Pjesma za Milorada i zasad propuštena prilika da se zapapri djelima
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 22 Veljača 2026 09:57
Zašto niste svojem starijem bratu u Vladi – HDZ-u uvjetovali suradnju s, naprimjer, promjenama izbornih pravila koja bi išla u smjeru oduzimanja Miloradove nezaslužene političke moći?
Josip Dabro nakon nekog vremena ponovno je pronašao put do svjetla reflektora. Falilo mu je, očito. Srećom, ovoga puta nije slavonsku ravnicu zasuo rafalom metaka, bio je kud i kamo obzirniji. DP-ovac i bivši ministar poljoprivrede pretvorio se u bećara koji je na pokladama, dobro raspoložen, za Milorada Pupovca opjevao poglavnikovu grobnicu od zlata. Očekivano, snimka je u tren oka postala hit i izazvala tisuću i jednu reakciju. U ovoj tisuću i drugoj, u formi pregleda tjedna, neće biti moraliziranja i iščuđavanja, a neće biti niti apologetskog slavljenja Dabre kao nekakvog navodnog borca pravednika protiv lijevog mainstreama. Prvo, usredotočit ću se na ono što su Dabro i njegovi stranački drugovi, ako već imaju nešto protiv Milorada i njegove politike, zaista mogli (i još uvijek mogu) napraviti da mu zapapre.
Drugo, pokušat ću objasniti da u reakcijama na Dabrinu vokalnu izvedbu svaka stranka, ovisno o svojoj ideologiji i poziciji u političkom spektru, igra svoju igru i da ona iz njihove vizure ima više ili manje smisla. I treće, iako duboko svjestan da ideološke rasprave nikad neće prestati, ukazat ću na dobar primjer iz Kaštela gdje su u isto vrijeme u sklopu pokladnih običaja zapaljeni i Tito i Pavelić, pa kome krivo, a kome pravo!
Hrabri Dabro mogao je Miloradu zapapriti da je htio
Neću moralizirati niti se Dabrinoj popevki pretjerano iščuđavati, u svojih trideset i kusur godina vrlo aktivnog dnevnog i noćnog života vidio sam i doživio više nego dovoljno da me pjesma o grobnici od zlata ne impresionira, ali niti pretjerano iznenađuje.
Za početak jedna pozitivna misao o Dabri.
Na njegovoj “inkriminirajućoj” snimci vidi se da je Dabro s muzikom i muzikašima na “ti”. Kako sam kaže, od pete godine svira harmoniku i ovakve situacije u kojima se pjeva, veseli, možda i uz koju čašicu ili čašu previše, za njega su, vidljivo je, uobičajene. Definitivno nije uštogljeni pripadnik briselskog ili kakvog drugog inkubatora navikao na skupe kroasane i kavijar.
Jednostavno Dabro ima taj narodski šmek i njegovo ponašanje nije gluma.
O pjevačkim sposobnostima saborskog zastupnika Dabre neću jer nisam kompetentan. Malo sam ipak pozvaniji pričati o politici.
Josip ‘samo za Milorada’ Dabro pjevajući pjesmu o poglavnikovoj grobnici od zlata koja se, ako netko nije znao, nalazi u Madridu, obraća se, znajući da se snima i vjerojatno svjestan da će snimka izaći u javnost, Miloradu Pupovcu.
Posve je legitimno imati negativan politički stav prema Miloradu Pupovcu i njegovom SDSS-u. Ali, ako si već u poziciji vlasti u kojoj, barem nominalno nema SDSS-a, pomalo je djetinjasto s njim se obračunavati nekakvim pjesmuljcima.
Nekoliko pitanja za Dabru i DP
Kratko i jasno – nekoliko pitanja za Dabru i ostatak DP-a.
Kad ste tako hrabri i nabrušeni na Milorada – što ili tko vas priječi da mu zaista zapaprite onako kako treba – uljudno, civilizirano i na politički način?
Kad ste takvi frajeri u svom šoru, zašto niste umanjili sredstva za Novosti, nego su ona još i povećana?
Zašto niste svojem starijem bratu u Vladi – HDZ-u uvjetovali suradnju s, naprimjer, promjenama izbornih pravila koja bi išla u smjeru oduzimanja Miloradove nezaslužene političke moći?
Dabru i njegovu DP ekipu politički neće pokopati pjevanje pjesmuljaka, pa čak niti rafali po slavonskim poljima, pokopat će ih (tj. već i je) izdaja birača.
Oni ipak nisu HDZ da im birači baš sve oproste.
Svatko igra svoju igru
Kao što sam u uvodu naznačio, afera “grobnica od zlata” proizvela je tisuću i jednu reakciju u medijima. Svi su odjednom pozvani razglabati o povijesti, Paveliću, pokladnim običajima, ali neka – barem je zanimljivo.
