona o uvođenje 500%-tnih carina na sve uvoznike ruske nafte u svijetu ako Moskva ne prihvati njegov mirovni plan, a što bi sada trebalo dati na glasovanje u Kongres.
Ako se to dogodi, duh Anchoragea (kako ga zove ruski državni vrh misleći na sastanak Trumpa i Putina na Aljasci 15. kolovoza prošle godine, i na koji se poziva kao na osnovu za okvir američko-ruskog dogovora o završetku ukrajinskog rata) zapravo bi bio ubijen „duhom Caracasa“. Onim, kojim je Trump demonstrirao krajnji prezir i prema međunarodnom pravu, ali i prema ruskim nacionalnim interesima.
Sve to može dovesti svijet u stanje o kojem sam govorio u uvodu ove analize.
Ukoliko do toga dođe, Rusija zapravo ima samo jednu jedinu polugu utjecaja na ameriku politiku, a to je nuklearno oružje. Jasno je kako je to posljednja opcija, koju i Putin želi izbjeći pod svaku cijenu. Ali ako stvari krenu opisanim putem (zapljena ruskih brodova koji plove svjetskim morima tj, pomorskom blokadom Rusije i navedenim novim carinama na njen izvoz nafte) teško je očekivati da Putin u tom slučaju neće zaigrati na sve ili ništa. Tada bi uistinu mogao biti primoran Trumpu dati ultimatum tipa onog: „dignite ruke od Ukrajine ili kreće nuklearni rat“.
Tim više što se Putinu u tom smislu kao saveznica sada otvoreno nudi i Kina (rezignirana događajima u Venezueli) kojoj također prijeti pomorska blokada i izgnanstvo iz Latinske Amerike u koju je duboko gospodarski penetrirala i uložila goleme količine novca u razvoj tamošnjih strateških infrastrukturnih i energetskih projekata.
Radi li se možda u svemu ovome ipak „samo“ o nekoj velikoj igri tj. dogovoru o podjeli utjecajnih sfera između tri ključne globalne države, tim više što vidimo kako, osim Rusije i Kine, Trump iz zapadne hemisfere tjera i europske saveznike otimanjem Grenlanda? Ili možda Trump ipak gleda puno šire i pokušava preciznom vojnom silom ostvariti novu američku globalnu dominaciju (što proteklih desetljeća nije uspjelo liberalnim globalistima koji su doveli samo do slabljenja SAD-a) što bi pak bilo protivno njegovom predizbornom programu i MAGA politici općenito?
Možda Trump djeluje na način da zapadnu hemisferu smatra svojom, a na „ostatak svijeta“ gleda kao „naš zajednički“?
Smatram kako će Iran biti „lakmus papir“ koji će pokazati hoće li Rusija i Kina SAD-u reći stop i tako zadržati svoj utjecaj u „ostatku svijeta“, ili će ga pak potpuno izgubiti udari li Trump po Iranu, ne „kozmetički“ – za svoju reputaciju, već da taj udar dovede do sloma teokratskog režima u Teheranu, nakon kojeg će onaj novi postati antagonostički prema Moskvi i Pekingu, odnosno sigurnosna prijetnja za Rusiju.
Sve su to važna pitanja na koje ćemo odgovor posve sigurno dobiti tijekom ove godine, jer vremena za oklijevati nemaju ni Trump ni Putin. Naravno, pod uvjetom da je preživimo.