Očekivano u brojnosti i žestini reakcija, zato što im je to i posao, prednjače političke stranke koje reagirajući na Dabru u stvari šalju poruke svojim biračima ili barem onima za koje postoji realna mogućnost da će im pokloniti glas.
S tom spoznajom treba promatrati i njihove poteze.
Prvi su reagirali iz HSLS-a, a njihova kritika bila je i među najžešćim. Da sumiramo, ova najstarija hrvatska stranka koja je dio vladajuće koalicije zajedno sa DP-om tvrdi da je prijeđena njihova crvena linija te prijete izlaskom iz Vlade. Zbog toga je njihov predsjednik Dario Hrebak javno uputio ultimatum Plenkoviću da u roku 30 dana “riješi situaciju s Dabrom”.
Nisam glasač HSLS-a, a niti poseban apologet bivšeg žbira Hrebaka, ali njegov je potez, iz vizure njegove stranke, racionalan. Galamom i pravodobnom reakcijom dobili su nacionalnu vidljivost neproporcionalnu njihovoj političkoj snazi te su se uspješno prikazali važnim akterima političke scene.
HDZ, s druge strane, nije reagirao naglo niti oštro. Mudro čekaju da se medijska histerija ipak malo smiri – njima se ne žuri s obzirom da su u poziciji vlasti. Najavili su da im je prioritet izglasavanje novog ministra i tek onda “analiza situacije” – što god to značilo.
SDP nemaštovit, DP kasno upalio
SDP, Možemo i ostatak radikalne i nešto manje radikalne ljevice očekivano su raspalili iz sve snage po Dabri i vladajućoj koaliciji. Pravi cilj njihovih medijskih napada nije Dabro nego HDZ kojeg namjeravaju najkasnije 2028. skinuti s vlasti. Djelovanje ljevice bilo je racionalno, ali predvidljivo i već mnogo puta viđeno. Nisu uspjeli ničime iznenaditi i eventualno dobiti koji dodatni poen u biračkom tijelu, ali ne treba podcijeniti niti to da je mantra o “fašizaciji društva” vjerojatno draga uhu njihovih birača.
DP-ova politička komunikacija u vezi slučaja Dabro bila je vrlo zanimljiva. U početku je njihovo medijsko istupanje djelovalo konfuzno, a u prvi plan gurali su samog Dabru. On je svojim osebujnim odgovorima nastavio zabavljati javnost i glumiti borca protiv lijevog mainstreama. Situacija po njih popravila se jučerašnjom konferencijom za medije na kojoj je Dabro, a više nego sigurno na prijedlog i svesrdnu asistenciju PR profesionalaca, iznio svoj ultimatum. Traži da se kriminaliziraju komunistička obilježja i, ako se to dogodi, nudi svoj odlazak iz Sabora. Bez obzira što se ništa od toga neće dogoditi, radi se o primjeru vrhunske političke komunikacije.
Ugledajmo se na Kaštelane
Na kraju nešto sasvim osobno.
Od najranijih dana svojeg djetinjstva pratim politiku i za mene bi kao pasioniranog pratitelja politike “afera grobnica od zlata” trebala biti, kao i sve druge slične koje uzrokuju mnoštvo reakcija i političkih nestabilnosti koje donose zanimljivost, dobitak na lutriji.
Bez obzira na to, priznajem da me rasprave na razini ustaše-partizani, Tito-Pavelić i slične koje su ovoga puta potencirane Dabrinom izvedbom sve više umaraju i sve manje zanimaju.
Možda je, iako nisam pretjerano optimističan te u stvari duboko svjestan da je vrlo moguće da će rasprave ustaše-partizani nadživjeti mene i moju djecu, rješenje barem malog dijela tih vječnih sukoba u priznanju da se – “slažemo da se ne slažemo”.
Naravno, to nikako ne znači da se ne trebaju otkrivati neistraženi detalji povijesti poput istraživanja grobnica Hrvata i ne samo Hrvata pobijenih 1945. i nakon te politički progoni svega do 1990. što je komunistička historiografija nastojala na sve načine osuditi na vječni zaborav.
Ali prevedeno i uvjetno rečeno “crni” nikad neće postati “crveni”, a niti obrnuto. Bez obzira na svu silu argumenata, riječi, pjesama, povišenih tonova…
Temelj moderne Hrvatske je Domovinski rat i to bi trebala biti polazišna točka oko koje se može postići najširi mogući konsenzus.
To će, nadam se, jednom naučiti i Marko Vučetić.
I za kraj pohvala mojim Kaštelanima koji su utorak na tamošnjem karnevalu zapalili i Tita i Pavelića te time poslali dobru poruku.
